- Poruka
- 587
Semina Lonèar, predsednica Centra za razvoj demokratije iz Splita ekskluzivno :
„Ako ko treba da doživi katarzu onda je to Hrvatska. U Srbiji egzistira 26 manjina a nisam primetila da je Miloševiæ tokom devedesetih i za vreme bombarodvanja i svih nedaæa, uz milion izbeglica poterivao i uzurpirao stanarska prava nekome ko nije Srbin.“
Uskoro je u Hrvatskoj izricanje presude za 56 optuženih Srba za ratne zloèine, od kojih je osam dostupno sudu. Kada smo pogledali neke optužnice, videli smo da državni tužilac traži dve godine zatvora za Srbina koji je prisljavao Hrvate da preðu preko hrvatske zastave. To je okvalifikovano tako, da su ti Hrvati zbog toga doživili takve traume, da ispada da je gaženje zastave Hrvatske najveæi moguæi zloèin koji je jedan Srbin mogao napraviti! Tako je napravljena optužnica. Znaèi, još imamo pristrasnost kod državnog tužioca, objašanjava za „Korene“ Semina Lonèar, predsednica Centra za razvoj demokratije iz Splita, organizacije koja istražuje ratne zloèine na prostorima Hrvatske i prati suðenja za ratne zloèine koja se odvijaju u Hrvatskoj. Do sada su monitorali suðenja za Vukovar, Osijek, Bjelovar, Karlovac i Šibenik, i jedini sluèaj u kome se do sada sudilo Hrvatima za ratne zloèine, sluèaj Lora u Opštinskom sudu u Splitu. Ostali sudovi u Hrvatskoj sude Srbima.
Da li se u Hrvatskoj optužnice za ratni zloèin piše na osnovu nacionalnosti, to jest, da li je isto krivièno delo za Srbe ratni, a za Hrvate obièan zloèin?
- Ima sluèajeva u kojima je Srbima, koji su recimo krali posuðe iz nekih kuæa, èime su poèinili krivièno delo kraðe, ono okvalifikovano u optužnicama kao ratni zloèin pljaèke i terorisanja. Pritom, Hrvatima koji su èinili ratne zloèine ubijanja, ta se dela prekvlifikuju u obièno klasièno ubistvo, iako postoje dokazi da su to bili ratni zloèini uglavnom prema Srbima, i to smišljeni. Tako smo tražili, da se procesuira šef policije koji je ’92. godine službenom beleškom naredio da se iskljuèe telefoni takozvanoj petoj koloni, to jest 77 obitelji srpske nacionalnosti, jer je to bilo uraðeno namerno, radi deportacije jednog naroda, što je ratni zloèin. On nikada nije procesuiran, a prije par godina kad smo ga prozvali i u javnosti, oglasio se u Slobodnoj Dalmaciji i rekao da se ne sramni toga, i da bi to ponovo uèinio, jer je branio nacionalne interese Hrvatske. U sluèaju Lora sudac je raspravu zapoèeo sa èestitkom hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, koja je negde igrala neku utakmicu! Svi su aplaudirali, a sudnica se pretvorila u nakaradnu predstavu. Sudac je doneo oslobaðajuæu presudu za osam hrvatskih policajaca, a u završnoj reèi sud je rekao da ne može verovati iskazu svedoka, Srbinu, jer da je sve taèno što je on isprièao u sudnici, to ni Rambio ne bi preživeo. To je bio komentar jednoga sudca. Sada su u toku suðenja u kojima se sudi Srbima koji se preko Interpolovih poternica isporuèeni Hrvatskoj. Koliko su te optužnice lažne i kako su koncipirane i krivotvorene i neutemeljene dovoljno govori èinjenica da je pre tri meseca u Slavonskoj Požegi na Županijskom sudu na suðenju jednome Srbinu, koji je isporuèen iz Švajcarske za kazneno delo silovanja civila, u Staroj Gradišci, gde je navodno organiziro logor, to jest, bio èlan grupe koja je èuvala logor. Njemu je pripsano da je silovao gospodju od 50 godina. Optužen je na pet godina zatvora, ikao je žrtva sama rekla da je niko nije silovao a niko od svedoka nije potvrdio da je išta od onoga što piše u optužbi istina. Inaèe, dešava se da pozove hrvatska vlast Srbe da se vrate da preuzmu svoje kuæe, a onda samo iznikne optužnica za ratni zloèin. Pratili samo jedan takav sluèaj u kome je jedan Srbin bio optužen za ratni zloèin, jer je uzeo bicikl jednome Hrvatu. To su procesuirali kao pljaèkanje imovine. Jeste, po kaznenom pravu, pljaèkanje za vreme rata jeste ratni zloèin, ali ako je neko nekome uzeo bicikl to je, valjda obièna kraða. On je bio u zatvoru šest meseci. Dakle, doktrina etnièki èiste Hrvatske i dalje živi. Bez obzira koja je bila vlast Raèanova ili Senaderova.
