ADHD ili hiperaktivnost kod dece

minerva-aris

Početnik
Poruka
27
Roditelj sam hiperaktivnog deteta koje koristi stimulanse za normalni zivot i rad. Cilj mi je da pokrenem sve roditelje koji imaju isti ili slican problem da se na ovaj nacin ukljuce u razmenu iskustava bez (posto mnogi roditelji kriju svoje probleme) prepoznavanja. Lekari u Srbiji pametuju po ovoj tematici, dele savete sa interneta, ali stvarnost je mnogo drugacija i bolnija. Lekovi se ne mogu nabaviti kod nas, specijalizovanih ustanova nema, Ministarstvo zdravlja ne ume da reaguje i sve se svodi na ono *snadji se sam ako mozes*.
Otvaranjem ove teme na forumu pokusavam da pomognem sebi i drugim roditeljima. Pozivam i lekare da se oglase i ukljuce u ovu tematiku. Pozdrav za sve roditelje. Pisite.
 
Dobar dan,
nisam roditelj hiperaktivnog deteta, ali sam ponosni 'vlasnik' ADHDa u svojoj licnoj istoriji, i pri tome jedan sam od onih lekara koji kako kazete 'pametuju sa interneta', a u praksi se svakoga dana nosi sa ovim problemom kod dece, jer radi sa decom i omladinom kao psihijatar!
Verujte da niko bolje od nas koji to radimo ne zna kakva je stvarnost u Srbiji vezana za ovaj poremecaj jer Vi gledate samo svoje dete a ja (mi) na desetine i stotine takve dece. Specijalizovane ustanove za ADHD ne postoje kao sto ne postoje ni drugde u svetu odvojene specijalizovane ustanove za samo ovaj proble ; na psihijatrima i na ustanovama za mentalno zdravlje dece je da budu obuceni, profesionalni i obrazovani za lecenje kako ovog tako i drugih poremecaja decijeg doba kao i adolescentnog doba. Postoje razna decija savetovalista (dispenzeri) od kojih neki na Institutima za psihijatriju (Institut za ment zdravlje deciji blok, Institut za neurologiju i psihijatriju dece) a neki pri Domovima Zdravlja, gde se pojedinici i citavi timovi itekako ozbiljno bave ovom problematikom, pa stvarno nalazim uvredljivom Vasu konstataciju da 'lekari u Srbiji pametuju po ovoj tematici i dele savete sa interneta". Ministarstvo zdravlja nema ni razloga da intervenise po ovom pitanju, ali Ministarstvo prosvete svakako bi imalo, i tu bi se sto-sta moglo zameriti.
Nakon ovog uvoda, i neuspelog truda da Vas post ne shvatim licno, da Vam pruzim i poneku korisnu informaciju: psihostimulansi ce se najkasnije do kraja ove godine pojaviti i kod nas na trzistu, ono sto je na zapadu Ritalin (metilfenidat) prodavace se u Srbiji pod zasticenim imenom Concerta; testiranje, registracja, formiranje protokola za upotrebu vec su u toku, najkasnije do leta ili u najgorem slucaju do kraja ove godine trebalo bi da imamo registrovan preparat sa utvrdjenim protokolima administracije na trzistu, dostupan za terapiju kako lekarima koji se bave ovom problematikom, tako i mladim klijentima. Problem sa psihostimulansima je godinama bio (i ne samo kod nas) strah od velike zloupotrebe (u zemlji u kojoj je Bensedin najtroseniji lek decenijama i to bez lekarskog recepta, i koja je medju prvima u Evropi po potrosnji benzodiazepinskih preparata, ideja o 'legalizaciji' leka koji je za sve ostale sem obolelih od ADHDa - droga, unosi nemir i medju zvanicnike i medju lekare, zbog cega lek dugo nije bio dostupan na nasem trzistu. Medjutim zbog sve veceg problema sa ADHDom, benefiti klijenata stavljeni su iznad rizika od zloupotrebe pa ce i Srbija za jos neko vreme uci u rang zemalja kojima na raspolaganju u tretmanu ovog problema stoji metilfenidat).

Mnogo vaznije od samog metilfenidata jeste da se ustanove protokoli u Ministarstvu prosvete oko edukacije prosvetnih radnika u vezi sa ovim problemom i decom koja su njime pogodjena, jer ADHD najvise ometa rad dece u skoli, njihovo postignuce i uspesnost, njhovu socijalizaciju sa vrsnjacima i celokupan njihov zivot u jednoj rigidnoj, strukturisanoj skolskoj sredini sa prevelikim zahtevima i losom senzibilizacijom za ovakvu problematiku. Dolaskom inkluzivnog skolovanja, koje je predvidjeno zakonom i stize u nase skole u roku od godinu-dve, a koje podrazumeva do-edukaciju skolskog kadra za decu sa specificnim potrebama, specificnim smetnjama razvoja , razlicitih deformiteta i invaliditeta, poremecaja paznje i hiperaktivnosti - dakle za svu DRUGACIJU decu od uprosecene skolske decije populacje, Ministarstvo prosvete ce morati (nadamo se) da predvidi nove module skolskih programa specificne za razlicite grupe dece koja ce pohadjati nastavu, i adaptirane programe koje ce deca sa posebnim potrebama moci da normalno prate kako bi se skolovala u skladu sa svojim mogucnostima i mentalnim kapacitetima. Zbog trenutnog stanja u skolama i odbijanja najveceg dela nastavnog kadra i PP sluzbi da uloze dodatni trud, sa recenicom da im 'to nije u opisu posla' i 'da nisu za to placeni dovoljno', deca sa ADHDom prozivljavaju pravu golgotu u skoli, njihovi roditelji zajedno sa njima, a lekari koji pokusavaju da rade svoj posao dozivljavaju vise nego neprijatnosti u sukobu sa skolama oko ove dece.

Program po kome se radi u ustanovi u kojoj ja radim sa decom sa ADHDom u potpunosti odgovara najaktuelnijim programima u svim zapadnim zemljama i naprednom svetu, i ni najmanje ne odudaraju od njih po kvalitetu kako programa tako i strucnog kadra, sem u nepostojanju medikamentozne terapije psihostimulansima (no ni na zapadu se ne prepisuju odmah psihostimulansi cim se dijagnostikuje ADHD, postoje mnoge tehnike koje dolaze pre lekova, i nisu svi mladi klijenti sa ADHDom u potrebi za lekovima).
Sa decom sa ADHDom u mojoj ustanovi radi se timski, tim obuhvata psihijatra, defektologa, psihologa, socijalnog radnika i medicinsku sestru, dakle dete i porodica su dijagnosticki i terapjiski pokriveni iz svakog ugla. Dete se kompletno psiholoski testira da bi se utvrdili njegovi prirodni kapaciteti, defektolog daje detaljne saveti oko tretmana deteta u kuci, oko razlicitih kognitivno-bihevioralnih tehnika koje se koriste, oko tehnika nagrade i kazne, kucne discipline, pomoci u ucenju, hobija, nacina ishrane i dijetetskog rezima, strukturisanja vremena, razlicitih grafomotornih vezbi i vezbi paznje, te nacina razvijanja radnih navika. sa detetom se vezbaju tehnike za kontrolu impulsivnosti i besa, tehnike modulacije i modifikacije ponasanja, fina motorika, citanje, pisanje i tehnike ucenja. Ukoliko postoje socijalni problemi ili socijalna patologija u porodici (lose ekonomsko stanje, nasilje, alkoholizam ili sl), pomoc porodici pruza socijalni radnik, koji obezbedjuje saradnju i animaciju lokalnog Centra za socijalni rad, eventualnu ekonomsku pomoc za ugrozene porodice, ili pomoc u izolovanju porodicnog nasilja ili tretiranju socijalne patologije. Psihijatar pruza i porodici i detetu psihoterapijsku podrsku, savetodano radi sa detetom i porodicom uz porodicnu terapiju po potrebi. Sa decom se radi od 1 - 3 puta nedeljno u savetovalistu. Svi clanovi tima redovno su u kontaktu u svakom trenutku, prateci na taj nacin i dete i porodicu, a u odnosu na vrstu problema koje dete ima, u kontaktu su sa skolama u koje odlaze na konsultacije sa PP sluzbama i direktorima, vrse edukaciju nastavnog kadra iz ove oblasti (u vidu predavanja o prevenciji ADHDa), i daju skoli sav neophodni pismeni i usmeni informativni materijal kao i savete sta ciniti ukoliko prepoznaju hiperaktivno dete, odnosno kako se ponasati prema takvom detetu i koje korake preduzeti da se detetu pomogne a da se u skoli i razredu odrzi adekvatan red i rad ostale dece.

