- Poruka
- 587
SARAJEVO je u prošlom ratu bilo surovi, pakleni logor za desetine hiljada Srba. Od 1992. do 1995. godine ovde ih je ubijeno 5.515. Oko 20 hiljada Srba prošlo je monstruozna mučilišta u nekom od 123 muslimanska logora u Sarajevu. Na stotine srpskih devojčica, devojaka i žena silovali su pripadnici Alijine soldateske. Epilog etničkog čišćenja i genocida je 150 hiljada proteranih Srba iz Sarajeva. Glavni grad BiH danas je etnički "najčistija" prestonica u Evropi.
Ove podatke nam na početku razgovora navodi Milivoje Ivanišević, direktor Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom.
- Već 13. jula 1992. građani opština Rajlovac, Vogošća, Centar Sarajevo, Novo Sarajevo, Ilidža i Ilijaš uputili su "Apel miroljubivoj svetskoj javnosti za spas zatočenih Srba u Sarajevu" - kaže Ivanišević. - Ne samo da se niko nije odazvao, već je usledila medijska hajka na Srbe zbog patnji sarajevskih muslimana! Uz iskrivljenu medijsku sliku počeo je sistematski progon i istrebljivanje Srba u skladu sa stavom Alije Izetbegovića da ne može biti koegzistencije između islama i drugih vera. Blago je reći da je sramota svih međunarodnih humanitarnih i nevladinih organizacija, a bilo ih je više desetina sa par hiljada predstavnika, što se nisu suprotstavile muslimanskim zločinima i pogromu Srba. A to su učinili zato što su bili plaćeni da rade u korist onih koji su činili zločine nad Srbima. Za tu uslugu dobro su nagrađeni. Pravili su medijsku predstavu i žrtve pretvarali u zločince i obrnuto.
ŠTA KRIJU GROBNICE
NAVODITE imena 5.515 ubijenih Srba a bošnjačka štampa je nedavno iznela podatak da je u toku rata stralo 768 sarajevskih Srba, civila.
- Pod pritiskom činjenica i zahteva da se osnuje posebna komisija koja bi utvrdila istinu o stradanju Srba, utisak je da je neko iz međunarodne zajednice naterao vlasti u Sarajevu da nešto i priznaju - kaže Ivanišević. - Broj srpskih žrtava se stalno falsifikuje i smanjuje. Mi ne licitiramo brojevima. Posedujemo spiskove za sve opštine i naselja Sarajeva sa tačnim imenima žrtava. Na njima je 5.515 Srba. Strpljivo smo skupljali dokaze o muslimanskim zverstvima. Zato imamo tačna imena žrtava, mesto njihovih rođenja i mesta stradanja. Broj žrtava može, nažalost, biti samo veći od dosada prikupljenih. Još 500 imena ubijenih Srba se proverava, pa možemo da kažemo da je stvarni broj žrtava bar za toliko veći. A još nisu otkrivene ni sve masovne grobnice.
Zašto se, po vašem mišljenju, minimiziraju srpske žrtve u Sarajevu?
- Mada se stalno priča kako je "svejedno" da li je nevino stradalo 100 ili 5.000 ljudi, jer je, kako se kaže, zločin ubiti i jednog nedužnog čoveka, jasno je da manji broj žrtava znači i manju odgovornost onih koji su vladali gradom i državom. Ni broj odgovornih za 300 ili 600 ubijenih ne može da bude isti kao broj odgovornih za 5.515. Naši podaci i prikupljene izjave o zločinima Muslimana na preko 10.000 stranica ukazuju na genocid i ne mogu se podvesti pod orgijanje raspuštenih bosanskih kriminalaca. U dokumentaciji o počiniocima zločina evidentirali smo 3.350 imena, uglavnom neposrednih izvršilaca. Njima, svakako, treba dodati i imena rukovodilaca grada Sarajeva i njegovih opština u kojima je vladao teror nad Srbima.
Bošnjaci svoje vojnike prikazuju kao nedužne civilne žrtve, a srpske civile kao izginule okupatorske vojnike?
- Srbi su u Sarajevu uglavnom bili na teritorijama u kojima su pre rata činili većinu, pa objektivno nisu mogli biti okupatori sami sebi. Pritom nisu ni bili vojno organizovani, već zatočeni. Muslimani su deo srpskih žrtava registrovali i kao "branioce grada", kao "žrtve srpskog granatiranja" ili kao poginule borce Armije BiH. Muslimani su uhapšene Srbe terali da kopaju tranšeje na linijama razdvajanja. Postavljali su ih i kao živi štit prilikom sukoba sa Vojskom Republike Srpske, pa se ova često povlačila ne želeći da puca na svoj narod. Srbi su, istovremeno, bili stalno izloženi vatri muslimanskih snajperista.
"PRIRODNA SMRT"
Na koji način Bošnjaci negiraju žrtve u 123 sarajevska logora?