Postoje li u Hrvatskoj dokazi o zloèinima nad Srbima, civilima o kojima se do sada nije ništa znalo? Ko bi trebalo time da se bavi hrvatski ili meðunarodni sudovi?
- Mi smo do sada istražili 980 leševa i sve je poslato državnom odvetniku na procesuiranje, i to su uglavnom bili ritualni zloèini. Recimo, u selu Islam Grèki, ubijena su 42 starca, srpske nacionalnosti, još pre poèetka rata. Glava su im bile odvojene od trupova i nalažene i na po dvadeset metara udaljenosti. Sve se to znalo i tada. Mi samo sada ponovo tu prièu obnavili i tražimo da se pocesurira. To je sve bilo još u maju ’91. godine. U njihovim posmrtnim listovima piše da su oni ili izvršili samoubistvo ili umrli od embolije pluæa ili umrli prirodnom smræu. Isti je sluèaj i sa ubijenim staricama u selu Mažibrade, kod Kistanja, gdje je mrtvozornik zakljuèio da se radi o samoubistvu vješanjem na stablu u dvorište kuæe, iako je jedan od leševa imao 16 prostrijelnih rana. Iako je istraga, zapoèeta 2001. i završena, do danas optužnica nije podignuta, iako su svjedoci dali naznake o identitetima moguæih poèinitelja i vojnoj jedinici hrvatske vojske koja je taj zloèin u operaciji takozvanog èišæenja nakon takozvane «oluje» i uèinila.
Slijedeæi je primjer starica od 86 godina u selu Krièke u èijem smrtnom listu piše da se popela na stablo visoko 2 m, iako je ona bila teško pokretna i ne višeg rasta od 160 cm, te da se objesila.
To samo govori da je rat bio organizovan i da je etnièko èišæenje bilo palnirano. Ovo nisu zloèini koji su bili poèinjeni za vreme ratnih operacija, nego bukavlno pre ratova, ili poslije, nakon što su odavno završeni. To su straci koji su masakrirani nenaoružani i nedužni. A ovo su samo par sela istraženih u dalmatinskom zaleðu. Nismo dalje išli po Hrvatskoj. Ako je Hag kao nepristrasna institucija i koji je osnovan da bi procesuirao zloèine a iste zataškava, iako postoje dokazi da su ih poèinile paravojne hrvatske formacije, onda samo to govori zašto je on osnovan.
Osim što istražujete same ratne zloèine, bavite se i onima koji su podstakli da do njih doðe. Šta ste do sada na tom polju uspeli da uradite i na kakve ste sve dokaze naišli?