Dakle, znajuci da je sve to tako, iz dana u dan, na jednoj ogromnoj Beogradskoj opstini na kojoj ja radim(svakako slicni programi postoje i na drugim opstinama), stvarno odbijam indicije da lekari u Srbiji samo pametuju po ovoj tematici, dele savete sa interneta..."
Ako i delimo savete sa interneta, radimo to u najboljoj nameri da bi smo ljudima dali neki savet, uputstvo, smernicu, pomoc a ne zato da bismo izgledali lepo i pametno samima sebi.

Zao mi je ako ste imali losa iskustva, i ako imate problem koji do sad niste uspeli da resite, ako mozete da nabavite specijalisticki uput za psihijatra osecajte se slobodnim da mi se javite na PP i dobijete instrukcije kako da dovedete dete u nasu ustanovu, ako vec niste nasli ni jednu u kojoj se dete moze tretirati.

No cesto biva problem i to sto roditelji ovakve dece ne mogu, i odbijaju, da shvate da se radi o problemu koji DUGO traje, za cije resavanje je potrebno JAKO DUGO vreme, da su vidljivi pomaci MALI, da je potrebno uloziti MNOGO energije ali pre svega beskonacno STRPLJENJA i saradnje, i da je ADHD nesto sto NE MOZE da se resi ni za mesec ni za godinu: ovo je problem koji pocinje jos u obdanistu a najcesce traje kroz celu osnovnu skolu, ponekad perzistirajuci i u odraslom dobu! Takvi roditelji najcesce ocekuju cudo od lekara, pa kada se cudo ne desi, ni za mesec, ni za godinu-dve, ogorceni na lekara koji tu NISTA NIJE KRIV, dizu ruke od terapije, menjaju ustanove i doktore, insistiraju na carobnoj piluli da bi problem nekako nestao.

No kao sto ja nisam jedan od onih lekara koji ne rade nista sem sto pametuju na ovu temu, pretpostavicu da ni Vi niste jedan od takvih roditelja koje ja pominjem: vidite, najvis od svega ne volim generalizacije - iz njih nikad nista dobro nije doslo.

Ovim putem i u ovom trenutku zahvaljujem se javno svim onim divnim prosvetnim radnicima koji su imali dovoljno senzibiliteta, dovoljno razumevanja, a vis eod svega dovoljno ljubavi za decu i koji su nam pruzili nesebicnu pomoc i podrsku u zajednickoj borbi da pomognemo deci sa ADHDom, kao i svoj nesebicni i bezgranicni entuzijazam i energiju - za istu onu platu koju i drugi primaju, i za koju se sasvim slazem da je ispod svakog nivoa postovanja njihove profesije i rada.

I jos - i ovom prilikom - hvala iz dubine duse i mojim uciteljima i nastavnicima, koji su me voleli dovoljno i uporno da me izvuku i odneguju onda kada ADHD kod nas jos nije bio ni poznat a kamoli lecen na bilo koji nacin. Hvala im sto su znali - iako im ni jedno strucno lice to nije reklo! - da je ljubav DOVOLJNA, i da iz nje sve polazi i da se sa njom sve zavrsava. A plata im nije bila nista bolja nego danas.
 
Julian - to je ogromna tema; i jedna od onih koje me muce svaki dan. Kazi ako te nesto specificno, konkretno zanima - malo je i prostora i vremena da se raspisujem u dubinu.
mOGU UMESTO TOGA DA PODELIM SA VAMA NEKE ZANIMLJIVOSTI KAO I LICNA ISKUSTVA. (Ups, velika slova su mi se slucajno omakla, sorry).

Dakle veoma cesto zbog problema koje imaju deca sa ADHDom, a koji se najcesce manifestuju u skolskoj sredini skolskim neuspehom, postoji tendencija da se ovakva deca proglase mentalno nekapacitetnom, odnosno snizenih intelektualnih sposobnosti, ili narodski receno - za njih se cesto kaze da su glupi i lenji. To nikako ne odgovara istini i to je u mnogo primera dokazano; ova deca prosto imaju niz ometajucih faktora koji uslovljavaju njihov neuspeh u skoli: njihova paznja, i sve ostale kognitivne (misaone) funkcije koje zavise od paznje (opazanje, pamcenje, inteligencija i misljenje) nisu uskladjeni i ustrojeni kao kod dece koja ovaj problem nemaju. Bez paznje nema adekvatnog opazanja, nema adekvatne upotrebe inteligencije, nema dobrog pamcenja, a i misljenje odstupa od uobicajenog fo formi. No oni koji malo prate istoriju nauke mozda ce znati sledece podatke, a mozda ce i nauciti nesto novo: utvrdjeno je da su mnogi veliki umovi kroz istoriju covecanstva imali upravo ovaj problem: problem paznje. Isak Njutn, na primer, bio je veoma slab u skoli, do svojih dvadesetih godina uopste nije ni slusao matematiku; iz skole ga je ispisala majka posle samo nekolikogodina skolovanja, jer je vidjen kao neko ko nema nikakvu akademsku buducnost, u njegovim djackim izvestajima stalno je stajalo da je 'nepazljiv i lenj'! Isak je obozavao mehaniku, i u to vreme zaokupljala ga je konstriukcija razlicitih besmislenih i smislenih sprava i spravica na mehanickoj osnovi. Isak se skoli vratio na insistiranje svog ujaka koji je u njemu ipak video velike mogucnosti, i zahvaljujuci tome sto je mladog Isaka uzeo pod svoje okrilje direktor skole licno, i postao njegov mentor, Njutn je malo po malo napredovao u skoli i uspeo da je zavrsi. Na fakultet se takodje upisao na 'gurku' (sto ce reci na jedvite jade, kako kaz enas narod) i to kao djak sa slabim postignucem i prosekom. Negde u svojim ranim dvadesetim zainteresovao se za astronomiju, kada je shvatio da ne moze da prati knjigu iz astronomije jer ne zna matematiku! Tada se dohvatio Euklida i matematike po prvi put ljudski, a ostalo je vec zapisano u istoriji! Prosto, problem paznje i hiperaktivnosti je razvojni problem, problem nedovoljno zrelog i nedovoljno stimulisanog CNSa, i taj proiblem sa odrastanjem i sazrevanjem polako jenjava i stisava se; sto je i jednom Njutnu dalo sansu da na posletku postane velik pred istorijom.