- Jedno od bestijalnih pravila u ponašanju prema zatvorenim Srbima je bilo da iz logora posle dugog i besomučnog iživljavanja, izgladnjivanja i prebijanja, na dan-dva pred smrt puste da bi ih potom registrovali, uz odgovarajuću lekarsku dokumentaciju, kao lica koja su umrla u svom stanu prirodnom smrću. "Prirodna smrt u svom stanu" je bila najčešća kvalifikacija i za većinu onih koji su brutalno pobijeni u svojoj kući.
Utisak je da se ni sada ne bi pokrenulo pitanje srpskih žrtava u Sarajevu da ih sami Bošnjaci nisu "priznali". Zašto se tako dugo ćutalo o ubijenim Srbima?
- A da ja vas pitam zašto je povučena tužba protiv Muslimana za genocid nad Srbima? Napisano je i publikovano čak 10 knjiga o stradanjima Srba u Sarajevu, vladama Republike Srpske i Srbije dati su svi podaci sa izjavama preživelih, dokazima zločina, imenima i žrtava i dželata, pa se ćutalo i ćuti. To je skandalozno. Nedopustiva je politika skrivanja stradanja sopstvenog naroda. Pripadnicima nekih partija u Srbiji i RS, na noge sam odneo dokaze o genocidu nad Srbima u Sarajevu. Nisu ni odgovorili, a vi me pitate zašto? Skupili smo milion podataka, a interesovanje nisu pokazala ni sredstva javnog informisanja. Očigledno je da nekim srpskim političarima ne odgovara da se istina saopšti.
Poredili ste stradanja Srba u Sarajevu u vreme 2. svetskog rata sa periodom od 1992. do 1995. godine.
- Život Srba u Sarajevu u ovom poslednjem ratu nije se razlikovao od života Jevreja u Berlinu za vreme Hitlerove vladavine. Ono što je za Jevreje bio Gestapo, to su za Srbe u Sarajevu bile Sandžaklije, uglavnom državljani SRJ, odnosno Srbije i Crne gore, koji nikada nisu odgovarali za zločine. U razdoblju od 1992. do 1995. godine pod muslimanskom vlašću Alije Izetbegovića u Sarajevu je ubijeno više Srba nego u istom gradu od ustaša i Nemaca za vreme Drugog svetskog rata. U vreme NDH u Sarajevu je ubijeno 2.278 Srba u direktnom teroru, masovnim pokoljima i zatvorima. Samo u devet meseci prve ratne 1992. godine, stradalo je 2.647 Srba. Dakle, deset dnevno! Znači, više ih je ubijeno u devet meseci 1992, nego u četiri godine ustaškog terora!
Ove podatke nam na početku razgovora navodi Milivoje Ivanišević, direktor Centra za istraživanje zločina nad srpskim narodom.
- Već 13. jula 1992. građani opština Rajlovac, Vogošća, Centar Sarajevo, Novo Sarajevo, Ilidža i Ilijaš uputili su "Apel miroljubivoj svetskoj javnosti za spas zatočenih Srba u Sarajevu" - kaže Ivanišević. - Ne samo da se niko nije odazvao, već je usledila medijska hajka na Srbe zbog patnji sarajevskih muslimana! Uz iskrivljenu medijsku sliku počeo je sistematski progon i istrebljivanje Srba u skladu sa stavom Alije Izetbegovića da ne može biti koegzistencije između islama i drugih vera. Blago je reći da je sramota svih međunarodnih humanitarnih i nevladinih organizacija, a bilo ih je više desetina sa par hiljada predstavnika, što se nisu suprotstavile muslimanskim zločinima i pogromu Srba. A to su učinili zato što su bili plaćeni da rade u korist onih koji su činili zločine nad Srbima. Za tu uslugu dobro su nagrađeni. Pravili su medijsku predstavu i žrtve pretvarali u zločince i obrnuto.
ŠTA KRIJU GROBNICE
NAVODITE imena 5.515 ubijenih Srba a bošnjačka štampa je nedavno iznela podatak da je u toku rata stralo 768 sarajevskih Srba, civila.
- Pod pritiskom činjenica i zahteva da se osnuje posebna komisija koja bi utvrdila istinu o stradanju Srba, utisak je da je neko iz međunarodne zajednice naterao vlasti u Sarajevu da nešto i priznaju - kaže Ivanišević. - Broj srpskih žrtava se stalno falsifikuje i smanjuje. Mi ne licitiramo brojevima. Posedujemo spiskove za sve opštine i naselja Sarajeva sa tačnim imenima žrtava. Na njima je 5.515 Srba. Strpljivo smo skupljali dokaze o muslimanskim zverstvima. Zato imamo tačna imena žrtava, mesto njihovih rođenja i mesta stradanja. Broj žrtava može, nažalost, biti samo veći od dosada prikupljenih. Još 500 imena ubijenih Srba se proverava, pa možemo da kažemo da je stvarni broj žrtava bar za toliko veći. A još nisu otkrivene ni sve masovne grobnice.
