Teorija Evolucije

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Šta Evolucija jeste a šta nije?

Evolucija nije...

...”samo teorija”.
...teorija da je život nastao “iz ničega”.
...teorija o nastanku univerzuma (Velikim Praskom ili na bilo koji drugi način).
...teorija “da je čovek nastao od majmuna”.
...prazna priča bez praktičnog značaja.
...teorija oko koje se ni naučnici ne slažu.
...teorija čije je vreme prošlo.
 
Evolucija je...

...teorija i činjenica. često se može čuti tvrdnja da “evolucija nije dokazana, jer da jeste, onda bi bila zakon evolucije, a ne teorija evolucije”. U svakodnevnom govoru, ljudi koriste reč “teorija” da označe neku maglovitu ideju koju imaju o nekoj stvari ili događaju. U nauci reč “teorija” označava sistem objašnjenja, model koji najbolje odgovara svim činjenicama. Reč “zakon” označava kratku formulu ili definiciju neke naučne činjenice.
Otud imamo Teoriju Gravitacije, Mikrobiološku Teoriju Bolesti, i Teoriju Evolucije. Teorija evolucije je jedna od najbolje dokazanih ideja u modernoj nauci, i predstavlja kamen temeljac moderne biologije, biohemije i medicine.


...teorija o razvoju života na Zemlji. Evolucija počinje od prvog bića sposobnog za reprodukciju, i nema direktne veze sa nastankom života. Mi još uvek ne znamo kako je prvi jednoćelijski organizam na Zemlji nastao; time se bavi druga oblast nauke, poznata kao abiogeneza, koja je još uvek velikim delom tek u povoju.
Za evoluciju, međutim, to nije ključno pitanje. Prvi organizam je mogao nastati abiogenezom (tj. iz nežive materije, kroz kompleksne hemijske reakcije), mogao ga je stvoriti Bog, mogli su ga doneti vanzemaljci. Ono što je do danas neoborivo dokazano je da je život počeo od jednoćelijskih organizama, i da se razvio do današnjeg nivoa kroz procese evolucije.

...teorija o razvoju života na Zemlji. Mada je Teorija Velikog Praska veoma dobro dokazana, ona nema uticaja na evoluciju. Kao i sa abiogenezom, evolucija se ne bavi analizom odakle je nastao univerzum: kroz Veliki Prasak, tako što ga je Bog stvorio, na neki potpuno deseti način...što se tiče evolucije, ta pitanja nisu važna. Ono što je važno za evoluciju je već navedeno u prethodnom odgovoru: da je život počeo od jednoćelijskih organizama, i da se razvio kroz procese evolucije. Ako bi se Teorija Velikog Praska pokazala netačnom, to ne bi imalo nikakvog uticaja na dokaze da se evolucija zaista dogodila.

...teorija po kojoj je,čovek nastao razvitkom iz drugačijih formi života, isto kao i svi ostali organizmi na svetu.
 
Ukratko, moderni čovek, Homo sapiens sapiens, je potomak vrste koju moderna nauka zove Homo heidelbergensis. Većina naučnika smatra da je H. heidelbergensis nasledio vrstu Homo erectus, koja je opet nastala od Homo ergaster, mada jedna manja grupa naučnika smatra da je verovatnije da je H. heidelbergensis nastao direktno od H. ergaster-a.
Homo ergaster je nastao od Homo rudolfensis-a (od koga se takodje izdvojila davno nestala vrsta Homo habilis), koji je najverovatnije nastao od vrste nazvane Australopithecus afarensis. Idući dalje, nalazimo Australopithecus anamensis-a, i dolazimo do mesta na kome fosili postaju toliko retki da ih nemamo dovoljno za iole definitivne zaključke. Po trenutno postojećim fosilnim dokazima, prethodnik A. anamensis-a je Ardipithecus ramidus, za koga je moguće da je (po drugoj naslednoj liniji) takođe i predak današnjih šimpanzi (Pan troglodytes).


...teorija koja ima svakodnevnu praktičnu primenu u nauci.
Moderna biotehnologija zavisi velikim delom od bioinformatike, a bioinformatika je skoro u potpunosti bazirana na teoriji evolucije. Potraga za genima koji su povezani sa nekim odredjenim bioloskim procesom može trajati više godina...ili nekoliko sati, uz pomoć bioinformatičkih alata koji porede genetski razvoj kroz vreme preko dijagrama evolucije. Mnogi moderni lekovi i tretmani su nastali na osnovu ovakvih analiza, i predstavljaju još jedan dokaz evolucije: da evolucija nije istinita, bioinformatička analiza bi davala besmislene rezultate, i oni bi bili neupotrebljivi za razvoj bilo čega.
Pored bioinformatike, evolucija se sve češće primenjuje u laboratorijama za optimizaciju ili pronalaženje rešenja za neki biohemijski problem. Uz pomoć tzv. “usmerene evolucije”, naučnici danas proizvode nove proteine i organske supstance koje imaju široku upotrebu u industriji i nauci.

...teorija koja je univerzalno prihvaćena. Još uvek se vode rasprave o tačnim mehanizmima evolucije – koji od osnovnih mehanizama koliko utiče, i kako su se tačno razvili određeni biološki i biohemijski sistemi; ali osnovno pitanje, da li je razvoj bio evolutivni ili nekakav drugačiji, je davno rešeno u korist evolucije.

...teorija čiji se detalji istražuju sve više iz godine u godinu. Pored više od sto profesionalnih časopisa posvećenih evoluciji, svake godine se objavljuje više stotina knjiga na temu evolucije, i na hiljade originalnih naučnih radova.
 
Uvod u Evoluciju

1. Od Darvina do danas

U Darvinovo doba, nauka nije znala skoro ništa o tome kako deca nasleđuju osobine od roditelja (mada je bilo jasno da se to događa), kako se te osobine menjaju vremenom, i koji su osnovni mehanizmi po kojima se sve to događa. Darvin je svoje zaključke izveo na osnovu posmatranja kako se osobine organizama menjaju u skladu sa uslovima u prirodi, i na osnovu tada dostupnih i veoma nepotpunih fosilnih dokaza.
Od tada do danas, evolucija je potvrđena masom dodatnih dokaza. Umesto hiljada klasifikovanih i proučenih fosila, danas imamo milione. Genetske analize i prodori na polju molekularne biologije omogućili su nam da napravimo planove genetskog razvitka i da ih uporedimo sa planovima fosilnog razvitka. Mnogi prelazni fosili koji povezuju stablo života u jednu celinu, nađeni su i izučeni. Delovi teorije koji su bili misterija i samom Darvinu danas su objašnjeni i analizirani.
Ovaj tekst predstavlja uvod u današnju teoriju evolucije, koja je nastala na preseku svih pomenutih dokaza i koja se otud zove moderna sinteza. Pored analize razloga zbog kojih je teorija evolucije opšteprihvaćena kao objašnjenje za razvoj života na zemlji, dodatni cilj ovog teksta je da pokuša da ukloni neke od čestih zabluda u vezi sa evolucijom i načinom na koje evolucija funkcioniše.
 
