Ninjarijeka
Primećen član
- Poruka
- 644
I moliću da se ovdje riječ BOG čita kao Vanzemaljac,Svemirac;Kako kome odgovara
Svemirci i daleka povijest Zemlje
Prvi izvještaj o stvaranju – Atlantida
U dalekoj prošlosti Zemlje osnovni uvjeti za stvaranje života na njoj bili su gotovo nepostojeći – izuzev nužno potrebnog obilja vode. Udari meteora, vulkanske erupcije, te drugi simptomi mladosti planete (i galaksije), prisilili su Boga da prve ljude i ostala živa bića stvori u okolini zaštićenoj od površinskih neprilika. Prvi izvještaj o stvaranju nedvosmisleno govori upravo o tome.
I reče Bog: “Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!” I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo.
Uvijek moramo čitajući Bibliju imati na umu da je u doba njezinog pisanja način izražavanja bio bitno drugačiji od današnjeg. Naime, neke riječi u prošlosti nisu postojale (zasigurno je i obrnuto), te su se u nedostatku ljudskog znanja i razumijevanja Božjih djela koristili najpribližniji mogući opisi.
Prema tome, iz prethodnog Biblijskog zapisa moguće je ustanoviti da se govori o kupoli koja je postavljena u morskim dubinama, a koja razdvaja to more od voda koje su se ostale nalaziti ispod kupole (skupa sa površinom bez vode), a sa svrhom vjernog simuliranja površinskih uvjeta. Da je tome upravo tako pokazat će i neka kasnija događanja.
Nakon što je proklijalo posađeno bilje, čime se je dobio nužan kisik u kupoli, Bog vrši daljnje prilagodbe ovog sistema postojeće-budućim površinskim uvjetima, kako bi budući razumni satnovnici podvodnog svijeta bili potpuno spremni kad jednom izađu van kupole na površinu.
I reče Bog: “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svjetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!” I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame.
Svjetlila? Načinio (opet!)? Čini se da Bog ozbiljno i sa svim svojim neizmjernim znanjem – radi. Nije samo da maše prstom kao čarobnim štapićem i sve se pojavljuje samo od sebe. Tako je načinio i svjetlila iliti lampe. Sigurno izuzetno zahtjevne i tehnološki sofisticirane konstrukcije, ali ipak lampe, kako i Biblija kaže. Jer čemu ih inače uopće nazivati svjetlilima.
Po postizanju potpune simulacije postojeće-budućih površinskih uvjeta Bog stvara i životinje, a na kraju i čovjeka – na svoju sliku, sebi slična. Gotovo pa da možemo pročitati – klonirana.
I tako Bog stvori podvodni svijet danas poznat pod imenom Atlantida.
Drugi izvještaj o stvaranju – raj zemaljski
Kada su se uvjeti na površini Zemlje stabilizirali, Bog počinje sa razvojem površinskog života. Biblija nam pruža jasnu sliku stanja na površini pred početak novog Božjeg stvaranja.
Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskog grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakovo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. Ipak voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku.
Dakle, Atlantida je već odavno stvorena, a površina Zemlje je beživotna. Postoji kopno i rijeke koje njime teku, ali nema kiša iznad potpuno praznog kopna. Zato Bog prvi površinski život stvara upravo na izvoru jedne od rijeka.
Paralelno sa sadnjom bilja na izvoru rijeke, Bog od dostupnih kemijskih elemenata na Zemlji, u laboratorijskim uvjetima, uz pomoć svoje savršene tehnologije stvara čovjeka.
Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.
A zatim ga smješta u zasađeni vrt.
I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.
Jasnoća zapisa ne daje nam dvojbi. Nakon toga niče i drugo bilje, a Bog stvara i životinje (također od praha zemaljskog), a kao finale i ženu iz rebra prvog čovjeka zemljine površine – Adama.
Najvjerojatnije je u pitanju genetska modifikacija stanica koštane srži Adamovog rebra, što je zasigurno bilo mnogo lakše negoli stvaranje od samog početka (od praha zemaljskog). Tako je stvorena Eva.
