Teorija Evolucije

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Nestali izotopi – iscureli pešcanici

Postoje i drugi načini da se odredi starost Zemlje. Ako vidimo peščanik kome je sav pesak iscureo na dno, znamo da je od njegovog okretanja prošlo više vremena no što je interval koji on može da izmeri. Takođe, ako utvrdimo da je u steni jednom postojao roditeljski izotop u velikoj količini, ali se u međuvremenu potpuno radioaktivno raspao i nestao, znamo da je radiometrijski časovnik započeo svoj rad u trenutku koji je dalje u prošlosti no što je period vremena koji može da meri. Naučnici znaju za postojanje daleko većeg broja izotopa od onog navedenog u Tabeli 1. Međutim, većina tih izotopa više ne postoji na Zemlji (barem ne u prirodi) jer imaju relativno kratke periode poluraspada i do danas su potpuno nestali. Njihova vremena poluraspada su ponekad kraća od vremenskih perioda koje smo u stanju da izmerimo. Zapravo, svaki poznati hemijski element ima radioaktivne izotope koji više ne postoje na Zemlji!

wiensfig6.gif


[size=-1][/size]

[size=-1]Slika 6: Periodni sistem elemenata. [/size]​
Većina ljudi je makar površno upoznata sa periodnim sistemom elemenata (Slika 6). Nuklearni hemičari i geolozi koriste unekoliko različit sistem koji pokazuje sve izotope datog elementa. Na Slici 7 prikazan je deo ovog dijagrama koji se naziva tabela nuklida. To je u osnovi grafikon koji pokazuje broj protona naspram broja neutrona za različite izotope istog elementa. Svaki hemijski element definisan je svojim brojem protona i time se razlikuje od drugih elemenata. Svaki hemijski element može imati određeni broj izotopa, to jest atoma s različitim brojem neutrona. U tabeli nuklida svaki element zauzima poseban red, a njegovi izotopi se prostiru na desnu stranu i zauzimaju različite kolone. Kalijum (19 protona u jezgru) koji se nalazi u prirodi, može imati ukupan broj protona i neutrona jednak 39, 40 ili 41. Kalijum-39 i kalijum-41 su stabilni, ali kalijum-40 nije i upravo zbog toga se koristi u metodi datiranja kalijum-argon opisanoj ranije u ovom tekstu. Pored ova tri izotopa moguće je proizvesti još veliki broj izotopa kalijuma, ali kako se vidi na desnoj strani Slike 7, njihova vremena poluraspada su jako kratka te oni nestaju vrlo brzo.

wiensfig7.gif


[size=-1][/size]

[size=-1]Slika 7: Deo dijagrama nuklida koji pokazuje izotope argona i kalijuma, kao i neke izotope hlora i kalcijuma. Izotopi prikazani u kvadratima tamnozelene boje mogu se naći u različitim stenama. Izotopi prikazani svetlo zelenom bojom imaju kratke periode poluraspada te stoga više ne postoje u prirodi. Skoro svaki hemijski element iz periodnog sistema ima izotope s kratkim vremenom poluraspada koji, izuzev ako su obnovljeni putem kosmičkog zračenja ili veštačkim radioaktivnim procesima, više ne postoje u prirodi. [/size]​
Ukoliko proučimo listu svih poznatih izotopa, onih koji još uvek postoje u prirodi ali i onih kojih više nema, dolazimo do zanimljivog zaključka – skoro svi izotopi sa vremenom poluraspada kraćim od jedne milijarde godina ne mogu se više naći na Zemlji. Iako, na primer, većina stena sadrži značajne količine elementa kalcijuma, njegov izotop kalcijum-41 (vreme poluraspada 130,000 godina) ne postoji u prirodi, kao što ne postoje ni kalijum-38, -42, -43 itd (Slika 7). Svi prirodni radioizotopi (koji nisu nastali veštačkim putem) jesu oni s vremenom poluraspada od jedne milijarde godina ili dužim, kao što je pokazano na Slici 8. Svi izotopi s kraćim vremenom poluraspada imaju neki izvor koji konstantno obnavlja njihovo prisustvo. Jedan od takvih “kosmičkih” izotopa je i hlor-36 (prikazan na Slici 7), koji će biti detaljnije diskutovan nešto niže. U velikom broju slučajeva, posebno u ostacima meteora, postoje dokazi prisustva izotopa sa kratkim vremenom poluraspada u nekom trenutku u prošlosti koji su u međuvremenu iščezli. Neki od ovih izotopa i njihova vremena poluraspada dati su u Tabeli 2. Ovi izotopi su nepobitan dokaz da je Sunčev sistem nastao pre više vremena no što je njihov period poluraspada. S druge strane, postojanje na Zemlji roditeljskih izotopa sa vremenima poluraspada od jedne milijarde godina i dužim govori snažno u prilog tezi da je Zemlja nastala pre nekoliko milijardi godina. Zemlja je dovoljno stara da su izotopi sa periodima poluraspada manjim od jedne milijarde godina imali dovoljno vremena da potpuno nestanu, ali ipak ne toliko stara da bi nestali izotopi s dužim vremenom poluraspada. Ovo se može ilustrovati s primerom dva peščanika od kojih jedan meri kraći vremenski period i njegov pesak je već iscureo, dok drugi meri duže intervale i još uvek radi.