- Godine 1993. preko državne televizije Hrvatske, novinarka Silvana Menðušiæ je izveštavala o Srbima koji grantiraju Šibenik. Meðutim, to se ispostavilo kao lažna informacija, koja je drugi dan Srbima, bila ideja- povod da stvarno granatiraju taj grad. Tada je stradalo petoro civila. Mi smo pokrenuli kaznenu prijavu protiv te novinarke, zbog lažnog informisanja i obmanjivanja javnosti i zbog, na posredan naèin poticanja na granatiranje èime je potakla stradanje pet civila. Državni odvjetnik je na našu prijavu dao službeni odgovor u kome je doslovce priznao da je taèno da je informacija, koju je novinarka prenela bila lažna, to jest da je izvestila o lažnom granatiranje, ali da je hrvatska vojska, iz taktièkih razloga takva granatiranja radila širom Hrvatske, jer je to bilo u nacionalnom interesu i taktièkih razloga hrvatske vojske. Drugim reèima, hrvatska vojska bi iscenirala neko granatiranje to jest, postavila eksploziv i zvala TV da snimi lažni napad. Onda bi to prikazala kao granatiranje od strane Srba. Meðutim, to su sve bile laži. UN su imali evidenciju kako se kreæu koje vojne jedinice i gde su na terenu, kakvom tehnikom raspolažu i kakva im je moguænost pucanja, odnosno sa koje udaljenosti mogu ispaliti granate. Staršno je da šibenski županijski državni tužitelj, kome smo podneli prijavu, èak nije ni osporavao da se radilo o lažnom garanatiranju, veæ je doneo odluku da se protiv novinarke i drugih osoba koje su 6. februara 1993.godine, izravno ili neizravno sludelovale u lažnom granatiranju Šibenika ne pokrenut kazneni postupak. Dalje je naveo, da je ocenom svih važnih èinjenica zakljuèeno da hrvatska vojska, postavljanjem i aktiviranjima eksplozivnih naprava od strane struènih osoba, i na dovoljnoj udaljenosti od graðana i stambenih objekata, uz odgovarajuæu zaštitu samog mesta eksplozije, nije izazvala konkretnu opasnost za živote i imovinu ljudi. Sama za sebe mogu da dodam, ovo je raðeno, kao bi svetu pokazali Hrvatsku kao žrtvu navodne agresije. Naš stav je da se inaèe ne radi ni o kakvoj agresiji JNA ili Srbije nad Hrvatskom i Slovenijom, veæ da se radi o agresiji Slovenije i Hrvatske nad saveznim institucijama Jugoslavije, jer JNA je bila vojska priznate države a Zenge i Slovenaèki teritorijalci su bili paravojska bivših republika koje u to vrijeme nisu imale status meðunarodno priznatih država. Prema meðunarodnom pravu oružani napad na legalne institucije neke države smatra se teroristièkim aktom i terorizmom. A Janšina paravojska, koju je prema nama dostupnim neslužbenim informacijama Kuèan naoružavao još od 1989. uz pomoæ Izraela, zauzimanjem granice savezne države – bi prema amerièkoj doktrini – bili teroristi.
„Ako ko treba da doživi katarzu onda je to Hrvatska. U Srbiji egzistira 26 manjina a nisam primetila da je Miloševiæ tokom devedesetih i za vreme bombarodvanja i svih nedaæa, uz milion izbeglica poterivao i uzurpirao stanarska prava nekome ko nije Srbin.“
Uskoro je u Hrvatskoj izricanje presude za 56 optuženih Srba za ratne zloèine, od kojih je osam dostupno sudu. Kada smo pogledali neke optužnice, videli smo da državni tužilac traži dve godine zatvora za Srbina koji je prisljavao Hrvate da preðu preko hrvatske zastave. To je okvalifikovano tako, da su ti Hrvati zbog toga doživili takve traume, da ispada da je gaženje zastave Hrvatske najveæi moguæi zloèin koji je jedan Srbin mogao napraviti! Tako je napravljena optužnica. Znaèi, još imamo pristrasnost kod državnog tužioca, objašanjava za „Korene“ Semina Lonèar, predsednica Centra za razvoj demokratije iz Splita, organizacije koja istražuje ratne zloèine na prostorima Hrvatske i prati suðenja za ratne zloèine koja se odvijaju u Hrvatskoj. Do sada su monitorali suðenja za Vukovar, Osijek, Bjelovar, Karlovac i Šibenik, i jedini sluèaj u kome se do sada sudilo Hrvatima za ratne zloèine, sluèaj Lora u Opštinskom sudu u Splitu. Ostali sudovi u Hrvatskoj sude Srbima.
Da li se u Hrvatskoj optužnice za ratni zloèin piše na osnovu nacionalnosti, to jest, da li je isto krivièno delo za Srbe ratni, a za Hrvate obièan zloèin?