Anstajn, pak, nije bio los u skoli kako mit kruzi - naime Anstajn je bio odlican i veoma napredan iz svih predmeta koji su podrazumevali nauku. No ne lezi vraze, i Anstajn je ispoljavao karakteristicne znake osobe koja ima problem paznje: bio je neverovatan aljkavac (uvek je bio krivo zakopcan i slutav, odvezanih pertli i zarozan, njegova soba pravi svinjac), bio je strasno zaboravan, i najzad - nije mogao da upise fakultet jer je pao na prijemnom - iz svih onih predmeta koji nisu bili predmet njegovog interesovanja (istorija, geografija, umetnost, jezici - posebno francuski). Ovo takodje ilustruje dobro poznatu cinjenicu da deca koja pate od ADHDa, mogu da odrze paznju satikma na onome sto ih duboko zanima (a zanimaju ih, kao i Njutna i Anstajna, obicno stvari koje su drugima strane). Na primer, jedan nas mladi klijent je u I razredu osnovne skole znao sve moguce i nemoguce o Egiptu, njegovoj istoriji, arhitekturi, numerologiji, novcu.......Njegov IQ je kao i Anstajnov i Njutnov, iznad proseka, ali je dete promenilo tri skole i ima sve same slabe ocene, ako se izuzme crtanje i engleski, gde je brilijantan.
Dakle, veoma je karakteristicno za ovakvu decu da budu nadprosecno inteligentna ali da zbog svoje neadekvatne paznje koja ometa i druge kognitivne funkcije ne mogu da napreduju i usvajaju skolsko gradivo (ovako kako je ono sad osmisljeno) pa odaju utisak skoli ili sopstvenim roditeljima da su glupa. Veoma cesto roditelji dolaze izbezumljeni i sa idejom da je dete retardirano i ludo. Zbog toga pricamo ovu pricu kako roditeljima tako i tokom predavanja skolama, ne bi li ilustrovali da se ne radi o deci koja su nesposobna mentalno, ili lenja svojom voljom, vec o deci koja imaju ometajuci faktor i kojoj se mora pomoci prilagodjavanjem nacina poducavanja kako bi mogli da sa svojojm paznjom isprate skolske zahteve......
 
Prostora imas kol'ko ti srce iste. A vremena... vremena onoliko koliko smatras da treba da odvojis. S obzirom na to da se ovim sindromom bavis, voleo bih da kad god nadjes za shodno, napises nesto.
A ovo sto si prvo napisala... Jeste, jednom je moja majka izjavila kako ja nisam glup, nego samo lenj; i to pred mojom sestrom od strica. E, onda smo se slatko smejali kad je sestra zakljucila da se sad to tako zove. Ali ne lezi vraze, dodje meni sestra pre jedno mesec dana, pa mi kuka na svog sina... Sad ja njoj onako zrelo objasnjavam kakav sam ja bio, sta se desava, da treba da ga prihvati onakvim kakav jeste, da ono sto on zeli i u cemu je srecan ne mora da bude po njenim kriterijumima... i sve tako, k'o u knjizi.
Znam ja ponesto o ovoj temi, kao sto si mozda primetila. Znam i ovo sto si napisala...
Kad su mi rekli da je moje dete mozda hiperaktivno, duboko sam se izbedacio. Sumnjajuci da sam i sam takav, prebacivao sam sebi da sam joj preneo gen... Nije mi prijatna pomisao da moje dete bude kao ja, na taj nacin.
Sad, vodili smo je na... kako da kazem... testiranje? - 'ajd neka termin bude testiranje. Pa se ispostavilo da ipak nema ADHD. Ali kao sto znas, cak i kad to nije strogo definisano, postojeci simptomi mogu da stvaraju probleme koje si vec navela. Eto, zato me interesuje sve sto mozes da napises.
Eto, mozda bi mogla da izneses podatke o procentima dece sa ADHD, jer znam da su u porastu. Ja nesto od tih podataka znam, ali bi verovatno pomoglo da roditelji primete da je to nesto sto nije retkost i takoreci neobicnost... i u kom pravcu se modifikuje ljudski rod.
 
...bila odlicna emisija na tv-u juce o takvoj deci i svideo mi se nacin na koji pokusavaju da ih dovedu u red :)
...klinac mog ujka je kao igracka na navijanje - ne mogu ga uhvatiti i naterati da jede - po ceo dan ga jure sa hranom, da spava - pokupe ga sa poda kad zaspe da bi ga odneli u krevet, u sobi mu je stalno ukljucen tv dok igra igrice (sa playstationa se prebacuje na komp i obratno), na podu su sve moguce vrste igracaka i nemoguce je da 5 minuta tu bude neki red...najbolje je kad ga kupaju - svi iz kupatila izadju mokri osim njega, kad negde krenu sa njim ljudi im predlazu da nose povodac...inace klinac me izludjuje - nekad pozelim da ga zgnjecim ko muvu :)
... pitam ja ujka sta ce da radi sa njim kad krene u skolu a on meni: isto sto smo uradili sa tobom :) ...kad sam ja posla u skolu poveli su me u Hayat na kolace kao da proslavimo - meni se Hayat mnogo dopao ( kazu da me ceo hotel trazio posto sam im smugnula negde izmedju 2 i 3 kolaca) i oni su obecali da ce me za svaku peticu voditi tu na kolace...e moj ujko je svom klincu obecao autice...izgleda da ona fora sa nagradjivanjem iz emisije funkcionise - ujkov klinac sad ide u I razred i gledala sam mu one opisne ocene - ishvalili su ga za neverovanje :)
 
Otprilike se vodi da od 3-10% sve dece skolskog uzrasta pati od ADHDa (svakako je sasvim moguce da je taj procenat i veci, jer su ovo samo pretpostavke posto ne postoji - kao ni za bilo sta drugo kod nas! - centralna baza podataka preko koje bi mogli imati pouzdanu statistiku).

Da prevedem ovo u obican jezik: na 40 000 dece (na toliko dece dolazi po zakonu JEDAN psihijatar, jer smatraju da je to dosta, pa zato pominjem bas ovu cifru), otprilike od 2 - 4 000 dakle pati od ovog problema. Malo li je?!

Daleko od toga da je ovaj problem retkost. Ako cifre svedemo na jedan razred od 30 dece, ove cifre govore u prilog da u svakom razredu ima BAR jedno dete sa ADHDom. I zaista, na terenu situacija tako i izgleda: u svakoj skoli postoje ovakva deca, i samo je problem da li ce biti prepoznata ili nece.
Hiperaktivnost i poremecaj paznje cesce su udruzeni nego sto nisu, ali NE MORAJU BITI udruzeni. Desa mogu biti samo nepazljiva (otsutna na casu) ali tihe i neprimetna; na takve se skola retko zali cak i kada nemaju neko postignuce jer ne ometaju nastavu. U drugu grupu spadaju ona deca koja su poremecene paznje i povisene impulsivnosti (nestrpljiva, tesko cekaju red, upadaju nastavniku u rec pre nego sto je zavrsio recenicu, pre nego sto se postavi pitanje vec su digli ruku da oni nesto kazu, ne podnose buku i galamu, slucajne fizicke kontakte od strane vrsnjaka tumace pogresno i opazaju kao provokacije, cesto se nadju tamo gde je neka guzva da bi videli sta se desava, i budu okrivljeni i da nista nisu skrivili ni zapoceli itd). I najzad, treca grupa obuhvata one koji imaju prethodne dve komponente uz jos pridodat motorni nemir: oni tesko izdrzavaju da sede duze od 15-20 minuta, ustaju na casu i setaju se, idu da rezu olovke (do kante preko ucinonice), cesto izlaze bez pitanja, stalno se vrte, okrecu, ljuljaju nogama ispod stola, cesu se, meskolje, guraju sa drugom decom, pevaju, vicu ili zvizde u potpuno neadekvatnom trenutku. Ovo su tipicna deca iz grupe ADHD, za razliku od prve grupe koja podpada pod ADD (Atention Deficit Disorder), i druge grupe koja je granicna ali se moze smatrati laksim oblikom ADHDa.

