Ti si mi sve....!

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

nightwolf

Obećava
Poruka
60
Ovo sto ovde mozete procitati je odlomak MOG pokusaja pisanja knjige ili neceg slicnog...Zanimaju me sva misljenja i kritike po pitanju ovog odlomka....Unapred zahvalan!!!PS: ako neko misli da sam lud,neka tu kritiku zadrzi za sebe,vec mi je to receno...E,da: ova tema je vec postavljena u forumu Knjizevnost,ali verujem da ima "obicnih" ljudi koji tamo bas i ne svracaju,pa me zanima njihovo misljenje...THANKS


...Ne vidim više lepotu reke. Ni trave. Ni dana. Ne osećam vetar na svome licu. Dan je postao noć, a noć...noć je ono što i jeste. Sve je tako tamno i tiho, tišina koja prolazi koz svaki deo moga tela. Više mi je postalo svejedno. Ne osećam mržnju ni bol, samo neka hladnokrvnost, ne znam ni ja šta. Sve je tako ravno i jednosmerno, bez igde ičega sa strane. Nema mržnje. Nema ljubavi. Nema ni jačine u ovom što pišem. Nema ničega. Zašto je današnji dan tako lep? Ne shvatam, ne vidim razlog. Ni za šta. Kome je današnji dan lep? Zašto mi smeta ovo prolećno sunce koga sam ne tako davno žarko čekao? Nema ničega. Praznoća, koja tako ispunjava svaki atom moga tela. Nisam više čovek. Da li sam ikada i bio? I uopšte, šta je to na osnovu čega bi bilo ko od nas rekao da je čovek? Tišina. U svoj ovoj galami. Bez emocija. Bez cilja. Opet. Po ko zna koji put. Bez nadanja, bez te najbolnije smrti. Da, smrt. Tako tamna reč. Svuda okolo. Osećam je u vazduhu. Jedino nju i mogu da osetim. Čovek teži uništenju i razaranjima. Mogli smo to iskorenti. Sad je pitanje možemo li. Jer neko je pritisnuo dugme ’’and memory clear’’. Išao bih negde. Bilo gde. Ali nemam cilj. Ne više. Ne sada. Mogu da idem. Nosio bih ovu praznoću sa sobom. Bilo gde. Nema težine, ne osećam više situaciju uopšte. Nemam razlog za to. Nemam razlog da uradim bilo šta. Zašto bi išao negde? Nemam razlog. Ili mrziš ili voliš. Tada si čovek. To te čini čovekom. A ovo između...ne znam kako se zove. Zar bi i morao da znam? Ništa nije moranje. Ništa osim smrti. Umri pre smrti. Dok još nije prekasno... Ne mogu ovo da čitam. Ovo što pišem. Možda se plašim...? Ne, nije to... Ne plašim se ničega. Ne više. Ne sada. Samo neću. Jer nemam razlog, jer znam šta sam pisao. Iako nemam pojma, znam šta sam pisao. Zar je i bitno? Ne vidim razliku, i da znam, i da ne znam. Sada je svejedno. I sledeća dva sata, i pet...i ovo veče koje dolazi. I ljudi koje ću videti. I osoba koju sam voleo. I osećanja koja su nekada postojala. I ona koja će mozda postojati. Svejedno. Ne uzbuđujem se. Zašto ja to radim? Šta? Sad ni sam sebe nisam shvatio. Teško je, možda i najteže shvatiti sebe. Znam šta znam. Ko me to pitao, nije me mislio dobro. Ponekad izgubiš tok misli. Ponovo pritisnut taster ’’memory clear’’. I opet ti je svejedno. Da li ću se sećati ovoga? Kada? Zvonilo je. Opet, kakve to veze ima? Totalno bezveze. Sa bilo čim. Sad mi jestvarno svejedno. Sunce još sija. Bar to primećujem. Ali samo sija. Ono čak i ne zna da sija. A možda i zna...? Zar je bitno? Ne verujem. Zar sva ova priča ima smisla? Ima li bilo šta smisla u vezi bilo čega? I opet neko galami. Dobro je, bar primećujem. Da li je dobro? Možda ne treba ni primećivati. A možda sam isuviše nekad i primećivao. Možda nisam dovoljno primećivao. Svašta sam mogao, a opet nisam mogao ništa. Preopterećenje i kraj. Sve umire, to je činjenica, ali možda se sve što umire jedng dana i vraća...Jednog dana. Jedne noći. Zašto mora da se vrati? A vrati se i onda te ubija i muči. Smrt je lepa. Način je strašan. Bude ti lakše. Bude možda sebično. Ali ti nisi ništa loše uradio. Svi misle