ADHD ili hiperaktivnost kod dece

I lepo ću poludeti. Moje adderište od bebećeg uzrasta sve trpa u usta. Za neki dan će punih 5 godina, a i dalje radi to isto. Prsti, rukavi, kolena, igračke, ambalaža... sve što mu je na dohvat usta ili pri ruci. Ja periodično šizim, pa opominjem, podsećam, grdim, pridikujem. Pa sama sebi dosadim te ignorišem, u nadi da će prestati.

Ovih dana sam ponovo u 'na ivici sam nerava' fazi - u nedelju je opušteno stavio cev usisivača u usta (gledao je crtać, a ista je bila naslonjena nedaleko od njega), a u ponedeljak mi je saopštio da su ga vaspitačice grdile pošto je lizao patofnu?!

Jedva odolevam porivu da ne počnem da ga davim ili bar treskam preko usta kad ga vidim.

Sugestija? Savet? Ideja?

Hvala.
 
Mnogo vaznije od samog metilfenidata jeste da se ustanove protokoli u Ministarstvu prosvete oko edukacije prosvetnih radnika u vezi sa ovim problemom i decom koja su njime pogodjena, jer ADHD najvise ometa rad dece u skoli, njihovo postignuce i uspesnost, njhovu socijalizaciju sa vrsnjacima i celokupan njihov zivot u jednoj rigidnoj, strukturisanoj skolskoj sredini sa prevelikim zahtevima i losom senzibilizacijom za ovakvu problematiku. Dolaskom inkluzivnog skolovanja, koje je predvidjeno zakonom i stize u nase skole u roku od godinu-dve, a koje podrazumeva do-edukaciju skolskog kadra za decu sa specificnim potrebama, specificnim smetnjama razvoja , razlicitih deformiteta i invaliditeta, poremecaja paznje i hiperaktivnosti - dakle za svu DRUGACIJU decu od uprosecene skolske decije populacje, Ministarstvo prosvete ce morati (nadamo se) da predvidi nove module skolskih programa specificne za razlicite grupe dece koja ce pohadjati nastavu, i adaptirane programe koje ce deca sa posebnim potrebama moci da normalno prate kako bi se skolovala u skladu sa svojim mogucnostima i mentalnim kapacitetima. Zbog trenutnog stanja u skolama i odbijanja najveceg dela nastavnog kadra i PP sluzbi da uloze dodatni trud, sa recenicom da im 'to nije u opisu posla' i 'da nisu za to placeni dovoljno', deca sa ADHDom prozivljavaju pravu golgotu u skoli, njihovi roditelji zajedno sa njima, a lekari koji pokusavaju da rade svoj posao dozivljavaju vise nego neprijatnosti u sukobu sa skolama oko ove dece.

Извињавам се што нисам прочитала целу тему, али ево, само да дам виђење просветног радника:

Тачно је да у сваком одељењу постоји једно или два хиперактивна детета. Нека имају дијагнозу, али већина не, јер родитељи врло често избегавају да се суоче са тиме. Наставницима је врло тешко да раде са таквом децом, не зато што ''им није у опису посла'' и ''што нису плаћени за то'', него зато што НИСУ ЕДУКОВАНИ ЗА ТО! Учили смо силне педагогије, психологије, дидактике...али нигде нисмо учили конкретне животне ствари, оне које ће нам бити потребне у нашем занату! Факултети су и данас затворени за такве предмете...високо школство нам је остало заглављено негде у средини двадесетог века... са факултета излазе млади људи који желе да раде, а не знају, јер их нико не учи занату (морам да кажем занат - јер ту мислим на конкретне свакодневне ствари са којима се сусреће наставник).
Нико наставнике није едуковао о томе како радити са таквом децом, како их препознати, које захтеве поставити пред њих, како им прилагодити наставу... То је све остављено индивидуалној иницијативи и вољи. Навелико се прича о инклузији, а бојим се да ће и то, као и многе друге ''реформе'' и епохалне новине остати само напола урађено, тек на папиру...а да суштинских помака ту неће бити. Ако се већ жели инклузија (нисам баш сигурна да је то добро, али ок), онда она мора прво добро да се припреми, да се спроведе широки програм едукације наставног особља.
Слажем се да та деца пате у редовним школама зато што ни програми ни начин рада нису прилагођени њима... Тачно је да та деца имају многе проблеме у својој средини (и средина због њих), да наилазе на неразумевање наставника...
Ја сам личним везама организовала предавање дефектолога за своје колеге, али то је била усамљена, лична иницијатива. Ништа се не ради одозго, од стране Министарства, одакле би требало да потекне иницијатива!
Значи, нису наставници ти који коче, и не пате та деца због ''одбијања наставног кадра да уложи додатни труд'' (ко нас уопште пита?!), него због просветне политике ове државе која је, на жалост, таква каква је.
И још: наставници не могу сами, без подршке родитеља, а већина родитеља (част изузецима) углавном жмури пред проблемима своје деце, због тога ''шта ће рећи свет''. Понекад чак имамо више проблема са таквим родитељима него са децом.
 
