Poslednji dani...

menna

Primećen član
Poruka
919
MARKESOV OPROSTAJ

Jedan od najvecih spisatelja danasnjice,
nobelovac, Gabrijel Garsija Markes, koji je tesko
oboleo,
napisao je pismo kojim se oprostio od sveta. U
pismu, izmedju ostalog,
pise:

Kada bi bog za trenutak zaboravio da sam samo
krpena marioneta i podario mi komadic zivota, moguce
je da ne bih kazao sve sto mislim, ali nesumnjivo
bih mislio sve sto kazem.

Stvari bih cenio ne po onome sto vrede, vec po
onom sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise (...)

Hodao bih kada drugi zastanu, budio dok ostali
spavaju. Slusao bih druge kada govore i kako bih
uzivao
u sladoledu od cokolade. (...)

Zalivao bih ruze suzama da bih osetio bol
njihovih bodlji i strastveni poljubac njihovih
latica....

Na bih pustio da prodje nijedan dan, a da ne
kazem ljudima koje volim da ih volim. (...)

Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da
prestaju da se zaljubljuju kad ostare, a ne znaju da
su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da
sami nauce da lete.

Stare bih poducavao da smrt ne dolazi sa
staroscu, vec sa zaboravom. (...)

Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu
planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica. (...)

Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog
odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se
uspravi...


Kako biste se vi oprostili od sveta?
 
''Ali ko kaže da mene neće biti tog jutra?
Ja ću se igrati u svim igrama onih koji žive.
Imaću nova imena i druge ruke, da me ljubavlju vežu.
Jer ja u svim vremenima postojim i večito ću se na suncu kretati.
Šta ako me se ne setiš?
Ako me nikad ne pozoveš, podižući pogled ka zvezdama?''

Ovo nisu moje reči, razmišljam o tome šta bih rekla svetu... Mada je tema pomalo morbidna, dopada mi se.

Volela bih da nekima kažem nešto lepo... MNOGO lepo... A na kraju bih rekla toj osobi samo: ''... i molim te, ne naginji se kroz prozor...'' :)
 
Nije isto preboleti i razumeti
Vreme ne otklanja bol
Ali nas uči
Navodi nas da shvatimo
Da se u prirodi sve kreće
I da život nikad neće stati i prestati
Svako od nas je igubio nešto i nekog
Ali noć i dan su se smenjivali po istom ritmu
I lipa je cvetala i mirisala uvek u isto doba godine
Divno i čežnjivo kao večeras
Prihvatite patnju kao pripremu za let
Kao nešto uzvišeno
Od čega postajemo jači i bolji
Kao što biser nastaje tako što školjka leči neku ranu
Prihvatite vaše poraze
Jer možda sutra to ne budu
Jer bez poraza ne bi bilo radosti pobede
I sve prolazi
Dođu i odu dani
Dođu i odu ljudi
I nema ih
A u nama su
Neka sećanja bole
Ali u bolu i dolazimo na ovaj svet
I svaka bol je novo rađanje
I svaka uspomena
bila ožiljak ili leptir
Trag je
Dokazivost da smo Negde u Nekom Nekad
Postojali
Da jeste sve prošlo
Ali i ostalo
...

Prihvatajte...
To je život

Zbogom...
za večeras... :)

Mislim da sam večeras prolupala. Mirisala mi je lipa, zaljubila sam se,..
Morala sam da ovo napišem...
u jednom dahu...
 
MARKESOV OPROSTAJ

Jedan od najvecih spisatelja danasnjice,
nobelovac, Gabrijel Garsija Markes, koji je tesko
oboleo,
napisao je pismo kojim se oprostio od sveta. U
pismu, izmedju ostalog,
pise:

Kada bi bog za trenutak zaboravio da sam samo
krpena marioneta i podario mi komadic zivota, moguce
je da ne bih kazao sve sto mislim, ali nesumnjivo
bih mislio sve sto kazem.

Stvari bih cenio ne po onome sto vrede, vec po
onom sto znace. Spavao bih manje, sanjao vise (...)

Hodao bih kada drugi zastanu, budio dok ostali
spavaju. Slusao bih druge kada govore i kako bih
uzivao
u sladoledu od cokolade. (...)

Zalivao bih ruze suzama da bih osetio bol
njihovih bodlji i strastveni poljubac njihovih
latica....