Zašto se, po vašem mišljenju, minimiziraju srpske žrtve u Sarajevu?
- Mada se stalno priča kako je "svejedno" da li je nevino stradalo 100 ili 5.000 ljudi, jer je, kako se kaže, zločin ubiti i jednog nedužnog čoveka, jasno je da manji broj žrtava znači i manju odgovornost onih koji su vladali gradom i državom. Ni broj odgovornih za 300 ili 600 ubijenih ne može da bude isti kao broj odgovornih za 5.515. Naši podaci i prikupljene izjave o zločinima Muslimana na preko 10.000 stranica ukazuju na genocid i ne mogu se podvesti pod orgijanje raspuštenih bosanskih kriminalaca. U dokumentaciji o počiniocima zločina evidentirali smo 3.350 imena, uglavnom neposrednih izvršilaca. Njima, svakako, treba dodati i imena rukovodilaca grada Sarajeva i njegovih opština u kojima je vladao teror nad Srbima.
Bošnjaci svoje vojnike prikazuju kao nedužne civilne žrtve, a srpske civile kao izginule okupatorske vojnike?
- Srbi su u Sarajevu uglavnom bili na teritorijama u kojima su pre rata činili većinu, pa objektivno nisu mogli biti okupatori sami sebi. Pritom nisu ni bili vojno organizovani, već zatočeni. Muslimani su deo srpskih žrtava registrovali i kao "branioce grada", kao "žrtve srpskog granatiranja" ili kao poginule borce Armije BiH. Muslimani su uhapšene Srbe terali da kopaju tranšeje na linijama razdvajanja. Postavljali su ih i kao živi štit prilikom sukoba sa Vojskom Republike Srpske, pa se ova često povlačila ne želeći da puca na svoj narod. Srbi su, istovremeno, bili stalno izloženi vatri muslimanskih snajperista.
"PRIRODNA SMRT"
Na koji način Bošnjaci negiraju žrtve u 123 sarajevska logora?
- Jedno od bestijalnih pravila u ponašanju prema zatvorenim Srbima je bilo da iz logora posle dugog i besomučnog iživljavanja, izgladnjivanja i prebijanja, na dan-dva pred smrt puste da bi ih potom registrovali, uz odgovarajuću lekarsku dokumentaciju, kao lica koja su umrla u svom stanu prirodnom smrću. "Prirodna smrt u svom stanu" je bila najčešća kvalifikacija i za većinu onih koji su brutalno pobijeni u svojoj kući.
Utisak je da se ni sada ne bi pokrenulo pitanje srpskih žrtava u Sarajevu da ih sami Bošnjaci nisu "priznali". Zašto se tako dugo ćutalo o ubijenim Srbima?
- A da ja vas pitam zašto je povučena tužba protiv Muslimana za genocid nad Srbima? Napisano je i publikovano čak 10 knjiga o stradanjima Srba u Sarajevu, vladama Republike Srpske i Srbije dati su svi podaci sa izjavama preživelih, dokazima zločina, imenima i žrtava i dželata, pa se ćutalo i ćuti. To je skandalozno. Nedopustiva je politika skrivanja stradanja sopstvenog naroda. Pripadnicima nekih partija u Srbiji i RS, na noge sam odneo dokaze o genocidu nad Srbima u Sarajevu. Nisu ni odgovorili, a vi me pitate zašto? Skupili smo milion podataka, a interesovanje nisu pokazala ni sredstva javnog informisanja. Očigledno je da nekim srpskim političarima ne odgovara da se istina saopšti.
Poredili ste stradanja Srba u Sarajevu u vreme 2. svetskog rata sa periodom od 1992. do 1995. godine.
- Život Srba u Sarajevu u ovom poslednjem ratu nije se razlikovao od života Jevreja u Berlinu za vreme Hitlerove vladavine. Ono što je za Jevreje bio Gestapo, to su za Srbe u Sarajevu bile Sandžaklije, uglavnom državljani SRJ, odnosno Srbije i Crne gore, koji nikada nisu odgovarali za zločine. U razdoblju od 1992. do 1995. godine pod muslimanskom vlašću Alije Izetbegovića u Sarajevu je ubijeno više Srba nego u istom gradu od ustaša i Nemaca za vreme Drugog svetskog rata. U vreme NDH u Sarajevu je ubijeno 2.278 Srba u direktnom teroru, masovnim pokoljima i zatvorima. Samo u devet meseci prve ratne 1992. godine, stradalo je 2.647 Srba. Dakle, deset dnevno! Znači, više ih je ubijeno u devet meseci 1992, nego u četiri godine ustaškog terora!