2. Mehanizmi Evolucije

U većini modernih udžbenika biologije može da se nađe objašnjenje kako je evolucija zasnovana na mutaciji, prirodnoj selekciji, genetičkom driftu, i genetičkoj migraciji. Na tom mestu tekst obično postane previše tehnički, i dosadan mnogim ljudima, tako da malo ko u današnjem društvu zaista shvata kako evolucija funkcioniše. Stvari, međutim, zaista nisu toliko komplikovane.
Osnovni činilac evolucije je mutacija, promena u genetskom kodu. Ove promene su neizbežan deo procesa reprodukcije, pošto proces kopiranja DNK nije savršen; pored gena nasleđenih od roditelja, svako ljudsko dete nosi između deset i trideset novih mutacija. Često se može čuti tvrdnja da su skoro sve mutacije “negativne”, i da izazivaju probleme i bolesti. Ovo nije tačno: velika većina mutacija su neutralne (ne menjaju funkciju produkta u dovoljnoj meri). Ako mutacija nije neutralna, ona može biti pozitivna ili negativna. Ključ evolucije je činjenica da negativnost ili pozitivnost mutacije zavisi od okoline u kojoj organizam živi.
Ovo je drugi osnovni mehanizam evolucije, koga je predložio Darvin, i na kome je teorija evolucije originalno izgrađena: prirodna selekcija. Kako prirodna selekcija “bira” između različitih mutacija? Uzmimo jedan moderni primer evolucije u akciji; da bi stvari bile zanimljivije, uzmimo primer mutacije među ljudima samima.
Jedna američka porodica nosi mutaciju u jednom od strukturalnih proteina kostiju, sa rezultatom da su njihove kosti značajno čvršće (i do četiri puta čvršće od normalnih ljudskih kostiju). Mutacija je nastala pre nešto više od sto godina u jednom od predaka porodice, i do danas se raširila na preko dvadeset njegovih potomaka. Da li je ova mutacija pozitivna ili negativna? U današnjem dobu automobilskih nesreća, padova, i sličnih događaja u kojima ljudsko telo biva izloženo raznim velikim šokovima, ova mutacija se pokazala kao veoma pozitivna, što je i razlog njenog (do sada) uspešnog širenja.
Međutim, tu su uvek i drugi aspekti. Tvrđe kosti su takođe i gušće, što znači da ljudi koji nose ovu mutaciju teže plivaju. Takođe, za normalan razvoj im je potrebno više kalcijuma. Dakle, mutacija nije prosto pozitivna bez kvalifikacija: ona je pozitivna u današnjoj Americi, gde je lako pribaviti hranu bogatu kalcijumom, i gde ljudi uglavnom ne moraju da plivaju (osim možda radi zabave i rekreacije).
Zamislimo da se ista ova mutacija desi čoveku sa Šri Lanke, rođenom u porodici lovaca na školjke. Tvrđe kosti bi samo doprinele da on bude lošiji plivač, i mutacija bi za njega bila negativna. Isto važi i za nekoga ko živi u centralnoj Africi, gde je teško doći do velikih količina hrane bogate kalcijumom: ova mutacija bi ga učinila slabim i bolešljivim, i bila bi negativna. U Šri Lanci i Africi, nikada ne bi nastala porodica ljudi koji nose ovu mutaciju, pošto ljudi kod kojih se ona pojavi ne bi mogli da uspešno prežive.
Ako razumemo ova dva osnovna koncepta, možemo da razumemo i prvi sistem specijacije (nastanka novih vrsta): nova vrsta će nastati kada se selektivni pritisci okoline na već postojeću vrstu promene, ili kada već postojećoj vrsti postane dostupna nova okolina.
 
Uzmimo za ilustraciju početak evolucije udova (nogu) iz peraja, ovaj put koristeći fosilne ostatke da rekonstruišemo redosled događaja. Priča počinje sa primitivnijim ribama poznatim kao Palaeoniscoide. Neke od dotičnih su naselile tzv. sezonske reke, vodene tokove koji jedan deo godine budu puni vode (obično u proleće, kada topljenje snega na planinama nosi svežu vodu u doline), dok se u drugim delovima godine pretvaraju prvo u bare, a ponekad se i potpuno osuše.
U ovim tokovima, Palaeoniscoide su imale obilan izvor hrane, ali i veliki problem u obliku sezonskih sušenja. Naime, kada reka presuši, riba mora da se nada da će završiti u dovoljno velikoj bari, i da ta bara neće i sama presušiti pre nego što naiđe sledeća bujica. Kada se nađe u maloj bari i kada počne da joj nestaje vode, riba može da pokuša da propuzi kroz mulj do sledeće bare, nadajući se da će ta biti veća.
Palaeoniscoide su naselile ove tokove iz dublje vode, i njihova peraja su bila prilagođena za plivanje kroz vodu. Takva peraja, međutim, nisu uopšte bila upotrebljiva za puzanje kroz mulj. Ali, geni kontrolišu oblik, veličinu, i položaj peraja; mutacije mogu da promene sve te faktore, i među desetinama hiljada riba koje su živele u ovim tokovima postojao je čitav spektar mutacija. Neke su imale oštrija peraja, neke oblija, neke više isturene prema dole, neke više isturene na stranu... One ribe koje su imale obla peraja isturena na stranu najbolje su prolazile u sezonskim rekama, pošto su mogle da koriste ta peraja da se njima odupiru o mulj. Ribe koje su imale oštra peraja okrenuta nadole najgore su prolazile, pošto su im takva peraja samo smetala u puzanju. Prve su preživljavale i ostavljale potomke; ove druge su polako ali sigurno izumrle u novoj okolini.
Posle više desetina hiljada generacija selekcije, u sezonskim tokovima se razvila čitava nova grupa ribljih vrsta (Osteolepis je dobar primer) čija su peraja postala veoma dobro razvijena za funkciju guranja kroz mulj. Raspored i broj kostiju u ovim perajima je postao shema na kojoj su izgrađeni udovi svih kasnijih vodozemaca, guštera i sisara.
 