Na bih pustio da prodje nijedan dan, a da ne
kazem ljudima koje volim da ih volim. (...)

Dokazivao bih ljudima koliko grese kada misle da
prestaju da se zaljubljuju kad ostare, a ne znaju da
su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.

Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da
sami nauce da lete.

Stare bih poducavao da smrt ne dolazi sa
staroscu, vec sa zaboravom. (...)

Naucio sam da citav svet zeli da zivi na vrhu
planine, a da ne zna da je istinska sreca u nacinu
savladavanja litica. (...)

Naucio sam da covek ima pravo da gleda drugog
odozgo jedino kada treba da mu pomogne da se
uspravi...

a što iseče ovako? :(
 
On se sećao svega neobično jasno i govorio je da nikad ništa od tih trenutaka neće zaboraviti. Na jedno dvadeset koraka od gubilišta, oko kojega stojaše narod i vojnici, behu ukopana tri stuba, jer krivaca beše nekoliko. Prvu trojicu povedoše ka stubovima, privezaše ih, obukoše im samrtničko odelo (beli dugački ogrtači), a na oči im natukoše bele kape da ne mogu videti puške; zatim prema svakom stubu stade u red grupa od nekoliko vojnika. Moj poznanik bese osmi po redu, znači, on je imao da ide ka stubovima u trećoj grupi. Sveštenik ih je sve obišao sa krstom. Ostalo im je da žive još jedno pet minuta, ne više. Onaj mi je pričao da mu se tih pet minuta činjahu kao beskonačan rok, kao neko ogromno bogatstvo: činilo mu se da će za tih pet minuta proziveti toliko života da zasad još nema ni smisla da misli o poslednjem trenutku, tako da je pravio čitav raspored svoga vremena: izračunao je vreme da se oprosti sa drugovima, za to je odredio dva minuta, zatim je još dva minuta namenio da poslednji put razmisli o sebi i zatim da još poslednji put pogleda oko sebe. Vrlo se dobro sećao da je odredio baš te tri stvari, i baš je tako izračunao. On umiraše, a beše mu tek dvadeset sedam godina ... beše zdrav i jak. Praštajući se sa drugovima, sećao se da je jednome od njih postavio prilično nevažno pitanje, i čak se vrlo zainteresovao za odgovor. Zatim, kad se oprostio od drugova, nastadoše ona dva minuta što ih beše odvojio da misli o sebi; unapred je znao o čemu će misliti: hteo je da predstavi sebi što je mogućno brže i jasnije kako je mogućno ovo: on sad, eto, postoji i živi, a kroz tri minuta već će biti nešto, neko ili nešto, ali ko? I gde? Sve je on to mislio da reši za ta dva minuta! Tu u blizini beše crkva, i vrh hrama sa pozlaćenim krovom blistaše na jarkom suncu. Sećao se da je strašno uporno gledao u taj krov i u zrake koji su se od njega odbijali i blistali; nije mogao da se otrgne od tih zraka: njemu se činilo da su zraci njegova nova priroda, da će se kroz tri minuta nekako sliti s njima ... Neizvesnost i odvratnost od tog novog koje će biti i odmah nastupiti bili su užasni; ali on reče da za njega u tom trenutku ništa nije bilo teže nego neprekidna misao: »Kako bi bilo da se ne umire! Da se može vratiti život — kakva beskonačnost! I sve bi to bilo moje! Ja bih tada svaki trenutak pretvarao u čitav vek, ništa ne bih izgubio, o svakom bih trenutku vodio tačan račun, uzalud ništa ne bih trošio!«Govorio je da se ta misao kod njega najzad izmetnula u takav gnev da je prosto želeo da ga što pre ubiju!

"Idiot" F.M. Dostojevski

Ove reči dobijaju na težini znajući da je pisac svojevremeno osuđen na smrt, i u poslednjem trenutku pomilovan. Neprocenjivo iskustvo :cool:
 
Bio bi to tada,zadnji stih pesme D.Maksimovic:"Pamticu sve",a ide ovako:"Pamticu sve.Neka me vatra smozdi,nek plen budem mrtvih talasa,nek u tisini podzemna mraka,ne zacujem ponornice glasa,ako zaboravim.Pamticu sve."
 

Back
Top