ADHD ili hiperaktivnost kod dece

Pročitala pre postavljanja pitanja.Hvala na pomoći! Ma, nisam ja neobaveštena, šta više već 6 godina se borim sa ADHD.Problem je u tome što sam sve do prošle godine imala osećaj da sam nekako prepuštena samoj sebi.Muž uglavnom kaže"nije to ništa,izrašće. On bi se samo još uvek igrao..."i sl.Od drugog razreda osnovne sam ga vodila u razvojno savetovalište-kod reedukatora,a kada smo prošle godine stigli kod dečjeg psihijatra, rečeno nam je(između redova) - trebali smo doći ranije?!? Otuda valjda i tih hiljadu pitanja koja svakodnevno muče roditelja jednog zaista dobrog i pametnog deteta.Pitanja,na koja zaboravim kada odemo na kontrole,jer se tamo baziramo na tekuću problematiku. Joooj, kako sam naporna! -Da li se sa medikamentima u ovom uzrastu možda i zakasnilo? -Mislila sam da problemi polako prolaze sa pubertetom, a u gornjim člancima pročitah da se tada dodatno komplikuju.-Čitala sam i da treba izbegavati proste šećere u ishrani,nešto kao-za svaki slučaj!OK! A,koji su to onda"komplikovani" šećeri, kojima se prethodni zamenjuju?Našali se plavuša,ali šta konkretno od šećera treba izbaciti i čime zameniti? Verujem da ćete na pomalo neodređena pitanja ipak imati neki konkretniji odgovor. Pozdrav!
 
Sa medikamentima se nije zakasnilo, sto se tice izbacivanja prostih secera to se odnosi na čokolade, bombone, grickalice tog tipa kao i beli secer. Mozete ih zameniti vocem, i medom. I da, tačno je ono sto vam je psihijatar rekao da ste trebali doci ranije, ali trebalo je skola da vas upozori ranije da postoji problem koji zahteva treman, zato imaju psiholosko pedagoske sluzbe, a to sto oni ne znaju da prepoznaju ADHD je sramota i nesposobnost i odbijanje skole da se nosi sa ovim problemom. Pozdrav, i pitajte svog lekara sve sto imate, napisite spisak pre nego sto odete tamo pa cete se bolje setiti sta vas zanima.
 
Evo i mene.
Moj sin ima 15,5 godina i ADD. Upisali smo ga u privatnu Kosarkasku gimnaziju jer je to valjda jedini nacin da on uopste zavrsi skolu. Od kako je usao u pubertet stanje mu se skroz pogorsalo. Sutra suprug i ja idemo u skolu da objasnimo razrednoj o cemu se kod njega radi jer ce za tromesecje imati bar dve jedinice. Ja mislim da ce nam izaci u susret. Najvaznije je da ga sacuvamo od ulice i svega sto ona nosi sa sobom, a na dobrom smo putu da to postignemo. Trenira kosarku mada se cesto desi da zaboravi sa koje mu je strane kos i kog igraca treba da cuva usred utakmice. S vremena na vreme ode kod svoje doktorke u Palmoticevu gde je pre 4 godine detaljno pregledan uz EEG. Ne uzima lekove.

Ja sam se pre sest godina obratila psihijatru zbog problema prejedanja cokoladom, a psihijatar je kao primarni bol prepoznao problem sa sinom i bio je u pravu. Stalno sam se osecala krivom sto je takav kakav je, mislila sam da sam ja nesto pogresila i da jos uvek gresim, narocito zbog toga sto sam ga rodila na sredini studija i sto sam uz njega zavrsila fakultet i magistrirala, a uskoro treba i da branim doktorat. Takodje, na pocetku braka mi nisu bas cvetale ruze, a odmah nakon porodjaja i majka mi se razbolela. Najvise me je bolela nemogucnost uspostavljanja komunikacije sa sinom jer on nije zeleo da prica sta mu se desava u osnovnoj skoli, kako ga neki nastavnici ponizavaju zbog toga sto je drugaciji. Polako sam shvatila i prihvatila sta mi je sa sinom i da ja za to nisam kriva. Neko ima dijabeticara, neko teskog asmaticara, ja imam ADDeriste. Nije to ni malo lako, ali je tako.
 
