Rastanak

Enrique.,Bunto i ostali...

Bas kao sto rece Heroj_ulice "Koliko puta pocinjati od nule?"
Dodala bih na to.... a da pritom samopouzdanje ne ne pada svaki put sve nize?
Da se ne gubi vera u ljude, ljubav...?
I odakle nam uopste snage i volje posle svega
kada sebe dajemo svom dusom, do kraja,
a za uzvrat dobijamo bol?!
Da li je to do nas?
Pitam se treba li biti iskren i dati sebe u potpunosti
ili sve uzeti sa rezervom i posle duzeg vremena?

Recice neko, nailazis na pogresne osobe, ali opet pitam
kako da strah od novog pocetka nestane posle svega sto smo prosli?

Ako neko zna neka mi kaze odgovore,
a verujem da nisam jedina koja sebi postalja ovakva pitanja.
Hvala na paznji! :)
 
Heroj_ulice:
...imam pesme koje sam im posvetio napisane suzama,imam ulice tihe i tamne gde smo se krisom ljubili,jesenje maglovite veceri i tople letnje noci,poneku njihovu sliku i koju godinu vise...Nekad mi dodje,pa zagrlim jastuk,mislim da je jos tu,zaspim srecan,cini mi se kao da kroz noc osecam miris njenog parfema i sampona od jabuka i meda...
....lutam,trazim svoj dom,svoju ljubav,trazim neko ostrvo srece da se iskrcam,da nalozim vatricu,da se ogrejem,da se opet nasmejem i da to potraje malo duze,samo malo duze..."A sve je pocelo kao jako dobar dan"


Iskreno i jako, slikovito... kao iz pesme... lepo.
pozdrav!
 
VolimSunce:
Enrique.,Bunto i ostali...

Bas kao sto rece Heroj_ulice "Koliko puta pocinjati od nule?"
Dodala bih na to.... a da pritom samopouzdanje ne ne pada svaki put sve nize?
Da se ne gubi vera u ljude, ljubav...?
I odakle nam uopste snage i volje posle svega
kada sebe dajemo svom dusom, do kraja,
a za uzvrat dobijamo bol?!
Da li je to do nas?
Pitam se treba li biti iskren i dati sebe u potpunosti
ili sve uzeti sa rezervom i posle duzeg vremena?

Recice neko, nailazis na pogresne osobe, ali opet pitam
kako da strah od novog pocetka nestane posle svega sto smo prosli?

Ako neko zna neka mi kaze odgovore,
a verujem da nisam jedina koja sebi postalja ovakva pitanja.
Hvala na paznji! :)

draga moja...
isto se i ja pitam...
kao da sam ja pisala ovaj tekst...
treba snage...kako da je smognemo??? :-?
 
Verujem Usamljena, verujem, i osecam da nismo jedine (nazalost),
al evo, vec nekoliko dana cekam odgovore od ovde mnogih koji se predstavljaju optimistima,
ali odgovora na moja pitanja nema...
Nema veze, cekacu, nije to jedino sto cekam
ionako, ceo zivot nesto cekamo ;)

ps. joj ne znam sto sam danas ovako raspolozena, valjda ovo tmurno vreme!
Ne zamerite! Pozdrav romanticarima!
 
VolimSunce:
Enrique.,Bunto i ostali...

Bas kao sto rece Heroj_ulice "Koliko puta pocinjati od nule?"
Dodala bih na to.... a da pritom samopouzdanje ne ne pada svaki put sve nize?
Da se ne gubi vera u ljude, ljubav...?
I odakle nam uopste snage i volje posle svega
kada sebe dajemo svom dusom, do kraja,
a za uzvrat dobijamo bol?!
Da li je to do nas?
Pitam se treba li biti iskren i dati sebe u potpunosti
ili sve uzeti sa rezervom i posle duzeg vremena?

Recice neko, nailazis na pogresne osobe, ali opet pitam
kako da strah od novog pocetka nestane posle svega sto smo prosli?

Ako neko zna neka mi kaze odgovore,
a verujem da nisam jedina koja sebi postalja ovakva pitanja.
Hvala na paznji! :)
eeee, Sunce, čekaš odgovor zato što je teško dati pravi...
Koliko puta počinjati od nule? ...onoliko koliko je potrebno...nije li to jedini logičan odgovor, jedini način da na kraju nađemo to što tražimo...međutim nameće se drugi deo pitanja...:?
"život je komedija za one koji misle a tragedija za one koji osećaju" ..rekao je neko..po tome su najsrećniji oni bezosećajni, ali ne možeš sebe da promeniš.. Nekima ljubav i nežnost nije potrebna, ali meni jeste i zato moram da je pružim ako želim da je dobijem...mada, iskreno, do sada sam je pružio samo jednom..znači, u životu sam bio na obe strane, ostavljenoj i onoj koja ostavlja...sada kad se setim nekih davnih veza u kojim se nisam predao u potpunosti krivo mi je...krivo mi je što sam se tada skrivao iza maske hladne i čvrste osobe, verovatno zbog straha od bola....možda sam tada propustio svoje prilike, i ne želim da mi se to ponovo desi, ma koliko bio povređen...jer, zvuči nepošteno prema nekim bivšima, ali ja ću uvek pre da se setim veze u kojoj sam se potpuno predao iako sam bio ostavljen, nego svih drugih... Ostaje samo da se nadam da ću ponovo imati takvu vezu, i bolju, koje neću ni morati da se sećam jer se nikada neće završiti...
Ludost je da zbog nekoga, ko ne zaslužuje ni trunku naše ljubavi, za našu ljubav uskratimo nekoga drugoga ko je zaslužuje...nekoga čiju ljubav ćemo i mi zaslužiti...
ufff...sad sam se možda malo udaljio od pitanja...ali ovo i nije pitanje na koje se može odgovoriti za 15 minuta...
Pozzz! :D
 
uvek nečije

4499,1169160641,2.jpg


strada :sad:
 
