Alekasandar2
Iskusan
- Poruka
- 5.546
Treće osvajanje Sibira
Đuro Bilbija, 21. april 2007
AMERIKA od pada Berlinskog zida i raspada SSSR ispotiha realizuje čuvenu krilaticu čuvenog Zbignjeva Bžežinskog: „Rusija može biti - ili imperija ili demokratija, ali ne može istovremeno biti - i imperija i demokratija”. Ali, ruski lider Vladimir Putin oba svoja predsednička mandata u Kremlju iskoristio je upravo za dokazivanje: da njegova zemlja može biti i demokratska i neimperijalna „imperija”. Što bi naš narod rekao: da opet može biti - velika sila. I „sila dobra”, kako za SAD vole da kažu neki Amerikanci.
U svojoj poznatoj geopolitičkoj studiji „Velika šahovska tabla”, Bžežinski je Rusima „dobronamerno” posavetovao: da sami svoju državu pretvore u tročlanu „slobodnu konfederaciju” koju bi činile - Evropska republika, Sibirska republika i Dalekoistočna republika. Uz uveravanje: da bi takva više nego decentralizovana kvazidržavna tvorevina „ubrzala razvoj Rusije” jer bi kreativni potencijal njenog stanovništva „kobnačno oslobodila vekovne presije teške ruke moskovske birokratije”. Opet radeći sasvim suprotno, Putin ne samo da nema nameru da ide tim putem, nego je već uveliko započeo - najšire i najambicioznije postavljene - državne pripreme za treće veliko osvajanje Sibira i ruskog Dalekog Istoka. Naloživši, pored ostalog, baš radi toga: da započnu pripreme za realizaciju „životnog sna” poslednjeg ruskog imperatora Nikolaja Drugog i da u nacionalni superprojekat stvaranja 14 novih megapolisa tokom narednih 15-20 godina obavezno bude uključeno devet najvećih ruskih gradova istočno od Urala.
PROKLJUČALI GULAZI
Rusi svoje prvo osvajanje Sibira, koji je dotad bio u sastavu mongolsko-tatarske Zlatne horde, Tjumenjskog i Sibirskog hanstva, s razlogom vezuju za svog bezmalo polumitskog junaka Jermaka Timofejeviča koji je Moskvi najveće, nepregledne teritorije pripojio tokom poslednjeg „pohoda” od 1582. do 1585. godine. A završilo se, u neku ruku, izgradnjom Transsibirske železnice koja je potrajala od 1891. do 1916. godine. U ta četiri „carska veka”, Sibir se punio preduzimljivim ljudima, ali i proterivanim političkim protivnicima.
Kakav značaj je Sibir, koji je veliki kao cela Evropa, imao za ruske imperatore, svedoči i okolnost da je za njega bilo zaduženo posebno ministarstvo (Sibirski prikaz) koje je (sa manjim prekidom) postojalo od 1637. do 1763. godine i imalo i neke spoljnopolitičke funkacije. Staljin, za kojeg se uslovno može vezati drugo, sovjetsko osvajanje Sibira, iskoristio je njegove potencijale za forsiranu industrijalizaciju „crvene imperije” i načičkao ga „gulazima”. Sibir je naročito proizvodno „proključao” nakon velikog preseljavanja fabrika na istok pred naletom Hitlerovih divizija koje su za kratko vreme došle do Kavkaza, Staljingrada, Moskve i Lenjingrada. Toliko da je bruto-proizvod SSSR 1942. i 1943. - kada u njegovom sastavu više nisu bile ni tri pribaltičke republike, ni Belorusija i Ukrajina - bio samo šest odsto manji nego uoči najvećeg rata u svetskoj istoriji.