- Ima sluèajeva u kojima je Srbima, koji su recimo krali posuðe iz nekih kuæa, èime su poèinili krivièno delo kraðe, ono okvalifikovano u optužnicama kao ratni zloèin pljaèke i terorisanja. Pritom, Hrvatima koji su èinili ratne zloèine ubijanja, ta se dela prekvlifikuju u obièno klasièno ubistvo, iako postoje dokazi da su to bili ratni zloèini uglavnom prema Srbima, i to smišljeni. Tako smo tražili, da se procesuira šef policije koji je ’92. godine službenom beleškom naredio da se iskljuèe telefoni takozvanoj petoj koloni, to jest 77 obitelji srpske nacionalnosti, jer je to bilo uraðeno namerno, radi deportacije jednog naroda, što je ratni zloèin. On nikada nije procesuiran, a prije par godina kad smo ga prozvali i u javnosti, oglasio se u Slobodnoj Dalmaciji i rekao da se ne sramni toga, i da bi to ponovo uèinio, jer je branio nacionalne interese Hrvatske. U sluèaju Lora sudac je raspravu zapoèeo sa èestitkom hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, koja je negde igrala neku utakmicu! Svi su aplaudirali, a sudnica se pretvorila u nakaradnu predstavu. Sudac je doneo oslobaðajuæu presudu za osam hrvatskih policajaca, a u završnoj reèi sud je rekao da ne može verovati iskazu svedoka, Srbinu, jer da je sve taèno što je on isprièao u sudnici, to ni Rambio ne bi preživeo. To je bio komentar jednoga sudca. Sada su u toku suðenja u kojima se sudi Srbima koji se preko Interpolovih poternica isporuèeni Hrvatskoj. Koliko su te optužnice lažne i kako su koncipirane i krivotvorene i neutemeljene dovoljno govori èinjenica da je pre tri meseca u Slavonskoj Požegi na Županijskom sudu na suðenju jednome Srbinu, koji je isporuèen iz Švajcarske za kazneno delo silovanja civila, u Staroj Gradišci, gde je navodno organiziro logor, to jest, bio èlan grupe koja je èuvala logor. Njemu je pripsano da je silovao gospodju od 50 godina. Optužen je na pet godina zatvora, ikao je žrtva sama rekla da je niko nije silovao a niko od svedoka nije potvrdio da je išta od onoga što piše u optužbi istina. Inaèe, dešava se da pozove hrvatska vlast Srbe da se vrate da preuzmu svoje kuæe, a onda samo iznikne optužnica za ratni zloèin. Pratili samo jedan takav sluèaj u kome je jedan Srbin bio optužen za ratni zloèin, jer je uzeo bicikl jednome Hrvatu. To su procesuirali kao pljaèkanje imovine. Jeste, po kaznenom pravu, pljaèkanje za vreme rata jeste ratni zloèin, ali ako je neko nekome uzeo bicikl to je, valjda obièna kraða. On je bio u zatvoru šest meseci. Dakle, doktrina etnièki èiste Hrvatske i dalje živi. Bez obzira koja je bila vlast Raèanova ili Senaderova.
Postoje li u Hrvatskoj dokazi o zloèinima nad Srbima, civilima o kojima se do sada nije ništa znalo? Ko bi trebalo time da se bavi hrvatski ili meðunarodni sudovi?
- Mi smo do sada istražili 980 leševa i sve je poslato državnom odvetniku na procesuiranje, i to su uglavnom bili ritualni zloèini. Recimo, u selu Islam Grèki, ubijena su 42 starca, srpske nacionalnosti, još pre poèetka rata. Glava su im bile odvojene od trupova i nalažene i na po dvadeset metara udaljenosti. Sve se to znalo i tada. Mi samo sada ponovo tu prièu obnavili i tražimo da se pocesurira. To je sve bilo još u maju ’91. godine. U njihovim posmrtnim listovima piše da su oni ili izvršili samoubistvo ili umrli od embolije pluæa ili umrli prirodnom smræu. Isti je sluèaj i sa ubijenim staricama u selu Mažibrade, kod Kistanja, gdje je mrtvozornik zakljuèio da se radi o samoubistvu vješanjem na stablu u dvorište kuæe, iako je jedan od leševa imao 16 prostrijelnih rana. Iako je istraga, zapoèeta 2001. i završena, do danas optužnica nije podignuta, iako su svjedoci dali naznake o identitetima moguæih poèinitelja i vojnoj jedinici hrvatske vojske koja je taj zloèin u operaciji takozvanog èišæenja nakon takozvane «oluje» i uèinila.