Dobro dosli u klub! :)

Nije lako ali je tako. Svu srecu Vam zelim. Ne razumem zasto mu ne daju lek ako je vec dijagnostikovan kao ADD u Institutu...?

Pa, dete nikada nije bilo hiperaktivno i nije ometalo nastavu te na njega nije bilo vecih zalbi od strane skole kada je njegova lekarka iz Palmoticeve razgovarala sa razrednom osim da misle da sa njim nesto nije u redu, da moze da uci, ali nece, da nece iz inata i tako dalje. On vise deluje u skoli kao da budan spava, a desavalo se i da stvarno zaspi na casu jer ne moze da prati nastavu pa mi je vise puta receno da se sigurno drogira i to heroinom sto sam ja znala da ne radi jer je pod apsolutnom kontrolom. Da bih mu pomagala oko ucenja ostavila sam stalan posao u srednjoj skoli, a doktorat sam napisala kod kuce. Dva puta sam kupovala one ploce za testiranje svih droga u urinu i uzimala mu kao urin za urinokulturu da ga ne bih opterecivala. Svi testovi su bili negativni, nije bilo ni razlivanja oko prikazanih linija, farmaceut je pregladala. To sam onda nosila razrednoj. Tek prilikom poslednje posete doktorki uradjena mu je kratka anketa za indikaciju za primenu koncerte i svi odgovori su bili pozitivni osim onoga koji se odnosi na hiperaktivnost. Lek nije predlozen, a ja nisam trazila.

Oni su se u Institutu najpre skoncentrisali da pomognu meni da prihvatim to sto jeste i da ne osecam vise grizu savesti jer sam stalno bila ocajna i uplasena i kao takva beskorisna. Za ADD nisam bila ni cula. U tome su uspeli pa sada ja pomazem muzu kome nije jasno zasto mu sin po ceo dan gleda domace filmove i na to moze da se skoncentrise, a nervira se kada treba da veze pertle i rukopis mu je ocajan i uspeh u skoli nikakav.

Inace, on je imao i nocno mokrenje do 10te godine, a takodje i tepajuci govor dok ga nismo odveli kod logopeda. Logoped je ispravio tepajuci govor, ali je onda nastupilo mucanje koje je proslo po polasku u skolu mada imam utisak da mu govor i dalje u neku ruku predstavlja teskocu. A i veoma je zatvoren.
 
Jos bih dodala da sam za to da i mladi ljudi na svojim fakultetima treba da odslusaju neka predavanja o roditeljstvu i onome sto isto sa sobom moze da donese da bi jednog dana na vreme mogli da prepoznaju odredjene stvari kod svoje dece, a ne da prodju kao ja. Ne verujem da bi to smanjilo natalitet, a mnogo bi pomoglo da se ljudi u ulozi roditelja osecaju bolje jer deca nece ispasti onako kako smo ih mi zamislili cak i ako nemaju problem sa koncentracijom i paznjom.
Meni je mnogo pomogla pesma koju mi je dala jedna majka koja je podigla troje dece mog uzrasta, od kojih dva sina sa ADHDom za koji se, u moje vreme, nije ni znalo.


"Vaša deca nisu vaša.
Ona su sinovi i kćeri žudnje života za samim sobom.
Nastaju iz vas, ali ne i od vas,
I, mada su sa vama, ona vam ne pripadaju.

Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli,
rer ona imaju sopstvene misli.
Možete udomiti njihova tela, ali ne i njihove duše,
jer njihove duše obitavaju u domu sutrašnjice, koju vi ne možete pohoditi čak ni u svojim snovima.

Možete težiti da budete kao oni, ali ne pokušavajte da ih terate da budu kao vi
jer život ne ide unazad niti ga jučerašnjica zadržava.

Vi ste lukovi iz kojih se vaša deca poput živih strela odapinju napred.
Strelac vidi metu na kraju staze i savija vas svojom snagom, kako bi njegove strele letele hitro i daleko.
Budite srećni što vas strelac savija u svojoj ruci
jer, baš kao što voli strelu što leti, on voli i postojani luk."