Hellen: delimicno se slazem sa tobom, naravno - Ministarstva (oba resorna) su ta koja moraju da donesu PROTOKOLE i SMERNICE za rad sa ovom deciom, kao sto sam i rekla. Ali takodje se slazem i sa time da mreza roditelj-skola-zdravstvena ustanova mora da bude na visem nivou. No s adruge strane, cinjenica je da jedan ogroman deo skolskog korpusa zaista odbija da se ukljuci u edukaciju (slazem se da nastavnici i ucitelji nisu dovoljno edukovani, naravno ne svojom greskom vec zbog pomenutih protokolarnih propusta ministarstava). To mogu da tvrdim iz prostog razloga sto na opstini na kojoj radim pokrivam 22 osnovne i 12 srednjih skola, i u SVIM tim skolama sam u okviru svog posla i duznosti preventivnog rada organizovala (bez lazne skromnosti) ODLICNA predavanja za skolski kadar koje drzimo soc. radnik, defektolog i ja kao psihijatar, u power point prezentaciji, s aobiljem priloga, slika, dijagnostickih kriterijuma, klinicke slike (tako da se izrazim) i konkretnim savetima sta i kako ciniti kada se naidje na takvo dete. Svakako se slazem da je ovakva predavanja trebalo da organizuje resorno Ministarstvo ali kad vec nije odna smo to ucinili mi iz zdravstva jer smo shvatili da deca pate i stradaju, a da je sluh skolskog korpusa za problematiku skoro nepostojeci obzirom da su ljudi prosto neinformisani da prepoznaju problem i sa njim se nose. I bas zbog toga znam kako skolski kadar (ove opstine) u najvecem broju, dakle vecinski, reaguje na ta predavanja, i koje su najcesce recenice koje slusamo u pokusaju da edukujemo ljude o vrsti problema i njegovom resavanju. Obzirom da se radi o ogromnom uzorku, mogu se slobodno pozvati na to da je rec i REPREZENTATIVNOM uzorku, i zbog toga sam rekla da se cesto radi o odnbijanju odnosno jasnom OTPORU zaposlenih da uloze veci trud i napor u odnosu na onaj koji se ocekuje kada se radi sa uprosecenom decom. To nikako ne abolira odgovornosti one iz Ministarstva koji su za to odgovorni, niti obelezava ceo skolski personal kao los, ali u ovom reprezentativnom uzorku oni koju su nas pazljivo slusali, nesto ucili, nesto prihvatili i (oni koji jesu) imali zaista dramaticnih promena i uspeha sa takvom decom jeste minimalan i moze se podvesti pod izuzetke a ne pravila, kako bi trebalo da bude.
 
Не знам. Тужно је ако је тако. Некако, ваљда полазим од себе - МЕНИ би било лакше да радим са таквом децом, ако би ме неко упутио и помогао ми...
Знам да, нарочито међу старијим колегама, онима који имају пар година до пензије, постоји отпор према свим променама, али има младих који хоће да раде и да још уче - а немају помоћ и подршку.
 
lolika:
U poslednje vreme dosta sam citala o tzv. Indigo deci ili Kristal deci. Da li se kod nas neko ozbiljnije pozabavio tom problematikom?

Da li se ta hiperaktivnost zaista moze smatrati novim stupnjem u evoluciji coveka?

Jeste, dr Kiš iz Subotice.

A ovo drugo... Pa, meni je to previše sektaški pristup, iskreno. Mislim, kao majci bi mi neuporedivo više prijalo da mi je dete na višem evolutivnom stupnju, nego da ima problem. Ali, u krajnjoj liniji - problem se svodi na isto, i mora se rešavati. I, po mom mišljenju, gotovo da je nebitno ko tu izvorno nije 'u ravni'.

Ja bih volela da vidim taj letak, mada mi to 'pa šta' ne obećava :) Ima li ga u elektronskoj formi, ili je potrebna fizička adresa?
 
Hellen:
Не знам. Тужно је ако је тако. Некако, ваљда полазим од себе - МЕНИ би било лакше да радим са таквом децом, ако би ме неко упутио и помогао ми...
Знам да, нарочито међу старијим колегама, онима који имају пар година до пензије, постоји отпор према свим променама, али има младих који хоће да раде и да још уче - а немају помоћ и подршку.