TUNEL DO AMERIKE
Pod Putinom, Rusija se ne sprema prosto za treće osvajanje Sibira i svog Dalekog Istoka koji zajedno čine oko 13.000.000 od ukupno 17.075.000 kvadratnih kilometara njene teritorije. U Kremlju se shvatilo: da u ubrzanom razvoju Sibira nisu samo „razvojne stepenice za nebo”, nego i šansa nad šansama - da se Rusija sačuva i da ponovo postane velika sila jer samo kao moćna država sa globalnim interesima može zadržati sadašnje granice. Sačuvati se i od „Sibirske republike” Bžežinskog i od pojave nove Dalekoistočne republike kakva je na njenoj teritoriji postojala od 1920. do 1922. godine.
Stoga je Vladimir Putin već dao blagoslov globalnom mega-projektu kojim će biti realizovana i vizija Nikolaja Drugog o tunelu ispod Beringovog moreuza koji bi spojio Čukotku i Aljasku, Rusiju i SAD, Aziju i Severnu Ameriku. Reč je o transkontinentalnoj železničkoj i automobilskoj supermagistrali Jakutsk-Magadan-Anadir-Aljaska duge šest hiljada kilometara koju će „pratiti” - naftovod, dalekovod, gasovod i telefonski optički kabl iste dužine! O projektu koji će koštati 50-60 milijardi dolara i skratiti vreme prevoza tereta (do 70 miliona tona godišnje)između Rusije i SAD za cele dve nedelje.
Velike pare (suma se još „krčka”) biće uložene i u modernizaciju Transsibirske železnice, pošto svetski transportni eksperti odavno znaju: da njome kontejneri sa robom iz Japana u Srednju Evropu stižu za 25-26, a morem kroz Suecki kanal za 35-37 dana.
VELIKI VLADIVOSTOK
U drugi superprojekat „14 ruskih megapolisa” biće uključeno devet velikih gradova između Urala i Tihog okeana: Jekaterinburg, Omsk, Tjumenj, Tomsk, Novosibirsk, Irkutsk, Krasnojarsk, Habarovsk i Vladivostok. Primera radi, u stvaranje „Velikog Vladivostoka” - koji će „progutati” gradove Nahodka i Usurijsk, sa ambicijom da postane „ruski San Francisko” - narednih godina biće uložena 1,2 milijarde dolara. Kako bi već do 2012. dobio kongresni centar za 6-7 hiljada učesnika, do sedam hotela sa pet zvezdica (500-1000 kreveta svaki), novi aerodrom koji bi istovremeno primao i 50 najvećih putničkih aviona...
Treći, najvažniji ruski superprojakat zasad je još „državni crtež” pod nazivom „Perspektiva razvoja Istoka zemlje”. A predviđa, kako tvrdi jedan od njegovih tvoraca Aleksej Nikolajev, ulaganje najmanje 250 milijardi dolara u Sibir i Daleki Istok u narednih deceniju i po. Najviše u u oblsti oko donjeg toka Angare, Jakutiju, Krasnojarski i Habarovski kraj, Burjatiju i Irkutsku oblast. Ali, i u Kamčatku koja treba da dobije 400 kilometara gasovoda, dva modernizovana aerodroma, krupna ulaganja u eksploataciju nalazišta nafte. I u Čukotku (više od milijardu dolara), iako je odbila da bude pretvorena u federalni nacionalni park, jer se uzda u otvranje dva nova velika rudnika zlata (27 tona godišnje), izvoz dva miliona tona uglja Južnoj Koreji i Japanu i šansu da uskoro sama godišnje proizvodi bar pola miliona tona nafte i 120 miliona kubnih metara prirodnog gasa.
A Moskva će - da bi sve ovo potpomogla - jednu svoju veliku banku pretvoriti u državnu Razvojnu banku...
LEŽIŠTE GASA
U južnom Sibiru su otkrivena dva gigantska ležišta prirodnog gasa. Jedno (Koviktinsko) je procenjeno na 3,2 biliona, a drugo (Angarsko-Lensko) na 1,2 biliona kubnih metara. Prema najavama iz „Gazproma”, oba će gasovodima biti povezana sa krupnim potrošačima u Kini i Južnoj Koreji.
Inače, procenjuje se da rezerve prirodnog gasa između Urala i Tihog okeana iznose fantastičnih 14,5 biliona kubnih metara, da su njime najbogatiji - Sahalin i Ohotsko more.