Halil Dzubran
 
Izgleda mi da sam najstariji na forumu.
Moje misljenje/iskustva:
starije generacije su imale sigurno "hiperaktivne"pojedince ,ne secam se da je neko uzimao lekove.U osnovnoj skoli,(1950-ih godina)oko 6oo ucenika ,bese valjda 5 koji su imali podrsku psihologa-lepo namestenu ucionicu sa bezbroj igracaka,knjige,crtace,itd.Svi su bili iz problematicnih porodica.
Prema danasnjoj definiciji,mora i ja da sam bio hiperaktivan,voleo sam da idem u sumu,reku,katakombe,citam SF-i avanturisticke romane,nisam podnosio disciplinu,nit mnoge casove u skoli.Al roditeljsko starateljstvo ,pogotovo keva koja je bila ceo dan sa nama(5dece)je pomoglo da ne postanemo "problemi drustva".

Danasnjica,prekomerno konzumski orientisana,ima malo vremena za decu,gde oba roditelja rade,klincima se ponudi TV,E-igrice,slicno...
Vidim moje unuke:gde majka ne radi ,brine se o detetu ceo dan,"nema problema".Tamo ,gde oboje rade,dete u "vrticu",ispoljava se "hiperaktivnost",il gore navedeni problemi.
Takodje u drugim familijama-(zivim "preko"od 1968),gde se majka ne brine o karijeri dok deca ne porastu,problemi dece su neuporedivo manji nego "karijerista".
U Nemackoj postoji izraz:Schlusselkinder.Tj deca koja imaju kljuc oko vrata,odkljucavaju stan/kucu,i cekaju roditelje .
U seoskim/malo-gradskim sredinama ,takodje ima mnogo manje psiho-socijalnih problema nego u vecim gradovima.
Tako,valjda mozete da izaberete-velegrad-konzum-karijera=problem sa decom.
Selo-manje zarade/konzuma,bez "karijere"=manje problema sa decom.
 
To isve stoji, ali nema veze sa ADDom niti sa ADHDom. Riziko faktori z anastanak ovioh poremecaja su svakako stotinama puta multiplicirani u odnosu na 'Vase' vreme o kome pricate, i ne moze se sve svesti samo na to d aroditelji nemaju vremena za decu, i da je PC i TV preuzeo funkciju i roditelja i skole u vaspitno edukativnom smislu. To prosto nema veze sa ADHDom, govorimo o jasno definisanom problemu i poremecaju. POrediti te stvari je nemogue i besmisleno kao kada bi sada rekli da je i pre 150 godina bilo gripa ali se nije toliko trubilo o vakcinaciji nego se zdravo jelo, mazala se svinjska mast na grudni kos, pio se caj od luka proitiv kaslja i to je bilo to. Cinjenica da je neko i umro od toga moze se i zanemariti zar ne, ako i cinjenica da je u poslednjih 50 godina doslo do promene riziko faktora za nastanak infekcije (mutacije samih virusa, umnozavanje populacije, opsti pad imuniteta iz hiljadu i jednog razloga, los kvalitet hrane te se ne moze gopvoriti o zdravoj ishrani prakticno) zbog cega je vakcina i potrebna i neophodna. Isto vazi i za ADD/ADHD i lekove koji su sada na raspolaganju. Moramo znati da odvojimo sta su vaspitni problemi, sta je mastovito zivahno ili bezobrazno dete a sta dete sa dijagnostickim kriterijumima. I uzalud je o tome govoriti kao da su to jednostavne stvari. Jer naprosto nisu.
 