na sebe. Što ne bi i ja? Sunce zalazi. Hladnije je. Malo. Ali nije hladnije nego što jeste. Ne može da bude. Samo je vazduh svež i miriše vlažna trava. I ipak je ne osećam. Ne više. Ne sada. Ne kao nekada. Ima i ljudi. Mislim, valjda ima ljudi u ovoj masi. Valjda je neko još uvek čovek. Ne trudim se više ni oko čega. I ne mogu, ne želim...Ima li gde mene u onim spisima,pitam se? I u kom kontekstu...? Kontekst nije ni bitan. Više ništa nije bitno. Može li se ikada poverenje povratiti? Ako zgrešiš nešto. Može, možda. Zavisi. Od volje. Od želje. A zašto ga gubiti? Postoji li neki viši cilj? Zašto bi nešto sticao, da bi posle izgubio? Svojom voljom. Da li ima zančaja sve ovo što pišem? Čak i da nema, da li je to uopšte bitno? Za bilo koga, za bilo šta. Za svet, za mene. Nema razlike, ili je bar ne vidim. Čak i kad ima razlike, nema je. Jer je to samo zato što mi tako hoćemo. Sve ovo izgleda tako pesimistički...a nije,to je tako. A optimizam je čudna bolest. A tamo gde smo krenuli, ova bolest se neguje. Zato što odgovara, jer svi veruju u nju. A izdaje i niko to ne vidi. Ili neće da vidi. A oni koji vide – ćute. Jer misle na sebe. A Oni bi trebalo da misle i na druge. Jer kad dođe, razlike neće biti. Pre ili kasnije, zar je bitno? Prolazi svuda. A samo zajedno se može odbraniti. I opet to neki shvataju, i opet ne urade ništa. Bitna je radna navika. Čovek se menja. Gubi se vreme. Interesovanje je nestalo. Ne znam kada. Zar je i bitno, važno je da ga nema. Ne mogu više. Umoran sam, od svega. Ne želim ništa.
A ono što želim, iz dana u dan, sve je teže ostvariti. Baš kao što mi je i rečeno. A verovao nisam. Možda još malo ima nade, možda još malo mogućnosti. Da li to treba da bude uteha? Ljudski je grešiti. Ali ovoliko...? Ljudski je grešiti, ako ne znaš. A grešiti opet kada naučiš...? Ne slušati savete? Slušati, a ništa ne uraditi? Raditi,ali u korist svoje štete? Da li je moguće da čovek bude tako tvrdoglav? Do krajnjih granica. Govorili su mi. Slusao sam. Ali nisam preduzimao. I ono što sam preduzimao, bilo je kontra učenju. Glavom u zid. I opet, i opet...i opet. I nikako stati. Nema motiva za zaustavljanje. Mazohizam vlada. Bez obzira što neke stvari primetiš. Okreneš često glavu. Nekada ne, i onda bude bolje. Ne dobro, već samo bolje. Pa se kad – tad vratiš na staro. Mazohizam. Sve mislim da će se stvari promeniti. A kad pogledaš sa strane, zapitaš se kojom logikom? Nema logike. Sve je van kontrole. Ništa se više ne može zaustaviti. Postoji li razlog za pokušaj? Šta koga briga kako se ja osećam? Šta koga interesuje šta ja mislim? Rekli su mi da nije dobro kad ja mislim. Zeznem stvari. Najviše sebi, manje drugima. Mazohizam. Ne znam više ni da li je to možda svesno ili ne. Ne znam više ništa. Da li sam ikada i znao? Da li ću ikada znati? Ne verujem. Ne, ako nešto ne promenim. A onda se zapitam zašto bi išta menjao? Nekad je dobro ne znati ništa. Nekad nije. Razmišljam, opet. O svemu što je bilo, što jeste, što će biti. Šta će biti? Ne znam...
 
prilicno konfuzno... posebno poimanje smrti... prvo bolnom zatim lepom... da bi se podgrejala teorija o mazohizmu? i otkud u svoj ravnodusnosti ipak neki osecaj za smrt? i uopste kod ravnodusnosti otkud mazohizam?
pa nije loshe, mada, moze to i mnogo bolje...
 
Iako smatram kvalitetnim ovo shto si napisao, jer si pretpostavljam, ustvari preneo pregrsht svojih emocija..Mislim da bi ovaj odlomak pre bio za stranicu tvog dnevnika...nego za knjigu. Knjiga ima neku tematiku, koja je ovde izostavljena. Ovde je prvi utisak koji se javlja, iz procitanog teksta...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top