Važno je ovde primetiti jednu stvar koja često zbunjuje ljude: prirodna selekcija nije “inteligentna sila” koja bira neke organizme zato što njihov razvoj vodi ka nekom određenom cilju; Palaeoniscoide nisu počele da evoluiraju “da bi jednog dana od njih nastale žabe”. Ono što se desilo je mnogo jednostavnije: u okviru iste vrste riba, neke su imale malu prednost u odnosu na druge, i te su češće preživljavale suše, duže su živele, i ostavljale su više potomaka. Potomci tih uspešnih riba su nastavili da nose njihove uspešne gene. Neuspešne ribe nisu preživljavale, nisu ostavile potomke, i njihove osobine su polako nestale iz te određene populacije riba.
Takođe je važno primetiti da se ovo desilo samo sa jednim delom Palaeoniscoida, onim koji je naselio sezonske reke. Palaeoniscoide koje su ostale da žive u dubljim vodama nisu bile pod istim pritiscima, i njihova evolucija je išla potpuno drugačijim tokovima, sa potpuno drugačijim rezultatima.
Stvar koju treba primetiti jeste da evolucija nije nešto što ide “od manje kompleksnog ka kompleksnijem”, ili od goreg ka boljem. Iste promene na perajima koje su im omogućile da lepo žive u sezonskim rekama i plitkim barama ovim bi ribama bile velika smetnja u dubokoj vodi. One nisu postale “bolje” ili “razvijenije”, već prosto prilagođene svojoj životnoj sredini.
Ostala su nam još dva važna mehanizma u evoluciji - genetički drift i genetičke migracije. Genetički drift je važniji za ovu diskusiju, pošto predstavlja drugi važan način na koji nove vrste nastaju od starih.
Genetički drift se događa kada jedna vrsta bude na neki način podeljena na dva ili više delova. U jednom delu vrste se događa jedna serija slučajnih mutacija, u drugom delu se događa druga. Promene ne moraju da budu velike, čak mogu biti nevidljive spolja, ali posle dovoljnog broja generacija nakon odvajanja, odvojene populacije postaju toliko genetski različite da više ne mogu da proizvedu zajedničko potomstvo: postaju dve nove vrste. Klasičan primer ovoga je losos: jedna pra-vrsta riba, koju je podizanje Paname podelilo na dva grupe u dva okeana. Iako su njihovi uslovi života ostali isti, spora akumulacija razlika je dovela do toga da danas postoje dve grupe vrsta, pacifička i atlantska.
Genetički drift je takođe predmet jednog od najdužih eksperimenata u evoluciji, koje više od dve decenije sprovodi Ričard Lenski. Lenski i njegova grupa su pre više od dvadeset godina jednu bocu sa kulturom E. coli bakterija podelili na tri dela. Ove tri kulture su onda gajene godinama odvojeno, i genetički drift je kroz 25,000 generacija polako uradio svoje. Danas, Lenski ima tri različite podvrste E. coli u svojoj laboratoriji. Jedna podvrsta formira kupaste strukture na dnu boce u kojoj raste, i veoma se čvrsto pripija uz staklo. Druga podvrsta lebdi slobodno u tečnosti, i organizuje uspravne kolumne u kojima se ćelije stalno kreću iz dubine ka površini i nazad, tako da sve ćelije imaju priliku da upiju dovoljno kiseonika. Treća podvrsta se organizuje u tanak biofilm na površini tečnosti.
Sve tri su nastale od iste grupe originalnih ćelija, sve tri su rasle u istim uslovima (tako da nije reč o prirodnoj selekciji). Razlike u načinu i brzini rasta, kao i razlike u ponašanju, su potpuno rezultat genetičkog drifta, slučajnih mutacija koje su se različito akumulirale u odvojenim populacijama.
Genetička migracija je obrnuta situacija: tok gena između dve grupe unutar iste vrste koje bi se inače brzo razdvojile. Na primer, mnoge vrste severnoameričkih ptica mogu biti podeljene na tri podvrste: istočnu, zapadnu, i hibridnu. Pripadnici istočne vrste ne mogu da se pare sa pripadnicima zapadne vrste, imaju drugačiju boju perja i drugačije pesme. Hibridna populacija koja živi u centralnom delu Severne Amerike, međutim, može da se pari sa obe vrste, i kroz nju geni, veoma polako, bivaju prenošeni sa jedne obale kontinenta na drugu.
 
Zašto su genetičke migracije važne? One su “sila” koja vezuje vrstu u jednu celinu, i u njemu je razlog što vrste mogu da ostanu iste milionima godina. Nakon određenog (velikog) broja generacija, vrsta se potpuno prilagodi svojoj okolini: sve značajne pozitivne mutacije koje se lako mogu desiti -dese se i prirodna selekcija odabere one koje najbolje odgovaraju okolini. Mutacije se i dalje događaju, naravno; ali one su velikom većinom ili neutralne ili negativne, tako da ili nemaju uticaja, ili njihovi rezultati bivaju brzo izbačeni iz igre. Blago pozitivne mutacije ne mogu da se akumuliraju, pošto u velikoj populaciji vrlo brzo budu potopljene u moru drugih blago pozitivnih i blago negativnih. Iz ovog razloga, recimo, su ajkule ostale veoma slične svojim precima (mada ne identične).
Ako se gentička migracija, međutim, prekine, onda genetički drift i prirodna selekcija stupaju u igru, i počinje rađanje novih vrsta. Dobar primer ovoga je Kineski zid, koji je podelio populacije biljaka u Kini, i prekinuo genetičku migraciju između njih. Kao rezultat, nastale su mnoge nove vrste divljeg cveća i trava, sa različitih strana zida.
 
Da sumiramo:
Mutacija neizostavno vodi prvo u tzv. mikroevoluciju, stvaranje malih razlika unutar iste vrste. Genetičke migracije održavaju vrstu homogenom, utapajući nove mutacije u opštu populaciju, i čineći da svi pripadnici imaju veoma sličan genetski sklop – različiti su u malim detaljima, ali slični u opštoj strukturi.
Prekidanje genetičkih migracija pokreće specijaciju. Ako se populacija prosto podeli na dva ili više delova, genetički drift će veoma, veoma polako izazvati podelu vrste na više novih vrsta. Ako se deo populacije nađe u novim, značajno drugačijim uslovima života, prirodna selekcija će delovati na prethodno male razlike, čineći ih sve većim, dok od te izdvojene grupe ne nastane nova vrsta.
 