Pa, dete nikada nije bilo hiperaktivno i nije ometalo nastavu te na njega nije bilo vecih zalbi od strane skole kada je njegova lekarka iz Palmoticeve razgovarala sa razrednom osim da misle da sa njim nesto nije u redu, da moze da uci, ali nece, da nece iz inata i tako dalje. On vise deluje u skoli kao da budan spava, a desavalo se i da stvarno zaspi na casu jer ne moze da prati nastavu pa mi je vise puta receno da se sigurno drogira i to heroinom sto sam ja znala da ne radi jer je pod apsolutnom kontrolom. Da bih mu pomagala oko ucenja ostavila sam stalan posao u srednjoj skoli, a doktorat sam napisala kod kuce. Dva puta sam kupovala one ploce za testiranje svih droga u urinu i uzimala mu kao urin za urinokulturu da ga ne bih opterecivala. Svi testovi su bili negativni, nije bilo ni razlivanja oko prikazanih linija, farmaceut je pregladala. To sam onda nosila razrednoj. Tek prilikom poslednje posete doktorki uradjena mu je kratka anketa za indikaciju za primenu koncerte i svi odgovori su bili pozitivni osim onoga koji se odnosi na hiperaktivnost. Lek nije predlozen, a ja nisam trazila.

Oni su se u Institutu najpre skoncentrisali da pomognu meni da prihvatim to sto jeste i da ne osecam vise grizu savesti jer sam stalno bila ocajna i uplasena i kao takva beskorisna. Za ADD nisam bila ni cula. U tome su uspeli pa sada ja pomazem muzu kome nije jasno zasto mu sin po ceo dan gleda domace filmove i na to moze da se skoncentrise, a nervira se kada treba da veze pertle i rukopis mu je ocajan i uspeh u skoli nikakav.

Inace, on je imao i nocno mokrenje do 10te godine, a takodje i tepajuci govor dok ga nismo odveli kod logopeda. Logoped je ispravio tepajuci govor, ali je onda nastupilo mucanje koje je proslo po polasku u skolu mada imam utisak da mu govor i dalje u neku ruku predstavlja teskocu. A i veoma je zatvoren.

VAse dete je apsolutno kandidat sa lek, no posto ima 15.5 godina lekari iz Instituta (iz budi bog kojih razloga) imaju panican otpor da adolescentima prepisu pomenuti lek. Insistirajte da se lek ukljuci ili promenite lekara i ustanovu. Lek mozete dobiti i na Klinici za neurologiju i psihijatriju dece i omladine u Pasterovoj. Ili trazite drugog lekara i Palmoticevoj, nekoga ko ce se ozbiljno uhvatiti u kostac sa problemom i olaksati Vasem detetu zivot jer samo on zna da je njemu zapravo zivot pakao sa ovim poremecajem.
 
Zdravo svima ja sam nova i drago mi je da se o ovome priča. Sin mi ima ADHD, ima 12 godina. Jako je teško živeti sa tim, prvi put smo to primetili u obdaništu gde nikako nije mogao da se adaptira i svakodnevni problemi vezani za komunikaciju sa decom prosto rečeno bio je nemoguć, potom škola. Veliki je problem i dalje komunikacija sa decom ali i učenje. Katastrofa šta da vam kažem, non stop učim sa njim inače kad se umorima pa batalim to je strašno. Posetili smo psihologa stručnjaka za ADHD i on nam je rekao da sa tim moramo da živimo on će uvek biti takav, moram priznati da nam je pomogao u jednom a to je način na koji može da uči ilustracijom i to mi je puno pomoglo iako i dalje sa njim radim odnosno pomažem mu da ilustruje lekcije koje posle kači na orman i teram ga da ih ponavlja 2 puta dnevno. Otkada tako radimo i lekcije učimo u napred ocene su mu se poboljšale. Naravno u školi nemaju razumevanja nastavnici umesto da mu smanjuju ocenu iz vladanja zbog nemirluka i priče, on i ako se trudi ne može da kontroliše oni mu smanjuju ocene iz predmeta što u njemu stvara otpor pri učenju. Takođe ne prati jako brzo zaboravlja. I veliki problem je to što puno laže odnosno nekada je u to uveren kao da ne zna šta je stvarno bilo već šta bi on voleo da bude.Trudim se koliko mogu da mu pomognem ali polako posustajem, nije lako ja imam i drugo dete koje zapostavljam radeći sa njim. A lekovi mislim da ne bih nikada davala, treba to prihvatiti kao sudbinu i ziveti sa tim i truditi se da od njega napravite čoveka.
 
