Branko Ćopić

Jugoslavija bez Jugoslovena

"Dragi brate Mico, ti si Amerikanac, djeca su ti Amerikanci, unici
Amerikanci, zene se kako hoce i s kim hoce, a opet Amerikanci ostaju.
A ja, moj Mico, imam ti u kuci citavu varicu: sin mi Srbin, snaha
Hrvatica, a moji rodjeni unucici - kao da si popeo magarca na
kobilu - ni tamo ni amo, strina srpska, a glava hrvatska i
obratno. Zivimo u Jugoslaviji, a ne smijemo ni beknuti da smo
Jugosloveni. E, cija li je to konjska pamet izmislila da mi je
samo znati!"

Pisao je poeziju i prozu. Objavljeni romani u periodu od 1938. do 1964.: "Pod Grmecom", "Borci i bjegunci", "Planinci", "Prolom", "Gluvi barut", "Dozivljaji Nikoletine Bursaca", "Ne tuguj bronzana strazo", "Osma ofanziva". Dobitnik nagrada Akademije sedam umetnosti, Rakiceve, SANU, Decje knjige i drugih.

"Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sisao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, djecacke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!"

... na danashnji dan pre tachno dvadeset godina Branko Copic je izvrshio samoubistvo ...





"Dragi moj Zijo,
Znam da pisem pismo koje ne moze stici svom adresantu, ali se tjesim time da ce ga procitati bar onaj koji voli nas obojicu.
Kasna je noc i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmisljam o zlatnoj paucini i srebrnoj magli tvoji prica, i o strasnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.
Pisem, dragi moj Zijo, a nisam siguran da i mene, jednom, ne ceka slican kraj u ovom svijetu po kome jos putuje kuga s kosom.
U svojim nocima s najvise mjesecine, ti si naslutio tu apokalipticnu neman s kosom smrti i progovorio si o njoj kroz usta svog junaka, Brke. Jednog dana ti si je i vidio, realnu, ovozemaljsku, ostvario se tvoj strasni san, tvoja mora.
Tih istih godina, ja sam, slucajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali, eto, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom. osvoji crna slutnja: vidim neku noc, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dzelati u ljudskom liku? Jesu li slicni onima koji su tebe odveli? Ili braca onih pred kojima je otisao Goran? Zar to nisu tamne Kikiceve ubice?
Kako li smo nekada, zajedno, djecacki, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamisljali ono praskozorje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.
Bio sam, skorih dana, i u Granadi, gledao sa brijega osuncani kamenit labirint njenih ulica i pitao se: na koju su ga stranu odveli? Opet si tada bio pored mene, sasvim blizu, i ne znam ko je od nas dvojice saputao Lorkine rijeci pune jeze:

"Crni su im konji, crne potkovice."

Umnozavaju se po svijetu crni konji i crni konjanici, nocni i dnevni vampiri, a ja sjedim nad svojim rukopisima i pricam o jednoj basti sljezove boje, o dobrim starcima i zanesenim djecacima. Gnjuram se u dim rata i nalazim surove bojovnike: golubljeg srca. Prije nego me odvedu, zurim da ispricam zlatnu bajku o ljudima. Njeno su mi sjeme posijali u srce jos u djetinjstvu i ono bez prestanka nice, cvjeta i obnavlja se. Przile su ga mnoge strahote kroz koje sam prolazio, ali korijen je ostajao, zivotvoran i neunistiv, i pod sunce ponovo isturao svoju nejacku zelenu klicu, svoj barjak. Rusio se na njega oklop tenkova, a stitio ga i sacuvao prijateljski povijen ljudski dlan.
Eto, o tome bih, Zijo, da sapucem i pisem svoju bajku. Ti bi najboje znao da nista nisam izmislio i da se u ovom poslu ne moze izmisljati, a pogotovu ne dobri ljudi i sveti bojovnici.
Na zalost, ni ove druge nisam izmisljao, mrke ubice s ljudskim licima. O njima ne mogu i ne volim da pricam. Osjecam samo kako se umnozavaju i rote u ovome stijesnjenom svijetu, slutim ih po hladnoj jezi, koja im je prethodnica, i jos malo, cini se, pa ce zakucati na vrata.
Neka, Zijo... Svak se brani svojim oruzjem, a jos uvijek nije iskovana sablja koja moze sjeci nase mjesecine, nasmijane zore i tuzne sutone.
Zbogom, dragi moj. Mozda je nekom smijesna moja starinska odora, pradjedovsko koplje i ubogo kljuse, koje ne obecava bogzna kakvu trku. Jah, sta ces... "





Branko Copic

BAŠTA SLJEZOVE BOJE


Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo - to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: "žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i jest i nije".

Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.

U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirrna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu:

- Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.

Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven.

Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost ispičutura i pričalica, i nenamjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on ti ga istom začuđeno prekine:

- Otkud lisica crvena, kad je žuta!

- Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.

Sava zabrinuto pipne svoj ružičasti baburast nos i vreči:

- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti ...

Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u apsu, ali čak ni ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.

- Hm, Bihaća! I drugi su ljudi ležali u bihaćkoj "Kuli" pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.

A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu staraca i čekamo kad će Sava započetm sa svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je lisica pa ma kakve farbe bila.

Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja i ja sam, već na prvom koraku od kuće, upao u nepriliku.


* * *

Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.

Negdje sredinom godine učiteljica nam je pričala o vuku, te živi ovako, te hrani se onako, dok će ti odjednom upitati:

- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?

Ja prvi digoh ruku.

- Evo ga, Branko će nam kazati.

- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.

Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.

- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?

- Kaže moj djed - odvalih ja samouvereno.

- Nije tačno, vuk nije zelen.

- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.

Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje lice i povuče me za uvo.

- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.

Skoro plačući otklipsao sam toga dana kući i šmrcajući ispričao djedu sve što se u školi dogodilo.

Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.

Šta! Pred čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu posprdno nazvati mudrim, bolje rečeno budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk nije zelen već nekakav ... hm! E, to ne može tek tako proći.

Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao zajedno sa mnom u školsko dvorište i pred svom dječurlijom razgalamio se na učiteljicu:

- A je li ti, šiškavico, ovakva i onakva, ti mi bolje od mene znaš kakav je vuk, a! Nije zelen? Pazi ti nje! Ja se s vucima rodio i odrastao, čitavog vijeka s njima muku mučim, a ona ti tu ... Po turu bi tebe trebalo ovim štapom pa da se jednom naučiš pameti.

Izvika se djed, rasplaka se učiteljica, a i mi, đaci, od svega toga uhvatismo neku vajdu: toga dana nije bilo nastave.

Već sljedećeg jutra djeda otjeraše žandari. Odsjedi starina sedam dana u sreskoj "buvari", a kad se vrati, ublijedio i mučaljiv, on mi naveče poprijeti prstom.

- A ta, jezičko, nek te ja još jednom čujem da blejiš kakav je ko pa ću ti ja pokazati. Vuk je zelen, heh! Šta te se tiče kakav je vuk.

- Pa kad me je ona pitala.

- Pitala te, hm! Imao si da ćutiš pa kvit.

* * *

Sljedećeg proljeća, bujnog i kišovitog, sljez u našoj bašti rascvjeta se kao nikada dotad, ali starina kao da ga ni zapazio nije. Nisu tu pomagali ni sva trtljanja neumornog rođaka Save, djed je bio slijep i za boje i za sve cvijeće ovoga svijeta. Tuga da te uhvati.


Minulo je od tih neveselih dana već skoro pola vijeka, djeda odavna nema na ovome svijetu, a ja još ni danas posigurno ne znam kakve je boje sljez. Znam samo da u proljeće iza naše potamnjele baštenske ograde prosine nešto ljupko, prozračno i svijetlo pa ti se prosto plače, iako ne znaš ni šta te boli ni šta si izgubio.



* * *

branko car

Pregledah teme...cini mi se da nema nista o Branku Copicu,i da je jedan od nasih najboljih pisaca,nepravedno zapostavljen...
Osim proznih djela,narocito su mi zanimljive njegove pjesme,pocevsi od onih za djecu,pa do onih "ozbiljnih"...

Ko jos nije cuo za Jezurku Jezica ,slavnoga lovca...:wink:
Jastreb ga stuje,vuk mu se sklanja,zmija ga sarka po svu noc sanja....

Negdje,na nekom forumu,davno sam citala...nabasah na pricu jedne djevojke koja je u toku rata emigrirala u Kanadu...Kaze ona,kad god je uhvati nostalgija za rodnim krajem,okupi drustvo i pocnu da recituju "Jezevu kucicu"... To im je kao neka tajna sifra,znak pripadnosti,vraca ih u neka ljepsa vremena...
E,ne znam sto ovo ispricah,ali ne skodi valjda...pa da nastavimo...

Posto nam se blizi jesen...

...Kod cica Sime iz mesta Coke,
u tihom kraju prepunom stoke,
zadatak mudri jednom donesen
opisi jesen.

...Citavo drustvo na rad se baci,
repati,kusi,rogati djaci,
s opisom teskim igraju zmurke
volovi,konji svinje i curke.

Uz mnogo znoja i drugog troska
svak jesen meri iz svoga coska.
Ko je u pravu,idi pa pitaj!
Tu su zadaci,evo,pa citaj!

