A SAD JE KASNO....

Tj. mislila sam na razgovore koji više nikada neće moći da se povedu, atmosferu koja ne može da se ponovi, olako ispušteni momenti koji su mogli da budu kvalitetniji, i osećaj praznine. Pustoš.
A što se razmenjivanja emocija tiče, glupost je opterećivati se sa time. Oni koje smo voleli to su i osetili. A sa njihovom smrću ne gasi se i naša ljubav prema njima, naprotiv, s vremenom je sve idealizovanija. :) Vreme potisne ružne momente i sećamo se onih lepih.
 
Joj mene puca savest što sam samo mahnula i otišla a nisam ni ćao rekla kad sam poslednji put videla jednu jako dragu osobu...

Vodili su je u bolnicu a ja sam znala da je ona tamo više nego kući, nije mi bilo to tako strašno, a žurila sam - više i ne znam gde.

EEEjjjj ni ćao!
Ni kiss u obraz

:cry: :cry: :cry:
 
Mislim da je neizbezno osecati nesto slicno kada izgubimo nekog dragog. Uvek cemo misliti da smo trebali i mogli da pruzimo vise i iskoristimo vise... To je tako. Onog momenta kada neko bitan u nasim zivotima napusti ovaj svet automatski pocinjemo da osecamo neku vrstu odgovornosti ili krivice zbog svega sto nismo uradili, a to je pogresno jer treba da razmisljamo o svemu sto jesmo proziveli sa tom osobom.
 
Danima smo planirali da se slikamo on i ja.Odlagao je "kao nisam fotogenican","ajde drugi put,"onda ja ...kao danas nisam lepa ajde sutra i ispucam ceo film sa svojim drustvom/a imamo milion fotorafija/.Posle nekoliko dana moj tata iznenada u najboljim godinama,zdrav ko dren,umre!I dan danas zalim sto imamo malo zajednickih fotografija i to samo kad sam bila mala. :(
 
Da, osećanje krivice je u tim momentima često, a na neki način maskira ili čak i umanjuje tugu kao takvu. No, neguj ono najbolje što je od sebe tvoj otac ugradio u tebe i pomisli da bi on zbog toga zaista bio srećan: da na taj način, kroz tebe, sebe produžava.
Volela si ga kako si znala. Ali si ga volela. I volećeš ga zauvek. I zato nemoj da se izvinjavaš. Nastavi dalje, po najprirodnijem sledu, on te je i stvorio da bi nastavila dalje od njega, zar ne?
 
e,zato ja gledam svaki dan da svratim da vidim baku i dedu...
i poljubim ih i kada dodjem i kada odlazim.
mnogo ih volim,kao i oni mene....ali obzirom da neznam kada se sklopiti oci,trudim se da ih stalno vidjam,i cesto im govorim da ih volim.
 
Mnogih stvari mi je zao sto nisam rkla ili uradila, ali mi je zbog jedne stvari drago- moj tata je znao da sam trudna...Nazalost, nikada nije postao deda, a znam da bi bio najzanimljivii deda na svetu! a mojo cerki cu pokusati da objasnimkakav je on bio..mada se to ne moze ispricati!
Za koji dan bi napunio 58 godina.Mrzeo je svoje rodjendane.
 
Ostala sam bez najbolje drugarice pre godinu, 3 meseca i 3 nedelje. Ona je bila jedini pravi prijatelj koga sam imala (ne racunajuci moju porodicu). Nikad necu sebi oprostiti sto nisam otisla na zurku sa njom , jer bi mozda i sada bila samnom da jesam, ali imala sam drugih planova za to vece i naravno videcemo se sutra, zurka manje vise. Sutra su mi javili da je nema.
Dani su vecnost, zivot vise nije sto je bio. Svako jutro se budim sa njom u mislima i svako vece odem na spavanje pogleadavsi nasu sliku na zidu.
A toliko toga smo jos mogle i htele i toliko toga bih joj htela reci, samo njoj... :cry:
 
gurmanci:
Da li vam se nekada desilo da vam umre clan porodice ili prijatelj a da niste stigli da ga pitate neke stvari ili pokazete koliko vam je do te osobe stalo?
Da, naravno. Uravo zato treba saopstavati bliznjima koliko ih volimo... I trebamo im pokazati koliko nam je stalo do njih ... I trebamo brinuti o njima ...
 
