Ja ne mogu sebi da oprostim sto sam napravila salu na racun jedne osobe obolele od raka (suvise mi je strasno i da pomenem to) i to samo da bih ispala zabavna!!
Mislim da ta osoba i ne zna za to, ali..
Ivane, izvini, izvini, izvini,... IZVINI
Hvala Bogu, pobedio je bolest.
Mozda cu mu nekada i u oci reci : izvini, bez objasnjenja.
Imala sam jednu malu kucu, ja je dovela kuci i nazvala je Lunja. Bila sam mala, oko osam godina.
Jednom me je jako iznervirala kada je izasla na ulicu, i ja sam je uz jaki tresak prebacila preko ograde nazad u dvoriste. Odsetala je podvijenog repa i skicala sve vreme. Posle toga se povukla u njenu kucicu i svaki put kad bih pokusala da joj pridjem, ona bi rezala na mene. Ubrzo je uginula.
Mislim da nikada to sebi necu oprostiti!
Lunjo, mnogo te volim, ti si uvek u mom srcu. Iako ti to sada nista ne znaci, mnogo mi je zao.
Nikada necu sebi oprostiti.
I zelim da pozdravim i Mrvicu, koju sam mnogo kasnije imala. Poklon mojoj sestri od decka. Imala godinu dana kada smo je prihvatili. Pre toga bila kod nekih ljudi koji je nisu vise zeleli, jadna, bila sva istraumirana. Svi smo je mnogo voleli i pruzali joj ljubav i paznju. Zatim se razbolela a da nismo ni znali. Macja kuga. Kada su moji bili u poseti sa njom, ja je izvela u setnju, i kada smo ulazile nazad u stan, razdrala sam se na nju da pozuri malo. Jako se sporo kretala, a ja ni da posumnjam da joj nije dobro. Tako se to zavrsilo. Moji otisli kuci, i javljaju mi za neki dan da je Mrvica uginula. Tada sam shvatila sta sam uradila. Jako sam se potresla, plakala ali, sta vredi..
Mrvice, izvini srecice moja. Mnogo te volim.