KONJ:

Prokleta jesen! Sta ima gore?
Vozi se,vuce,povazdan ore.
Vecito cima uzdama Sima.
Ah,kad ce zima? Jedino tada
odmora ima.


SVINJA:

Jesenje doba s neba je palo,
tovis se,krkas,pribiras salo,
ovo je prava zemaljska sreca,
noge sve krace,trba sve veca,
Vazna je samo prepuna vreca.

HRCAK:

Kad jesen dodje,brat zna sta radi,
komanda pada:druzino,kradi!
Zito se vuce,kukuruz kruni
podzemni ambar cipom se puni.
Ko se zbog ove lepote buni!


MACAK:

Jesen u zlatne udara zice:
debeli misi,jos deblje ptice,
a mesec buca po nebu plovi,
zelja ti dodje da njega lovis,
citave noci na krovu clovis.

ZEC:

Jesen ces samo jedanput sresti,
cucni pa biraj sta li ces jesti,
svuda se ljulja okean trava,
nizu se vojske kupusnih glava,
jos samo Sarov da cvrsce spava.

Kad sam bila mala pored Mark Tvena bio mi je najdrazi pisac.Citala sam samo njegovu prozu.

LASTA:

Jeseni evo,poljima rudi,
a mene nemir u zoru budi,
sanjam sve cesce obale Juga,
daleka mora,letenja duga.
Zasto me mori u jesen tuga?:?


KRAVA:

Salju nam jesen dobri bogovi,
kud oko bacis-sena stogovi.
Prikane dragi,majka ti zdrava,
je li ti zao sto nisi krava,
pod ovim suncem najlepsa sprava?

MAGARAC:

Meni se jesen dopala jako
pa sam pred crkvom juce zanjako,
tri su me sata jurili verni,
vitlo me krstom crkvenjak derni.
Ledjima platih svoj podvig smerni.

Eeee...sad da vidimo ocjene... Sta kaze cica Sima?:wink:

Konjev zadatak ne sudim strogo,
vedriji samo biti je mogo,
ocena:zobi dati mu mnogo.

Za svinju dajem ovo mnjenije:
glupo je njeno socinjenije,
zato je ceka umlacenije.

Hrcku cu dati ocenu musku,
platice gore neg medved krusku,
dok samo cica nabavi pusku.

...Macak je sastav prekrasan dao,
u drustvu prvih mudraca stao,
ovako ne bi ni lisac znao.

Dobar si ,zece,dobro ti ime,
ocenu spremam jos ove zime,
kad vidis torbu staroga Sime.

Lasta nam pise uz tugu laku,
zicu joj lirsku osecam jaku,
ona je pesnik u crnom fraku.

Krava,ko krava,susta je proza,
slova joj lice na stado koza,
od njenih reci hvata me groza.

Pre nego skocis,ne vici hop,
magarce dragi,gruno te top,
ne njaci tamo gde peva pop.


Ne znam za vas...al ja bih lasti dala najvecu ocjenu...

Moja omiljena:



Ježeva kućica


SLAVNI LOVAC

Po šumi, širom, bez staze, puta
Ježurka Ježić povazdan luta.
Lovom se bavi često ga vide,
s trista kopalja na juriš ide.
I vuk i medo, pa čak i – ovca,
poznaju ježa, slavnoga lovca.
Jastreb ga štuje, vuk mu se sklanja,
zmija ga šarka po svu noć sanja.
Pred njim dan hoda, širi se strava,
njegovim tragom putuje slava.

LIJINO PISMO

Jednoga dana, vidjeli nismo,
Ježić je, kažu, dobio pismo.
Medeno pismo, pričao meca,
stiglo u torbi poštara zeca.
Adresa kratka, slova k'o jaja:
"Za druga Ježa
Na kraju gaja".
U pismu piše:
"Ježurka, brate, sanjam te često i
mislim na te.
Evo ti pišem iz kamenjara guskinim perom.
Divno li šara!
Dođi na ručak u moju logu, požuri samo,
ne žali nogu.
Sa punim loncem i masnim brkom
čekat ću na te, požuri trkom.
Nježno te grli medena lica
i pozdrav šalje lisica Mica"
Jež se veseli: – Na gozbu, veli,
tu šale nema, hajd da se sprema.
Ježurka Ježić lukavo škilji,
pregleda bodlje i svaku šilji.
- Ako bi usput došlo do boja,
nek bude spremna obrana moja.