Recimo da mi je umro otac kada sam imao 3 godine i da nisam stigao nista da ga pitam uopste! :cry: :x
To nije fer! :cry:
Sinoc mi je majka rekla, kad je gledala neke moje slike, da licim na oca, pa sta mi to sad znaci, sto ja nisam mogao da se licno uverim u to?
Sad se i ja rasplakah,,, :cry:
 
Nisam se oprostila od dede.
Dolazila sam da ga obiđem na poslu danima tog leta,
tog poslednjeg dana pred put bila je užasna vrućina
i nisam otišla.
A rekao je da se sa puta neće vratiti i da ide u rodni kraj da umre. Zvučalo je neverovatno... Nisam verovala.

Otišao je, obišao sva bitna mesta, i umro.
Eh.
 
znači - nije retko da ljudi znaju kada će umreti? Moj tata mi je veče pre te noći (imao je 48 god) održao slovo i rekao aj ćao ja ću umreti i - umro. Mislim... :? Izvin'te, ali ovo me i dalje zbunjuje (prošlo je 11 godina)
 
gurmanci:
Da li vam se nekada desilo da vam umre clan porodice ili prijatelj a da niste stigli da ga pitate neke stvari ili pokazete koliko vam je do te osobe stalo?


Da, pre 4 godine mi je umrla majka. Nije bas da nisam stigla da joj pokazem koliko mi je stalo do nje, znala je to i te kako, ali... neke stvari su mi ostale nedorecene i nerazjasnjene s njene strane, imala bih jos jako puno toga da je pitam... Ali sada je kasno... :cry:
 
Bio jednom jedan čovek. Do danas. Danas je postao uspomena, samo slika i misao. Na žalost, mesecima se nije moglo dopreti do njega. Da, vidjala sam ga, ali on nije znao ko sam. Osećao je da sam njegova, bliska, ali više nije znao ni ko sam ja, ni čija sam.
Nekada davno, učio je jednu jogunastu devojčicu da se ne sme reći "neću".
Volela bih da sada vidi onu malu koju je na Dunavu pazio da ne ode daleko, jer ne zna da pliva. Gde je sad onaj "mirko", onaj prut koji je neupotrebljen uvek stajao u uglu sobe, kao pretnja? Radionica u kojoj je radio odavno ne postoji, a bilo je tu predivnih stvarčica za jedno radoznalo dete: tesarski metar kojim se mogu uštinuti prstići da zaboli, lupa kojom se na suncu može sagoreti komadić novinskog papira, magnet za skupljanje šnalica poispadalih iz kose...
Oni koje volimo uvek odu prebrzo. Uvek nam se čini da ima vremena, da se sutra može mnogo reći i uraditi. I on je otišao, sutra više ne postoji. Ma šta rekla, on neće čuti. Ali, napisaću, možda to dopre do njega. Znam da zna ovo, ali ponoviću:
Hvala ti, deda. Privilegija je biti od tebe voljen i voleti te.

nedelja, 31.07.2005. godine
 
teardrop:
Bio jednom jedan čovek. Do danas. Danas je postao uspomena, samo slika i misao. Na žalost, mesecima se nije moglo dopreti do njega. Da, vidjala sam ga, ali on nije znao ko sam. Osećao je da sam njegova, bliska, ali više nije znao ni ko sam ja, ni čija sam.
Nekada davno, učio je jednu jogunastu devojčicu da se ne sme reći "neću".
Volela bih da sada vidi onu malu koju je na Dunavu pazio da ne ode daleko, jer ne zna da pliva. Gde je sad onaj "mirko", onaj prut koji je neupotrebljen uvek stajao u uglu sobe, kao pretnja? Radionica u kojoj je radio odavno ne postoji, a bilo je tu predivnih stvarčica za jedno radoznalo dete: tesarski metar kojim se mogu uštinuti prstići da zaboli, lupa kojom se na suncu može sagoreti komadić novinskog papira, magnet za skupljanje šnalica poispadalih iz kose...
Oni koje volimo uvek odu prebrzo. Uvek nam se čini da ima vremena, da se sutra može mnogo reći i uraditi. I on je otišao, sutra više ne postoji. Ma šta rekla, on neće čuti. Ali, napisaću, možda to dopre do njega. Znam da zna ovo, ali ponoviću:
Hvala ti, deda. Privilegija je biti od tebe voljen i voleti te.

nedelja, 31.07.2005. godine
jaoooj bre :cry: :cry: :cry: meni je moj deda najbitniji muškarac u životu! čitam i prepoznajem svoje detinjstvo...strašno sam se potresla....
 

Back
Top