3. Neke ilustracije evolucije

a) Prstenaste vrste

Jedna dobra ilustracija evolucije u akciji je koncept “prstenastih vrsta”, konglomerata genetski povezanih populacija koje je genetski drift doveo na ivicu podele u nove vrste. Tri najpoznatija primera su kalifornijski salamander (Ensantina eschscholtzi), polarni galeb, i zeleni slavuj (Phylloscopus trochiloides). Za ilustraciju koncepta, u okviru ovog teksta ćemo upotrebiti slavuja.
Zeleni slavuj je ptica koja živi u planinskim šumama, i potiče iz oblasti Himalaja (mesto označeno sa A na mapi ispod). Šireći se iz svoje početne oblasti, prelazeći sa planine na planinu, populacija zelenog slavuja se raširila u prstenu oko Tibetanske stepe (u kojoj nema dovoljno drveća da bi slavuj uspeo da preživi).

mapaslavuja.JPG

Šireći se oko Tibeta, međutim, populacije slavuja u odvojenim područjima su postajale sve udaljenije jedna od druge. Genetički drift je ovde stupio na snagu, i populacije su postajale sve različitije i različitije. Boja i oblik perja su postali značajno različiti između odvojenih populacija.
Seksualna selekcija je takođe stupila na snagu: slavujeva pesma se polako menjala zajedno sa selidbom, što je dovelo do dodatne izolacije među populacijama: ženka jedne grupe više “ne razume” pesmu mužjaka druge grupe, i time je međusobno ukrštanje otežano.
Kakav je ukupan efekat ovih događaja? Susedne grupe su još uvek dovoljno genetski i vizuelno slične da bi mogle da se pare. Slavuji iz grupe A se redovno pare sa slavujima iz grupa F i B, na primer; ređe sa slavujima iz grupa C i G. Međutim, kada se udaljenost poveća, više nema parenja: parovi se nikada ne uspostavljaju između grupa E i A, ili F i D. A na samim ivicama prstena, dolazi do situacije u kojoj su genetske promene dovoljno velike da sprečavaju ukrštanje: slavuji iz grupa G i H ne mogu da se pare jedni sa drugima, pošto je genetska udaljenost postala suviše velika.
Posmatrajući zelenog slavuja, možemo videti mehanizam gradacije vrsta u akciji: susedne grupe još uvek pripadaju istoj vrsti, ali kada udaljenost postane suviše velika, moramo početi da govorimo o dve vrste slavuja.
 
b) Rekonstrukcija na osnovu fosila. Primer: nastanak vodozemaca

Ali slavuji su i dalje slavuji, neko će reći. To je svakako tačno; ali ista vrsta promena koja vodi podeli jedne vrste slavuja na dve vrste, neizostavno vodi i u dalje promene koje postaju sve veće i veće kako vreme prolazi. Mi to, međutim, ne možemo lako da pratimo, pošto proces traje previše dugo.
Prateći takozvani “genetski časovnik”, naučnici koji izučavaju zelene slavuje utvrdili su da je širenje vrste počelo pre otprilike deset hiljada godina. Drugim rečima, da bi se stiglo od jedne vrste slavuja do današnje “skoro dve”, trebalo je da prođe deset milenijuma! Za veće promene, treba još više vremena. Ako slavuji ne izumru, mutacije će ih polako ali neminovno, pre ili kasnije, pretvoriti u nešto potpuno drugačije od onoga što su danas...ali mi to ne možemo videti, pošto ne možemo da sedimo i posmatramo slavuje sledećih par miliona godina.
Za praćenje većih promena kroz duge vremenske periode, moramo se osloniti na fosile. Takozvani prelazni fosili nam pokazuju kako su vrste polako nastajale jedna iz druge, i kako su se osnovne karakteristike živih bića menjale kroz istoriju. Za primer možemo uzeti Palaeoniscoide o kojima smo već govorili. U prethodnom tekstu, objašnjeno je kako je Osteolepsis nastao od originalnih Palaeoniscoida...ali šta se desilo sa njim nakon toga?
Da se podsetimo: Osteolepsis i dalje ima peraja, ali sa skupom debelih kostiju u peraju koje će kasnije postati prsti, i primitivnim "laktom" u pregibu peraja. Osteolepsis je takođe imao primitivna pluća, razvijena najverovatnije iz veoma dobro prokrvljene kesice u okviru sistema za varenje. Iz grupe vrsta veoma sličnih Osteolepsisu je pocela linija koja je dovela do vrste Eusthenopteron.
Eusthenopteron i dalje ima samo peraja, ali je raspored kostiju u perajima i raspored mišića prilagođen odgurivanju niz mulj više nego plivanju. Zadnja peraja imaju primitivna kolena, lakat u prednjim perajima je potpuno razvijen. Takođe, Eusthenopteron poseduje nozdrve, koje pokazuju da je organizam često udisao vazduh van vode.
Panderichtys je sledeći korak, ključni u prelazu ka vodozemcima. Najveći deo tela ove “ribe” je potpuno analogan ranim vodozemcima – građa lobanje je identična, kost za kost. Kosti prednjih i zadnjih peraja postaju analogne kostima koje poseduju svi kopneni kičmenjaci: humerus, ulna i radius u prednjim udovima, i femur, tibija i fibula u zadnjim udovima. Osim ova dva para peraja koja odgovaraju udovima četvoronožaca, preostala peraja (leđna i analna) zakržljavaju. Kod ove vrste se prvi put pojavljuje čoana, prolaz koji povezuje nos sa ustima i omogućava disanje kroz nozdrve.
Primer daljeg razvoja je Acanthostega, i dalje ribljeg tela, ali sa izduženim (mada nesavitljivim) nogama. Acanthostega je imala i pluća i škrge istovremeno, kosti lobanje istovetne vodozemačkim (ali još uvek ribljeg oblika), ribljom vezom između lobanje i kičme, vodozemačkim zubima, ribljom lateralnom linijom...nemoguće je reći da li se radi o ribi ili o vodozemcu.
Ovde dolazimo do Ichthyostege. Ichthyostega pokazuje jednu veoma značajnu vezu: oblik lobanje i njena unutrašnja podela su identični Eusthenopteronu, i imaju seriju karakteristika koje su jedinstvene među svim kičmenjacima.
Ichthyostega već sasvim jasno imaja stopala, mada se ona i dalje završavaju izraslinama koje su slične perajima, i nemaju članak na nozi. Rep je dugačak i mišićav, tipičan za amfibijske životinje, ali i dalje ima repno peraje iznad i ispod celom duzinom. Laktovi i ramena su prilagođeni ne samo odgurivanju, vec i izdignutom hodanju iznad čvrste povrsine. Veoma važna činjenica je da je Ichthyostega i dalje vodena životinja, sa jasno definisanim škrgama, i da je mogla da preživi van vode samo ograničeno vreme (inače bi se škrge osušile).
U ovom periodu nailazimo na nešto što je dugo predstavljalo problem za rekonstrukciju evolucije vodozemaca. To je takozvani “Romerov prekid” – period iz koga nismo imali nikakve fosile. Ovo se promenilo nedavno, kada je u Julu 2004 objavljen nalaz fosila iz ovog perioda. Nazvan Pederpes finnae, fosil pokazuje sledeći korak u prelazu.
Acanthostega i Ichthyostega su imali prste kojima su mogli da se odupru o čvrsto zemljište, ali Pederpes je prva vrsta za koju znamo da je posedovala razvijen članak, sa stopalom usmerenim unapred umesto prosto raširenim paralelno sa telom. Po obliku tela je bio veoma sličan Acanthostegi, ali imao je dovoljno snažne udove za hodanje po čvrstom tlu, i veoma primitivno čulo sluha.
Poslednja karika u ovom delu lanca su kasniji Labyrinthodonti (više stotina vrsta; Pholidogaster i Pteroplaks su dobri primeri). Oni i dalje pokazuju osobine slične Ichtyostegi i Acanthostegi: tipični raspored kostiju lobanje, lobanja je povezana sa kičmom kao kod riba, zubi su i dalje riblji. Udovi su, međutim, potpuno razvijeni, sada bez tragova peraja, više nema peraja ni na repu, a nosne šupljine su takođe potpuno razvijene. Čulo sluha je još uvek primitivno ali daleko razvijenije nego kod Pederpesa. Plućno disanje je potpuno prevagnulo, i škrge su skoro sasvim nestale: Labyrinthodonti više nisu mogli da žive pod vodom, bez disanja spoljnog vazduha.
Iz Labyrinthodonta je krenulo grananje koje je sa jedne strane (preko amniota) odvelo do gmizavaca, a sa druge strane kroz niz grananja moderne grupe amfibijskih organizama.
 