Zao mi je sto imate dete koje ima problem, a jos mi je vise zao sto imate predrasude: to sto ste rekli na kraju isto je kao da kazete "Zao mi je sto neko ima dijabet i pada u hipoglikemicke kome, ali to treba prihvatiti ko sudbinu i sa tim ziveti!". NA zalost Vi zivite njegov problem indirektno a samo on zna koliku golgotu prolazi zato sto mu Vi uskracujete pomoc koja mu je dostupna, besplatna i na dohvat ruke. Deca sa izrazenim oblikom ADHDa imaju 30% vise sansi da ne zavrse skolu (ukljucujuci osnovnu), i u ogromnom broju podlezu bolestima zavisnosti (iz prostog razloga sto traze bioloski podizac za svoj mozak - umesto leka koji mu je dostupan i koji bi mu pomogao gurate ga ka narkoticima i alkoholu, jer je to sudbina ogromnog broja ove dece koja se ne lece, a VAse se NE LECI, sa njim se uci, a to nije lecenje nego mucenje). Pri svemu, ova deca, odbacena od vrsnjaka i nastavnika, cesto kaznjavana i pritiskana od strane roditelja, najzad potraze sebi utociste u grupama koje ce ih prihvatiti, a to su delinkventne grupe, i zavrse na ulici. DAkle, time sto ste odlucili da je ADHD njegova sudbina sa kojom on mora da zivi pa kako god mu bilo, ne samo da mu ne pomazete nego ga ghurate u daleko ozbilnije probleme. Ja VAs ne mogu ubediti da ga lecite, ali mogu Vam ponuditi sve informacije o ADHDu i njegovoj bioloskoj, emotivnoj i psiholoskoj osnovi, te nacinu tretmana ovakve dece ukoliko zelite informacije, kao i o samom leku, njegovom delovanju i benefitima za pacijenta. Naravno, odluka je na VAma, ali ne mislim da ga ne biste lecili da ima neku telesnu bolest zar ne? I ADHD je poremecaj, veoma tezak za onoga ko s anjim zivi ako se ispoljava u svojoj intenzivnijoj formi. Ne vidim razlog da ne lecite dete koje je bolesno, sem predrasude koje biste trebalo da se sto pre oslobodite ukoliko dobro zelite svom detetu - kako da bude uspesan u skoli tako i da bude covek, kako ste rekli.
 
Ps. To sto VAm je psiholog rekao prosto nije tacno: sa tim vise ne 'mora da se zivi' (u onom intenzitetu problema kao do pre ulaska leka na nase trziste i njegovog stavljanja na listu besplatnih preparata za decu),niti je tacno da ce Vas sin uvek 'ostati takav'. ADHD moze da se manifestuje i u kasnijem uzrastu naravno, ali ne u formi i obliku kao u osnovnoj ili srednjoj skoli ili obdanistu, niti u istom intenzitetu. A moze i potpuno da s eugasi u kasnoj adolescenciji kad dozre CNS. A moze da se iskomplikuje poremecajem ponasanja, bolestima zavisnosti i delinkvencijom s pocetkom adolescencije. Dakle, ono sto ste nam preneli da VAm je psiholog rekao ili niste dobro razumeli ili Vam je taj neko dao sasvim limitiranu i nepotpunu informaciju o ovom poremecaju.
 
VAse dete je apsolutno kandidat sa lek, no posto ima 15.5 godina lekari iz Instituta (iz budi bog kojih razloga) imaju panican otpor da adolescentima prepisu pomenuti lek. Insistirajte da se lek ukljuci ili promenite lekara i ustanovu. Lek mozete dobiti i na Klinici za neurologiju i psihijatriju dece i omladine u Pasterovoj. Ili trazite drugog lekara i Palmoticevoj, nekoga ko ce se ozbiljno uhvatiti u kostac sa problemom i olaksati Vasem detetu zivot jer samo on zna da je njemu zapravo zivot pakao sa ovim poremecajem.