Kao i za vecinu psihickih stanja, jasni razlozi za ovaj problem nisu utvrdjeni; deo se odnosi na biolosko nasledje temperamenta: to su deca kratkog fitilja, lako zapaljiva, afektivna, kolerici. Preostali faktori mogu biti treume CNSa, razna intrauterina stanja pri trudnoci (infekcije, nedostatak kiseonika bebi itd), visok nivo stresa u trudnoci, porodjajni problemi (blizanacke trudnoce, rizicni porodjaji, vakum, forceps, Carski rez, pupcanik oko vrata, asfiksije (nedisanje) bebe iz bilo kog razloga. atim postoje indicije o alergijskoj genezi: da su ova deca prosto 'alergicna' na odredjenu hranu a to se ne manifestuje nikako drugacije sem njihovim psihickim stanjem, odnosno ADHDom. Postoje jaki dokazi da ekoloski faktori igraju veliku ulogu u razvijanju poremecaja: intoksikacija vode, vazduha, zemlje (posledicno hrane), povisen stepen zracenja, radioaktivni materijali (Azbestno naselje, secate se toga?), itd. Svi znamo kroz sta smo sve prosli za ovih poslednjih 15 godina suludih ratova koji su se zavrsili '99 bombardovanjem. Svi znamo sta je sve baceno, koliko otrova, koliko zracenja, na ovako malom prostoru i u tako kratkom vremenu.
Dakle, dete sa ADHDom nije krivica roditelja, nje odgovornost roditelja, nije nista sto su roditelji uradili ili nisu uradili: to je samo dete koje iz nepoznatih i mnogobrojnih razloga ima razvojno kasnjenje sazrevanja CNSa, sto utice na probleme koji su vec opisani. Tako slabo stimulisan CNS uvodi dete u stanje motorne uznemirenosti jednako kao sto pad secera izaziva motorno uznemirenje. Zbog toga sto je stanje slicno, mozak ovakve dece cesto 'poistovecuje' ova stanja pa salje signal potrebe za secerom. Medjutim, ova deca upravo secer treba da izbegavaju, jer secer dovodi do pogorsanja hiperaktivnosti, pa se roditeljima savetuje da izbace sve proste ugljene hidrate i zamene ih slozenim, kao i da izbace sve sto ima konzervanse a moze se izbaciti i zameniti prirodnim namirnicama.......

Eto, dosta od mene, i previse. Da ne zloupotrebljavam temu. Ko sto rekoh ako neko nesto konkretno ima da pita - tu sam.
 
Sve sto ste napisali u teoretskom pogledu stoji. Imate divne definicije, odlican nacin izrazavanja i baratate strucnim i strukovnim terminima. Ne zelim da vredjam niti da potcenjujem bilo ciji rad, a posebno ne lekara, koji su zaista malo placeni u odnosu na poslove koje obavljaju i u odnosu na slican profil na zapadu.
No, cinjenice po pitanju ADHD u Srbiji su malo drugacije nego sto ste naveli. Naime, u Srbiji postoje samo dve institucije koje se "pomalo" bave ovim problemom. Kada kazem pomalo, mislim da jos nisu u potpunosti uspeli (iz raznih razloga) da otpocnu primenu zapadnih metoda rada sa hiperaktivnom decom. Takodje, kod nas se primenjuje najcesce metoda (popularna i na zapadu) koja zahteva iskljucivo i samo rad sa decom, povezivanje "socijalnih radnika", primenu odredjenih dijeta, bez primene stimulansa. Postavlja se pitanje, sta onda ako nijedan od tih metoda ne pomaze kod vaseg deteta. Naravno, onda pokusate sa stimulansima (kojih naravno u Srbiji nema) koji se vode kao sto rekoste kao "droge" (a bensedin moze da se nabavi bez recepta) i pokusate sa Concertom, Dexedrin, Adderal-om i dr i na kraju probate sa starim lekom Ritalin-om (Usput koristio ga je i Tom Kruz ) koji jedini daje efekat priznat od strane "ONIH KOJI TREBAJU DA GA SHVATE I DA MU POMOGNU" pre svega ucitelja, nastavnika i drugih iz skolske okoline. Pri tome, projekat koji cekate, INKLUZIJA se ne sprovodi jos, pa se nadate da ce uskoro i do toga doci (na teritoriji Srbije inkluzija se sprovodi u dve skole: u Beogradu "Ivan Goran Kovacic" i jedna u Subotici), ali vas onda prosvetni radnici upucuju na specijalnu skolu, za koju po IQ i intelektualnim svojstvima vase dete ne pripada, pa uz sve to prateci INTERNET, citajuci svu literaturu dostupnu dodjete do zakljucka da u Srbiji neki cak i magistriraju na temu Hiperaktivno dete, a da u zivotu nisu videli takvo dete (mozda vam je koleginica u istoj instituciji).
Da zakljucim ovaj deo, zaista sam sreo vrlo malo lekara u Srbiji (i psihologa) koji su nam pomogli da prevladamo teskoce i zajedno sa nasim detetom dodjemo do nekih rezultata. Probleme, koje imamo i dalje su borba za prihvatanje naseg deteta od strane pojedinih prosvetnih radnika i nabavka Ritalina radi daljeg tretmana. Nasa iskustva govore da tretmani Ritalinom, pored svih nuspojava uz vikend odmor od leka daje rezultate.
Mi znamo, da ovo nije "carobna pilula", i da je medikamentna terapija samo privremeno resenje.
Cilj otvaranja ove teme na forumu je da se cuje sto vise razlicitih misljenja, drago mi je sto ste se javili i imate iskustva sa ADHD, nadam se da cete se ukljuciti jos aktivnije na ovu temu.
Takodje, cilj je ukljuciti sto vise roditelja da pisu o svojim problemima u vezi sa hiperaktivnoscu kod dece i pomoci svoj deci (7-10%) sa ADHD. Razmena iskustava i informacija je kljucna.
Roditelji, lekari, psiholozi, defektolozi, apotekari... JAVLJAJTE SE
 
Predstavljate situaciju kao da su zdravstveni radnici koji se bave ADHDom i tretmanom ovog problema nesposobni i nekompetentni, neobrazovani i neobuceni da se time bave pa je to razlog sto Vasem detetu nije bolje i sto mu je tesko.
Vasem detetu je tesko i nije mu bolje zato sto ima tezak oblik ADHDa (jer da nije tako reagovalo bi na tretman i bez psihostimulansa), a usput zivi u zemlji koja je poluraspadnuta i u kojoj ne postoji prirodan red i poredak stvari, niti pravna drzava koja bi regulisala sistem obrazovanja i promet lekova. Ni za jedno ni za drugo nisu krivi zdravstveni radnici koji se bave ADHDom (i dalje tvrdim!) svakako u bar jednoj (mojoj!), a verujem i u jos nekoj, ustanovi u Srbiji na VRHUNSKOM svetskom nivou. Uostalom, prof. Gasic i licno i profesionalno poznajem (i R. Gasic i S. Gasic Pavisic), a ako ste mislili na dr R. Gasic, ona je radila u ustanovi u kojoj i ja sada radim, isto ovo sto i mi sada radimo, i reci da ne postoji ustanova u Srbiji koja se bavi ADHDom na ozbiljan nacin je u najmanju ruku smesno.

O plati lekara nisam nikada govorila, niti je pominjala, da ste pazljivije citali sustinu umesto obracali paznju na moju blistavu retoriku, jasno biste to shvatili: svi mi koji se ovim bavimo znali smo kolke ce nam plate biti, kao i to da moramo raditi po zapadnim standardima za srpsku platu; ili tako, ili ne treba to ni pocinjati - ljudski zivoti su u pitanju,a u mom slucaju deca. A ona su za mene sveta i neprikosnovena, bez obzira na platu.
 
Obzirom da radite u instituciji u kojoj mislim da radite (usput i ja radim u njoj), znacete da ADHD nije pravilno shvacen i da se ne vodi sveobuhvatno. I sami znate da nema vec dve godine specijaliste na tom odeljenju, i da se takvo mesto ne moze popuniti. Verovatno radite na nekom drugom odeljenju, ali drago mi je da se interesujete za ovu vrstu problema kod dece i roditelja.
NAPOMINJEM cilj ovog foruma nije da vredjam niti jednog lekara, psihologa ili prosvetnog radnika, CILJ je da se edukuju roditelji, da se edukuju prosvetni radnici, a da lekari budu ona spona koja povezuje sve ove strukture. CILJ je da se razmene iskustva, da se pruzi adekvatna pomoc (savetodavna) roditeljima, jer nezaboravimo KOLIKO JE DECE ZAVRSILO U SPECIJALNOJ SKOLI A DA IM TAMO NIJE MESTO.
Naravno da je potrebna i rec lekara, rec struke, ali i psihologa (zasto stalno upetljavate socijalne radnike, verovatno vec znate da ADHD mora biti timski tretirana i da je veoma mali broj povezan sa socijalnim problemima, pri tome ADHD nije, a cesto se i primecuje da uopste ne mora biti povezana sa odredjenim cerebralnim disfunkcijama kako se nekada zvao).
Moje obracanje forumu nije u funkciji licne pomoci vec u funkciji razmene iskustava, moje dete nije tezak slucaj, vec klasican oblik ADHD (procitati ADDitude magazine, CHAD News), ali taj klasican slucaj prestaje da bude jer porodica koja se bori zivi u Srbiji.
Mi se uspesno borimo sa ADHD, lekovi su dali rezultate kao i bihejvioralna terapija, a koliko je roditelja koji o tome neznaju onoliko koliko mi, koliko roditelja je poslusalo savet skolskog psihologa i uputilo svoje dete u Spec. skolu. Verovatno i sami znate da je put u spec. skolu put u jednom pravcu, a da je detetova sudbina zapecacena (ako dete zaista nije za tu skolu).
Na kraju ponavljam, SVAKA je pomoc, savet dobrodosao, NIKOGA ne zelimo da vredjamo, ali stvarnost u Srbiji je takva, pa dajte da se borimo za nasu decu da budu ljudi na nacin koji je najbolji pre svega za tu nasu decu.
Roditelji, lekari, psiholozi, prosvetni radnici PISITE, RAZGOVARAJTE, RAZMENJUJTE MISLJENJA
 