KOD LIJINE KUĆE

Sunčani krug se u zenit dig'o
kad je Ježurka do lije stig'o.
Pred kućom- logom, kamenog zida,
Ježurka Ježić svoj šešir skida,
klanja se, smješka, kavalir pravi,
biranom frazom lisicu zdravi:
- Dobar dan, lijo, vrlino čista,
klanjam se tebi, sa bodlja trista.
Nek perje pijetla krasi tvoj dom,
kokoš nek sjedi u loncu tvom!
Guskino krilo lepeza tvoja,
a jastuk meki patkica koja.
Živjela vječno u miru, sreći,
nikada lavež ne čula pseći.
I još ti ovo na kraju velim:
ja sam za ručak trbuhom cijelim!
Otpoče ručak čaroban, bajni.
I jež i lija od masti sjajni.
Jelo za jelom samo se niže,
Ježurka često zdravicu diže:
u zdravlje lije i njene kuće,
za pogibiju lovčeva Žuće.
Niže se ručak četverosatni,
zategnu trbuh k'o bubanj ratni.

NOĆ

Evo i noći, nad šumom cijelom
nadvi se suton sa modrim velom
Promakne samo leptiri koji
i vjetar noćnik listove broji.
Utihnu šuma, nestade graje,
mačaka divljih oči se sjaje.
Skitnica svitac svjetiljku pali,
čarobnim sjajem putanju žali.
A sova huknu svoj ratni zov:
- Drž'te se, ptice, počinje lov!

RASTANAK

Ježić se diže, njuškicu briše.
-Ja moram kući, dosta je više.
Dobro je bilo, na stranu šala,
lisice draga, e, baš ti hvala.
-Moja je kuća čvrsta k'o grad,
prenoći u njoj – Kuda ćeš sad?
Tako ga lija na konak sladi
a jež se brani, šta da se radi:
-Zahvaljujem se pozivu tvom,
al' mi je draži moj skromni dom!
-Ostani kume, lija sve guče,
moli ga, zove, za ruku vuče.
Al' jež tvrdoglav, osta pri svom
- Draži je meni moj skromni dom!
Šušte i šumom jež mjeri put,
kroz granje mjesec svijetli mu put.
Ide jež, gunđa, dok zvijezde sjaju:
- Kućico moja, najljepši raju!

POTJERA

Ostade lija, misli se: – Vraga,
što mu je kuća toliko draga?
Kad ježi tako žudi za njom,
bit' će to, bogme, bogati dom.
Još ima možda od perja pod,
pečene ševe krase mu svod.
Ta kuća, vjerujem obiljem sja.
Poći ću, kradom da vidim ja.

VUK

Požuri lija, nečujna sjena,
paperje meko noga je njena.
Dok juri tako uz grobni muk,
pred njom na stazi, stvori se vuk.
-Grrr, kuda žuriš, kaži-der lovcu;
možda si negdje pronašla ovcu?
- Idem da doznam – lija sve duva -
zašto jež kuću toliko čuva.
-Eh, kuća, trice! – veli vuk zao.
-Ta ja bih svoju za jagnje dao!
Poći ću s tobom jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

MEDO

Dok jure dalje brzo k'o strijela,
srete ih medo, prijatelj pčela.
- Sumnjiva žurba – medo ih gleda -
možda ste našli jezero meda?
- Ne, nego maštu golica moju,
zašto jež voli kućicu svoju.
-Kućica, glupost! Moje mi njuške,
svoju bih dao za gnjile kruške.
Za sati meda dat' ću je svakom!
govori medo na jelo lakom.
-Poći ću s vama, jer volim šalu,
hoću da vidim ježa – budalu!

DIVLjA SVINjA
Sve troje jure k'o divlja rijeka,
odjednom- evo- kaljuga neka.
Divlja se svinja u njojzi banja,
pospano škilji i – jelo sanja.
- Hr-nji, junaci, sumnjiva trka,
negdje se, valjda bogovski krka?!
- Poskoči svinja, uz mnogo graje,
a vuk joj na to odgovor daje:
-Tražimo razlog, blatnjava zvijezdo,
zašto jež voli rođeno gnijezdo!
-Rođeno gnijezdo! Tako mi sala,
za pola ručka ja bih ga dala!
Poći ću s vama jer volim šalu,
hoću da vidim ježa- budalu!

PRED JEŽEVOM KUĆICOM

Svi jure složno ka cilju svom,
kuda god prođu – prasak i lom!
Pristigli ježa, glede: on stade
kraj neke stare bukove klade.
Pod kladom rupa, tamna i gluha,
prostirka u njoj od lišća suha.
Tu Ježić uđe, pliva u sreći,
šušti i pipa gdje li će leći.
Namjesti krevet, od pedlja duži,
zijevnu, pa leže i noge pruži.
Sav blažen, sretan, niže bez broja:
- Kućico draga, slobodo moja!
Palato divna, drvenog svoda,
kolijevko meka, lisnatog poda,
uvijek ću vjeran ostati tebi,
nizašto ja te mijenjao ne bi'!
U tebi živim bez brige, straha
i branit ću te do zadnjega daha!