Time je Bog završio stvaranje fizičkog života na planeti Zemlji. Tu je Atlantida, tu je i površinski život. Osnovni dio posla je obavljen i preostaje duhovno usmjeravanje ljudi – učenje ljudi o Bogu, prirodi, prirodnim zakonima, Svemiru.
Odnosi Atlantiđana i ljudi – postanak mitova
Obzirom da je Atlantida postojala davno prije pojave Adama i Eve na površini, Bog je njezinim stanovnicima tokom vremena pružio svo znanje, trudeći se učiniti ih sinovima Božjim.
Iznimno napredni tehnologijom, te spoznajom prirodnih zakona (zakona Svemira), Atlantiđani nakon Božjeg stvaranja i širenja površinskog života, povremeno i sami izlaze na površinu i susreću se sa njezinim stanovnicima.
Za ljude na površini koji su tek na početku učenja i spoznaje, oni su sinovi Božji. Oni su bogovi gotovo ravni Jahvi, Bogu. Oni poznaju prirodne zakone, vladaju njima – upotrebljavaju ih kroz svoju tehnologiju i druge oblike primjene znanja. I kao što mala djeca doživljavaju odrasle, tako i ljudi (bez sumnje) doživljavaju Atlantiđane. Ljudski susreti s njima, kao i život Atlantiđana viđen očima ljudi, sadržani su u Egipatskim, Grčkim, Rimskim, Skandinavskim i ostalim svjetskim mitologijama i zapisima. Raznorazni bogovi i božice iz tih tekstova, zapravo su tehnološki/znanstveno iznimno napredni stanovnici Atlantide. Sami mitovi vjerojatno su u obliku ozbiljnih zapisa postojali i prije potopa, dok su nakon njega (o tome u idućem poglavlju) preostali pronađeni zapisi bili temelj pojavi mitova u pravom smislu te riječi.
No, iako je Bog želio da Atlantiđani svoje znanje podijele sa ljudima, stvari su se odvijale potpuno suprotno. Umjesto tolerantnog odnosa tipa učitelj-učenik, Atlantiđani su se premetnuli u bahata, samoljubiva stvorenja, koja su se s prezirom odnosila prema ljudima koje su pretvorili u objekt vlastite moći i zabave, bez ikakve namjere da ih učine sebi ravnima. Koji će bog ili božica učiniti što više ljudi sebi podložnim, postalo je pitanje taštine, te ih od napredne, gotovo savršene civilizacije, dovelo do društva punog raznih spletki i urota motiviranih borbom za što veću moć. Pod utjecajem Atlantiđana i sami ljudi postali su iskvareni. Interesantno je pripomenuti da i današnje društvo pokazuje slične simptome.
Glava šesta iz Knjige postanka daje jedan bitan primjer upravo takvog ponašanja Atlantiđana.
Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli.
Daljnji tekst spominje Nefile – ljude nastale spolnim općenjem Atlantiđana sa ljudskim kćerima, koji su po Bibliji od starine po snazi glasoviti ljudi. Taj detalj jako je interesantan jer zapravo govori o posebnoj rasi nastaloj miješanjem prilično različitih genetskih struktura (Atlantiđana, čiji je začetnik nastao kloniranjem, i ljudi, gdje je Adam praktički sastavljen od dostupnih kemijskih elemenata). Ta rasa Nefila, danas poznata kao npr. Neandertalci, pokušava se prikazati dokazom evolucije, ali zapravo ne predstavlja apsolutno nikakav dokaz ionako nepostojeće evolucije, nego upravo potkrepljuje sve tvrdnje iznesene u Bibliji.
Vidjevši da stvari postaju dijametralno suprotne od krajnjeg cilja (uspostave svijeta koji poštuje Boga, zakone prirode i sav život), Bog donosi odluku.
“Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio.” Ali je Noa našao milost u očima Jahvinim.
Svemirci i daleka povijest Zemlje
Prvi izvještaj o stvaranju – Atlantida
U dalekoj prošlosti Zemlje osnovni uvjeti za stvaranje života na njoj bili su gotovo nepostojeći – izuzev nužno potrebnog obilja vode. Udari meteora, vulkanske erupcije, te drugi simptomi mladosti planete (i galaksije), prisilili su Boga da prve ljude i ostala živa bića stvori u okolini zaštićenoj od površinskih neprilika. Prvi izvještaj o stvaranju nedvosmisleno govori upravo o tome.
