Keeper
Buduća legenda
- Poruka
- 32.561
kao shto se iz naslova da videti, ovo je igra meditativnog karaktera.
igra je zato shto zahteva slobodu uma, misli koje mogu da igraju, muziku - pa makar i duboku tishinu. meditativnog karaktera je zato shto trazhi unutrashnju stalozhenost i mir. bog je stvorio svet iz haosa i dao prostor zhivotu da se igra. prvo je povezano s drugim.
da budem konkretniji - jel neko chitao "Znakovi pored puta", Ivo Andricj?... neshto takvo se ovde trazhi. komentari, misli, stavovi, o svemu - sebi ili svetu. da li u formi kratkih crta, jedne rechenice, ili chitavi sastavi, eseji, svejedno je. ne mora biti ni pricha, niti imati fabulu, a mozhe. sushtina je u Igri Misli koji zapitkuje i trazhi odgovore.
svi smo mi manje-vishe zaglibeli ispred malih ekrana, monitora, uchimo, bubamo, chitamo tudje stvari, opsedaju nas drugi ljudi, zavisimo od mobilnih, igrica, interneta, pa do drugih ljudi. i tako gubimo kontakt sa sobom, negde duboko. pravimo kompromise sa stvarima i okolinom. nekima i robujemo.
ova Igra zheli vracjati nas sebi.
zahteva samo dobru volju, koncentraciju i mnogo zhelje.
ujedno je i test, ispit - koliko ste blizu/daleko od sebe.
male napomene o Njoj: ne zhelim da se pishu lichne ispovedi. priche o svojoj nesrecjnoj/srecjnoj zaljubljenosti ostavite za druge teme i za vashe drage/dragog. svoje lichne prichice bajkice i uspomene koristite samo u svrhu dostizanja i/ili dokazivanja teme onog shto prichate. sushtina ovoga nije lepo pisati nego duboko misliti. ako sam ja napisao neshto i to je lepo, ko knjigu da si kupio i chitash, ne znachi da ti ne treba da pishesh jer ne znash lepo to da radish i imash dvojku iz knjizhevnosti. ili ako ja imam dublje misli, ko da vash profa filozofije pricha a ne vi, opet isto ne znachi da treba da batalish - setish se da sam ja dosta stariji od vecjine ovde (shto u ovim godinama ume biti bitna razlika) i pishesh ono shto je tvoja dubina.
bitno je samo da je tvoje i da nije banalno.
kako dosticji stanje koje slichi meditativnom?
napraviti turski sed, sklopiti palcheve i kazhipreste, zhmureti mumlajucji rechi mantre iz dubine stomaka? dovoljno je samo iskljuchiti se iz okoline i od sebe, uhvativshi se za neshto van sebe - da tvoj duh mozhe da se makne iz tvog tela i krene na put, a kad se osvrne da mozhe da te vidi.
ja recimo kad je toplo obichavam izacji napolje sa pljugama i pivom i sesti na krov kucje. iznad nema vishe nishta. ako sedish vidish antene i krovove drugih kucja, i kroshnje drvecja. iznad je samo nebo, i zvezde. romantichno zar ne. bilo bi josh vishe da je i neka cura tu pored, jeste da ova Igra preporuchuje da se odvojish od sebe uhvativshi se za neshto van sebe, al se Njeno Velichanstveno Dupence ne preporuchuje. mozhe pocheti da se koprca i da sleti s krova, a to nije nimalo romantichno.
pritisnut nebom, njegova zagonetka se sama namecje. medjutim, ti ne mozhesh ni pocheti da dajesh svoje odgovore na zagonetku njegovog postanka jer su te oni debili u shkoli davno nauchili da je nebo sastavljeno od sloja ugljen dioksida, sloja kiseonika i na kraju sloja azota. zvezde su udaljene planetice. mesec je satelit koji kruzhi oko nas i zato nam je tako zanimljiv. sunce je najvecja zvezda, uzharena, oko koje se svi vrtimo. yebesh mater onom koji je to otkrio i rekao svima. to nije vishe zagonetka i nema vishe charolije igre i otkrivanja - vratimo je na pochetak:
iz nashe zhablje perspektive, Sunce i Mesec liche na sestru i brata. iz istog su doshli, vidi se, al zashto nisu nikad zajedno.... kad Sunce ode, tek onda Mesec dolazi u svom punom sjaju. posvadjani su. Mesec je verovatno bio ljubomoran na Sunce zbog tog sjaja i velichine, i pokushao da otkine deo od Sunca za sebe.... u borbi, parchicji su puknuli, rasuli se, kao kad se bore oko ogrlice koja pukne i perle se rasprostru - i tako su nastale zvezde. a ko im je otac? majka?... odakle su doshli, nastali?... mozhda su dushe srecjnih i dobrih ljudi koji su umrli reshile da zhivima na zemlji ostave neki znak o sebi - udruzhili su se i zajedno od svoje srecje i sjaja stvorili sunce. dushe ljudi koji nemaju sjaj su stvorile mrachan mesec, plove oko Zemlje jer su josh uvek svojim zemaljskim nedelima zarobljeni za Zemlju, i osvetljeni su samo kad Sunce to hocje - svoga sjaja nemaju. a zvezde?.... pojedinachne dushe usamljenih, posebnih?