wiensfig8.gif


[size=-1][/size]

[size=-1]Slika 8: Periodi poluraspada jedinih radionuklida koji se danas nalaze u prirodi a čiji izvor nije više prisutan, iznose milijardu godina ili su duži, što znači da ti izotopi postoje još od vremena nastanka Zemlje. Izotopi s vremenom poluraspada kraćim od toga, više ne postoje u stenama izuzev ukoliko se njihove zalihe ne obnove iz nekog spoljnog izvora. [/size]​
 
Kosmički radionuklidi: ugljenik-14, berilijum-10, hlor-36

Periodi poluraspada poslednjih pet radiometrijskih sistema pobrojanih u Tabeli 1, znatno su kraći od ostalih. Za razliku od radioaktivnih izotopa o kojima je bilo reči ranije, zalihe ovih izotopa konstantno se obnavljaju, i to na dva moguća načina. Uran-234 i torijum-230 obnavljaju se spororaspadajućim uranom-238. O njima ćemo govoriti u sledećem odeljku. Preostala tri sistema iz tabele 1, ugljenik-14, berilijum-10 i hlor-36, proizvode se kada kosmički zraci (visokoenergetske čestice i fotoni) pogode gornje slojeve Zemljine atmosfere. Veoma male količine svakog od ovih izotopa prisutne su u vazduhu koji udišemo i vodi koju pijemo. Kao rezultat toga, sva živa bića (i biljke i životinje), unose veoma male količine ugljenika-14, dok se berilijum-10 i hlor-36 talože na dnu jezera i mora.

Ove kosmološke metode datiranja rade na donekle različitim principima od ostalih. Ugljenik-14 je u naročito širokoj upotrebi za određivanje starosti takvih materijala kao što su kosti, drvo, vlakna, papir i ostaci uginulih biljaka i životinja uopšte. Grubo uzevši, odnos ugljenika-14 i stabilnih izotopa ugljenik-12 i ugljenik-13 relativno je konstantan u atmosferi i živim organizmima i dobro je proučen. Kada živi organizam umre, prestaje unos ugljenika disanjem i hranom, a zatečena količina ugljenika-14 vremenom opada usled radioaktivnog raspada. Koliki je pad odnosa ugljenik-14/ugljenik-12 ukazuje na to koliko je uzorak star. Pošto je period poluraspada ugljenika-14 manji od 6000 godina ova metoda se može koristiti za datiranje uzoraka starih do približno 45000 godina. Fosilni ostaci dinosaurusa ne sadrže ugljenik-14 (izuzev ako su kontaminirani), jer su dinosaurusi istrebljeni pre oko 60 miliona godina. Međutim, ostaci nekih drugih životinjskih vrsta koje su davno nestale, poput mamuta mogu biti datirani metodom ugljenik-14 jer sadrže ovaj izotop. Starost pojedinih praistorijskih ostataka, pa čak i nekih u vezi sa događajima opisanima u Bibliji, može se odrediti metodom ugljenik-14.

wiensfig14.jpg
Rezultati dobijeni ovom metodom pažljivo su upoređeni s poznatim istorijskim datumima i metodama datiranja koji nisu zasnovani na radioaktivnim izotopima. Godovi na stablima, na primer, ako se pažljivo izbroje vrlo su pouzdan način za određivanje starosti drveća. Svaki god apsorbuje ugljenik iz vazduha ili minerala tokom godine u kojoj je nastao. Tačnost metode ugljenik-14 proverava se utvrđivanjem starosti proizvoljno odabranog goda iz centra stabla, a potom se rezultat uporedi s prostim brojanjem godova počev od spoljašnje ivice. Upravo ovaj postupak je primenjen na nekim od najstarijih stabala na svetu, kao što je ”Metuzalem drvo” staro oko 6000 godina. Ovaj metod kalibracije primenljiv je i za duže vremenske periode. Pojedina stabla nađena su u veoma suvom području u blizini granice američkih država Nevade i Kalifornije. Mrtvim stablima u takvim uslovima potrebne su hiljade godina da se potpuno raspadnu. Rast godova u kišnim i sušnim godinama različit je i ako se ovaj model rasta uporedi između živih i mrtvih stabala, kalibracija metoda ugljenik-14 moguća je unazad 11,800 godina. ”Plutajući” istorijski zapisi, koji nisu vezani za sadašnje vreme, postoje čak i za dalje periode iz prošlosti ali se njihova tačnost ne može pouzdano utvrditi. Ulažu se veliki napori da se premoste praznine u vremenskom zapisu kako bi se dobio kontinuiran i pouzdan uvid duboko u praistorijski period. Proučavanjem godova drveta i tako merenim protokom vremena, bavi se nauka dendrohronologija.