I reče Bog: “Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!” I bi tako. Bog načini svod i vode pod svodom odijeli od voda nad svodom. A svod prozva Bog nebo.
Uvijek moramo čitajući Bibliju imati na umu da je u doba njezinog pisanja način izražavanja bio bitno drugačiji od današnjeg. Naime, neke riječi u prošlosti nisu postojale (zasigurno je i obrnuto), te su se u nedostatku ljudskog znanja i razumijevanja Božjih djela koristili najpribližniji mogući opisi.
Prema tome, iz prethodnog Biblijskog zapisa moguće je ustanoviti da se govori o kupoli koja je postavljena u morskim dubinama, a koja razdvaja to more od voda koje su se ostale nalaziti ispod kupole (skupa sa površinom bez vode), a sa svrhom vjernog simuliranja površinskih uvjeta. Da je tome upravo tako pokazat će i neka kasnija događanja.
Nakon što je proklijalo posađeno bilje, čime se je dobio nužan kisik u kupoli, Bog vrši daljnje prilagodbe ovog sistema postojeće-budućim površinskim uvjetima, kako bi budući razumni satnovnici podvodnog svijeta bili potpuno spremni kad jednom izađu van kupole na površinu.
I reče Bog: “Neka budu svjetlila na svodu nebeskom da luče dan od noći, da budu znaci blagdanima, danima i godinama, i neka svjetle na svodu nebeskom i rasvjetljuju zemlju!” I bi tako. I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde. I Bog ih postavi na svod nebeski da rasvjetljuju zemlju, da vladaju danom i noću i da rastavljaju svjetlost od tame.
Svjetlila? Načinio (opet!)? Čini se da Bog ozbiljno i sa svim svojim neizmjernim znanjem – radi. Nije samo da maše prstom kao čarobnim štapićem i sve se pojavljuje samo od sebe. Tako je načinio i svjetlila iliti lampe. Sigurno izuzetno zahtjevne i tehnološki sofisticirane konstrukcije, ali ipak lampe, kako i Biblija kaže. Jer čemu ih inače uopće nazivati svjetlilima.
Po postizanju potpune simulacije postojeće-budućih površinskih uvjeta Bog stvara i životinje, a na kraju i čovjeka – na svoju sliku, sebi slična. Gotovo pa da možemo pročitati – klonirana.
I tako Bog stvori podvodni svijet danas poznat pod imenom Atlantida.
Drugi izvještaj o stvaranju – raj zemaljski
Kada su se uvjeti na površini Zemlje stabilizirali, Bog počinje sa razvojem površinskog života. Biblija nam pruža jasnu sliku stanja na površini pred početak novog Božjeg stvaranja.
Kad je Jahve, Bog, sazdao nebo i zemlju, još nije bilo nikakva poljskog grmlja po zemlji, još ne bijaše niklo nikakovo poljsko bilje, jer Jahve, Bog, još ne pusti dažda na zemlju i nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje. Ipak voda je izvirala iz zemlje i natapala svu površinu zemaljsku.
Dakle, Atlantida je već odavno stvorena, a površina Zemlje je beživotna. Postoji kopno i rijeke koje njime teku, ali nema kiša iznad potpuno praznog kopna. Zato Bog prvi površinski život stvara upravo na izvoru jedne od rijeka.
Paralelno sa sadnjom bilja na izvoru rijeke, Bog od dostupnih kemijskih elemenata na Zemlji, u laboratorijskim uvjetima, uz pomoć svoje savršene tehnologije stvara čovjeka.
Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.
A zatim ga smješta u zasađeni vrt.
I Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio.
Jasnoća zapisa ne daje nam dvojbi. Nakon toga niče i drugo bilje, a Bog stvara i životinje (također od praha zemaljskog), a kao finale i ženu iz rebra prvog čovjeka zemljine površine – Adama.
Najvjerojatnije je u pitanju genetska modifikacija stanica koštane srži Adamovog rebra, što je zasigurno bilo mnogo lakše negoli stvaranje od samog početka (od praha zemaljskog). Tako je stvorena Eva.