Potpuno se slazem. Ne delim ljude na dobre i lose profesionalce - ili jesi, ili nisi profesionalac, to podrzaumeva 'dobar' samo po sebi. Meni se desavalo da odem(o) da odrzimo predavanje u skolu, i ceo uciteljski kolektiv izbojkotuje predavanje i ne pojavi se, pojave se samo nastavnici predmetni, a to su vec deca od V razreda kada je hiperaktivnost ili regulisana ili eskalirala do poremecaja ponasanja! Zamisli sad ti to - da direktor mora da ih bre kazni sa 20% od plate, zamisli, odrasli ljudi - kolektivno pobegli iz protesta: necemo mi njima pricati kako da rade svoj posao?!?!
Ili u drugoj skoli (i velikom broju njih!) mi drzimo predavanje, a mobilni telefoni zvone li zvone, ljudi ustaju, izlaze, ulaze, setaju se, pale cigarete, idu po vodu i kafu, prosetaju do prozora da vide sta se desava napolju, pricaju medjusobom - ma skandalozno, ej, odrasli ljudi (a predavanje nikad ne traje vise od 45 minuta do najduze jednog sata!). I onda ja moram da stanem, pre dva meseca sam (da ne verujes!) u jednoj skoli napravila sprdnju od toga, jedna je stalno pricala na mobilni dok sam ja predavala, pa onda ni to nije dosta nego je kuckala poruke, te sam morala prekinuti predavanje i demonstrativno joj prici, ispruziti ruku i reci "Dajte mi taj mobilni - ODMAH!" Tu se ona valjda zaprepastila mojim strogim nastupom pa mi je stavrno dala mobilni, a ja sam jednako strogo rekla "Neka Vam otac dodje po njega na kraju godine!" I onda su naravno svi shvatili zajebanciju i umrli od smeha pa do kraja predavanja vise nisu zvonili mobilni. Ali, to uvek prokomentarisem, uvek ih pitam sta bi bilo da je to njihov cas, da se neki njihov ucenik tako ponasa jer je prosto hiperaktivan ili bezobrazan, kako bi se oni ponasali i sta bi ucinili, i da li misle da jedno hiperaktivno dete moze da sedi kao kip 45 minuta i slusa njihova (cesto dosadnija od mog!) predavanja kad oni - odrasli ljudi! - to nisu u stanju?!

Ali ne vredi. Meni je ipak najvaznije da posle tih predavanja pridje bar 2-3 zainteresovanih sa kojima se onda ostavri neka saradnja, koji su voljni da nauce ili da pokusaju ono sto im savetujemo i koji po pravilu imaju manje stresa a i deca koja imaju problem zbog njih imaju daleko manje stresa. Pa zar to nije Bozji dar - da destresiras jedno dete i da mu zivot sa problemom ucinis manje paklen?!

Sta reci. A ne zaplakati.....Nisu svi isti, ali eto. Meni se to desava, iako sam sa puno entuzijazma, i zbog istog stava kao sto je tvoj, i krenula da drzim ta predavanja: ne samo da pomognem deci, vec da pomognem i skolskom personalu da prepozna i nosi se s atim problemom. Ali tesko ide. prosto bi morala da postoji RADNA OBAVEZA od strane Ministarstva za tu vrstu do-edukacije. Onda bi sve imali drugaciji karakter, mozda. A mozda i ne.
 
Ali tesko ide. prosto bi morala da postoji RADNA OBAVEZA od strane Ministarstva za tu vrstu do-edukacije. Onda bi sve imali drugaciji karakter, mozda. A mozda i ne.

Ја се надам да ће до тога и доћи...Наиме, да ћемо БИТИ ОБАВЕЗНИ да се едукујемо о томе....
У време Гашове реформе имала сам неку наду....али последњих година све више се бојим да ће нам увести инклузију на мала врата, тек да се каже да је спроведена, а да ћемо је дочекати потпуно неспремни....и да ће то бити медвеђа услуга и тој деци са посебним потребама, и ''нормалној'' деци која ће бити уз њих у истим одељењима, и наставном особљу...

Дај Боже да је ово песимистичко виђење...
 
Ja sam do pre 2 meseca radila u srednjoj školi gde je inkluzija počela prošlog septembra. I to je stvarno katastrofa kako je odrađeno. Ni rečenicu nisu čuli ni razredni starešina (nastavnik istorije, inače) ni predmetni nastavnici.

I bojim se da je 'medveđa usluga' za konkretni slučaj pravi izraz.
 