d) Ugnježdena hijerarhija

Ugnježdena hijerarhija je jedna od ključnih opservacija koje su dovele do razvitka teorije evolucije. Radi se o opservaciji da se sav život na zemlji može podeliti na kategorije koje se uklapaju jedna u drugu, kao grane drveta – ili, tačnije, kao grane iste porodice, u kojoj potomci nasleđuju osobine predaka.
Da ilustrujemo ovaj koncept na primeru čoveka. Ovaj deo nekima može biti dosadan, ali predlažem čitaocu da stisne zube i pročita do kraja – jer je zaključak koji sledi iz cele ove priče neosporiv.
U samoj osnovi podele živih bića na svetu jeste podela na tri osnovna domena: arhaebakterije, eubakterije, i eukariote; uobičajeno je da se arhaebakterije i eubakterije zajedno nazivaju prokariote. Između ovih grupa postoji mnogo razlika, ali najuočljivija je ta da eukariote imaju ćelijsko jezgro; prokariote ga nemaju. Takođe, eukariote imaju ćelijske organele (mitohondrije, hloroplaste, itd.), drugačiji sistem proizvodnje proteina, DNK spakovanu u hromozome, i mnoge druge ćelijske strukture koje su na daleko razvijenijem nivou nego kod prokariota.
Ljudi su eukariote: ćelije čoveka imaju jezgro, organele, hromozome...isto kao i sve druge eukariote, od algi do riba.
Reći da je nešto eukariota ne sužava izbor previše. Među eukariotama se nalaze nekoliko podgrupa poznatih kao carstva – biljke, gljive, crvene alge, metazoe... metazoe, ili popularnije, životinje, jesu carstvo kome pripada čovek. Za razliku od većine drugih eukariota, metazoe ne proizvode sami sebi hranu, već moraju da jedu druga živa bića. Metazoe takođe imaju specifične ćelijske osobine – nemaju ćelijske zidove, već samo membranu, a ćelije mogu biti međusobno povezane kanalima i specifičnim vancelularnim proteinima kao sto je kolagen. Ovo su osobine svojstvene metazoama – druge eukariote ih nemaju.
 
Metazoe su i dalje veoma široka grupa organizama: od pljosnatih crva do lavova, sve životinje imaju osnovnu grupu osobina koje ih čine metazoama. Kada se pogledaju razlike među metazoama, može se primetiti da postoji nekoliko grupa, zvanih filumi. Jedna od ovih grupa su Chordate, životinje koje imaju skup nerva u leđima poznat kao notokord, ljudima poznatiji kao kičmena moždina. Ovoj grupi pripada i čovek. Čovek takođe ima lobanju, što ga stavlja u podgrupu Chordate poznatu kao kranijati.
Chordate se dele na nekoliko podfiluma, od kojih čovek pripada kičmenjacima: grupi životinja koje imaju tvrdu kost oko svog notokorda.
Čovek je takođe tetrapod: ima četiri uda sa određenim brojem i rasporedom kostiju, i sistemom veze tih udova sa kičmom.
Tetrapodi se mogu podeliti na više grupa. Jedno od merila je struktura lobanje, po kojoj se razlikuju anapsidi (kao što su kornjače), diapsidi (reptili, ptice), i sinapsidi (među kojima je i čovek). Od svih sinapsida koji su živeli na svetu, preživela je samo jedna klasa: sisari (Mammalia). Sisari su toplokrvni, imaju sposobnost da proizvode mleko kojim hrane mladunčad, i imaju dlake umesto krljušti. Čovek je sisar.
Sisari se dele na podklase Monotrema (sisari koji ležu jaja, od kojih je platypus jedini preživeli član), Marsupialia (sisare koji rađaju mlade veoma rano, pa ih onda odgajaju u vrećama na prednjem delu tela, na primer kenguri) i Eutheria (sisari koji imaju placentu koja održava mladunčad živim unutar materice). Ljudi su eutheria, placentalni sisari.
Eutheria se dalje deli na nekoliko redova, među kojima je i Primates. Svi primati imaju pet razvijenih prstiju na rukama i nogama. Svi primati imaju dve dojke, i one se nalaze na grudima, umesto na stomaku (kao kod većine drugih eutheria). Umesto kandži ili kopita, imaju nokte. Jedini od svih životinja na svetu (osim zamoraca, koji su tu sposobnost izgubili na potpuno različit način), primati ne mogu da proizvode vitamin C, već moraju da ga uzimaju kroz ishranu.
 