Time je Bog završio stvaranje fizičkog života na planeti Zemlji. Tu je Atlantida, tu je i površinski život. Osnovni dio posla je obavljen i preostaje duhovno usmjeravanje ljudi – učenje ljudi o Bogu, prirodi, prirodnim zakonima, Svemiru.
Odnosi Atlantiđana i ljudi – postanak mitova
Obzirom da je Atlantida postojala davno prije pojave Adama i Eve na površini, Bog je njezinim stanovnicima tokom vremena pružio svo znanje, trudeći se učiniti ih sinovima Božjim.
Iznimno napredni tehnologijom, te spoznajom prirodnih zakona (zakona Svemira), Atlantiđani nakon Božjeg stvaranja i širenja površinskog života, povremeno i sami izlaze na površinu i susreću se sa njezinim stanovnicima.
Za ljude na površini koji su tek na početku učenja i spoznaje, oni su sinovi Božji. Oni su bogovi gotovo ravni Jahvi, Bogu. Oni poznaju prirodne zakone, vladaju njima – upotrebljavaju ih kroz svoju tehnologiju i druge oblike primjene znanja. I kao što mala djeca doživljavaju odrasle, tako i ljudi (bez sumnje) doživljavaju Atlantiđane. Ljudski susreti s njima, kao i život Atlantiđana viđen očima ljudi, sadržani su u Egipatskim, Grčkim, Rimskim, Skandinavskim i ostalim svjetskim mitologijama i zapisima. Raznorazni bogovi i božice iz tih tekstova, zapravo su tehnološki/znanstveno iznimno napredni stanovnici Atlantide. Sami mitovi vjerojatno su u obliku ozbiljnih zapisa postojali i prije potopa, dok su nakon njega (o tome u idućem poglavlju) preostali pronađeni zapisi bili temelj pojavi mitova u pravom smislu te riječi.
No, iako je Bog želio da Atlantiđani svoje znanje podijele sa ljudima, stvari su se odvijale potpuno suprotno. Umjesto tolerantnog odnosa tipa učitelj-učenik, Atlantiđani su se premetnuli u bahata, samoljubiva stvorenja, koja su se s prezirom odnosila prema ljudima koje su pretvorili u objekt vlastite moći i zabave, bez ikakve namjere da ih učine sebi ravnima. Koji će bog ili božica učiniti što više ljudi sebi podložnim, postalo je pitanje taštine, te ih od napredne, gotovo savršene civilizacije, dovelo do društva punog raznih spletki i urota motiviranih borbom za što veću moć. Pod utjecajem Atlantiđana i sami ljudi postali su iskvareni. Interesantno je pripomenuti da i današnje društvo pokazuje slične simptome.
Glava šesta iz Knjige postanka daje jedan bitan primjer upravo takvog ponašanja Atlantiđana.
Kad su se ljudi počeli širiti po zemlji i kćeri im se narodile, opaze sinovi Božji da su kćeri ljudske pristale, pa ih uzimahu sebi za žene koje su god htjeli.
Daljnji tekst spominje Nefile – ljude nastale spolnim općenjem Atlantiđana sa ljudskim kćerima, koji su po Bibliji od starine po snazi glasoviti ljudi. Taj detalj jako je interesantan jer zapravo govori o posebnoj rasi nastaloj miješanjem prilično različitih genetskih struktura (Atlantiđana, čiji je začetnik nastao kloniranjem, i ljudi, gdje je Adam praktički sastavljen od dostupnih kemijskih elemenata). Ta rasa Nefila, danas poznata kao npr. Neandertalci, pokušava se prikazati dokazom evolucije, ali zapravo ne predstavlja apsolutno nikakav dokaz ionako nepostojeće evolucije, nego upravo potkrepljuje sve tvrdnje iznesene u Bibliji.
Vidjevši da stvari postaju dijametralno suprotne od krajnjeg cilja (uspostave svijeta koji poštuje Boga, zakone prirode i sav život), Bog donosi odluku.
“Ljude koje sam stvorio izbrisat ću s lica zemlje – od čovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku – jer sam se pokajao što sam ih napravio.” Ali je Noa našao milost u očima Jahvinim.