Ja sam isto uzasnuta idejom o inkluziji a bez edukacije skolskog kadra o tome - pa to je zaista kako mali Perica zamislja situaciju! ALi tako kod nas sve ide: vidimo nesto u nekoj zapadnoj zemlji sto nam se ucini 'jao bas je to super!' i onda to tresnemo medj Srbe kao da se radi o dzaku krompira! Nasi politicari i mudre glave nikako da shvate da ne mozes uzimati POLOVICNE sisteme, i da ne mozes uzimati strane modele bez prilagodjavanja nasem znanju, iskustvu, edukaciji, mentalitetu itd. Stvarno - smejurija sta rade, tako da sam sigurna da ce uvesti tu inkluziju kao i sve ostale gluposti, i od jedne u sustini dobre stvari, koja u stvari insistira na toleranciji razlicitosti stvoriti agoniju i za decu i za roditelje i za nastavnike u skoli...A za nas u decijem zdravstvenom sistemu - da vec i ne pominjem!
 
hvala na odgovoru. a koji je to uzrast, starosna dob kada se dijagnoza ovog tipa može sa sigurnošću postaviti.
trebalo mije hrabrosti da se javim, odavno na ovo sumnjam bez obzira što joj je dve godine tek. naravno nisam odmah znala na čega da sumnjam pa sam onako nesumice tragala i prvo krenula od onog što mi je tog trenutka bilo dostupno, a to je bila knjiga dr. Spoka. potom sam tražila dalje i sve više mi se njeno ponašanje podudaralo sa opisima pa i ovim opisima roditelja koji se javljaju na forum. volela bih naravno da sve pripišem njenoj živosti ali suviše smo umorni i sve s tanjim živcima da bih nastavila da bežim od toga a drugo želim sve najbolje svom detetu pa ako neki problem postoji hoću odmah da krenem u rešavanje istog. zapuštanje i prepuštanje ne dolazi u obzir. ima nešto više od dve godine a u septembru kreće u vrtić-jaslice.
pominjan je na forumu i test koji deca rade. o kakvomj e testu reč i da li su testovi prilagođeni starosnoj dobi.
 
Vase dete je suvise malo za dijagnostikovanje ADHDa. Nije svako zivahno i/ili razmazeno i raspusteno dete - dete kome treba dati dijagnozu. Obratite se nekom strucnom licu, odvedite dete na pregled, neka je neko pogleda, neka Vam da smernioce sta Vam je i kako ciniti vezano za disciplinovanje, autoritet, vaspitavanje...Testove za ADHD rade po pravilu roditelji i ucitelji ili vaspitaci a ne deca, a deca tek od onog uzrasta kada su sposobna da se samo testiraju (stariji razredi osnovne skole). 4-5. godina je najranije sto cete moci biti sigurni da je dijagnoza sa sigurnoscu dobro postavljenja. Dete VAm je suvise malo, u razvojnoj fazi kada je sklono inacenju, reci
'ne' i recima 'ja cu - sama!'. Svi dvogodisnjaci su neverovatno hitri, zivi, radoznali, ne drzi ih mesto, bacaju stvari, sve diraju (posebno ako nisu savladali roditeljsku rec 'Ne!", a za to su krivi po pravilu roditelji). Kad dete krene u vrtic steci ce drugaciji red i raspored nego kod kuce, dobro je sto krece u vrtic.
 
Postovanje svim ucesnicima foruma,

ja se malo duze nisam javljala,jer sam bas sada pred kraj skolske godine imala veliki problem u skoli kod mog hiperaktivca, koji sam morala hitno da resavam jer je to bila zadnja kap u prepunoj casi.
Pa evo ovako, njegov razredni staresina koji je od pocetka znao kakvo dete ima u razredu,i pored mog redovnog odlaska u skolu, razgovora,objasnjavanja i ubedjivanja,nikada ga nije prihvatio,jer je "drugaciji".
Ni razgovori psihologa sa doticnim, nisu urodili plodom!
On je jednostavno bio krivac za sve sto se u tom odeljenju desavalo,i kada nije bio kriv.
Jednostavno razredni staresina je bio model ponasanja deci prema njemu,jer kada stalno pitate decu kakav je "Zika",a pri tome ga uvek optuzuje,sasvim je normalno da ce se i deca tako ponasati.
Taj moj "Zika" je bio optuzen za mnoge stvari,pa i za "skakanje na decake" i zadnje za rasizam.
(samo da naglasim da su moji veliki i kucni prijatelji i Madjari,a mladjem sinu uciteljica koja mi dolazi u kucu je Turske veroispovesti), tako da takav primer ne pruzamo detetu.
Ulozili smo zalbu koja je uvazena i mali je prebacen u drugo odeljenje samo dve nedelje pred kraj godine.
Z te dve nedelj je popravio ocene, psihicki se smirio, jer vise nije bio pod tenzijom dali ce i tog dana za nesto biti kriv!
Mozda nije lepo sa moje strane sto pisem o ovome na ovakav nacin,ali to je istina iza koje stojim, ali da li je lepo takvo ponasanje jednog prosvetnog radnika,pedagoga prema jednom detetu?
Da li je normalno takvo psihicko maltretiranje i ponizavanje jednog deteta, koje i nije u celosti svesno koji teret nosi na svojim plecima!
Pa jos kada mi razredni kaze da suvise verujem svom detetu i da ga previse stitim, ja sam samo pitala:" a ko ce ako necu ja,on sam ne zna niti moze da se izbori sa Vama,jer kod Vas on nema pravo glasa".
A prica o inkluziji je teska tema,jer sa ovakvim nastavnicima,tesko da ce zaziveti, jer onda pri skoli mora da radi i defektolog koji je strucan da za ovakvu i slicnu decu pravi individualne planove i programe.
Sada sam se malo sredila,povratila od sokova i zadovoljna sam njegovim uspehom koji je vrlodobar.
Pored svega toga,jer smo i ja i suprug veliki borci,moj mladji sin je operisao kuk,a dijagnoz je M.Perthes .
E pa sve to treba izdrzati,ostati mirne glave,i samo ici napred.
Ne mora svako dete koje je u jednom delu svog zivot nemirno,impulsivno i nepazljivo,biti i hiperaktivno.
Za klinicku sliku takvog deteta moraju se zadovoljiti i dijagnosticki kriterijumi,koji moraju biti izrazeniji od onoga sto se smatra normalnim.
"Osnovni simptomi i prateci obrasci ponasanja zadrzavaju se godinama,iako kod oko polovine dece s ovim poremecajem simptomi u velikoj meri nestaju kako se oni priblizavaju odrasloj osobi" - prof.psiholog M.Rister.
Sto se onog leka " tice,registrovan je kod nas,ali ga jos fizicki nema u apotekama,treba da prodje granicu i testiranje,ali bice ga uskoro.
:lol: Hvala na strpljenju svim ucesnicima,hvala na odgovorima i pitanjima.
Pozdrav svima za danas! :oops:
 