Slijedeæi je primjer starica od 86 godina u selu Krièke u èijem smrtnom listu piše da se popela na stablo visoko 2 m, iako je ona bila teško pokretna i ne višeg rasta od 160 cm, te da se objesila.
To samo govori da je rat bio organizovan i da je etnièko èišæenje bilo palnirano. Ovo nisu zloèini koji su bili poèinjeni za vreme ratnih operacija, nego bukavlno pre ratova, ili poslije, nakon što su odavno završeni. To su straci koji su masakrirani nenaoružani i nedužni. A ovo su samo par sela istraženih u dalmatinskom zaleðu. Nismo dalje išli po Hrvatskoj. Ako je Hag kao nepristrasna institucija i koji je osnovan da bi procesuirao zloèine a iste zataškava, iako postoje dokazi da su ih poèinile paravojne hrvatske formacije, onda samo to govori zašto je on osnovan.
Osim što istražujete same ratne zloèine, bavite se i onima koji su podstakli da do njih doðe. Šta ste do sada na tom polju uspeli da uradite i na kakve ste sve dokaze naišli?
- Godine 1993. preko državne televizije Hrvatske, novinarka Silvana Menðušiæ je izveštavala o Srbima koji grantiraju Šibenik. Meðutim, to se ispostavilo kao lažna informacija, koja je drugi dan Srbima, bila ideja- povod da stvarno granatiraju taj grad. Tada je stradalo petoro civila. Mi smo pokrenuli kaznenu prijavu protiv te novinarke, zbog lažnog informisanja i obmanjivanja javnosti i zbog, na posredan naèin poticanja na granatiranje èime je potakla stradanje pet civila. Državni odvjetnik je na našu prijavu dao službeni odgovor u kome je doslovce priznao da je taèno da je informacija, koju je novinarka prenela bila lažna, to jest da je izvestila o lažnom granatiranje, ali da je hrvatska vojska, iz taktièkih razloga takva granatiranja radila širom Hrvatske, jer je to bilo u nacionalnom interesu i taktièkih razloga hrvatske vojske. Drugim reèima, hrvatska vojska bi iscenirala neko granatiranje to jest, postavila eksploziv i zvala TV da snimi lažni napad. Onda bi to prikazala kao granatiranje od strane Srba. Meðutim, to su sve bile laži. UN su imali evidenciju kako se kreæu koje vojne jedinice i gde su na terenu, kakvom tehnikom raspolažu i kakva im je moguænost pucanja, odnosno sa koje udaljenosti mogu ispaliti granate. Staršno je da šibenski županijski državni tužitelj, kome smo podneli prijavu, èak nije ni osporavao da se radilo o lažnom garanatiranju, veæ je doneo odluku da se protiv novinarke i drugih osoba koje su 6. februara 1993.godine, izravno ili neizravno sludelovale u lažnom granatiranju Šibenika ne pokrenut kazneni postupak. Dalje je naveo, da je ocenom svih važnih èinjenica zakljuèeno da hrvatska vojska, postavljanjem i aktiviranjima eksplozivnih naprava od strane struènih osoba, i na dovoljnoj udaljenosti od graðana i stambenih objekata, uz odgovarajuæu zaštitu samog mesta eksplozije, nije izazvala konkretnu opasnost za živote i imovinu ljudi. Sama za sebe mogu da dodam, ovo je raðeno, kao bi svetu pokazali Hrvatsku kao žrtvu navodne agresije. Naš stav je da se inaèe ne radi ni o kakvoj agresiji JNA ili Srbije nad Hrvatskom i Slovenijom, veæ da se radi o agresiji Slovenije i Hrvatske nad saveznim institucijama Jugoslavije, jer JNA je bila vojska priznate države a Zenge i Slovenaèki teritorijalci su bili paravojska bivših republika koje u to vrijeme nisu imale status meðunarodno priznatih država. Prema meðunarodnom pravu oružani napad na legalne institucije neke države smatra se teroristièkim aktom i terorizmom. A Janšina paravojska, koju je prema nama dostupnim neslužbenim informacijama Kuèan naoružavao još od 1989. uz pomoæ Izraela, zauzimanjem granice savezne države – bi prema amerièkoj doktrini – bili teroristi.
