GUBITAK JEDNOG OD RODITELJA

dragoslava

Zainteresovan član
Poruka
410
Danas se navršava godinu dana kako mi je mama umrla.Osećam se kao da je jedan deo mene umro taj dan sa njom.Imam 36 godina a toliko mi fali.Kad god je se setim a to je često uvek mi suze krenu na oči.
Umrla je od raka,imala je samo 56godina.Gledala sam kako je jede,u najvećim bolovima i molila Boga da je uzme što pre da se ne mući više.Kad se to desilo,iako sam se pripremala za taj momenat skoro 2,5 godine,mislila sam da mi se srušio ceo svet,bila sam na granici da popustim sa živcima.Mislila sam da neću to preživeti.
Nosila sam crninu za njom 6 meseci a kad sam je skinula osećala sam se jedno vreme kao da sam je izdala!
 
Uh... Teška tema.
Moj otac je iznenada umro kada sam ja imala nepune 24 godine, i brat i ja bili na pola studija, totalno nezreli, nesamostalni, razmeženi...
I ako je u mojoj porodici mama oduvek bila ta na koju možeš da se osloniš i ja uvek više bila vezana za nju - nedostaje mi i on sve ove godine.
I ta praznina uvek ostaje - godine učine samo to da naučiš da sa njom živiš.
Crninu nisam nosila ni jedan jedini dan (zapravo samo na sahrani i dan posle) i ne mislim da ona ima ikakve veze sa onim što čovek oseća i nosi u sebi.
Roditelji su uvek mladi da umru, i nikad to ne dočekujemo "spremni".
Kada je moja majka dobila infarkt, bila sam na putu. I dalje mislim da je to bio najstrašniji dan u mom životu. Oporavila se ali daleko od toga da je "zdrava". Strepim nad njom i jako mi je važna u životu. I uvek će biti makoliko godina da imam.
 
Odnos dok je neko ziv je najvazniji, ali je moj pokojni otac prisutniji u mojoj svesti sada nego dok je bio ziv. To je ipak neka druga tema.

I ja sam mislila- nikad crnina- i nisam je nosila ali mi nije bilo svejedno...

Volela bih da mi ljudi kojima se desilo (zapravo ipak zene) da izgube clana najuze porodice kazu svoj stav i svoje ponasanje u vezi sa crninom. Da li vam je ZAISTA bilo POTPUNO svejedno?
 
Harmony:
Odnos dok je neko ziv je najvazniji, ali je moj pokojni otac prisutniji u mojoj svesti sada nego dok je bio ziv. To je ipak neka druga tema.

I ja sam mislila- nikad crnina- i nisam je nosila ali mi nije bilo svejedno...

Volela bih da mi ljudi kojima se desilo (zapravo ipak zene) da izgube clana najuze porodice kazu svoj stav i svoje ponasanje u vezi sa crninom. Da li vam je ZAISTA bilo POTPUNO svejedno?
Da. Apsolutno.
Možda je olakšavajuća okolnost i to što moj otac nije 5 para davao na sve te besmislene običaje.
 
Ja imam slican, ali razlicit problem.
Tatina sestra je bolesna, nece se izvuci, a ima dete od 5 godina, koje cemo mi morati da odgojimo.

Sinoc nas dve, klinka i ja , lezimo u krevetu ,a dete me ispituje sta bude sa decom koja ostanu bez roditelje, jel oni svi zavrse u domu za sirocice, a zasto roditelji odu, a jel' Bog voli sve i zasto ljudi moraju da idu kod njega...jeza...jedva sam se posle povratila i jedva se suzdrzah da se ne rasplacem pred njom.
Nije joj majka nista rekla, jos uvek, pa mi nije jasno odakle joj ta pitanja! Kao neki zli predosecaj!
 
sevilja:
Ja imam slican, ali razlicit problem.
Tatina sestra je bolesna, nece se izvuci, a ima dete od 5 godina, koje cemo mi morati da odgojimo.
...