OK, probacu, ali i sami znate kako je nezgodno govoriti lekaru sta treba da radi. Inace, moj terapeut me je sa sinom poslao kod te doktorke, a i od drugih sam cula da je najbolje kod nje da ga vodim. Ona se zaista zauzela i to u vezi sa njegovim stanjem i lekom nije samo njeno misljenje vec i misljenje neurologa koja je citala EEG (oni talasi, ne znam ni ja kako se tacno zovu nisu tada bili uoceni), psihologa koja je radila testiranja i defektologa koja je uradila neuropsiholosko testiranje. Mogu da procitam nalaz, znam da mu dijagnoza glasi F90. Moj terapeut koji ne radi sa decom kaze da ce on biti ista ja i da ce mu dijagnoza biti F60.31 za koju godinu jer je emotivno krajnje nezreo, ne ispoljava emocije recima nego zvucima, nestabilan je i nepredvidljiv i strasno nestrpljiv. E, ja onda cutim i ne znam ni sama sta da radim kada ni psihijatri nisu nacisto sa tim. Inace, sa mnom niko nije imao problema tokom skolovanja i nisam ni znala da imam stalnu dijagnozu sve do 31ve godine.
Inace, u privatnoj Kosarkaskoj gimnaziji su voljni da nam izadju u susret. Dobio je materijal da spremi za sledecu nedelju dva predmeta da popravi ocene, pa ce tako dva po dva.
 
Kako mislite to da se ispoljava pustanjem zvukova? Da li dete ima glasovni tik? To jeste kontraindikacija za uvodjenje leka. Naravno, niko van ordinacije ne moze d auradi ono sto u ordinaciji moze biti uradjeno (od dijagnostike i klinicke slike do opsteg utiska), samo kazem da imate pravo i na necije drugo misljenje ukoliko imate dileme da li bi VAs sin trebalo ili ne d apije lek. POzdrav
 
Kako mislite to da se ispoljava pustanjem zvukova? Da li dete ima glasovni tik? To jeste kontraindikacija za uvodjenje leka. Naravno, niko van ordinacije ne moze d auradi ono sto u ordinaciji moze biti uradjeno (od dijagnostike i klinicke slike do opsteg utiska), samo kazem da imate pravo i na necije drugo misljenje ukoliko imate dileme da li bi VAs sin trebalo ili ne d apije lek. POzdrav

Ne znam sta je glasovni tik.
Ne znam bas kako da objasnim jer on ima citav spektar zvukova za razne emocije. Ako ga pitam da li mu se dopala pratilja sa maturske veceri, on odgovori "Buaaaaaaaaaa." Kada pitam da li ga je neko uvredio ili nasekorao u skoli, dobijem odgovor "Auiiiiiiiiiiii." Bolja varijanta je kada kaze meni da me voli tako sto kaze "Volim naseg psa.", a gleda u mene, ili kaze "Tuzan sam zbog psa." Ima obicaj i da oponasa zvukove pa ja onda moram da desifrujem da bih shvatila sta je hteo da kaze.
Naravno, to sam prijavila njegovoj lekarki, ali ona to nije uspela da primeti jer njoj odgovara sa malim teskocama, ali normalno. Niti je bilo ko iz tima to cuo. U skoli takodje ne pokazuje emocije, pa samim tim ne pusta ni zvukove. Cule su na primer komsije koje ga znaju od rodjenja i sa kojima je opusteniji i samo su konstatovali da vuce celu porodicu unazad. Osim toga, moze i da izgovara potpuno normalne recenice, cak se nekad zacudim kako ima bogat recnik i koliko stvari shvata. Ali, kada ga uporedim sa vrsnjacima - to su vec mali ljudi sa kojima se normalno razgovara, a ja kao da jos uvek gajim bar 6-7 godina mladje dete. Zato ni ja ne smem da insistiram na bilo cemu, jer tek ja nisam nacisto sta je sa njim.
 