TRI GALAMDžIJE

Medvjed i svinja i s njima vuja
grmnuše gromko prava oluja:
- Budalo ježu, bodljivi soju,
zar tako cijeniš straćaru svoju?!
Koliba tvoja prava je baba,
krov ti je truo, prostirka slaba.
Štenara to je, tijesna i gluha,
sigurno u njoj imaš i buha!
Kućicu takvu, hvališo mali,
za ručak dobar svakom bi dali!
Rekoše tako, njih troje, ljuti,
dok mudra lija po strani šuti.

JEŽEV ODGOVOR
Diže se Ježić , oči mu sjaje,
gostima čudnim odgovor daje:
- Ma kakav bio moj rodni prag,
on mi je ipak mio i drag.
Prost je i skroman, ali je moj,
tu sam slobodan i gazda svoj.
Vrijedan sam, radim bavim se lovom
i mirno živim pod svojim krovom.
To samo hulje, nosi ih vrag,
za ručak daju svoj rodni prag!
Zbog toga samo, lude vas troje
čestite kuće nemate svoje.
Živite, čujem, od skitnje, pljačke
i svršit ćete – naopačke!
To sluša lija, pa sudi zdravo:
-Sad vidim i ja, jež ima pravo!
To rece, klisnu jednom ćuviku,
a ono troje digoše viku:
- Jež nema pravo, na stranu šala:
a i ti, lijo, baš si – budala!

KRAJ

Šta dalje bješe, kakav je kraj?
Priča uči to, potanko, znaj.
Krvnika vuka, jadna mu majka
umlati brzo seljačka hajka.
Trapavog medu, oh, kuku, lele,
do same smrti izbole pčele
I divlja svinja pade k'o kruška,
smače je zimus lovačka puška.
Po šumi danas, bez staze, puta
Ježurka Ježić lovi i luta.
Vještak i majstor u poslu svom,
radi i čuva rođeni dom.

A da svaka skola nije uvijek vesela,pokazuje ova

LEKCIJA IZ ZEMLJOPISA

Poslije godina ratnih
u rodni dodjoh kraj
Drumovi...Potok i njive...
voljeni zavicaj...

Osnovna skola pod gajem cuti,
slika odavno znana,
mnogo je puta gadjana topom,
cesto bombardovana.

Udjem u razred... Tisina sumi
Slike po zidu bijelom
U cosku tabla s parolom bojnom
i globus - ranjen srapnelom

Evo i stare racunaljke,
tu sam ucio ja:
cetiri kruske plus dvije kruske
i mudro dva puta dva.

Redovi klupa .Ej, tugo moja!
Nema drugova znanih
Bezbroj imena po njima cuti,
nozicem urezanih.

Otisli su mi drugovi davno
u bojne bataljone
a ovdje, evo,kao da i sad
njihove rijeci zvone.

Citam imena..Na jednoj klupi
urezan zapis sa strane:
"Ovdje je nekad ucio skolu
djecak Desnica Brane."

Sjecam se dobrog garavog Brane,
junak, srce vitesko,
sve mu je islo, ali zemljopis-
to je ucio tesko.

Recimo, rijec je o Grmecu,
kroz prozor on se plavi,
ucitelj pita ,a Brane ,zbunjen
dugo se ceska po glavi:

"Grmec planina....Grmec..on je"...-
kradom se knjige laca-
"on se prostire...
molim,on se...
od Kljuca do Bihaca.

On je sumovit...drvo...on je..."
i pero vrti u ruci-
"po njemu rastu borovi,jele,
i s njima -medvjed i vuci..."

Ucitelj gleda djecaka tuzno.
"Ovo ti najbolje nije!"
A Brane sjeda, crven i zbunjen ,
i od nas oci krije...

Davno je bilo...
S tugom se sjecam
djetinjskih dana zlatnih...
Jednog ih dana s tutnjavom zbrisa
pozar godina ratnih.

....Skoci Krajina ljuta
u zaru boja dadosmo zavjet"
"Nikad s Titova puta!"

Drugovi moji iz skolskih klupa
slusam dobro se biju,
najvise cujem za mitraljesca,
za Branu nisandziju.

Tuko je svapsku diviziju,
"Princ Eugen" se zove,
gadjao bunker, na juris is'o
kod Bukve Okanove...

Cetvrta ,zimska ofanziva,
valja se poput dzina:
u noci snjeznoj mitraljez laje,
iz magle grmi mina.

Grmec...Bolnica odstupa zurno...
Na cuki bitka prava:
to Brane stiti ranjene borce
i Svabe zadrzava.