!
Iskreno se nadam (a i po kasnijem tekstu bih rekla da je tako) da je ovo samo nespretno izražavanje. Ovako zvuči ... kao da je to ono što vam toliko teško pada. Bez ljutnje, ovo je samo dobronamerna sugestija. Dete gubi majku, tvoj otac sestru, to je već dovoljno strašno.
 
Harmony:
Odnos dok je neko ziv je najvazniji, ali je moj pokojni otac prisutniji u mojoj svesti sada nego dok je bio ziv. To je ipak neka druga tema.

I ja sam mislila- nikad crnina- i nisam je nosila ali mi nije bilo svejedno...

Volela bih da mi ljudi kojima se desilo (zapravo ipak zene) da izgube clana najuze porodice kazu svoj stav i svoje ponasanje u vezi sa crninom. Da li vam je ZAISTA bilo POTPUNO svejedno?

Evo, jel mogu ja?..

Iznenada u toku noći, dok sam spavala u drugoj sobi, umro mi je otac u 51.g.života.
Ujutru sam ga zatekla mrtvog. Bila je nešto slična situacija kao kod Smeha.

Nosila sam crninu godinu dana. Skinula sam je i osećala i dalje tešku prazninu, neku rupu u grudima. Nedostaje mi moj tata, sa godinama sve više.

Pre godinu i po dana opet smrtni slučaj u porodici. Nosila sam crninu i ovog puta godinu dana. Više iz poštovanja prema pokojnici nego zbog žalosti. Žaliću za njom dok sam živa.

Ne, krpe ne znače ništa..
Ljubav i bol ostaju u srcu. A, to se ne zaboravlja i ne skida sa crninom.

pozdrav
 
smeh:
Iskreno se nadam (a i po kasnijem tekstu bih rekla da je tako) da je ovo samo nespretno izražavanje. Ovako zvuči ... kao da je to ono što vam toliko teško pada. Bez ljutnje, ovo je samo dobronamerna sugestija. Dete gubi majku, tvoj otac sestru, to je već dovoljno strašno.

Pa naravno da je strašno, za nas pre svega to sto dete ostaje bez majke, a sama činjenica da dete ostaje sa nama daje nam zadatek da joj mi sve objasnimo, sto je , složices se, prilično mučno. I dobro si shvatila, tesko nam pada, ali ovo sto sam navela! Nisi me razumela, mada nisam se ni ja bas najjasnije izrazila. ;)
 
smeh:
Iskreno se nadam (a i po kasnijem tekstu bih rekla da je tako) da je ovo samo nespretno izražavanje. Ovako zvuči ... kao da je to ono što vam toliko teško pada. Bez ljutnje, ovo je samo dobronamerna sugestija. Dete gubi majku, tvoj otac sestru, to je već dovoljno strašno.

Mislim da je rekla "Morati", kao "morace da zivi sa nama umjesto sto bi sa svojom majkom". Tako sam, u tom kontekstu shvatila.
 
Danas teba da sahrane mog komsiju od 48 godina. Bio je visok, snazan, zdrav. Prije desetak dana je saznao da ima ono najgore. I prije tri dana preminuo.
Njegova kci ima 15 godina i djevojcicu drze non stop pod inekcijama.
Kako sam bolesna, necu ici na saucesce i sahranu, a mislim da bih to jako lose podnijela.
Ostavio je za sobom zenu, sina od 20 i kcerku od 15 godina. Momak na fakultetu, djevojcica u skoli. Ipak, mnogi su im se sada nasli i zarekli se da nece dopustiti da im ikada ista materijalno oskudjeva sto nije dok je bilo njega.
Ali nista im nece nadoknaditi gubitak. Ja sam se jako potresla, a samo mogu da pomislim kako je njima.
Gubitak je uvijek strasan, a pogotovo kada je preuranjen.
 