Vidim da ova tema opet dobija svoj zamajac na forumu.Nije ni čudno-jer toliko boli sve nas koji prolazimo kroz ovakve probleme.U međuvremenu sam pročitala izuzetno mnogo članaka u vezi leka i mišljenja su veoma oprečna.Od onih:izazivaju zavisnost,halucinacije,oštećenje mozga,pa čak mogućnost kardio-smrti u snu...,do drugih-lekovi su neophodni!Ovakva oprečna viđenja razdiru roditelje i taj se bol teško može sa bilo čim uporediti,jer je na kraju-odluka ipak na nama.Što se nas tiče,u decembru ću sve ove svoje strahove izneti našoj d-rici i već sada nekako znam da ću verovatno pristati na medikamentoznu terapiju,a onda ću vam preneti naša iskustva.Čitam,kako kažete draga BLPD,da se mirite sa sudbinom da će uvek ostati takvav.Ne slažem se i nikada se neću složiti sa tim.Mi smo tu da im pomognemo, zajedno sa lekarima,a njihov CNS više ili manje mora sazreti odrastanjem.Utoliko će se i oni promeniti.
Svi mi zajedno sa svojim sanjarima prolazimo kroz uspone i padove, neretko i kroz depresiju i očaj,ali moramo verovati u njih i reći sebi:biće to u redu.Što se mene lično tiče, to je jedini način prihvatanja stvari. Pozdrav!
 
Poslednja izmena:
Vidim da ova tema opet dobija svoj zamajac na forumu.Nije ni čudno-jer toliko boli sve nas koji prolazimo kroz ovakve probleme.U međuvremenu sam pročitala izuzetno mnogo članaka u vezi leka i mišljenja su veoma oprečna.Od onih:izazivaju zavisnost,halucinacije,oštećenje mozga,pa čak mogućnost kardio-smrti u snu...,do drugih-lekovi su neophodni!Ovakva oprečna viđenja razdiru roditelje i taj se bol teško može sa bilo čim uporediti,jer je na kraju-odluka ipak na nama.Što se nas tiče,u decembru ću sve ove svoje strahove izneti našoj d-rici i već sada nekako znam da ću verovatno pristati na medikamentoznu terapiju,a onda ću vam preneti naša iskustva.Čitam,kako kažete draga BLPD,da se mirite sa sudbinom da će uvek ostati takvav.Ne slažem se i nikada se neću složiti sa tim.Mi smo tu da im pomognemo, zajedno sa lekarima,a njihov CNS više ili manje mora sazreti odrastanjem.Utoliko će se i oni promeniti.
Svi mi zajedno sa svojim sanjarima prolazimo kroz uspone i padove, neretko i kroz depresiju i očaj,ali moramo verovati u njih i reći sebi:biće to u redu.Što se mene lično tiče, to je jedini način prihvatanja stvari. Pozdrav!

Pa otprilike tako i funkcionisemo. Kada ja posustanem, muz kaze - ne sekiram se ja mnogo za njega, ima on svoj fazon i svoje stavove koje ponekad iznese pa se zacudimo, za ne vidis. Ima on i svoju zivotnu filozofiju. Kada muz posustane i kaze da mu je zlo da gleda koliko se muci na sportu, u skoli, puci ce..., ja kazem da nema tu neke filozofije, na ulicu ga ne mozemo pustiti, onda ce propasti sigurno, ovako ima nade. Izabrali smo mu skolu u kojoj ga zaista prihvataju i koja radi po drugacijem sistemu (kada se neko unervozi, sidje u salu da ubacuje loptu u kos, ili ode u biblioteku da odgleda film, ili do skolskog bifea), trenira koliko moze da bi uvece izbegli skotnju zbog sklonosti ovakve dece da svoj poremecaj prepokriju drogama, alkoholom, druzi se par puta nedeljno sa poznatim drugarima iz osnove. Ako pukne - puci ce, ako ostane ovakav - ostace, ako sazri - sazrece. Mozda ce ga devojka promeniti jednog dana, to iskustvo jos nije imao sto je ok, jos je sve na nivou dopadanja, ko zna.
 
Da, veoma me interesuje iskustvo sa lekom, mada sam biolog i znam za individualnu varijabilnost u reagovanju na lek. Inace, ne citam mnogo o leku mada sam dobila prospekt za koncertu u ruke od lekarke, niti citam o studijama u Americi gde imaju vise iskustva sa tim, niti mnogo citam o njegovom poremecaju. Opterecuje me, a i nisam lekar. On ionako po nekoj mojoj intuiciji u skoli deluje kao da ima ADD, a kod kuce pokazuje neke elemente autizma. E, kada se to spoji ne znam sta se dobije.
 