Red Primates se deli na nekoliko porodica, od kojih je jedna Hominidae (hominidi). Hominidi nemaju rep, već samo zakržljali ostatak koji čak i ne viri kroz kožu. Svi hominidi imaju isti oblik kutnjaka, mnogo pokretljivija ramena nego drugi primati, znatno veći kapacitet lobanje (i time znatno veći mozak), i sposobnost za stajanjem i hodanjem na dve noge. Ovaj skup osobina je nešto što poseduje veoma mala grupa životinja: čovek, orangutan, šimpanza, gorila i bonobo.
Konačno, dolazimo do genusa Homo, čovek, od koga je jedina živa vrsta danas Homo sapiens, razumni čovek – po pretpostavci, i pisac ovih redova, i onaj koji ove redove čita.
Mada je biolozima i biohemičarima još od samog početka jasno zašto ova hijerarhija podrazumeva zajedničko nasleđe, većini ljudi je ovo suvoparno nabrajanje činjenica i mnogima je nejasno zašto je ovo tako dobar dokaz evolucije. Do objašnjenja možemo doći ako idemo unazad:
Radi se o prostoj činjenici da sve navedeno nema smisla u stvorenom svetu, već samo u okviru evolucije. Da je svet stvoren, bilo bi očekivano da svaka životinja ima ono što joj je potrebno za što bolje preživljavanje. To bi podrazumevalo da bi sve osobine bile podeljene i izmešane među svim životinjama. Međutim, to nije ono što vidimo.
Svi članovi porodice Hominidae imaju određenu grupu osobina koje nema nijedna druga životinja na planeti. Razlog je što svi hominidi potiču od jednog istog, zajedničkog pretka. Na osnovu osobina koje hominidi dele sa primatima, znamo da je zajednički predak hominida bio primat.
Svi primati imaju određen skup osobina koji, opet, nema nijedna druga životinja na planeti. Svi primati su osetljivi na virus side. Nijedan primat ne može da proizvodi vitamin C. Svi primati dele istu arhitekturu tela. Ovo je tako zato što svi primati potiču od istog pretka, koji je bio placentalni sisar.
Svi placentalni sisari imaju zajedničke osobine. Sve životinje koje imaju placentu su sisari – ne postoje životinje koje imaju placentu, a nisu sisari. Razlog za ovo je što su svi placentalni sisari nastali od istog pretka koji je bio sisar.
Svi sisari imaju zajedničke osobine. Sve životinje koje imaju mlečne žlezde imaju i druge osobine sisara: ne postoje gušteri ili ptice sa mlečnim žlezdama. Svi sisari su toplokrvni. Svi sisari imaju dlake. Zašto nema sisara sa krljuštima? Zašto nema guštera koji doje mladunčad? Zato što su ove osobine bile osobine zajedničkog pretka, od koga su nastali svi sisari. Svi sisari su sinapsidi, zato što je i njihov predak bio sinapsid.
 
Taj predak je takođe bio tetrapod. Svi diapsidi, sinapsidi, i anapsidi su tetrapodi, zato što je zajednički predak iz koga su sve ove grupe nastale bio tetrapod. Svi tetrapodi su kranijati – svi imaju lobanju. Svi su takođe i kičmenjaci.
Postoje životinje koje imaju kičmu, ali nemaju lobanju. Međutim, svaka životinja na svetu koja ima lobanju ima i kičmu. Zašto? Zato što je prvi kranijat bio kičmenjak. Isto važi i za vilicu i zube: ne postoji životinja na svetu koja ima vilicu i zube, a nema kičmu. Za ovo ne postoje anatomski razlozi – da je život stvoren, vilicu i zube bi mogle imati razne druge životinje. Međutim, pošto je život evoluirao, imaju ih samo potomci onog kičmenjaka kod koga su se vilica i zubi prvi razvili. Taj kičmenjak je takodje pripadao filumu Chordate.
Nemaju sve životinje sa notokordom kičmu, ali one koje imaju uvek imaju i notokord. Nemaju sve životinje notokord, ali sva živa bića koja imaju notokord su životinje (ne postoje biljke ili gljive sa notokordom). Sve eukariote nemaju kolagen, ali zato su sva živa bića koja koriste kolagen eukariote.
Ova struktura, koju smo obradili samo za jednu vrstu, čoveka, važi za sve vrste na svetu! Umesto tragova dizajna, pravljenja vrsta tako da odgovaraju određenoj sredini ili ponašanju, ono što vidimo u prirodi su tragovi zajedničkog nasleđa: podela osobina na osnovu zajedničkih predaka – tekovina vrsta koje su se delile na podvrste kako je vreme prolazilo.
Na genetskom nivou, ovo je još jasnije vidljivo. Poređenje gena sa istom funkcijom pokazuje da su sličnosti sve veće kako se srodnost sve bliža – potpuno jednako kako se to događa kada se porede geni unutar porodice! Ako poredimo rođenu braću, oni će biti genetski mnogo sličniji nego kada poredimo braću od strica. Isto je i kada poredimo različite vrste: grana života iz koje su nastale biljke davno se odvojila od stabla iz kog smo nastali mi. Ako uporedimo gene biljaka sa našima, naći ćemo mnoge sličnosti (jer i biljke i mi smo eukariote), ali i mnoge razlike. Ako uporedimo gene gmizavaca, od kojih smo se odvojili znatno kasnije, biće mnogo više sličnosti i mnogo manje razlika. Konačno, ako uporedimo gene sa našim najbližim rođacima, šimpanzama, naći ćemo zapanjujuću sličnost od 98%!

Pomenuti vitamin C je odličan primer genetskog nasleđa. Naime, predak svih primata je imao mutaciju na jednom od gena neophodnih za proizvodnju vitamina C. Taj predak je živeo u džungli, kao i većina primata posle njega, gde su mu bili dostupni sveži plodovi. Pošto je iz plodova dobijao dovoljno vitamina C, pomenuta mutacija je za njega bila neutralna; on je preživeo, i svi njegovi naslednici su nasledili tu mutaciju. Svi primati u svojoj DNK nose ovaj oštećeni gen: i moderni čovek u svakoj svojoj ćeliji nosi kopiju ovog gena, sa greškom koja ga onesposobljava. Kao i svi moderni primati, moderan čovek mora da nastavi tradiciju svog prapretka: mora uzimati dovoljno vitamina C, inače će da oboli od skorbuta.
 