Juris po juris.
Ranjeni Brane
uporno glavu dize,
nisani mirno,planina jeci
i zrno zrno stize.

U ranu zoru stigosmo i mi.
Mraz je stezao ljuti.
Po snijegu Svabe bezbrojne leze,
na cuki- mitraljez cuti.

Nadjosmo Branu :u krvi lezi,
umorna glava pala,
a ruka cvrsto mitraljez drzi-
Svabe je zadrzala.

Kod njega nadjoh biljeznicu,
Branin rukopis teski:
kvrgava slova,redovi krivi
i bezbroj-more greski.

"Mitraljez- pise velikim slovom,
a "Grmec "-opet, malim
"Svabe su"- pise sastavljeno,
zatim:" Rafalom Palim."

Listam po svesci.
Odjednom evo,
cudnovat naslov sine,
pisano krupno i pazljivo:
"Opis Grmec planine".

"Grmec se stere dva dana hoda,
gora i goli kam,
dva puta ga prodjoh sa brigadom,
a sedam puta sam.

On je bezvodan"- i to pise-
"svakom dajem do znanja,
tamo sam cesto kisnicu pio
iz kakvog truloga panja.

Podosta ima skrovitih mjesta
za mnoge bolnice nase,
za borbu ima prekrasnih cuka,
toga se Svabe plase.

S lijeve mu strane Sanica selo,
ustaski "Alkazar",
na nj smo krenuli na juris nocu,
pao je -jasna stvar.

S desna je blizu Bihac stari,
tvrdzava ponosita,
zauzesmo ga novembra petog
tu sam vidio Tita.

Bogat je Grmec,zapamti ,druze,
drveta -prave strijele
U nizu rasu krosnjate bukve,
a malo vise- jele."

Na kraju pise:
"Rodjena goro, tudjin jurisa na te,
a ja te branim do zadnjeg metka
i dacu zivot za te."

Zasuzi oko ...I tiho kazem:
"O, Brane ,druze mio,
ti si u zaru narodnog boja ,
zemljopis naucio.

Kako si krasno lekciju znao,
da ti se divi svijet!
U ime nase divizije
dajem ti ocjenu "pet"!

Istina, bijase gresaka dosta,
koje ti clanak krase,
ali ja ti ipak "odlicno" dajem,
a greske primam na se."

Sahranismo ga pod prvom jelom,
gorom pluton zajeca.
I tako Brane vjecito osta
na strazi sred Grmeca....

U skoli stojim
i s mnogo tuge
citam slova sa strane:
"Ovdje je nekad ucio skolu
djecak Desnica Brane."

Cesta tema Brankovih djela,njegov zavicaj...

OTAC GRMEC


Sela u ognju, rumene vode, topovi iz daljina,
ćutanje majke Todore, nad sjenom Jovana sina.

Kroz tugu putnika vjetra i noći budne, nemirne,
kroz oblake pospala stada i bijele i prozirne
gudi mi pjesmu starina-
Grmeč planina:
Krajino moja, dusmanskom kuglom uzorana,
aljino crna ,duboko zarezana,
suzama zalivenai krvlju pokopana.
Dječico moja, brkonje stare i momci bez naušnica,
u trideset i tri zasjede rasijana,
na trideset i tri rova okušana,
kraj trideset i tri druma ukpopana.
Ej, djeco moja, ej travo zelena,
pred svakim grobom okrvavljena,
čeličnom kosom pokošena.

Dok mi vjetrovi kosu češljaju i grudi mećave biju,
čujem vas u daljini, kad vaši
mitraljezi
posmrtno ruvo šiju,
krvavu sjetvu siju,
na me se s brda smiju.
Junački samo djeco, vučadi rasla u gori,
otac vas Grmeč gleda:
Žestoko! Obori!

Ja sam vas opaso snagom, nijeste rasla u svili,
s moga kamenog dlana bistru ste rosu pili,
u sto ste smrti bili,
i hiljadu blatnih noći izgazili;
jesenja svitanja mijesili;
krvavim cestama pjevali
i na bodljivim žicama umirali.

Oblačno ćutah u noći, kad su vas na vjetru klali,
ispod krvava noža ume ste gledali
i osvetu čekali.
Pod mojim skutom bjegunica Jelena u crno zavijena
udovički jeknu kraj sina nejaka:
Planino moja, planino tugo velika,
ne hraniš li, goro, u sebi junaka,
kriješ li osvetnika?!

Hajdučki zemani vučki u puste se klance vratili,
u moje klance jadikovce,
oko mene starca stuštenog vi ste se , djeco, sjatili,
pred krvničkom kućom grmečko vuče zavija,
oči mi kresnuše munjom-
zagrme sveti Ilija.
Čete se prosuše u gori odnjihane,
čeličnom vjerom opasane,
na mojim grudima triput zaklete,
da se nikom ne uklone s puta.
Ranjeno riknu krajiška mečka ljuta.