ucrtavshi u prichu koja tezhi odgovorima o redu iznad nas osobenosti i sudbine ljudi i kolektiva, ovako nastaju ledende i mitovi.
nekako sam jednom pomislio da je lepota samo u posebnosti, i to sam prihvatio kao neku definiciju. proporcije su nesavrshene. najidealnije proporcije (fibonachijev niz -> zlatni presek) proizilaze iz nerealnih i beskonachnih brojeva (tzv. iracionalnih -> φ, π, ℮) - neuhvatljive su. moda i ukus vremena su prolazni. nishta ne odoleva curenju vremena i svaka lepota je pre ili kasnije nagrizhena, ubrzo i pretvorena u prah i pepeo. lepota je ruzhna - nosi u sebi svest o skorom propadanju. shta je ono shto ostaje zauvek lepo? samo ono shto nadje rupu u vremenu i sakrije se u nju. na taj nachin postaje neshto shto je vechno i zauvek lepo.
jedno veche sam sedeo sa devojkom na klupici u dunavskom parku u novom sadu, ispod jednog tipichnog drveta, blizu one kruzhne, bele "kucjice" u kojoj se ponekad venchavaju parovi. ljubecji se, najednom smo prestali i otvorili ochi, sasvim polako, istovremeno. kao da smo prstima trazhili pukotinu u vremenu i taj trenutak je nashli. osecjaj je jedinstven i mogu ponekad da ga osetim, isto tako jako, i da se setim fotografski njene slike - bila je u beloj haljinici, svetlo je bilo jedno jedino, zagasito zhuto i pravilo je divne tople senke na njenom licu. nikad pre nisam video neshto tako lepo. i chinjenica da se i danas secjam toga od pre minimum pet godina, daje mi nadu da je to trenutak vechne lepote koja je nashla svoju rupu u zidu vremena i sakrilo se tamo od propadanja. ako se ovako budem secjao i za pedeset godina, to znachi da je to vechno. apsolutno. i kad umrem, to cje kao deo moje dushe oticji sa Zemlje i svojom snagom mozhda i stvoriti jednu zvezdu.
* * *
ova tema je najverovatnije poslednja koju cju ostaviti ovde u nasledje.
isposhtujte je, ako je prihvatite.
igra je zato shto zahteva slobodu uma, misli koje mogu da igraju, muziku - pa makar i duboku tishinu. meditativnog karaktera je zato shto trazhi unutrashnju stalozhenost i mir. bog je stvorio svet iz haosa i dao prostor zhivotu da se igra. prvo je povezano s drugim.
da budem konkretniji - jel neko chitao "Znakovi pored puta", Ivo Andricj?... neshto takvo se ovde trazhi. komentari, misli, stavovi, o svemu - sebi ili svetu. da li u formi kratkih crta, jedne rechenice, ili chitavi sastavi, eseji, svejedno je. ne mora biti ni pricha, niti imati fabulu, a mozhe. sushtina je u Igri Misli koji zapitkuje i trazhi odgovore.
svi smo mi manje-vishe zaglibeli ispred malih ekrana, monitora, uchimo, bubamo, chitamo tudje stvari, opsedaju nas drugi ljudi, zavisimo od mobilnih, igrica, interneta, pa do drugih ljudi. i tako gubimo kontakt sa sobom, negde duboko. pravimo kompromise sa stvarima i okolinom. nekima i robujemo.
ova Igra zheli vracjati nas sebi.
zahteva samo dobru volju, koncentraciju i mnogo zhelje.
ujedno je i test, ispit - koliko ste blizu/daleko od sebe.
male napomene o Njoj: ne zhelim da se pishu lichne ispovedi. priche o svojoj nesrecjnoj/srecjnoj zaljubljenosti ostavite za druge teme i za vashe drage/dragog. svoje lichne prichice bajkice i uspomene koristite samo u svrhu dostizanja i/ili dokazivanja teme onog shto prichate. sushtina ovoga nije lepo pisati nego duboko misliti. ako sam ja napisao neshto i to je lepo, ko knjigu da si kupio i chitash, ne znachi da ti ne treba da pishesh jer ne znash lepo to da radish i imash dvojku iz knjizhevnosti. ili ako ja imam dublje misli, ko da vash profa filozofije pricha a ne vi, opet isto ne znachi da treba da batalish - setish se da sam ja dosta stariji od vecjine ovde (shto u ovim godinama ume biti bitna razlika) i pishesh ono shto je tvoja dubina.
bitno je samo da je tvoje i da nije banalno.
kako dosticji stanje koje slichi meditativnom?