Ja stvarno uopste nemam pojma o cemu vi pricate i kakve socijalne radnike uplicete Vi u pricu?! Ja sam socijalnog radnika pomenula recju jedanput i to u okviru opisa tima koji funkcionise u zbrinjavanju problema. Na kraju krajeva ako se pozivate na to da ADHD mora biti timski tretiran, onda se valjda slazete da i socijalni radnik itekako treba da bude deo tog tima? Ili mozda ne poznajete dovoljno opis poslova i mogucnosti socijalnog radnika? A i ne znam zasto se vrtimo oko socijalnog radnika, kakve veze ima pa socijalni radnik sa cerebralnom disfunkcijom i zasto se se toga uopste dohvatili i da li zaista i citate moje postove? Svasta, stvarno, ne razumem ovaj komentar.
Pri svemu - uveravam Vas da uopste ne radimo u istoj ustanovi: ja Vam stalno pricam da ustanova u kojoj ja radim tretira ovaj poremecaj (vise volim da kazem razvojni problem) po najvisim svetskim standardima i protokolima, sveobuhvatno io timski: da li Vi uopste citate ono sto ja pisem? Ocigledno ne, jer onda ne biste mogli da me smestite u ustanovu u kojoj se ADHD 'ne vodi sveobuhvatno' a vec godinu dana 'nema specija;liste na tom odeljenju'?! I opet, svasta.

I u dodatku: Vasi postovi su nabijeni brojnim kontradiktornostima, i povremeno cudnim konstatacijama pa stvarno ne bih dalje da ulazim u ovu nimalo konstruktivnu polemiku. Kao sto postoji klasicni slucaj gripa koji se leci simptomatski, postoji i tezi slucaj gripa kod koga se daju i antibiotici: ne moze biti i jedno i drugo, vec samo jedno ili drugo, a da je grip - grip je. Jednako i sa ADHDom: ili je klasicni slucaj ADHDa (i nemojte me samo ubedjivati da se svaki ADHD, a to spada pod 'klasicno' - bas leci psihostimulansima, cak ni u tom naprednom zapadnom svetu gde vas uveravam da sam i ja bila i prosla, a ne samo procitala!), ili je tezi oblik ADHDa pa se leci i psihostimulansima (bihevior terapija se podrazumeva, kao i svi ostali terapijski metodi i tehnike koji se koriste, od biofidbeka, autogenog treninga kod starije dece, pa do modulacije i modifikacije ponasanja).
U medicini, a posebno psihijatriji, nije zaista sve crno ili belo - i tu se slazem, ali postoje neke stvari koje ili jesu ili nisu, i koje su jasne. Sto se psihostimulansa tice, stvar je tu vrlo jasna.
A sto se tice skole i PP sluzbi i samog Ministarstva prosvete - tu smo se valjda (bar negde!) slozili: ljudi nisu edukovani za pristup ovom problemu, desavaju se strasne predrasude, nasa broba sa skolama je rovovska i krvava da ne dozvolimo da se ova deca na bilo koji nacin diskriminisu. Skola je ta koja prva suocava roditelja sa detetom koje je u problemu, pa ona MORA biti osposobljena da problem PREPOZNA i da pruzi obavestenja roditeljima (od ucitelja, do nastavnika i PP personala!) te da ih uputi adekvatnoj osobi (ili instituciji) koja se strucno bavi ovim problemom. Zato ne treba edukovati roditelje po forumima, nego uci u skole i edukovati skolu, sto je upravo ono sto i moj tim cini iz godine u godinu u 22 osnovne skole, sto priznacete nije tako malo. Stvarnost u Srbiji je onakva kakvu je mi koji zivimo u njoj pravimo, i nece biti bolja od nase ogorcenosti sistemom vec od naseg menjanja sistema, i nece biti bolja od nase dramatizacije stvarnosti mimo okvira realnog zbog sopstvene muke, vec naporom da se ta stvarnost prilagodi potrebama ljudi koji u njoj zive.
 
I ja imam hiperaktivno dete, i takodje prolazim kroz sve ovo o cemu prica Minerva-aris. Svi znaju dosta o ADHD, svi poznaju nacine kako da se detetu olaksa, a ja prolazim kroz sve to zajedno sa detetom. Nisam do sada pokusavala sa medikamentima, pa ako znate nesto vise o tome prenesite. Svako iskustvo iz ugla roditelja bilo bi mi dobrodoslo.
Minerva, ako znate sta o primeni medikamenata pisite, jer iz vaseg iskustva saznacu vise o mogucnostima i te vrste tretmana. Do sada sam uglavnom odvodila dete kod psihologa i lekara u specijalizovanim ustanovama i za sada nema vecih pomaka. Zelim sto vise da se upoznam sa problemima svog deteta.
Hvala i dr Water, ali mislim da treba da savete pruza malo primenjljivije, i da prestane da se brani. Nastupa sa visine, a bas treba da pristupi problemu prizemnije da bi sto vise roditelja shvatilo sa kakvim problemom se suocava.
Podrzavam ideju otvaranja ove teme, i ocekujem vise informacija od roditelja sa ovakvim problemima.
 
Ja se ne branim, ja diskutujem sa covekom sa cijim stavovima se ne slazem u celosti (zapravo, mislim da plasira odgovornost za problem i teskoce u resavanju istog na pogresnu stranu). Ne osecam se za bilo sta ni krivo niti odgovorno da bih se branila - i ne znam zasto to tako shvatate. Ali je tacno da branim struku - od GENERALIZACIJE, koja ne koristi ni struci, ni roditeljima a ni deci sa ovim problemom. Ne znam sta Vi podrazuemevate pod 'primenljivijim savetima' - Nisam ovde davala nikakve savete bilo kome, a takodje bih volela da mi objasnite Vas dozivljaj da 'nastupam sa visine' i sta to znaci da problemu pridjem prizemnije? Dok vi ne budete jasniji u VAsim ocekivanjima, ni ja ne mogu prizemnije, ovo je zaista najprizemnije sto mogu.