On ionako po nekoj mojoj intuiciji u skoli deluje kao da ima ADD, a kod kuce pokazuje neke elemente autizma. E, kada se to spoji ne znam sta se dobije.

...Pa to mu nekako dođe jedno te isto.(Neka me lekari isprave,ako grešim).U svakom slučaju,mislim da sa lekovima treba pokušati,ako je to u njegovom slučaju moguće. Kod mog dečaka je to,kažu,nešto blaži oblik, no bio blaži ili teži - lečićemo i dalje, uostalom oni su najvažniji, zar ne ?...
 
Aj, aj, ja ... nije cudo sto onda psihijatar ceka i ceka da vidi sta ce od mog sina da ispadne kada prodje pik puberteta koji jos nije dostigao. Na kraju ce i zavrsiti i kosu koji se zove poremecaj licnosti i koji se leci samo kada dodje do dekompenzacije uz slab efekat lekova i maksimalan efekat kognitivno bihejviorakne 15-20% kako kaze moj terapeut.
 
Zao mi je sto imate dete koje ima problem, a jos mi je vise zao sto imate predrasude: to sto ste rekli na kraju isto je kao da kazete "Zao mi je sto neko ima dijabet i pada u hipoglikemicke kome, ali to treba prihvatiti ko sudbinu i sa tim ziveti!". NA zalost Vi zivite njegov problem indirektno a samo on zna koliku golgotu prolazi zato sto mu Vi uskracujete pomoc koja mu je dostupna, besplatna i na dohvat ruke. Deca sa izrazenim oblikom ADHDa imaju 30% vise sansi da ne zavrse skolu (ukljucujuci osnovnu), i u ogromnom broju podlezu bolestima zavisnosti (iz prostog razloga sto traze bioloski podizac za svoj mozak - umesto leka koji mu je dostupan i koji bi mu pomogao gurate ga ka narkoticima i alkoholu, jer je to sudbina ogromnog broja ove dece koja se ne lece, a VAse se NE LECI, sa njim se uci, a to nije lecenje nego mucenje). Pri svemu, ova deca, odbacena od vrsnjaka i nastavnika, cesto kaznjavana i pritiskana od strane roditelja, najzad potraze sebi utociste u grupama koje ce ih prihvatiti, a to su delinkventne grupe, i zavrse na ulici. DAkle, time sto ste odlucili da je ADHD njegova sudbina sa kojom on mora da zivi pa kako god mu bilo, ne samo da mu ne pomazete nego ga ghurate u daleko ozbilnije probleme. Ja VAs ne mogu ubediti da ga lecite, ali mogu Vam ponuditi sve informacije o ADHDu i njegovoj bioloskoj, emotivnoj i psiholoskoj osnovi, te nacinu tretmana ovakve dece ukoliko zelite informacije, kao i o samom leku, njegovom delovanju i benefitima za pacijenta. Naravno, odluka je na VAma, ali ne mislim da ga ne biste lecili da ima neku telesnu bolest zar ne? I ADHD je poremecaj, veoma tezak za onoga ko s anjim zivi ako se ispoljava u svojoj intenzivnijoj formi. Ne vidim razlog da ne lecite dete koje je bolesno, sem predrasude koje biste trebalo da se sto pre oslobodite ukoliko dobro zelite svom detetu - kako da bude uspesan u skoli tako i da bude covek, kako ste rekli.




KAKO KAD SVI GOVORE KAKO NEMA KOG NAS REGISTROVANOG LEKA ZA TO I KAKO ONDA DA GA NAĐEM. TAKOĐE TAJ NAM DOKTOR TO NIJE PREPORUČIO TAKO DA ĆU U SVAKOM SLUČAJU POSLUŠATI TVOJ SAVET GDE DA IDEM ODNOSNO KOM DOKTORU DA SE OBRATIM I KOJI LEK DA PIJE. NIJE MI TAČNO JASNO KAKO TAJ LEK USTVARI DELUJE. UNAPRED ZAHVALNA!
 

Back
Top