MARKESOV OPROSTAJ
Jedan od najvecih spisatelja danasnjice,
nobelovac, Gabrijel Garsija Markes, koji je tesko
oboleo,
napisao je pismo kojim se oprostio od sveta. U
pismu, izmedju ostalog,
pise:
Kada bi bog za trenutak zaboravio da sam samo
krpena marioneta i podario mi komadic zivota, moguce
je da ne bih kazao sve sto mislim, ali nesumnjivo
bih mislio sve sto kazem.
Stvari bih cenio ne po onome sto vrede, vec po
onom sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise (...)
Hodao bih kada drugi zastanu, budio dok ostali
spavaju. Slusao bih druge kada govore i kako bih
uzivao
u sladoledu od cokolade. (...)
Zalivao bih ruze suzama da bih osetio bol
njihovih bodlji i strastveni poljubac njihovih
latica....
Na bih pustio da prodje nijedan dan, a da ne
kazem ljudima koje volim da ih volim. (...)
Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da
prestaju da se zaljubljuju kad ostare, a ne znaju da
su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da
sami nauce da lete.
Stare bih poducavao da smrt ne dolazi sa
staroscu, vec sa zaboravom. (...)
Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu
planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica. (...)
Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog
odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se
uspravi...
Kako biste se vi oprostili od sveta?
Jedan od najvecih spisatelja danasnjice,
nobelovac, Gabrijel Garsija Markes, koji je tesko
oboleo,
napisao je pismo kojim se oprostio od sveta. U
pismu, izmedju ostalog,
pise:
Kada bi bog za trenutak zaboravio da sam samo
krpena marioneta i podario mi komadic zivota, moguce
je da ne bih kazao sve sto mislim, ali nesumnjivo
bih mislio sve sto kazem.
Stvari bih cenio ne po onome sto vrede, vec po
onom sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise (...)
Hodao bih kada drugi zastanu, budio dok ostali
spavaju. Slusao bih druge kada govore i kako bih
uzivao
u sladoledu od cokolade. (...)
Zalivao bih ruze suzama da bih osetio bol
njihovih bodlji i strastveni poljubac njihovih
latica....
Na bih pustio da prodje nijedan dan, a da ne
kazem ljudima koje volim da ih volim. (...)
Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da
prestaju da se zaljubljuju kad ostare, a ne znaju da
su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da
sami nauce da lete.
Stare bih poducavao da smrt ne dolazi sa
staroscu, vec sa zaboravom. (...)
Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu
planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica. (...)
Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog
odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se
uspravi...
Kako biste se vi oprostili od sveta?