Kako znate da ste odrasle?

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
То је ишло скоковито...у фазама....постепено.....

А тако је лепо бити одрастаоооо.....

Данас сам до даске напањила Арету Френклин ''Freedom''.....и кренула у велико спремање шпајза (које одлажем већ годину дана...упс..)....и тако ми је све било потаман, тако је леп осећај да ни од кога не зависиш, да си свој човек, да имаш своју лову, своју гајбу, да можеш да напањиш музику, да можеш да пустиш да ти се нагомила ђубре у шпајзу и да те баш брига, нема ко да ти чантра због тога, да можеш да одеш и купиш себи потпуно непотребну скупу ствар, ето тако, јер ти се допала, да не мораш никоме да полажеш рачуне, да не страхујеш од тога шта ће рећи мама, тата, муж, комшилук, да си сигуран у себе и своје домете, да не очекујеш превише, не постављаш више себи недостижне циљеве, знаш ко си и где си, да ниси везан ничим што сам не желиш, да ти нико не поставља оквире, границе, да не мораш више стално да се доказујеш, да можеш сваког у очи да погледаш, да имаш храбрости да се суочиш са непријатностима, да умеш да се избориш за своје мишење, да си свестан својих вредности и да те други не могу поколебати у томе, да не мораш да трпиш никога ако ти не прија, да умеш другима да поставиш границе у односу и комуникацији, да си свој, независан, слободан....

Freeeeedooooom!!!!


Данас сам баш срећна што сам одрасла!
 
Kada je rana poručnika Sofronija počela zaceljivati, on Dunji dade očev prsten, što je značilo da treba da se rastanu. Ali, ona reče, smejući se u rukav, da sad već valja lečiti nešto drugo, a ne ranu.
- Šta bi ti lečila? - uzvrati on uštinuvši je za obraz.
- Nije zdravo što ti ova muška stvar stalno stoji uspravljena. Baš me zanima koliko joj je godina. Zar ti ne spada ni posle ljubavi?
- Ne.
- Moram ti nešto priznati. Tvoj me otac nije poslao da te vidam. On i ne zna da si ranjen. A ja nemam pojma o vidanju. Ja uopšte nisam vidarica.
- Pa što te onda poslao?
- Kaže da imam dobre sise. Eto zašto. I poručio ti da će ti opet poslati poneku od mojih vršnjakinja koja se dobro pokaže.
- I to mi tek sad kažeš?
- Dosad si bio ranjenik.
- A koliko on to ima tvojih vršnjakinja?
- Sve moje vršnjakinje luduju za njim.
- Pa šta vam radi?
- On je kao otac. S njim se ne bojimo. Uz to stalno nas zabavlja i iznenađuje. A mene je teško iznenaditi.
- Kako je tebe iznenadio?
- Ostavi to. Odavno želim da vidim kako ćeš me ti iznenaditi.

Na te reči poručnik se nasmeja i upita:
- Kako se zove ona tuđa radost među nogama?
- Jevdokija.
- E, pa počastićemo Jevdokiju. Kaži mi šta Jevdokija najvole da večera?... : ))
 
Uh ne znam.......ja sam se uvek trudila da pre vremena odrastem.Kada sam shvatila da sam sama odgovrna za neke stvari,da sama donosim odluke i snosim posledice za svoje postupke.Kada sam bila tuzna,a niko nije nasao pravu rec da me utesi......mozda sam tada u sebi krivila roditelje,a zapravo nisu oni bili krivi,ja sam tada vec uveliko krojila svoju sudbinu.Isto tako kada sam recimo bila srecna,a oni se nisu radovali samnom........isto sam skontala da je to moja sreca,da njima moze da bude drago jedino sto se ja radujem.ne znam da li je jasno sta hocu da kazem.......jednostavno ja sam samo postala nezavisna u nekom pogledu........zivela sam zivot sasvim drugaciji nego oni.Mozda bolji,mozda i ne.I kako su godine prolazile te razlike medju nama su bile sve vise i vise izrazneije......ali nema problema nikakvih medju nama samo smo totalno razliciti,ali se kontamo odlicno.Uglavnom volim sto sam odrasla,nezavisna,svoja.Ponekad ipak pozelim da se bar na kratko vratim u detinjstvo,da ne razmisljam ni o cemu ono......znam mama i tata su tu,sve ce biti ok.Kao mladja bbezala sam od toga htela sam ja sve sama,valjda sam se umorila.
 