Đuro Bilbija, 21. april 2007
AMERIKA od pada Berlinskog zida i raspada SSSR ispotiha realizuje čuvenu krilaticu čuvenog Zbignjeva Bžežinskog: „Rusija može biti - ili imperija ili demokratija, ali ne može istovremeno biti - i imperija i demokratija”. Ali, ruski lider Vladimir Putin oba svoja predsednička mandata u Kremlju iskoristio je upravo za dokazivanje: da njegova zemlja može biti i demokratska i neimperijalna „imperija”. Što bi naš narod rekao: da opet može biti - velika sila. I „sila dobra”, kako za SAD vole da kažu neki Amerikanci.
U svojoj poznatoj geopolitičkoj studiji „Velika šahovska tabla”, Bžežinski je Rusima „dobronamerno” posavetovao: da sami svoju državu pretvore u tročlanu „slobodnu konfederaciju” koju bi činile - Evropska republika, Sibirska republika i Dalekoistočna republika. Uz uveravanje: da bi takva više nego decentralizovana kvazidržavna tvorevina „ubrzala razvoj Rusije” jer bi kreativni potencijal njenog stanovništva „kobnačno oslobodila vekovne presije teške ruke moskovske birokratije”. Opet radeći sasvim suprotno, Putin ne samo da nema nameru da ide tim putem, nego je već uveliko započeo - najšire i najambicioznije postavljene - državne pripreme za treće veliko osvajanje Sibira i ruskog Dalekog Istoka. Naloživši, pored ostalog, baš radi toga: da započnu pripreme za realizaciju „životnog sna” poslednjeg ruskog imperatora Nikolaja Drugog i da u nacionalni superprojekat stvaranja 14 novih megapolisa tokom narednih 15-20 godina obavezno bude uključeno devet najvećih ruskih gradova istočno od Urala.
PROKLJUČALI GULAZI
Rusi svoje prvo osvajanje Sibira, koji je dotad bio u sastavu mongolsko-tatarske Zlatne horde, Tjumenjskog i Sibirskog hanstva, s razlogom vezuju za svog bezmalo polumitskog junaka Jermaka Timofejeviča koji je Moskvi najveće, nepregledne teritorije pripojio tokom poslednjeg „pohoda” od 1582. do 1585. godine. A završilo se, u neku ruku, izgradnjom Transsibirske železnice koja je potrajala od 1891. do 1916. godine. U ta četiri „carska veka”, Sibir se punio preduzimljivim ljudima, ali i proterivanim političkim protivnicima.
Kakav značaj je Sibir, koji je veliki kao cela Evropa, imao za ruske imperatore, svedoči i okolnost da je za njega bilo zaduženo posebno ministarstvo (Sibirski prikaz) koje je (sa manjim prekidom) postojalo od 1637. do 1763. godine i imalo i neke spoljnopolitičke funkacije. Staljin, za kojeg se uslovno može vezati drugo, sovjetsko osvajanje Sibira, iskoristio je njegove potencijale za forsiranu industrijalizaciju „crvene imperije” i načičkao ga „gulazima”. Sibir je naročito proizvodno „proključao” nakon velikog preseljavanja fabrika na istok pred naletom Hitlerovih divizija koje su za kratko vreme došle do Kavkaza, Staljingrada, Moskve i Lenjingrada. Toliko da je bruto-proizvod SSSR 1942. i 1943. - kada u njegovom sastavu više nisu bile ni tri pribaltičke republike, ni Belorusija i Ukrajina - bio samo šest odsto manji nego uoči najvećeg rata u svetskoj istoriji.
TUNEL DO AMERIKE
Pod Putinom, Rusija se ne sprema prosto za treće osvajanje Sibira i svog Dalekog Istoka koji zajedno čine oko 13.000.000 od ukupno 17.075.000 kvadratnih kilometara njene teritorije. U Kremlju se shvatilo: da u ubrzanom razvoju Sibira nisu samo „razvojne stepenice za nebo”, nego i šansa nad šansama - da se Rusija sačuva i da ponovo postane velika sila jer samo kao moćna država sa globalnim interesima može zadržati sadašnje granice. Sačuvati se i od „Sibirske republike” Bžežinskog i od pojave nove Dalekoistočne republike kakva je na njenoj teritoriji postojala od 1920. do 1922. godine.