Godovi drveta ne daju pouzdanu vremensku referencu dalje od 11,800 godina u prošlost zbog toga što je približno u to vreme na Zemlji nastupila nagla i dramatična promena klimatskih uslova. Tokom perioda ledenih doba, dugovečne vrste stabala nisu rasle u istim područjima Zemlje kao danas. Naučnici su uspeli da s velikom preciznošću rekonstruišu ovaj period promene tako da o klimatskim događajima iz tog vremena imamo znatna saznanja. Teško je, međutim, dati kontinuirani hronološki zapis baziran na metodi godova za ovaj period brzih klimatskih promena. Pre ili kasnije, dendrohronologija će uspeti da pronađe pouzdan godovni zapis kojim će se premostiti sadašnje praznine, dok se međuvremenu metoda ugljenik-14 za vremena koja sežu u prošlost dalje od 11,800 godina kalibriše na druge načine.

Kalibracija metode ugljenik-14 do unazad skoro 50,000 godina, može se obaviti kroz nekoliko različitih postupaka. Jedan od njih je upotreba slojeva materijala koji se talože na dnu jezera ili morskih zaliva. Na nekim od ovih mesta sedimentacija (taloženje čvrstog materijala) relativno je brza i razlikuje se iz godine u godinu tako da je svaki godišnji sloj karakterističan. Ovi slojevi se mogu prebrojati i pretvoiti u godine na isti način kao i godovi drveta. Ako neki od ovih slojeva sadrže biljne ostatke, oni se koriste za kalibraciju metode ugljenik-14.

Drugi postupak kalibracije je da se pronađu relativno novije naslage karbonata (jedinjenja koja sadrže ugljenik) i da se ugljenik-14 nađen u njima uporedi s nalazima nekog drugog brzo raspadajućeg radioaktivnog izotopa. Gde se pronalaze ove naslage karbonata? Tipično mesto su pećine gde kapljice vode koje padaju sa svoda stvaraju veličanstvene stalagmite i druge formacije sa mnogo karbonata. Budući da je većina ovih pećinskih formacija nastala relativno nedavno (i da se nove uvek iznova stvaraju), ovo je vrlo koristan pristup za kalibraciju i potvrdu rezultata nađenih metodom ugljenik-14.
 
Šta nam govori kalibracija metodem ugljenik-14 naspram stvarne starosti? Ako se starost uzorka odredi metodom ugljenik-14 uz pretpostavku da je odnos ugljenika-14 i ugljenika-12 u atmosferi bio sve vreme konstantan, dobiće se mala greška jer se i ovaj odnos neznatno menjao. Slika 9 pokazuje da se udeo ugljenika-14 u atmosferi tokom poslednjih 40,000 godina smanjio približno za faktor dva. Ovo se pripisuje snaženju Zemljinog magnetnog polja koje je u tom periodu bilo u stanju da bolje zaštiti atmosferu od snažnog kosmičkog zračenja pa se i stvaralo manje ugljenika-14 (promene u ponašanju magnetnog polja veoma su dobro proučene. Potpuno obrtanje magnetnog polja, odnosno zamena južnog i severnog magnetnog pola desile su se mnogo puta u Zemljinoj geološkoj istoriji). Mala količina podataka koju imamo za period između 40,000 i 50,000 godina u prošlosti ukazuje da je upravo tada došlo do značajne promene u ponašanju magnetnog polja odnosno da je do tada polje slabilo, a nadalje jačalo. To bi značilo da je u dalekoj prošlosti odnos ugljenika-14 i ugljenika-12 bio niži, ali za ovu hipotezu treba još čvrstih dokaza kako bi bila definitivno potvrđena.