Hej, dječico moja rođena, za pjesmu stvorena,
kako ste na cijevi jurišali
kako ste pred žicama u grču padali.
(Avaj, proklete ,žice, ukrsnice, odakle li se vučete
i moju Krajinu sapinjete!)
Moje su vas, djeco, oči gledale
i čas u suncu sijale,
a čas u ljetnom pljuskui pjevale i plakale.

A u smiraj , bitke, u večeri klonule,
hiljede ranjenika u moj su zagrljaj tonule:
Na mojim grudima krvava glava
i oči vatrom upaljene,
i blijede ruke, noge polomljene
mladosti moje iskrvavljene-
sto i tri bitkena juriš dobijene,
sto i tri staze jutru otvorene.
Niko vas, djeco ne može predobiti,
snaga vaša neznana u meni se krije,
srce Krajine duboko u mojim grudima bije.
Pa ko će planinu razoriti,
ko će saviti visove plamene,
ko li će srce skriveno pronaći,
za svakim drvetom kuca, iz svake dolje kamene.

U pećini neznanoj junak se Nebojša budi,
momak sunčana sela,
konaj mu sprema i sablju dajezačarana dragana vila,
planinska vita jela...

Iznad Krajines svečano i mirno
u sunce gorim,
čelo mi tone u nebo prozirno.

Veliko svitanje čekam, srce mi radosno bije,
daleko su mi djeca, jedva se mitraljez čuje,
posmrtnu košulju šije
i pobjedom se sije.

Hej, heej , djeco, vučadi rasla u gori,
naprijed, ne stojte, naprijed!
Žestoko! Obori!!!

...Prije mnogo i mnogo godina,na razvoju djetinjstva i djecastva,jedan mali putnik
oprostio se bas na ovoj uzvisici od rodnog mjesta,stijesnjenog u dolini rijeke,i otisao
u svijet strmim i kamenitim drumom.Sad se tim istim drumom,ispranim i obrusenim,drumom
koji vise nikud ne vodi,jedan prosijed covjek pokusava vratiti djetinjstvu,zavicaju,uspomenama....


...Bilo mi je dvanaest godina,
prvi put sam sisao do grada
iz mog sela, tihog i dalekog,
kad susretoh tebe iznenada.
Eh, djecacke uspomene glupe!
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Jesi li me spazila il' nisi,
zbunjenoga seoskoga djaka,
svjetlokosog i ociju plavih,
u oklopu novih opanaka,
kako zija u izloge skupe?
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Naisla si kao lak oblacak,
tvoj me pogled za tren obeznani,
zaboravih ime i ocinstvo,
kako mi se zovu ukucani.
Iznevjerih poput sablje tupe.
Mala moja iz Bosanske Krupe!

Tekli tako gimnazijski dani,
uspomena na te ne ocvala,
modra Una u proljetnje noci
tvoje mi je ime saputala.
Lebdjela si ispred djacke klupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Brzo minu nase djakovanje,
lagan leptir sa krilima zlatnim,
ipak tebe u srcu sacuvah
kroz sve bure u danima ratnim.
Ta sjecanja mogu l' da se kupe,
mala moja iz Bosanske Krupe!

Sad je kasno, vec mi kosa sijedi,
gledam Unu, cuti kao nijema,
zalud lutam ulicama znanim,
sve je pusto, tebe vise nema.
Ej, godine, nemjerljive, skupe!
Zbogom, mala, iz Bosanske Krupe....

...Ajmo jos malo o ljubavi...


...Često sam joj pisao zadatke,
šaputao tablicu množenja,
a kad bi me milo pogledala,
osjećah se kao mladoženja.
Sanjao sam o njenome liku
pokraj Une, skriven u vrbiku....

Odoh kroz noć punu kreketanja
(žabe su me pratile u horu!)
i na zidu, blizu kuće njene,
zapiso sam "Branko voli Zoru…"
I danas me uvijek boli duša,
kad se gdjegod javi kreketuša....:wink:

A sada,evo i malo biografije...ako neki skolarac bude pisao lektiru,da ima sve na jednom mjestu...;-)

...Branko Copic je rodjen 1915. godine u Podgrmecu, u selu Hasani nadomak Bosanske Krupe. Osnovnu skolu zavrsava u rodnom selu nakon cega upisuje nizu realnu gimnaziju u Bihacu. Knjiga “Magarece godine” nastala je po sjecanju na vrijeme provedeno u “Prosvjetinom” internatu u Bihacu, takozvanom konviktu. Cetiri godine koje je tu proveo pisac opisuje kao jedan od najljepsih dijelova svog zivota. Nakon nize gimanzije upisuje uciteljsku skolu u Banjoj Luci u klasi prof. Vlade Milosevica kod kojeg je i polagao prijemni ispit iz jezika i muzicke kulture. Uciteljsku skolu u Banjoj Luci Branko Copic nije zavrsio. Izbacen je iz skole u cetvrtom razredu zbog citanja napredne literature. Nakon toga upisuje je se u Uciteljsku skolu u Sarajevu iz koje je, takodje, izbacen. Iz Sarajeva se vraca u Banja Luku, ali skolu je, ipak, zavrsio u Karlovcu gdje je prabacen uz pomoc nekih profesora.



