
Original postavio
plavi zid
˝Vi ljudi ste mrtvi.˝-rekao je glas u mom snu-˝Vaš razum je kao i vi, mrtav, on je oruđe mrtvaca i pogodan je samo za razvrstavanje onog što je nesvjesno, neživo. Umjesto da ga promjenite, da oživite, vi ubijate sve oko sebe samo da bi to učinili objašnjivim. Vaša logika ne vrijedi u svijetu živih, to je logika nepokretnog, logika smrti.˝
Potpuno iznenađen i zatečen, ipak sam pristojno upitao:˝Mogu li dobiti primjer, koji logički zakon nije valjan?˝
˝Ni jedan. Npr. distribucije.˝-ledeno odvrati glas.
(a i b u relaciji sa c = a u relaciji sa c i b u relaciji sa c ; (a+b)c=ac+bc)
˝Ne seri!˝-dreknuo sam-˝Hoću konkretan primjer!˝
Umjesto da me, kao i svaki dobri bog, smjesta zbriše s lica zemlje, pošalje konjicu, ili barem skakavce, glad i kugu, potpuno ravnodušno mi odgovori:˝Doručkovati i čitati novinu istovremeno, kao što ti radiš, daje slabiji rezultat na oba područja, nego kada prvo pročitaš novinu, a zatim doručkuješ.˝
No, nije li ovakva interpletacija samo još jedan pokušaj mog razuma da se izvuče? Što se zaista dogodilo? Nisam li u tom trenutku, gurnuo razum sa strane i drugačije, neposrednije i ispravnije percipirao ono što me mučilo?
To nije ni toliko bitno. Bitno je ono što je uslijedilo.
Nakon ovog sna, jedan dio mene, za koji sam mislio da sam čitav ja, se smanjio i povukao u pozadinu.
U svakodnevnici sam postao mirniji, usredotočeniji i ozbiljniji, izgubio sam svaki interes za ono što ljudi rade.
Više ne razmišljam previše, samo postojim i gotovo.
Najzanimljivija je promjena percepcije vremena: po prvi puta sam usklađen s vremenom, više ne žurim. Drugim riječima nadišao sam neke od svojih opsjednutosti.
Otvorio mi se vidik i na moje posljednje (?) velike strahove/opsjednutosti: strah od ugrožavanja egzistencije, strah da ću umrijeti, a da neću postići ono što namjeravam.
U svakom slučaju, jasniji mi je ovaj Kastanedin zapis:˝Moć tišine je intelektualni pregled misli šamana starog Meksika, pod njihovom najapstraktnijom maskom. Dok sam radio na knjizi, nadahnulo me raspoloženje tih ljudi, njihova čežnja da saznaju više na tobože razuman način. Florinda mi je objasnila da su se ti šamani jako ohladili i udaljili. Ništa toplo za njih više nije postojalo. Bili su odlučni u potrazi: njihova hladnoća kao ljudi bila je nastojanje da pariraju hladnoći vječnosti. Pošlo im je za rukom da izmjene ljudske oči da bi parirali ledenim očima nepoznatog. Osjetio sam ovo u sebi i očajnički sam pokušao da promijenim tok događaja. Još nisam uspio u tome. Misli su mi postajale sve više i više nalik mislima tih ljudi na kraju njihove potrage. Nije da se ne smijem. Naprotiv, moj život je beskrajna radost, ali istovremeno i beskrajna, nemilosrdna potraga. Beskonačnost će me progutati i želim da to spremno dočekam. Ne želim da me beskonačnost rasprši u ništavilo zato što gajim ljudske vrijednosti, toplu naklonost, veze, ma kako slabe bile. Više nego išta na svijetu, želim da budem kao ti ljudi. Nikad ih nisam poznavao. Jedini šamani koje sam poznavao bili su don Huan i njegovi prijatelji, a ono što su oni izražavali ne bi moglo biti daleko od hladnoće koju naslućujem u tim neznancima.˝
Pošalji link