Svedem te na glas
Zaboravim ti telo
Ignorišem strast
Svedem te na glas
Raspoznam mu boje
Spoznam drugu slast
Svedem te na glas
Gradim čitav svet
Rečima ozidan
Ćutanjem popločan
Svedem nas na glas
Na tvoj
Na moj
Kadkad jedini spas
Da, ponekad sve svedem na glas
 
Mnogo je mudrih reci vec napisano ...
Ma koliko demagoski zvucalo, lepo je videti da ima jos ljudi kojima mala pumpa u grudima jos radi i koja bolom svojim coveka od zveri razlikuje ...
Zelim vam sto manje rastanaka a sto vise sastanaka ...
Posle toliko lepih i nadahnutih reci posvecenih ovoj temi, stidno bi bilo da ih kvarim neukim lamentom sopstvenim ...
Posle kise dolazi sunce, posle oblaka dolazi duga, posle rastanka dolazi nova sansa ...
Verujte u to i komprimujte sav jed i bol u neki skriveni folder koji ce s vremena na vreme put do povrsine naci, ali cete srecu svoju po defaulty imati ...
:)
 
SANDRINAbg:
Oprosti mi..!


Znaš da neću imat' mira
Dok te nazad ne vratim,
Kog' ću voljet' srce bira,
A ja se prepustim...

Kažeš,
Spusti ključ i kreni,
A, život sam ti poklonila,
Što je to u svakoj ženi,
Da se naada do kraja..?

Ti znaš,
Sve u meni još zadrhti,
Kada me pogledaš,
Pamti sve što bilo je,
Kada nas ceste razdvoje...

Oprosti mi,
Oprosti mi za sve,
Ja ne mogu više s tobom,
A bez tebe, ne ide...

Oprosti mi,
Oprosti mi za to,
Što je život mene,
Na tvoj put,
Jednom daavno doveo...

Oprosti mi...

Kažeš, spusti ključ i kreni,
A život sam poklonila,
Što je to u svakoj ženi,
Da se nada, do kraja..?

Ti znaš,
Sve u meni još zadrhti,
Kada me "pogledaš",
Pamtim i ti pamti sve što bilo je,
Kad nas ceste razdvoje...

ko ovo peva, i kako bih mogla da dodjem do ove pesme? :lol: :-?
 
LJudi,sve ovo je bilo predivno citati.. :)
Vecina vas su veliki optimisti i posle svega...
Ja sam samo jedna kukavica koja nikako da rascisti sa svojom prosloscu i koja se plasi svakog novog pocetka,svake nove ljubavi..
Nekad mi se cini da mi nema spasa a opet citajuci ovo..daje mi snagu.Mozda i ja jednog dan krenem iz pocetka!?Ko zna!? :cry:
 
Heroj_ulice:
Ovo je neverovatno.Gotovo isto nam se sve dogodilo,samo meni dva puta:(Maska od papira,sve te nezne reci,drhtanje kad smo se drzali za ruke,poljupci u mraku i...rastanak koji boli. ....... sam kupovao cvece,a dobijao psovke od njih. .Danas imam oziljke,imam pesme koje sam im posvetio napisane suzama,imam ulice tihe i tamne gde smo se krisom ljubili,jesenje maglovite veceri i tople letnje noci,poneku njihovu sliku i koju godinu vise......A onda se probudim...i shvatim da sam sam:(Svaki rastanak znaci mozda novi pocetak,ali kakav?Kakav je osecaj ranjenog coveka kad staje na noge?Rastanak boli i tesko ga je preboleti i naci pravu rec kojom zapoceti novi dan,zivot,godinu...Koliko puta pocinjati od nule?Nekad se osetim kao Odisej,lutam,trazim svoj dom,svoju ljubav,trazim neko ostrvo srece da se iskrcam,da nalozim vatricu,da se ogrejem,da se opet nasmejem i da to potraje malo duze,samo malo duze..."A sve je pocelo kao jako dobar dan"

Nisam mogla a da ne korigujem tvoje reci pa da bude kao da je to pisala moja dusa (kazem dusa jer srce je okamenjeno i vecnost treba da nastavi da kuca). I sto je najbolnije sada je tu, tu u mojoj blizini, nastavioje gde je stao a ja meni vecnost treba da bezgranicno poverenje usmerim ka drugom. Eh.
 
mackica so:
Ja sam samo jedna kukavica koja nikako da rascisti sa svojom prosloscu i koja se plasi svakog novog pocetka,svake nove ljubavi..
Nekad mi se cini da mi nema spasa a opet citajuci ovo..daje mi snagu.Mozda i ja jednog dan krenem iz pocetka!?Ko zna!? :cry:
I JA SAM K U K A V I C A
 
Rastanak je tuzan kada se rastajemo sa nekim ko nas iskreno voli,ali ako smo ostavljeni od osobe koju volimo,zasto bi tugovali???Pa nitko nije vredan nas samih...


Ne dozivljavam rastanak tako tragicno.
Kako iza kise uvek ugreje sunce,isto tako posle rastanka,dolazi novi pocetak!!!

Kada malo bolje razmislim,rastanci su potrebni da nam zivot ne bi bio suvise monoton!!!
 
I broke up with my girlfriend and that hurt a lot. But I love life, i'm sad, but at the sametime I'm really happy that something can make me feel that sad. It makes me feel alive, it makes me feel human. I have to take bad with the good. So i guess what l'm feeling is like a beautiful sadness:)
 

Back
Top