Meni je tata umro pre skoro 4 godine, kad sam imala 18 a moj brat 21.
Meni je sve to jako tesko palo, iako sam vise vezana za mamu.
Crninu sam nosila na sahrani, ali posle sam presla na teget i sive stvari, jer jednostavno ne volim crnu odecu i u njoj izgledam bas lose. Nikad nisam dozivela to kao neku izdaju. Naravno nisam imala zelju da nosim sarenu odecu, jer jednostavno u tim trenucima ne zelim da skrecem bilo kakvu paznju na sebe, samo hocu da me svi ostave na miru. Pretpostavljam da se zato i oblaci crna odeca, da bi ljudi shvatili da nisi u svakodnevnom raspolozenju i da ne zelis da skreces paznju na sebe. Barem ja tako to dozivljavam.
 
meni je glupo da neko proglasava sve vekovne obicajem sranjetom zato stho se lozhi na hipike ..... kao rusimo koncepcije i to...
jbt da dozvolish da ti nesto upropasti zivot da ceo zivot patis zbog gubitka nekog pa onda nesto st obom nije u redu hej?
cega nema bez toga se moze... ako se ne moze onda se lupi po glavi odmah
on ostaje negde u tebi
da jedino se plasim posto nemam tog uticaja da se pokvarim to mozhda al ******
?
da u stvari ni ne pomishljas da neko moze da umre
u je sad upadnes u trip d ace neko da umre kao babe...
ne znam mozhd aje problem shto je smrt tabu a i cesto zaboravish da ces da umresh i bakcesh se glupostima kao...
koliko ljude poremeti smrt trebalo bi ih spremati od rodjenja na tako neshto bili bi produktivniji na poslu i drzhava bi napredovala.....
 
uf nikad se na sahranama ne uzivim u situaciju a tako bih volela.... kao shto mi ti ljudi nista ne znache? a kao gotivila sam ih npr

haah ja bih bas nosila roze pa nek pricaju svashta
ali onda rusim koncepciju...ne ne bih ne znam verovatno bih prsla ajd uzdravlje
 
sevilja:
Ja imam slican, ali razlicit problem.
Tatina sestra je bolesna, nece se izvuci, a ima dete od 5 godina, koje cemo mi morati da odgojimo.

Sinoc nas dve, klinka i ja , lezimo u krevetu ,a dete me ispituje sta bude sa decom koja ostanu bez roditelje, jel oni svi zavrse u domu za sirocice, a zasto roditelji odu, a jel' Bog voli sve i zasto ljudi moraju da idu kod njega...jeza...jedva sam se posle povratila i jedva se suzdrzah da se ne rasplacem pred njom.

jbt a ti imash kristalnu kuglu pa znash da se nece izvuci???? mislim kao..... ej imash jos mesec dana aj izaberi parcelu ; )) je l bar to mogla da izabere e kao pored toga bih i ja umrla ono kao idesh pored nje i gledash kad ce... el zhiva? : )) u josh trza..
ej potpishi testament nemoj posle da bude frke...
 
Po meni crnina ništa ne znači,više znači ono što je u meni,a ako ja tugujem ,u mom slučaju za mamom,crnina mi ne treba da bi se video bol!
Ostao mi je tata,pa valjda mi je on ublažio bar malo taj bol,svu ljubav okrenula sam ka njemu!
Bila sam više vezana za tatu,a sad sam još više!
 
dragoslava:
Po meni crnina ništa ne znači,više znači ono što je u meni,a ako ja tugujem ,u mom slučaju za mamom,crnina mi ne treba da bi se video bol!
Ostao mi je tata,pa valjda mi je on ublažio bar malo taj bol,svu ljubav okrenula sam ka njemu!
Bila sam više vezana za tatu,a sad sam još više!

Kod mene je isti slucaj samo obrnut. Sad mi je najbitnija mama, cak vise nego sto je ranije bila. Desilo mi se cak, posto nisam bila u Beogradu kad mi je tata umro, kad sam prethodnih godina putovala, tokom putovanja (obicno autobusom) uopste ne mogu da spavam, a ranije bih zaspala cim bi pipnula sediste. Stalno mislim da se njoj nesto ne desi dok mene nema, i cim stignem do prvog telefona odmah zovem da vidim gde je i sta radi. To se desava i kad ona ode negde, ne mogu da se svrtim dok mi se ne javi.
 
hello_world:
jbt a ti imash kristalnu kuglu pa znash da se nece izvuci???? mislim kao..... ej imash jos mesec dana aj izaberi parcelu ; )) je l bar to mogla da izabere e kao pored toga bih i ja umrla ono kao idesh pored nje i gledash kad ce... el zhiva? : )) u josh trza..
ej potpishi testament nemoj posle da bude frke...