Ja samo da Vas pozdravim, i da kažem da mi je žao što imate toliko problema, ali da me raduje što ih uspešno rešavate. Nadam se da će dečaku u novom odelju biti mnogo bolje, i da je najteži period za vama.

A što se prosvetnih radnika tiče - nisu svi predodređeni za taj posao, ali u njemu istrajavaju. S druge strane, to je objektivno ne baš finansijski isplativo zanimanje (za sve što sa sobom nosi) pa ga mnogi koji bi ga sjajno obavljali ne kotiraju baš na vrhu liste prioriteta.

Pozdrav, i pište nam češće :)
 
Pozdrav svima,
Danas sam tek "otkrila" ovu temu i te kako znacajnu za mene.
Ukratko cu izneti svoj problem. Imam sina od 9 godina. Oko 6-te godine sam prvi put primetila da nesto nije u redu, jer je ucestalo treptao. Nakon mesec dana, obratili smo se lekaru koji je konstatovao da on ima tikove. Kako su ubrzo nestali, nismo obracali paznju na to. Tokom vremena, tikovi su se pojacavali, slabili, sve do prosle godine (tada je imao 8 godina), kada su se ponovo intezivirali u vidu drmanja glave. Tada je nastala agonija, i po preporuci od septembra prosle godine smo isli 1-2 nedeljno kod lekara u Palmoticevu gde je radio vezbe sa defektologom uz nadzor lekara. Tikovi su gotovo nestali, tako da smo u januaru prestali da odlazimo kod defektologa, s tim sto smo jednom mesecno isli kod doktora na kontrolu. Poslednja kontrola je bila u maju, i tek tada mi je doktor rekao da bi trebalo da obratim paznju na njegovu hiperaktivnost a ne na tikove, jer su tikovi produkt hiperaktivnosti. Pri tome mi nije rekao kako da se ponasam sa njim, kako da reagujem....
U skoli (sa ocenama) nema problem, izuzetno savladava gradivo, a pri tome ,osim domaceg, ne uci. Nije odbacen od drugova, ali je izuzetno aktivan. Imam utisak da ne razmislja mnogo o posledicama kada nesto radi. Mogu reci da je povodljiv.
Na forumu sam procitala dosta tudjih iskustava, ali nisam nista o terapiji, osim o medikamentima. Ja nisam za lekove, osim ako nista drugo ne pomaze.
Molila bih i roditelje i lekare na ovom forumu da ukratko iznesu misljenje i naucne stavove o tome, kako postupati sa ovakvom decom i kako se hiperaktivnost usmerava na pravi nacin, odnosno, sta preduzeti da se ona "sputa"!!!!!
Pozdrav svima
 