Stoga je Vladimir Putin već dao blagoslov globalnom mega-projektu kojim će biti realizovana i vizija Nikolaja Drugog o tunelu ispod Beringovog moreuza koji bi spojio Čukotku i Aljasku, Rusiju i SAD, Aziju i Severnu Ameriku. Reč je o transkontinentalnoj železničkoj i automobilskoj supermagistrali Jakutsk-Magadan-Anadir-Aljaska duge šest hiljada kilometara koju će „pratiti” - naftovod, dalekovod, gasovod i telefonski optički kabl iste dužine! O projektu koji će koštati 50-60 milijardi dolara i skratiti vreme prevoza tereta (do 70 miliona tona godišnje)između Rusije i SAD za cele dve nedelje.
Velike pare (suma se još „krčka”) biće uložene i u modernizaciju Transsibirske železnice, pošto svetski transportni eksperti odavno znaju: da njome kontejneri sa robom iz Japana u Srednju Evropu stižu za 25-26, a morem kroz Suecki kanal za 35-37 dana.
VELIKI VLADIVOSTOK
U drugi superprojekat „14 ruskih megapolisa” biće uključeno devet velikih gradova između Urala i Tihog okeana: Jekaterinburg, Omsk, Tjumenj, Tomsk, Novosibirsk, Irkutsk, Krasnojarsk, Habarovsk i Vladivostok. Primera radi, u stvaranje „Velikog Vladivostoka” - koji će „progutati” gradove Nahodka i Usurijsk, sa ambicijom da postane „ruski San Francisko” - narednih godina biće uložena 1,2 milijarde dolara. Kako bi već do 2012. dobio kongresni centar za 6-7 hiljada učesnika, do sedam hotela sa pet zvezdica (500-1000 kreveta svaki), novi aerodrom koji bi istovremeno primao i 50 najvećih putničkih aviona...
Treći, najvažniji ruski superprojakat zasad je još „državni crtež” pod nazivom „Perspektiva razvoja Istoka zemlje”. A predviđa, kako tvrdi jedan od njegovih tvoraca Aleksej Nikolajev, ulaganje najmanje 250 milijardi dolara u Sibir i Daleki Istok u narednih deceniju i po. Najviše u u oblsti oko donjeg toka Angare, Jakutiju, Krasnojarski i Habarovski kraj, Burjatiju i Irkutsku oblast. Ali, i u Kamčatku koja treba da dobije 400 kilometara gasovoda, dva modernizovana aerodroma, krupna ulaganja u eksploataciju nalazišta nafte. I u Čukotku (više od milijardu dolara), iako je odbila da bude pretvorena u federalni nacionalni park, jer se uzda u otvranje dva nova velika rudnika zlata (27 tona godišnje), izvoz dva miliona tona uglja Južnoj Koreji i Japanu i šansu da uskoro sama godišnje proizvodi bar pola miliona tona nafte i 120 miliona kubnih metara prirodnog gasa.
A Moskva će - da bi sve ovo potpomogla - jednu svoju veliku banku pretvoriti u državnu Razvojnu banku...
LEŽIŠTE GASA
U južnom Sibiru su otkrivena dva gigantska ležišta prirodnog gasa. Jedno (Koviktinsko) je procenjeno na 3,2 biliona, a drugo (Angarsko-Lensko) na 1,2 biliona kubnih metara. Prema najavama iz „Gazproma”, oba će gasovodima biti povezana sa krupnim potrošačima u Kini i Južnoj Koreji.
Inače, procenjuje se da rezerve prirodnog gasa između Urala i Tihog okeana iznose fantastičnih 14,5 biliona kubnih metara, da su njime najbogatiji - Sahalin i Ohotsko more.