.

Po zavrsetku uciteljske skole Branko Copic odlazi u Beograd, upisuje i zavrsava Filozofski fakultet. Za vrijeme studiranja s vremena na vrijeme objavljivao je price u “Politici”, posebno kada je urednik bio Zika Milicevic.

Drugi svjetski rat zatekao ga je na odsluzenju vojnog roka u Mariboru u bivsoj vojsci Kraljevine Jugoslavije. Tu je dozivio raspad vojske i drzave, ali se vec na samom pocetku povezao s narodnooslodilackim pokretom i od samog pocetka do kraja rata i oslobodjenja bio pripadnih partizanskih jedinica pod Titovom vodjstvom. Cijelo vrijeme rata bio je ratni dopisnik zajedno s nerazdvojnim prijateljem i kumom, takodje veoma poznatim knjizevnikom, Skenderom Kulenovicem.

Drugi svjetski rat podstice ga da napise romane “Prolom”, “Gluvi barut”, “Ne tuguj bronzana strazo” i “Osma ofanziva”, zatim pripovjetke “Rosa na bajonetima”, “Surova skola”, “Lubav i smrt”, “Dozivljaji Nikoletine Bursaca”, “Gorki med”, “Sveti magarac”, “Ljudi s repom” i zbike pjesama “Ognjeno radjanje domovine” i “Ratnikovo proljece”. Napisao je i romane za djecu “Orlovi rano lete”, “Slavno vojevanje” i “Bitka u zlatnoj dolini” (poznati su kao “Pionirska trilogija”) i “Magarece godine”, zbirke prica “Price partizanke”, “Vratolomne price”, “Price ispod zmajevih krila” i “Dozivljaji macka Tose”, zbirke pjesama “Carobna suma”, “Armija odbrana tvoja”, “Partizanske tuzne bajke”, “Vecernje price”, “Djeda Trisin mlin” i “Nestasni djecaci”.

Copic je pisao i scenarije za pozoriste i film. Poznat je po komediji “Dozivljaji Vuka Bubala” i komadu za djecu “Udarnici” i scenrijima za ratne filomove “Zivjece ovaj narod” i “Major Bauk”.

Djela su mu prevodjena na ruski, engleski, francuski,njemacki, ukrajinski, poljski, ceski, bugarski i madjarski jezik.

Cijeli radni i zivotni vijek nakon drugog svjetskog rata Branko Copic je proveo u Beogradu, ali je vrlo cesto putovao po Jugoslaviji i drugim evropskim drzavama. Mnogi su za njega govorili da je najveci djeciji pisac svih vremena rodjen na prostorima bivse Jugoslavije.

Iako je pripadao narodnooslobodilackom pokretu Branko Copic je, kao covjek velikog obrazovanja, bistra uma, osjecaja za pravdu i pravednost i kritickog posmatranja stvarnosti koja ga je okruzivala veoma rano poceo da iznosi sopstvena misljenja o nekim pojavama. Radio je to ili otvoreno ili u literaturi kao pisac. Kao jedno od najpoznatijih djela bila je “Jereticka prica” zbog koje je kasnije trpio velike udare tadasnje komunisticke partije na vlasti i drzavnih organa, pa i od samih kolega. Takvih progona je bilo mnogo, pa je knjizevni istoricar Ratko Pekovic to sabrao u knjigu “Sudanije Branku Copicu” iz koje se vidi na kakve je sve probleme Copic nailazio u svom knjizevnom i politickom zivotu.

Pretpostavlja se da su ti progoni i glavni razlog samoubistva koji je Branko Copic izvrsio skocivsi s jednog mosta preko rijeke Save 1984. godine. Od tada se taj most zove Brankov most, a ulica koja vodi do njega Brankova ulica.

Da li je Branko Copic bio ozenjen?

limunada:

Izbacen je iz skole u cetvrtom razredu zbog citanja napredne literature.

Kliknite za proširenje...

®:

Kliknite za proširenje...

ma idi, bre,mali zeleni, nemoj da mi kvaris omladinu...