Halo svima
vidim da se ovde na ovom forumu vec dugo niko nije javljao i nista pisao..nema veze ja bih vam sve jedno ispricala svoju pricu na ovu temu, mozda nekoga zainteresuje ili se neko ubaci sa komentarom..rado cu pogledati.
Ovako: ne zivim u Srbiji ali sam odrasla u Srbiji i vaspitana po nasem Balkanskom principu strogoce...Kada sam odozdo otisla bila sam relativno mlada i imala jedno zensko dete, koje danas ima petnaest godina i sa njom nismo nikada nikakvih problema imali.Kako zdravstvenih tako vaspitnih.Dobar djak.
1998 smo dobili drugo musko dete, koje je bilo velika beba, izuzetno naporna, aktivna, halapljiva, i u jednom super hiperaktivna.Dok je bio tako mali nisam ni znala sta je to ADHD i da to uopste postoji:oops:.Ako sam se nekome sterijem obratila sa rekao bi mi:"sta ti mislis da je nama bilo lako gajiti decu" ili "ha, pa to je musko dete nije to nista to ce sve proci". I tako ja sa njim muku mucila na svakom koraku do njegove trece godine kada je posao u obdaniste...Vrlo brzo je vaspitacica pocela da se zali kako je on jako ziv i da stalno trci...Psiholog koji je jednom bio kao gost na par sati iz posmatranja nije nista mogao da posebno kaze osim da bi mozda trebao logopeda.Mi smo ga poveli kod logopeda i covek se smejao sto smo uopste doveli dete tako malo kod logopeda a drugo kod njega je bio problem jer on nije razumevao dobro njihov jezik(do polaska u obdaniste je slusao nas jezik jer u kuci pricamo nas jezik).Ok, tako su prosle nekako dve godine i pocelo da se sprema predskolsko vreme kada mi je u obdanistu vaspitacica skrenula paznju na par problema koje sam i sama videla.Mnogi nasi prijatelji su mi govorili da smo ga mi "napustili" tj da ga ne vaspitavamo kako treba.Drugi su pak bili ubedjeni da ce to sa polaskom u skolu sve da nestane.Na tom razgovoru mi je jedna nova vaspitacica prvi put u kratkom objasnila da je moguce da je on adhd dete.Ja nisam moglanista da kazem jer sve stvari koje su karakterisale moga Da.... su bile cinjenice, ali sam obacala da cu dalje da se informisem.I jesam.Prvo kod uciteljice koja ga je imala kao predskolsko dete u razredu.I ona je sve potvrdila i da je hiperaktivan, nekoncentrisan,losa motorika,impulsivan, nepazljiv, itd. ali je predlozila da ga povedemo prvo kod ergo- terapeuta i da sa njim popricamo.Zena je bila ok, prvo sta je ona sa njim vezbala je motorika,fina motorika da bi mu se pisanje poboljsalo.Da ne priteze puno olovku puno prilikom pisanja itd.
U medjuvremenu je on sa sedam godina vec posao u prvi razred i dobio uciteljicu koja je vec pred penzijom.i koja je vrlo brzo sve njegove probleme uocila ali na vrlo cudan nacin se pokazala nekooperativna i njegov glavni problem je bio njegovo ponasanje,tako da ona nije mogla da radi normalno sa drugom decom i ako je govorila da je on dobar djak.Trazila je za njega premestaj u paralelni razred sto sam ja pod cudnim okolnostima prihvatila i vrlo brzo videla sta sam svom detetu uradila.dete je tako patilo na svoj nacin i imali smo muke da ga ubedimo da je tako moralo, da je sam bio kriv itd..
Uporedo sa svim tim desavanjima i svakodnevnim stresom iz skole sam preko decijeg doktora uzela podatke i adresu kod najpoznatijeg decijeg psihijatra u gradu koji se razume sa tim problemom ADHD,i cekali duze vremena na termin ali i dobili pregled.Nakon jednog sata zajednickog razgovora(mama i dete zajedno), jednog sata detaljnog snimanja glave,i dva sata deteta sa psihijatrom na testiranju, upitnika koje smo mi roditelji popunili i drugih koji je uciteljica isto popunila, glasilo je da je on jedno TIPICNO ADHD dete.Dijagnoza je stajala i skoro kraj prvog razreda.Za mene pravi sok koji sam prvo morala sama da preradim u sebi.
A onda sam pocela intezivno da se bavim ovom temom.
Sve moguce brosure koje sam od doktora mogla da pokupim i knjige su mi bila glavna literatura.Sa uciteljicom redovni kontakt i razgovor.Srecom bila neka divna mlada zena koja se delimicno razumela u problem i dala sve od sebe sa super pedagoskim metodama da nam pomogne.U prvoj liniji detetu.Verujem da je vise puta otisla u podne kuci sa glavoboljom ali trudila se i mi smo joj bili zahvalni. Doktor je naravno predlozio da su mu potrebni lekovi i objasnio da je to u njegovom slucaju sa tolikim stepenom hiperaktivnosti potrebno i da bi to bilo najefikasnije.Ja to nisam odmah mogla da prihvatim i trazila sam da mi preporuci nesto drugo a da ce mo lekove ostaviti kao zadnju soluciju. Njegov predlog je pao na neurofeedback terapiju.Vrlo brzo smo dobili termine i poceli jednom nedeljno po sat vremena.Koncept je bio ovakav: popraviti koncetraciju, ako je koncetracija bolja bice bolji u skoli sa radom tako da ce se i njegovo ponasanje i hiperaktivnost popraviti. Intezivno smo kod kuce primenjivali sistemski rad sa takvom
decom, preporucen od psihologa.Bilo je papreno tesko.Danima sam plakala kada bi iz skole dolazile lose vesti.Ili kada vise ne bi znala kako.Ali njegov problem su svi znali od uciteljice,preko vaspitacice u obdanistu do fudbalskog trenera.
Sada je treci razred.Jedno jako omiljeno dete(do duse bio uvek), sa puno prijatelja sto inace (kaze dok.) nije tipicno za ovakvu decu.Nema nikada socijalni problem (sa decom nalazi sam resenje iz svih komlikacija i svadja na miroljubiv nacin) sto isto nije tipicno i doktor nalazi da je krajnje neshvatljivo u njegovom slucaju.Njegova impulsivnost je uz pomoc fudbala(bio je golman u ekipi i primanje golova svaki put je delovalo tako da je ucio da nema potrebe da se uzbudjuje zarad svake nebitne stvari) a i nase objasnjenje svaki put kod kuce(diskusije u nedogled), smanjen na nivo jednog normalnog devetogodisnjaka. Koncentraciju pobedjujemo jos uvek uz pomoc gore navedenog treninga. Njegove ocene su bile najbolje u razredu i bio je odlikovan kao najbolji djak.Iako, moram da napomenem, iq kod njega na pregledu kod psihijatra bio ispod normale za njegov uzrast.Nas porodicni savetnik nam je na pocetku ove skolske godine rekao da mu to nije jasno da neko ko ima takav iq moze da bude najbolji djak i predlozio da ga ponovo testiramo sto smo mi odbili. Necu i ne zelim nepotrebno da ga vucem od snimanja do snimanja, od pregleda do pregleda da bi on sacuvao svoj mir jer i ovo sto je on uspeo u dve godine napornog rada je vise nego za pohvalu i kao sto rece nas savetnik dete isto treba da zivi detinjstvo ne smetano i da ne mora da bude perfektno.A to sto smo mi uspeli za dve godine BEZ TABLETA je svakako vise nego neki samo veci uspeh.
Tako dragi moji.... Imajte otvorene oci za vasu decu i trazite savet samo od kompetentnih osoba a i tada znajte da samo vi mozete deci pomoci.
NIJEDNA TERAPIJA NE MOZE DA POMOGNE AKO I VI RODITELJI NE RADITE SA TERAPEUTIMA I UCITELJIMA UPOREDO!!!!!!!!!!!
 