Hellen:
да ни од кога не зависиш,
да можеш да напањиш музику,
да можеш да одеш и купиш себи потпуно непотребну скупу ствар, ето тако, јер ти се допала,
да не мораш никоме да полажеш рачуне,
да ниси везан ничим што сам не желиш,
да ти нико не поставља оквире, границе,
да не мораш више стално да се доказујеш,
да можеш сваког у очи да погледаш,
да не мораш да трпиш никога ако ти не прија,
да си свој, независан, слободан....

Odrasli koje ja znam zavise od mnogo čega i koga, rijetko panje muziku, ne kupuju skupe, a još rjeđe nepotrebne stvari, račune polažu i to stalno, vezani su i uokvireni protiv svoje volje, stalno se od njih traži da se dokazuju, trpe mnogo čega i koga i pri tom ne može baš svako da kaže da može bilo koga da pogleda slobodno u oči...

E jesam partibrejker. :sad:
Ali blago tebi.
 
Citat:Original postavio Hellen
да ни од кога не зависиш,
да можеш да напањиш музику,
да можеш да одеш и купиш себи потпуно непотребну скупу ствар, ето тако, јер ти се допала,
да не мораш никоме да полажеш рачуне,
да ниси везан ничим што сам не желиш,
да ти нико не поставља оквире, границе,
да не мораш више стално да се доказујеш,
да можеш сваког у очи да погледаш,
да не мораш да трпиш никога ако ти не прија,
да си свој, независан, слободан....



laa-laa= Odrasli koje ja znam zavise od mnogo čega i koga, rijetko panje muziku, ne kupuju skupe, a još rjeđe nepotrebne stvari, račune polažu i to stalno, vezani su i uokvireni protiv svoje volje, stalno se od njih traži da se dokazuju, trpe mnogo čega i koga i pri tom ne može baš svako da kaže da može bilo koga da pogleda slobodno u oči...

E jesam partibrejker.
Ali blago tebi.



Paradoks je što su i jedna i druga teorija živa istina!!!
Prva je teorija koju svi želimo,ali taj scenario ostvari vrlo mali broj ljudi kad odrastu i to je vrhunac težnje i pravog ostvarenja u životu.
Druga teorija je svakodnevnica većine ljudi i to opet odraslih ljudi.

Srećan je onaj ko ume da izbalansira između te dve filozofije i nađe bar neku prividnu sredinu.U suštini,izgleda da se ceo naš život sastoji u balansiranju između "ovoga i onoga".Mislim da je srećan onaj ko učini sve što je u njegovoj moći da unapredi svoj život,ali i pomiri se sa činjenicom da na neke stvari jednostavno ne može uticati i nauči da ih prihvati takve kakve jesu.I bude u stanju da nastavi dalje bez osvrtanja na njih.
 
hello_world:
to su trenuci kad mi smeta neka muzika...trudim se da to suzbijem....onda sam odrasla..ili kad sam skroz zlobna i kad me obuzimaju loshe emocije tj kad ne mogu da se ogradim

kad mogu da radim samo jednu stvar a neku drugu ne??

plasim se toga

I plašimo se ceo život i dalje. Nije baš utešno. :) A postalE smo svesnE odgovornosti. :)
Nego... Što se banegad, Tuni i Koja, osećaju prozvanim po pitanju kada smo odraslE? :mrgreen:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top