Ali evo, ostavicu temu vama i onima koji ce moci da vam ponude brza i sigurna resenja, prizemnije i primenljiviji pristup - ocigledno da ja ne umem. Pozdrav i puno srece
 
Zdravo Arijel93, na tvoje pitanje je malo teze odgovoriti, jer ja mogu da ti odgovorim samo sa strane roditelja,cije dete koristi lekove,ali nisam kompetentna da dajem bilo kakvu preporuku o njima jer je to stvar licne odluke i lekara koji je to preporucio. Tacno je da ima nekoliko vrsta lekova kojise koriste kod dece sa ADHD,ali moras znati da nijednog nema kod nas (za sada). Ja Ritalin nabavljam iz Nemacke i Austrije,a put do nabavke je jako tezak. Samim tim,kad preuzmes rizik da dajes lek detetu,moras biti spremna da mozda bas taj lek,nije pravi izbor za tvoje dete. Isto tako moras da znas da je to nesto poslednje sto treba da uradis,jer je to lek koji se daje po potrebi ( u mom slucaju je skola) a da ostalo slobodno vreme,ostatak dana i vikend (kada dete nepije lekove) moras da posvetis njemu(ili njoj). U mom slucaju dete pije samo kada ide u skolu,jer je to mesto koje zahteva mirovanje i paznju i neometanje nastave. Dejstvo leka je oko pet sati, taman koliko provodi u skoli. Ali samo saznanje,da ja nisam mogla drugacije,nego da pocnem sa lekovima,jer ni jedna skola u nasoj okolini (6) nije htela da primi dete sa ADHD, je porazavajuca. Ako si bila u slicnoj situaciji, onda razumes. Za sada toliko,pozdrav tebi i tvom hiperaktivcu, pozdrav i ostalim ucesnicima na forumu. (sada bas nemam puno vremena za pisanje, ali opsirnije,malo kasnije).
 
Hvala ti na ovim informacijama o medikamentnoj terapiji kod tvog deteta. Problemi sa prihvatanjem od strane drugih takve dece zaista postoje, i ne treba zatvarati oci pred tim problemima. Da li ste pokusavali sa mozda stvaranjem nekog udruzenja ili organizacije roditelja dece sa ADHD, koja bi mozda mogla nesto sire i vise da uradi, a ne pojedinci (roditelji) koji su uglavnom prepusteni sami sebi. Kakva je situacija sa ministarstvom prosvete, kako se ono opredeljuje prema ovom problemu? Pricaj mi jos o Ritalinu, i dali postoji nesto kod nas od medikamenata sa istim ili slicnim svojstvima.
 
E super ste... Oterale ste osobu koja se razume u problem koji tisti vasu decu i vas, a pozivate na diskusiju.
Najbolje je da ste napisale (ili makar minerva-aris), da je svaka lekarska profesionalna opaska nepozeljna.
Ja razumem da si ogorcena sto se na tvom detetu ne vidi boljitak koji si ocekivala, ali da li si kivna na lekare kad dobijes grip, a oni ne mogu da ga izlece? Nisi, jer jednostavno postoje neke stvari koje se na popravljaju na zadovoljavajuci nacin. I tu niko nije kriv...
Sve ovo sto se radi, je vise u cilju da se dete prihvati takvo kakvo je, da mu se pruzi maksimalna ljubav i podrska umesto da se izopsti, da se pokusa da se socijalizuje... A manji, daleko manji efekat se postize u samom ublazavanju simptoma. Mogao bih reci da je sve ono sto se radi, vise namenjeno roditeljima i okolini nego deci, te da na njih treba da ima jaci efekat.
 
Pozdravljam temu!

I ja sam mama dečaka sa neobičnim ponašanjem. I u celoj ovoj diskusiji sam negde na sredini.

S jedne strane, prilično sam ogorčena na jednog lekara i jednog psihologa iz IMZ u Palmotićevoj. Kod njih smo stigli po usmenom savetu privatnog pedijatra, i po ispisanom uputu pedijatra iz DZ, u martu 2005. godine, kada je sinak imao nepune 3. Videli su dete po jednom, zaključili da nema nikakvih problema i da smo mi, parafraziram - nije baš tako brutalno sročeno ali se na to svelo - nekompetentni roditelji koji nisu u stanju da vaspitaju dete pa bi da mu pribave dijagnozu ne bi li na taj način opravdali svoju nesposobnost.

S jedne strane nam je laknulo, s druge - ostali smo gde smo.

Problem nije prošao. Imali smo mnogo sreće, pa naleteli na jednu divnu i stručnu ženu - psihologa koja je mama hiperaktivnog deteta, pa problem poznaje i u teoriji i u sopstvenoj porodičnoj praksi. Nažalost, ona radi samo u svojoj privatnoj ordinaciji, i ja nemam uslova da kod nje kampujem - a mnogo bi mi značilo.

Paralelno, situacija se dodatno komplikuje, mališan već ima 4 godine i 'iskakanja' su sve dramatičnija. Po preporuci, ja pozovem privatno logopeda, za koga se ispostavi da je defektolog. Moj sin pokaze, na svom terenu, 'pravo lice' i zena se zainteresuje za slučaj. Prvo se silno iznenadi što su nas iz Palmotićeve 'ispratili' bez uradjenog EEGa, uputi nas da ga uradimo i on pokaže 'subkliničku epilepformnu aktivnost'. I sada smo primljeni u Palmotićevu, kod drugog lekara i defektologa. Besna sam što smo i pre 1,5 godinu bili na pravom mestu, i što su nas tretirali kao imbecile. U medjuvremenu, on je 'učvrstio' ponašanje, a mi smo umorniji i sa kracim živcima. No, šta je - tu je. Na tretmanu smo praktično od početka februara, pa još nemam iskustava, ali - nadam se najboljem.

To je u domenu razumevanja ogorčenosti postavljača topika.

S druge strane, slažem se sa WW da mnogi roditelji odbijaju da prihvate da imaju dete u problemu. I da to jeste veliki problem.

Nedavno saznah na sajtu Društva psihologa za seminar o ADD/HDAD poremećaju. Onda sam stupila i u direktni kontakt sa Nebojšom Jovanovićem, (www.akademijauspeha.com) i prijavila se na seminar koji planiraju za roditelje. Imaju ideju da formiraju grupu podrške, u kojoj bi roditelji mogli da razmenjuju informacije, saznanja i iskustva. Pa, ako i ovde ima zainteresovanih - prijavite se, treba da nas bude desetak da se seminar realizuje. U međuvremenu, lično sam veoma zainteresovana za upoznavanje, druženje i razmenu iskustava,

Veoma je teško iz šume informacija koju google nudi napraviti neki izbor i plan. Mislim da moj sin ne spada u ekstremne slučajeve, ali definitivno želim da uradim sve što je u mojoj moći da mu olakšam uklapanje u okolinu.

Verovatno sam konfuzna, i sve pišem zbrda-zdola, dug je period, i sve što bih želela da pitam i kažem. No, družićemo se, ima dana.
 
Zdravo opet svima,imala sam grip,kao i svi u kuci.
O Ritalinu (methylphenidate) ne znam sta jos da kezem, samo da je on trenutno pomocno sredstvo, a da ovi metilfenidati zalaze u dopamin - sistem u mozgu. Dopamin kao transmiter u prefrontalnom korteksu igra ulogu kod komandovanja paznjom i koncentracijom.
Na konkretnim mestima (sinapsama) dve nervne celije, jedna celija izbacuje dopamin, a receptori druge celije ga vezuju. Nakon toga specijalne pumpe prebacuju dopamin ponovo natrag u polaznu celiju.
Metilfenidat zacepljuje te pumpe i stara se da transmiter ostane duze efikasan.
Taj visak dopamina na jos nepoznat nacin povecava sposobnost koncentracije i tako ublazava simptome hiperaktivnosti. (objasnjenje o dejstvu leka dao mi je jedan doktor iz Nemacke).
Moje dete kada je pod lekom,normalno funkcionise psihicki, ali je usporeno motoricki
(nema klacenj nogama, vrtenja na stolici, naglog ustajanja i sl).
Ali i pored leka, sa detetom se mora stalno raditi,morate da uvek budete uz njega i kada je uspesno i onda kada gresi. Zato ste Vi tu da ga zastitite onda kada ono samo ne ume da se snadje.
Pozdrav i Vama Ana,
O Palmoticevoj necu da govorim, sa njima imam takodje lose iskustvo (kao i Vi), pa sam se prebacila (pre sest godina) u Kralja Milutina.
Nije kasno za klinca od 4 godine da se otkrije ADHD, i da se reaguje.
Ja licno sam imala privatno logopeda od njegove pete godine,plus tretmani u Kralj Milutina.
O Gospodji M. Kostic, psihologu sa privatnom praksom takodje mogu da kazem sve najlepse,jer sam i sama bila kod nje, u pocetku kada sam uvek nailazila na zatvorena vrata i na nerazumevanje. (mislim da pricamo o istoj zeni).
Mozda se i vidimo na seminaru, ko zna...
Moram samo da naglasim da se slazem sa WW,kada kaze da se treba raditi na inkluziji dece koja su razlicita ali i ista kao druga deca.
Veliki je problem u skolama (iz iskustva), u prihvatanju ove dece ( ne od same dece nego od nastavnika i ucitelja), ali o tome u sledecem javljanju.
Pozdrav...... :lol:
 
U međuvremenu, ja juče prisustvovah seminaru namenjenom psiholozima kod gorepomenutog Nebojše Jovanovića. Oduševljena sam njegovim pristupom, svim što sam čula i stvarima koje nigde drugo nisam našla. Imam utisak da je malo zainteresovanih za ovu temu, a bolje se osećam kad nemam saznanje da me, dok iznosim detalje iz prodičnog života i probleme i deteta i sa detetom, čitaju i samo radoznali, pa predlažem da pređemo na PP za početak.