IMAM SINA,7.5 GODINA.SAZNALA SAM ZA ADHD U SEPTEMBRU-OKTOBRU,KAD SU NASTALI PROBLEMI U SKOLI.VRPOLJENJE,NE ZNA STA IMA ZA DOMACI,ISMEJAVANJE DRUGE DECE,GLASNO PRICANJE,ZABORAVLJANJE STVARI,PRIGOVORI UCITELJICE SU POSTALI DEO SVAKODNEVICE,KAO NAJBOLJE BI BILO VRATITI GA U VRTIC.NISAM HTELA NI ZA ZIVU GLAVU!DA VRACAM DETE UNAZAD,SVASTA!NIJE ONA KRIVA ,HTELA JE DA POMOGNE SVIMA NAMA,ALI...KRENULI SMO KOD NEUROPSIHIJATRA,.FANTASTICNA ZENA,SPREMNA ZA SARADNJU,DOSTUPNA 24 SATA DNEVNO.IZVELA NAS JE NA PRAVI PUT.PIJEMO LEKIC ,VEC SKORO 5 MESECI,JA SAM PREZADOVOLJNA PROMENOM SVOG DETETA,NARAVNO NA BOLJE.REDOVNO PISE DOMACI,NE PRAVI SCENE U SKOLI,UCITELJICA ZADOVOLJNA,KRENULO JE SVE NA BOLJE.NIJE DA JE SAMO LEK POMOGAO.UKLJUCILI SMO I DEFEKTOLGA,I LOGOPEDA,I REEDUKATORA GRAFOMOTORICKIH VEZBI,I UCITELJICU KOJA JE SVE VREME BILA UPUCENA U NASE TRETMANE.:heart:OKRUZILI SMO DETE SA SVIH STRANA,MORALO JE DOCI DO POBOLJSANJA.NEMATE POJMA KOJA JE RADOST,POSLE TOLIKO JURNJAVE I STRAHOVA I STRESOVA,KADA VIDIM SVOJE DETE DA SRECNO IDE IZ SKOLE,NOSECI DOBRU OCENU.DOSTA ZA PRVI PUT.PUNA SAM INFORMACIJA.AKO NEKOME TREBA POMOC,TU SAM.NAJVAZNIJE JE ,LJUDI MOJI,NE GUBITI NADU.:heart:
 