napraviti turski sed, sklopiti palcheve i kazhipreste, zhmureti mumlajucji rechi mantre iz dubine stomaka? dovoljno je samo iskljuchiti se iz okoline i od sebe, uhvativshi se za neshto van sebe - da tvoj duh mozhe da se makne iz tvog tela i krene na put, a kad se osvrne da mozhe da te vidi.
ja recimo kad je toplo obichavam izacji napolje sa pljugama i pivom i sesti na krov kucje. iznad nema vishe nishta. ako sedish vidish antene i krovove drugih kucja, i kroshnje drvecja. iznad je samo nebo, i zvezde. romantichno zar ne. bilo bi josh vishe da je i neka cura tu pored, jeste da ova Igra preporuchuje da se odvojish od sebe uhvativshi se za neshto van sebe, al se Njeno Velichanstveno Dupence ne preporuchuje. mozhe pocheti da se koprca i da sleti s krova, a to nije nimalo romantichno.
pritisnut nebom, njegova zagonetka se sama namecje. medjutim, ti ne mozhesh ni pocheti da dajesh svoje odgovore na zagonetku njegovog postanka jer su te oni debili u shkoli davno nauchili da je nebo sastavljeno od sloja ugljen dioksida, sloja kiseonika i na kraju sloja azota. zvezde su udaljene planetice. mesec je satelit koji kruzhi oko nas i zato nam je tako zanimljiv. sunce je najvecja zvezda, uzharena, oko koje se svi vrtimo. yebesh mater onom koji je to otkrio i rekao svima. to nije vishe zagonetka i nema vishe charolije igre i otkrivanja - vratimo je na pochetak:
iz nashe zhablje perspektive, Sunce i Mesec liche na sestru i brata. iz istog su doshli, vidi se, al zashto nisu nikad zajedno.... kad Sunce ode, tek onda Mesec dolazi u svom punom sjaju. posvadjani su. Mesec je verovatno bio ljubomoran na Sunce zbog tog sjaja i velichine, i pokushao da otkine deo od Sunca za sebe.... u borbi, parchicji su puknuli, rasuli se, kao kad se bore oko ogrlice koja pukne i perle se rasprostru - i tako su nastale zvezde. a ko im je otac? majka?... odakle su doshli, nastali?... mozhda su dushe srecjnih i dobrih ljudi koji su umrli reshile da zhivima na zemlji ostave neki znak o sebi - udruzhili su se i zajedno od svoje srecje i sjaja stvorili sunce. dushe ljudi koji nemaju sjaj su stvorile mrachan mesec, plove oko Zemlje jer su josh uvek svojim zemaljskim nedelima zarobljeni za Zemlju, i osvetljeni su samo kad Sunce to hocje - svoga sjaja nemaju. a zvezde?.... pojedinachne dushe usamljenih, posebnih?
ucrtavshi u prichu koja tezhi odgovorima o redu iznad nas osobenosti i sudbine ljudi i kolektiva, ovako nastaju ledende i mitovi.
nekako sam jednom pomislio da je lepota samo u posebnosti, i to sam prihvatio kao neku definiciju. proporcije su nesavrshene. najidealnije proporcije (fibonachijev niz -> zlatni presek) proizilaze iz nerealnih i beskonachnih brojeva (tzv. iracionalnih -> φ, π, ℮) - neuhvatljive su. moda i ukus vremena su prolazni. nishta ne odoleva curenju vremena i svaka lepota je pre ili kasnije nagrizhena, ubrzo i pretvorena u prah i pepeo. lepota je ruzhna - nosi u sebi svest o skorom propadanju. shta je ono shto ostaje zauvek lepo? samo ono shto nadje rupu u vremenu i sakrije se u nju. na taj nachin postaje neshto shto je vechno i zauvek lepo.
jedno veche sam sedeo sa devojkom na klupici u dunavskom parku u novom sadu, ispod jednog tipichnog drveta, blizu one kruzhne, bele "kucjice" u kojoj se ponekad venchavaju parovi. ljubecji se, najednom smo prestali i otvorili ochi, sasvim polako, istovremeno. kao da smo prstima trazhili pukotinu u vremenu i taj trenutak je nashli. osecjaj je jedinstven i mogu ponekad da ga osetim, isto tako jako, i da se setim fotografski njene slike - bila je u beloj haljinici, svetlo je bilo jedno jedino, zagasito zhuto i pravilo je divne tople senke na njenom licu. nikad pre nisam video neshto tako lepo. i chinjenica da se i danas secjam toga od pre minimum pet godina, daje mi nadu da je to trenutak vechne lepote koja je nashla svoju rupu u zidu vremena i sakrilo se tamo od propadanja. ako se ovako budem secjao i za pedeset godina, to znachi da je to vechno. apsolutno. i kad umrem, to cje kao deo moje dushe oticji sa Zemlje i svojom snagom mozhda i stvoriti jednu zvezdu.
* * *
ova tema je najverovatnije poslednja koju cju ostaviti ovde u nasledje.
isposhtujte je, ako je prihvatite.