Pozdrav.
 
Nisam strucnjak, ne znam puno o ADHD-u, ali znam kako ja zivim sa tim.
Na nesrecu, u osnovnoj skoli sam promenila nekoliko uciteljica, uglavnom su me jako pazile i imale puno razumevanja za mene, samo jedna, poslednja, nije bila prijateljski raspolozena... vredjala me je otvoreno sto sam ja naravno rekla svojim roditeljima, a onda je moj tata resio i taj problem.Isla sam cak dva puta kod psihologa pre upisa u osnovnu skolu, ali niko nije primetio da sa mnom nesto nije OK. Nisam bila najbolji ucenik, ali nisam bila ni losa uz punu podrsku moje porodice bila sam medju najboljim ucenicima... uostalom, svakog dana su radili sa mnom mama, tata, starija sestra... ko god je imao vremena. Nije se nikad desilo da ja dodjem u skolu bez domaceg, moja sestra je imala brojeve telefona svih mojih drugarica iz razreda i redovno je proveravala moje skolske obaveze. Moj tata je bar jednom nedeljno pretresao sve moje sveske i knjige, proveravao moje znanje, pa ako nesto nisam znala onda sam naucila sa njim. Naravno, posebno je obracao paznju i na to da budem uredna i da nemam nijednu pravopisnu gresku, uvek je bio vrlo strpljiv sa mnom.

Na kraju, da ne duzim... jasno je da su u mene ulozili jako puno svoje energije, oni su verovali u mene i gurali me da ucim do maksimuma svojih kapaciteta. Nikad neka bolest nije bila izgovor za moj propust u skoli, nego je uvek bila moja odgovornost... Bila sam toliko pazena i voljena da se nikad nisam osetila inferiornom, da je cak moja uzorna sestra bila ljubomorna. Uvek sam imala neki svoj poseban nacin da izadjem iz problema, pa sam bila zapazena, a profesori su me voleli jer sam bila simpaticno, suludo dete koje nije pravilo velike probleme, nego samo eto imalo mastovite nacine da se izvuce iz nezgodnih situacija.

Kada je doslo vreme za fakultet i kada sam pala prvu godinu, moja mama vise nije znala kako da se nosi sa tim problemom... pola fakultetskog osoblja je vec bilo zaposleno da radi na mom ucenju za ispite kada je mojoj mami puko film i poslala me je kod psihijatra. Ona je negde vec ukapirala da ja nisam glupa, ali nije znala kako da me motivise da ucim... Bio je mnogo fin covek koji posle pretresanja mojih unutrasnjih intimnosti nije mogao da pronadje nista relevantno, pa je poceo sa mnom autogeni trening da bi mi poboljsao koncentraciju. Ubrzo je postalo jasno da je moja koncentracija vise nego dobra, da savladavam vezbe nenormalnom brzinom, a onda posto su se seanse formirale tako sto sam ja od njega trazila da mi prica o autogenom treningu, coveku je posle kratkog vremena ostalo samo da mi cita knjige... i tako sam ja ucila na svojim mitinzima sa psihijatrom. Niko u mojoj porodici se nije bavio psihologijom, niti psihijatrijom, nije bila nijedna knjiga iz psihologije u mojoj kuci (inace prepunoj knjiga)... niti sam ja ikada bila motivisana da se bavim time, jednostavno nisam imala dodira... U svakom slucaju, ubrzo nakon toga sam upisala drugi fakultet koji sam zavrsila bez problema, bila jedan od najboljih studenata, ali nikad nisam bila deo te price... moja licnost se nije uklapala u tu profesiju... zavrsila sam paralelno jos jedan fakultet, ali se ni tamo nisam uklopila, zavrsila sam i poslediplomske studije... na kojima sam se uklopila, ali me je taj posao jako iscrpljivao, jer se vezujem za ljude, previse saosecam sa njima, pa sve sto se desava njima osecam licno... ne, nisam ja bila za psihologa, nisam mogla da podnesem da neciji zivot gusi moj, tj. da moja profesija proguta moj zivot. Moja prica se srecno nastavlja, nasla sam svoju profesiju.Najduze sam za ispit ucila po 3 dana, a najtezi ispit na studijama sam spremila za 2 dana i polozila sa ocenom 8... matematike, statistike, sam spremala u roku od par sati, Sociologiju sam spremila za sat-dva vremena. Sestra mi je rekla da ne govorim nista o tome drugima, da mi nece verovati... jedan ispit sam spremila tako sto mi je tata rekao odgovor na svako pitanje i tako... ucenje je postalo najmanji problem u mom zivotu.

Nadam se da sam dala neku nadu zabrinutim roditeljima i zelim jos jednom da kazem da nijedan lek ne moze da kompenzuje vasu ljubav prema detetu, nisam pila lekove, ali sam imala punu podrsku svoje porodice. Shvatam da nemaju svi tako pozrtvovane roditelje kao ja, da nemaju svi roditelji uslove da pruze toliko svojoj deci, ali trudite se koliko je to moguce.
 
ra-ta-tat, hvala na iskustvu. Naši lekari su uglavnom protiv lekova, i što se više o samom problemu informišem, sve mi je jasnije zašto. Sam ADD/ADHD je u osnovi jako sličan kod različitih pacijenata, ali i sa veoma individualnim karakteristikama koje, pretpostavljam, potiču od temperamenta, karaktera... samog deteta.

Mislim da sam i sama imala neki odblik ADHDa koji, u principu, nije bitno narušavao moje detinjstvo. Negde imam utisak da mi je sada mnogo teže da se, kao ADHD mama nosim sa ADD detetom. Ili to iz mene progovara trenutno izmučeni roditelj.

Još jednom, hvala i pozdrav.
 
nazalost, o ovom problemu se malo zna i malo razgovara.
nova sam na forumu i nadam se da cu saznati vise o pristupu deci sa problemom poremecaja paznje... u januaru ove godine sam diplomirala na katedri za engleski jezik i knjizevnost i uskoro pocinjem da radim sa decom od 1. do 4. razreda osnovne skole. na razgovoru za posao me direktorica upozorila da cu imati dva deteta sa ovim problemom, jedno u prvom i jedno u drugom razredu.. s obzirom na to da sam vec upoznata sa osnovnim problemima dece sa poremecajem paznje, svesna sam da njima treba posvetiti puno paznje, ali nisam sigurna kako pristupiti, a da se ona ne osecaju lose zbog tog posebnog pristupa.. pocetnik sam, ali sam spremna na sve izazove koje ovaj posao nosi, i uopste se ne slazem sa tim da nastavnici/profesori nisu placeni za to da obrate paznju na ovakve probleme...pa, upravo nam je to posao, zar ne?! da procenimo kakav pristup je potreban kom detetu..
nadam se da bi mi neko mogao detaljnije objasniti sta da ocekujem i kako da pristupim ovom problemu... sta umiri dete, a sta pogorsava situaciju? kakva ste iskustva imali sa odnosom druge dece u odeljenju prema vasem detetu? kakve reakcije da ocekujem?
 