Ako napisah ''nece se izvuci'' ne znaci li to da je ishod vec izvestan?

E, a za ovo boldovano, no comment! Mislim....ne shvatam cemu takav maliciozan komentar??? :shock: :shock:
 
Мени је то ношење црнине некако малограђански обичај, да извину они којима то нешто значи.
Ношење црнине има за циљ да другима, свету, покаже колико жалимо за покојником. Шта има ко да мери колико је мени жао или није? Шта има коме то да демонстрирам? Туга коју осећамо када оде неко драг неће бити ништа ни мања ни већа, нити значи да онај ко носи црнину више тугује, нити значи да онај ко не носи црнину мање пати...
Моја мама је за својом мајком носила црнину пуних годину дана, и ја се сећам тог периода и ње у црним хаљинама као нечег тако мрачног... а била сам мала и била ми је потребна весела мама, у шареним бојама...
Касније је опет пуних годину дана носила црнину за својим сестрићем...потпуну бапску црнину, са све марамом и без шминке...И била је у црнини и када сам ја родила своје прво дете (њено толико чекано унуче).... Молила сам је да скине црнину пре мог порођаја, да не дочека унуче у црнини, али она је жена старог кова и издржала је до краја...

С друге стране, моја кума је скинула црнину 6 недеља после смрти оца знајући да ће ми за 4 месеца кумовати. И прихватила је да ми кумује, играла је у сватовима, веселила се, 4 месеца после смрти оца. Рекла ми је:''Ја ћу своју тугу још дуго носити у себи, дуже него што бих носила црнину. Колико ја патим само ја знам, али ми смо се у детињству зарекле да ћемо кумовати једна другој. Ја оца не могу вратити, и нећу да покварим обећање дато теби.''

Верујем да је страшно после великог губитка, али не волим када људи себе тада осуде на додатну патњу, на јавно демонстрирање патње... Јер и у тим месецима туге има, и треба да има, и смеха, и веселих тренутака, и музике, и љубави према живима... Бесмислено је одрећи се свега тога, у име чега?
 
Hellen:
Мени је то ношење црнине некако малограђански обичај, да извину они којима то нешто значи.
Ношење црнине има за циљ да другима, свету, покаже колико жалимо за покојником. Шта има ко да мери колико је мени жао или није? Шта има коме то да демонстрирам? Туга коју осећамо када оде неко драг неће бити ништа ни мања ни већа, нити значи да онај ко носи црнину више тугује, нити значи да онај ко не носи црнину мање пати...

Slažem se da nošenje crnine može biti blazirani malograđanski pokušaj da pokažemo koliko žalimo za nekim, ali mi se čini da je primarna funkcija crnine to da drugima stavi do znanja da je osoba u ''posebnoj'' situaciji i da neke stvari (sa tačke gledišta nje same, ali i drugih) nisu primerene - npr. da učestvuje na raznim veseljima. Mada, imam utisak da je nošenje crnine vrlo često poza.

Inače, otac mi je umro kad sam imala 19 godina i nisam nosila crninu, osim na sahrani. Nikako nisam osećala potrebu da nosim crno, da trpim ljubopitljive poglede i eventualna pitanja, što je, čini mi se, neizbežno. Uz to, čini mi se da nošenje crnine na neki način ne dozvoljava čoveku da se odvoji od gubitka, da preboli, jer je uvek tu ta crnina da evocira akutan bol.

Nego, šta mislite o nošenju crnine kad umru muževljevi roditelji, babe, dede, tetke... (govorim u ženskom rodu, jer su, bar u našem društvu, žene te koje su pretplaćene na to da pokazuju kako žale)?
 

Back
Top