Evolucija Čoveka

I Uvod

Teorija evolucije povezuje sav živi svet u jednu veliku celinu. Najpre pomoću fosila, a danas posredstvom genetskih analiza, naučnici proučavaju nastanak naše vrste počev od jednoćelijskih organizama, istražujući grananje drveta života i tražeći mesta gde su se prapreci raznih vrsta rastali...
Za mnoge ljude evolucija je fantastična ideja, pomoću koje se može sagledati povezanost svega što postoji, i na osnovu koje se može uočiti čovekovo mesto u opštoj shemi postojanja. Za druge, nažalost, ovo je uvreda - kako iko može da tvrdi da je čovek nastao od majmuna? Ovo pitanje se često koristi kao ključni argument u preziru prema nauci i često se može čuti kako kreacionisti nazivaju teoriju evolucije “majmunskom teorijom” ili kako same naučnike nazivaju majmunima.
Ova reakcija je pogotovo zanimljiva kada se uzme u obzir da osnovna tvrdnja nije tačna: ljudi ne potiču od majmuna, i teorija evolucije to ne tvrdi. Evolucija čoveka je mnogo složenija, zanimljivija i duža priča nego što mnogi ljudi misle.
Cilj ovog teksta je da iscrta opšti tok poznatog dela evolucije čoveka, da pokaže šta naučnici znaju, šta se pretpostavljaju, a šta još uvek ne znaju.
Pre nego što počnemo da, korak po korak, razmatramo poznate podatke o evoluciji čoveka, objasnićemo nekoliko osnovnih pojmova o fosilima i paleontologiji i dati pregled opšteg toka razvoja koji je doveo do modernih ljudi. Nakon ovoga, pozabavićemo se svakom glavnom vrstom na putu do modernog čoveka; i konačno, vratićemo se na još jedan opšti pregled, da povežemo sve delove u celinu.
 
a) Fosili



Kosti sporije trunu nego ostatak tela, pa mnogi ljudi misle da kosti traju jako dugo; istina je, međutim, da se pod uobičajenim uslovima kosti potpuno raspadnu u roku od nekoliko godina. U suvim područjima ovo može trajati duže, a u slučaju kada su kosti zaklonjene i potpuno izolovane od vode (recimo, u kamenom sarkofagu), one mogu trajati hiljadama, pa i desetinama hiljada godina. Neke kosti naših predaka su očuvane upravo na ovaj način, što omogućava njihovu detaljnu analizu. Recimo, neke kosti Neandertalaca su tako dobro očuvane, da su naučnici iz njih uspeli da izdvoje DNK i da na osnovu poređenja sa uzorkom DNK modernog čoveka obore teoriju po kojoj su se Neandertalci stopili sa modernim ljudima.
Ipak, kosti stare više od nekoliko desetina hiljada godina počinju da se raspadaju same od sebe čak i u potpuno suvim uslovima i ubrzo se pretvore u prah. Jedini poznati način na koji ove stare kosti mogu biti očuvane jeste proces fosilizacije. U ovom procesu, duboko zakopane kosti bivaju mineralizovane: proteini kostiju bivaju zamenjeni neorganskim mineralima, koji tokom kristalizacije zauzimaju prostor u kome se nalazila kost. Ovim fosil doslovno postaje parče kamena u obliku kosti. Fosili se datiraju pre svega radiometrijskim metodama; kombinacija tri metoda radiodatiranja daje datum fosilizacije na osnovu koga se može odrediti u kom periodu je fosilizovano biće živelo.
Arheologija nalaza je takođe važna. Ako su fosili nađeni u istom sloju kao i ostaci vatre, recimo, ili ostaci kamenog oruđa, ti predmeti se takođe mogu datirati i na osnovu njih se može nešto naučiti o kulturi naših predaka i načinu njihovog života.
 
Zatim, tu je morfološka analiza. Oblik i položaj kostiju, oblik lobanje, zapremina mozga, i mnogi drugi parametri pažljivo se mere i interpretiraju. Na osnovu ovih merenja se uspostavljaju parametri: kako je naš predak hodao, kakvo mu je bilo držanje tela, kako je izgledalo lice, itd.
Konačno, na osnovu datiranja, morfologije i arheoloških nalaza, naučnici pokušavaju da reše zagonetku čovekovog nastanka. Ovaj posao je veoma težak i neizvestan, mada je danas mnogo lakši nego što je bio pre pedeset godina. Masa novih fosilnih nalaza, kao i unapređene, preciznije metode datiranja i analize organskih ostataka, omogućili su značajan napredak...
 
b) Prvi pogled na stablo razvoja čoveka

Pre nego što počnemo da se bavimo pregledom pojedinačnih vrsta i da sistematizujemo koja vrsta je postojala u kom periodu vremena, vredi pogledati par slika. Prvo, pogledajmo kakva je tačno veza između ljudi i ostalih primata:

cladogram.jpg

Kao što se može videti, stablo ljudske vrste je veoma razgranato i ne nalikuje direktnoj liniji koja vodi od majmuna do modernog čoveka. Za opis celog stabla bilo bi potrebno napisati nekoliko knjiga; u okviru ovog teksta, usredsredićemo se na poslednji deo grananja, koji sadrži tri generalne grupe.
Prvu grupu čine Ardipithecus i njegovi rođaci, o kojima ne znamo skoro ništa osim da su postojali. Drugu grupu čine sami Australopitekusi, što uključuje i jednu grupu njihovih predaka, Parantropuse. Treću grupu čini genus Homo, koji obuhvata naše neposredne pretke, praljude koji su govorili jedni sa drugima i koristili alatke u svojoj borbi za opstanak.
Iz ove slike, međutim, stvari i dalje izgledaju mnogo jednostavnije nego što jesu - čini se kao da su nam majmuni “iza ćoška”. Zato bi bilo dobro da pogledamo još jednu sliku na kojoj se vidi raspored fosila pomenute tri grupe kroz vreme:

timeline_1.jpg

Treba imati u vidu da ova slika ne pokazuje koja vrsta iz koje sledi, već samo starost fosila, i njihove najosnovnije osobine. Pogledajmo sada detaljno ove fosile, idući od najstarijih prema najnovijima...
 
II Magloviti početak

Kreacionisti često pričaju kako biolozi izvlače krupne zaključke na osnovu komadića kostiju, ili čak pojedinačnih zuba; ova priča nije tačna – kao što se može videti iz daljeg teksta, naučnici danas raspolažu značajnim brojem veoma potpunih fosila gotovo svih koraka našeg razvoja od prvih Australopitekusa do danas.
Vredi pokazati, međutim, šta se može zaključiti i iz nepotpunih fosila. Za primer, uzmimo tri fosila koji se nalaze u najranijem periodu ljudske evolucije...
Prvi je Sahelanthropus tchadensis, koji nam je poznat na osnovu jedne lobanje i nekoliko delimičnih vilica i zuba, star između šest i sedam miliona godina (fosil je pronađen 2002. godine). Lobanja je tipična za hominide, sa malim mozgom od oko 350 kubnih centimetara (ljudski mozak ima prosečnu zapreminu od oko 1500 cm3), i mnogim drugim osobinama sličnim današnjim šimpanzama. Ali tu je i nekoliko osobina tipičnih za ljudske lobanje, uključujući i daleko manje očnjake nego što je uobičajeno za majmune.
Drugi je Orrorin tugenensis (pronađen 2001.), star šest miliona godina. Sve što imamo od ove vrste jesu delovi kostiju ruke i nogu, kao i ostaci donje vilice. Iako je i dalje očigledno veoma srodan šimpanzi, Ororin je imao zube slične čovekovim, a kosti nogu ukazuju da je, makar deo vremena, hodao na dve umesto na četiri noge.
Treći je Ardipithecus ramidus, otkriven 1994, i najbolje istražen od sva tri pomenuta fosila. Star oko 5,5 miliona godina, Ardipitekus nam je poznat iz oko 45% kompletnog skeleta, i više fragmentarnih lobanja i udova. Oblik zuba je tačno na sredini između zuba šimpanze i ljudskih zuba, osim jednog zuba kod jednog mladog primerka, koji je sličniji zubima šimpanze nego bilo koji drugi zub daljih hominida. Kosti nogu pokazuju da je Ardipitekus najverovatnije bio dvonožac.
 