Poslednja izmena od moderatora:
Pozdrav svima od novog člana!
Vidim da se na ovaj forum dugo niko nije javio,a ja sam ga,sticajem okolnosti,tek nedavno ,,otkrila,,.Nadam se da neću dugo čekati na odgovore.
Moj sinčić ima 12,5 godina i ADHD.Dve godine sam ga vodila kod reedukatora,a od prošle godine(na ličnu inicijativu)u veći grad kod dečjeg psihijatra.I nisam pogrešila.Prvo su ga zadržali na podrobnijem ispitivanju na odeljenju(5 dana)gde je detetu urađenEEG,razgovori sa pedagogom,defektologom itd.,a onda su mu zbog propratnih problema sa noćnim mokrenjem,prepisali Minirin i rekli sledeće:"...bolje rezultate dečak ima u vizuelnoj percepciji,praktičnom i soc.rasuđivanju i organizovanju vizuo-socijalnog materijala...Manje u posedovanju opštih i aritmetičkih znanja,kao i u konstruktivnim sposobnostima produktivnog tipa..."Nisu nam prepisali lek jer su smatrali da je kod njega zastupljen nešto blaži oblik ADHD.Međutim,pre mesec dana se naš lekar(psihijatar) ipak odlučio za uvođenje leka.Zbog problema sa učenjem i zato što sada imaju više iskustva sa ovim lekom.Lek će nam biti uveden negde u decembru,kada dođemo na kontrolu,a mene zanimaju efekti i moguće posledice.Koliko dugo se pije lek ?Da li izaziva zavisnost? Da li taj lek zaista leči ili samo olakšava postojeće stanje i funkcionisanje?...I još puno pitanja. Poz.svima i javite se! Withdrawn wather, kakvo je vaše mišljenje?
 
Poslednja izmena od moderatora:
Pozdrav svima od novog člana!
Vidim da se na ovaj forum dugo niko nije javio,a ja sam ga,sticajem okolnosti,tek nedavno ,,otkrila,,.Nadam se da neću dugo čekati na odgovore.
Moj sinčić ima 12,5 godina i ADHD.Dve godine sam ga vodila kod reedukatora,a od prošle godine(na ličnu inicijativu)u veći grad kod dečjeg psihijatra.I nisam pogrešila.Prvo su ga zadržali na podrobnijem ispitivanju na odeljenju(5 dana)gde je detetu urađenEEG,razgovori sa pedagogom,defektologom itd.,a onda su mu zbog propratnih problema sa noćnim mokrenjem,prepisali Minirin i rekli sledeće:"...bolje rezultate dečak ima u vizuelnoj percepciji,praktičnom i soc.rasuđivanju i organizovanju vizuo-socijalnog materijala...Manje u posedovanju opštih i aritmetičkih znanja,kao i u konstruktivnim sposobnostima produktivnog tipa..."Nisu nam prepisali lek jer su smatrali da je kod njega zastupljen nešto blaži oblik ADHD.Međutim,pre mesec dana se naš lekar(psihijatar) ipak odlučio za uvođenje leka.Zbog problema sa učenjem i zato što sada imaju više iskustva sa ovim lekom.Lek će nam biti uveden negde u decembru,kada dođemo na kontrolu,a mene zanimaju efekti i moguće posledice.Koliko dugo se pije lek ?Da li izaziva zavisnost? Da li taj lek zaista leči ili samo olakšava postojeće stanje i funkcionisanje?...I još puno pitanja. Poz.svima i javite se! Withdrawn wather, kakvo je vaše mišljenje?

Vidim da ste novi na Zdravlju, pa dobro dosli! Z apocetak procitajte lepljivu temu "Obavezno procitati pre postavljanja pitanja". Molim Vas da ne navodimo imena lekova jer je to zabranjeno kako zakonom proitiv reklamiranja lekova tako i pravilima ovog foruma od pre godinu ili nesto vise dana. Shvatam da imate mnogo pitanja, sva su uglavnom odgovorena na ovoj temi pa kad Vas ne mrzi, iscitajte temu pazljivo. Takodje shvatam da imate mnogo pitanja o samom leku, ali na njih ce Vam sve odgovore dati lekar psihijatar koji lek uvodi (kao i informativni buklet za korisnika leka, i pisani materijal farmaceutske kuce koja ga zastupa, kao i sve odgovore na sva pitanja koja budete imali). Ukratko, lek ne izaziva zavisnost kod ADHD dece, pije se dugo, ne leci poremecaj vec olaksava simptome i funkcionisanje....ali prica o ovome je duga i ne moze se i ne treba se svesti na 3 recenice. Pozdrav
 

Back
Top