Divno je sto si voljna da se nosis sa ovim problemom - odmah da ti kazem da ti nece biti lako. Ali ti mozes da budes za ovu decu ili zastitni faktor ili remeteci faktor, zavisno od tvoje volje da se bavis problemom. U zavisnosti o kakvom se obliku ADHDa radi, mozes ocekivati sve, od samo odsutnosti na casu (dete zagledano kroz prozor i cini se totalno otsutnim, moze delovati ko palo s marsa ako ga trgnes, ili pak moze da se desi da tacno zna gde si stala cak i ako je delovalo nezainteresovano), do stalnog vrpoljenja, okretanja, nepaznje, upadanja u rec, teskoce da saceka svoj red, glasnog pricanja, stalnog ispadanja stvari, do potrebe da ustane i cesto reze olovku (ide do kante u uglu ucionice), ili trazi da ide do WCa, ili prosto ustane i seta se u sred casa po ucionici (nije retko posebno kod male dece u I i II razredu) sve do trcanja na casu izmedju klupe, pevanja, zvizdanja, odbijanja da radi odredjenu partiju ili odredjeni zadatak koji si zadala ili koji rade druga deca.....
Za ovakvu decu izuzetno je benefitno da ih stavis u prvu klupu ispred katedre, dakle ispred tebe: tu im ometacuji faktori (druga deca) ostaju iza ledja, paznja je fokusirana na tablu i na tebe a dete ti je pred ocima. Ukoliko se ova deca uzvrpolje, ometaju cas, vrte se, okrecu, suskaju itd, izuzetno je korisno sesti u klupu pored njih, ili prosto stati pored njihove klupe i staviti detetu ruku na rame, pomaziti ga po glavi, signalizirati mu da ses tisa, sve to dok se drzi predavanje drugoj deci moze da se izvede; ako dete ne pise i odsutno je, ista strategija: sesti pored njega i pogledati sta radi, pomoci mu malo, ili ga dodirnuti fizicki, opomenuti ga da pise. Svi nalozi moraju se davati dok se dete gleda u lice, dakle direkcije strogo "oci u oci" (ova deca cesto te nece gledati dok im nesto govoris jer im je paznja rasuta i podeljena, ali zato treba zahtevati da te dete pogleda, jasno reci "Mihajlo (primera radi) - pogledaj me....pogledaj me!" i pokazati na svoje lice i oci pa tek kad dete obrati paznju postaviti zahtev). Ovoj deci se domacxi zadatci moraju naglasiti na kraju casa, jer cim krene zamor druge dece oni te nece cuti - nece znati da ima domaci jer je njihova percepcija govora i zamora ista: slabo diferenciraju govor od buke i zamora pa te jednostavno nece cuti: insistiraj da zaokruze u knjizi, da zapisu u svesci, proveri da li su te culi pitanjem specificno njima namenjenom "Mihajlo, jesi cuo sta je za domaci, d ali si zaokruzio, hajde zaokruzi u knjizi da ja vidim!". Dete koje je motorno aktivno (pocelo je da se vrti, ustalo je, cupka nogama i trazi d aide da reze olovku, ide u WC ili ne trazi vec samoinicijativno krece da seta izmedju klupa i razgovara sa drugima) znacajno ce umiriti ako mu das neki zadatak koji u sebi sadrzi motorno kretanje: daj mu da ide da opere sundjer, da ode u zbornicu po krede u boji, da odnese neki papir (moze biti i beznacajan) pedagogu, direktoru, psihologu.....i obavezno mu naglasi da mora da se vrati (neka mu daju krede, neka mu potpise papir taj kod koga ga saljes da znas da je tamo bio). Tako ce isprazniti svoj impuls za kretanjem koji prisilnim sprecavanjem postaje nepodnosljiv i dovodi do konflikta. Daj im da ti brisu tablu, ako vidis da ne moze ili odbija apsolutno da radi ono sto si planirala, daj im da nesto nacrtaju, oboje, obeleze, izvedi ih da na tabli nesto umesto tebe urade - trazi od njih neku 'pomoc' - ova deca ce biti prva koja ce ti uraditi sve sto im zatrazis i sto podrazumeva aktivno kretanje. Ako se zamisle, pitaj ih o cemu misle: ova deca veoma cesto imaju posebna interesovanja, i mogu misliti satima i danima o necemu sto su videla na TVu ili procitala u knjigama: kolko bi konca trebalo da se na njega veze magnet da bi se spustio u saht i dohvatio metalni novcic - nije svaka njihova zamisljenost puka odsutnost: njihove misli su cesto kreativnije nego sto mozemo i da zamislimo. U veliko mbroju slucajeva ovo su nadprosecno inteligentna deca - nemoj podcenjivati njihov intelekt zato sto ne ostvaruju postignuce koje bi mogli jer ih sprecava ADHD. Cesto ih pitaj za misljenje. Nagradi svaki njihov trud a ne samo uspeh: ADHD je tako ometajuci faktor da je i ulozen trud kod ove dece zapravo ogroman napor koji je vredan pohvale i paznje. POhvali uspeh ali i ono sto mozda nije uspeh recima: Ovo je zaista plod velikog truda i znam da ce sledeci put biti jos i bolje!
Ovu decu izuzetno ce razdrazivati svaka vrsta fizicke prisile ili grubosti - ne tolerisu dobro fizicke kazne, vucenje usiju, cuskanje, pokusaj fizickog obuzdavanja, vucenje za ruke, rukave, jakne. Ukoliko dete moras da fizicki obuzdas jer je van kontrole ucini to tako sto ces ga uhvatiti odpozadi, dakle s' ledja u zagrljaj, i na taj nacin telom i rukama blokirati njegove ruke i noge da se ne bi povredilo ili nekoga ne bi povredilo. Pamti da ova deca imaju dobre i lose dane: u dobrim danima sve ces moci sa njima, u losim danima - malo toga ili nista: oni su specifican barometar i po njima mozes reci kada se menja vreme, kada su bure na suncu i druge materoloske promene. Postuj njihovu osobenost i jednostavno receno - VOLI ih. Ako ih budes volela, oni ce ti to stostruko vratiti u svakom pogledu. Ostavri dobar kontakt sa roditeljima, saradjuj na dnevnoj bazi, informisi roditelje sta se desava, snizi zahteve: ova deca HOCE ali NE MOGU, cak i ako im je inteligencija najcesce visoka. Najzad, uvek ti na raspolaganju stoji pedagoskopsiholoska sluzba skole, a ako smatras da problem ne mozes da savladas - obrati se za pomoc lokalnom savetovalistu za decu pri DZ ili nekoj drugoj instituciji na koju je skola upucena za saradnju. ako prepoznas da je dete ADHD nemoj se ustrucavati da skrenes roditeljima paznju da ne bi bilo lose da dete odvedu strucnom licu.
Pre nego sto doneses neku odluku ili 'presudu' o nekom konfliktu koji se desio izmedju dece, dobro ispitaj situaciju: ova deca se cesto nadju na mestu dogadjaja jer imaju potrebu sve da vide, a da uopste nisu ucestvovala u svadji/tuci/konfliktu a nasla su se na licu mesta i izgledaju krivi. Druga deca ce biti s anjima u onakvom odnosu kakav bude zastupao i imao ucitelj ili nastavnik: ne treba deliti pravdu medju decom dok nije apsolutno neophodno: nauci decu da se ne tuzakaju za svaku glupost. No ipak - od pocetka zauzmi jasan stav da je agresija i destrukcija nesto sto je apsolutno neprihvatljivo z atebe i da odredjene stvari nose i odredjene kazne: budi jasna o kakvim se kaznama radi. Ova deca mnogo bolje reaguju na pozitivnu motivaciju nego na kaznenu politiku......

Ima toga jos dosta, ali ajde da te ne zatrpavam informacijama, pocni, vidi kako ti izgleda, sa cim imas posla, ako ti bude trebalo uvek se mozes vratiti ovde ili na PP po jos saveta.

Srecno, pa nam napisi kako se snalazis! :)
 

Back
Top