Šta naučnici zaključuju iz ove tri grupe fosila?
Sahelantropus nam ne govori mnogo. Možda se radi o stvarnom primerku prelaznog fosila, ali možda je reč i o nekoj izumrloj vrsti majmuna. Jedini razlog zbog koga je ovaj fosil važan je to što znamo da je vrsta postojala i znamo gde je otprilike živela, a to nam omogućava da usmerimo dalju potragu za fosilima i možda jednog dana nađemo potpunije fosile, od kojih možemo više da naučimo. S obzirom da je fosil otkriven tek nedavno, potraga je tek u začetku...
Ororin nam govori malo više. Ako ništa drugo, znamo da je postojala vrsta velikih majmuna koji su hodali na dve noge i mogli da stoje uspravno. Da li je on bio jedan od naših predaka? Možda jeste, a možda i nije – odgovor će morati da sačeka dok se ne budu našli kompletniji fosili.
Uzet sam po sebi, Ardipitekus ne govori mnogo; ali ako se uporedi sa fosilima Australopitekusa (o kojima govori sledeće poglavlje ovog teksta), možemo mnogo toga naučiti. Pošto imamo nekoliko različitih fosila, znamo da nije naprosto reč o jednoj jedinki koja je bila deformisana – radi se o izumrloj vrsti koja je najverovatnije hodala uspravno, imala zube koji su ličili na zube Australopitekusa, i čija lobanja pokazuje mnoge osobine koje su tipično ljudske. Mada još uvek nije sigurno da su Ardipitekusi bili među našim precima, oni su sasvim sigurno bili bliski rođaci naših dalekih predaka.
Sa jedne strane, to nije mnogo podataka; ali sa druge strane, ako uzmemo u obzir koliko malo imamo, prikupili smo mnoštvo podataka. Šta se onda događa kada imamo kompletne fosile?
 
III Australopithecus i Paranthropus

Australopitekusi obuhvataju više vrsta, od kojih je jedna i A. afarensis, naš najverovatniji davni predak. Pogledajmo za trenutak stablo razvoja Australopitekusa, i njihovih izumrlih potomaka, Parantropusa:

australopithecus_cladogram.jpg



lucy_large.gif

Australopithecus anamensis je najslabije poznat od svih Australopitekusa. Imamo samo devet nekompletnih fosila starih oko četiri miliona godina, uglavnom kostiju nogu – dovoljno da znamo da to veoma primitivan Australopitekus, da je reč o dvonožcu, i da su zubi slični ljudskim. Ali ovo nije dovoljno da izvučemo dublje zaključke.
Prava priča počinje sa Australopithecus afarensis, koji je najverovatnije među našim direktnim precima. Ova vrsta nam je poznata iz više desetina nalaza, uključujući nekoliko više od 90% kompletnih fosila, među kojima se nalazi čuvena “Lusi” – preko 70% kompletan skelet ženke A. afarensis.
Mada su kreacionisti više godina tvrdili da se zbog Lusinih nepotpunih nogu ne može znati da li je A. afarensis hodao na dve noge, dalji nalazi (pogotovo fosili nađeni u Hadaru, Etiopija) definitivno su potvrdili da su ovi rani Australopitekusi hodali na dve noge.
Lice afarensisa imalo je izbačenu vilicu, sličnu vilici šimpanze. Zubi su bili veoma slični ljudskim, sa mnogo manjim očnjacima nego kod ranijih primeraka. Karlica je prilagođena hodanju, a oblik femura (butne kosti) je takav da bi četvoronožno hodanje bilo veoma neprijatno za afarensise.
 
afarensis_recon.jpg
Zapremina lobanje afarensisa je približno ista zapremini lobanje šimpanze i malo je verovatno da je afarensis bio znatno inteligentniji. Zašto je tako naizgled sporedan detalj, poput hodanja na dve noge, doveo do razvoja tako kardinalnog svojstva kao što je inteligencija? Svi viši primati imaju ruke kojima mogu da hvataju i drže predmete; međutim, upotreba ruku je veoma ograničena, pošto viši primati ne mogu da efikasno koriste ruke u pokretu – čim treba da potrči, šimpanza, recimo, mora da koristi svoje ruke za odupiranje i ravnotežu. Uspravni hod je dozvolio Australopitekusima da drže stvari u rukama dok hodaju, što im je omogućilo da razviju alatke koje su mogli da prenose sa mesta na mesto, da drže u rukama oružje za lov, i da mnogo svrsishodnije koriste tragove inteligencije koju su imali. Vrlo je verovatno da je upravo ovaj napredak bio ključan u razvoju razuma kasnijih potomaka afarensisa.
 
Neki kreacionisti i danas insistiraju da je A. afarensis samo izumrla vrsta majmuna. Takvima preporučujemo da pogledaju skelet prikazan na slici, koji pokazuje afarensisa u hodu. Mada još ne čovek po razumu, afarensis je već hodao kao čovek, uspravno...
Od otkrića potpunih skeleta do danas, urađeno je više rekonstrukcija izgleda afarensisa, od kojih je jedna prikazana ovde. Pri posmatranju ovakvih rekonstrukcija treba imati u vidu da je opšti izgled (pogotovo izgled vilice i očiju) verovatno tačan, ali da su mnogi detalji (boja kože, dlakavost) puko nagađanje.
U savršenom primeru prelaznih fosila, afarensisa je nasledila mnogo razvijenija vrsta poznata kao Australopithecus africanus. Paleontolozi su dugo pretpostavljali da je afarensis bio direktni predak čoveka; međutim, noviji dokazi pokazuju da je afrikanus nasledio afarensisa, i da se negde kod afrikanusa (ili iz neke grupe između afarensisa i afrikanusa) desio veliki razlaz ljudske vrste. Sa jedne strane su se odvojili Paranthropusi, sa druge strane se odvojio genus Homo, čovek.
Veza između vrsta se možda najlakše može videti ako uporedimo stopala i karlice šimpanze, afrikanusa, i modernog čoveka (Homo sapiens):
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top