Imala sam jednu malu kucu, ja je dovela kuci i nazvala je Lunja. Bila sam mala, oko osam godina.
Jednom me je jako iznervirala kada je izasla na ulicu, i ja sam je uz jaki tresak prebacila preko ograde nazad u dvoriste. Odsetala je podvijenog repa i skicala sve vreme. Posle toga se povukla u njenu kucicu i svaki put kad bih pokusala da joj pridjem, ona bi rezala na mene. Ubrzo je uginula.
Mislim da nikada to sebi necu oprostiti!
Lunjo, mnogo te volim, ti si uvek u mom srcu. Iako ti to sada nista ne znaci, mnogo mi je zao.
Nikada necu sebi oprostiti.