Kakav uticaj ova promena ima na nekalibrisanu metodu ugljenik-14? Donji panel Slike 9 pokazuje razliku između kalibrisanih i nekalibrisanih merenja dobijenih metodom ugljenik-14. Ova razlika je, u opštem slučaju, manja od 1500 godina za starosti do 10,000 godina, ali raste na 6000 godina za starosti do 40,000 godina. Nekalibrisana metoda ugljenik–14 daje manju starost od stvarne. Treba primetiti da skoro dvostruka razlika u količini atmosferskog ugljenika-14, prikazana u gornjem panelu Slike 9, ne znači i dvostruku razliku u starosti. Ona nije veća od trajanja jednog perioda poluraspada koji u ovom slučaju iznosi oko 5700 godina. Ovo je svega oko 15% u ukupnom rasponu od 40,000 godina. Početni deo kalibracione krive (donji pano) veoma je dobro proučen i već dugo u upotrebi tako da svi podaci o starosti uzoraka dobijeni metodom ugljenik-14 za starosti manje od 11 800 godina, daju kalibrisane (tačne) vrednosti ukoliko drugačije nije naznačeno. Ostatak krive koji se proteže do 40,000 godina u prošlost relativno je novijeg datuma, te se njegova šira upotreba tek očekuje.

wiensfig9.jpg


[size=-1][/size]

[size=-1]Slika 9: Odnos ugljenika-14 i ugljenika-12 u poređenju sa današnjim vrednostima (gornji pano). Za razliku od postupaka datiranja koji testiraju veoma stare uzorke, metoda ugljenik-14 zasniva se na poznavanju koncentracije ugljenika-14 u atmosferi u vreme kada je biljni ili životinjiski uzorak koji se testira bio živ. Produkcija ugljenika-14 od strane kosmičkih zraka bila je, za period za koji se ova metoda koristi, približno dvaput veća nego danas. Podaci dobijeni za uzorke do 11 800 godina, potvrđeni su upoređivanjem s metodom brojanja godova drveta, dok su oni za starije uzorke upoređeni s drugim nalazima, kao što su starost stalagmita što je i ovde predstavljeno. Donji pano pokazuje razliku između kalibrisanih i nekalibrisanih merenja starosti uzrokovanih promenama u koncentraciji atmosferskog ugljenika-14 tokom vremena. Podaci o starosti na osnovu metode godova drveta uzeti su iz rada Stuiver et al. (1998) Radiocarbon 40, pp. 1041-1083, dok su podaci na osnovu metode stalaktita uzeti iz Beck et al. (2001)Science 292, pp. 2453-2458. [/size]​
 
Radiometrijsko datiranje geološki mladih uzoraka (< 100,000 godina)

U pojedinim slučajevima moguće je odrediti starost relativno mladih uzoraka koristeći neku od metoda dugoročnog datiranja opisanih ranije. Ove metode mogu se upotrebiti za mlade uzorke ako u njima postoji, npr. relativno visoka koncentracija roditeljskog izotopa. U tom slučaju čak i za tako kratko vreme nastala je relativno velika količina izotopa ćerke. Autori članka u časopisu Science (Nauka) (Vol. 277, pp. 1279-1280, 1997) potvrdili su saglasje rezultata dobijenih metodom argon-argon i stvarne starosti uzoraka lave nastale u poznatoj erupciji vulkana Vezuv u Italiji 79. godine naše ere.

Postoje i drugi načini da se odredi starost geološki mladih uzoraka. Pored ”kosmičkih” radionuklida o kojima je bilo reči ranije, na Zemlji postoji još jedna klasa kratkoživećih (s kratkim periodom poluraspada) izotopa. Ovo su izotopi nastali u nekoj fazi raspada dugoživećih radionuklida kao što su oni ranije pobrojani u Tabeli 1. Kao što je rečeno u odeljku o metodi uran-olovo, radioaktivni raspad urana ne dovodi odmah do stabilnih izotopa olova. Ovaj proces se odvija preko čitave serije nestabilnih međuizotopa da bi se na kraju stiglo do stabilnog olova-206. Dok se sama metoda uran-olovo koristi bez problema za datiranje milionima godina starih uzoraka zbog prisustva ovih međuizotopa, neki od njih imaju periode poluraspada dovoljno duge za datiranje uzoraka i događaja starih manje od nekoliko stotina hiljada godina (ovi periodi poluraspada su daleko manji od jednog hiljaditog dela perioda poluraspada ranije pomenutog roditeljskog urana ili torijuma). Dva najčešće korišćena izotopa iz ove ”uranijumske-serije” jesu uran-234 i torijum-230. Oni su prikazani u poslednja dva reda Tabele 1 i ilustrovani na Slici 10.

Poput ugljenika-14, izotopi iz uranijumske serije s kratkim periodom poluraspada konstantno se obnavljaju procesom raspadanja urana-238 koji se nalazi na Zemlji od trenutka njenog nastanka. Kao i u metodi ugljenik-14, ovi izotopi se mogu iskoristiti za određivanje starosti tako što im se uskrati ovaj izvor obnavljanja; to dovodi do ”pokretanja časovnika”. U metodi ugljenik-14 ovo se događa kada živo biće (npr. drvo) ugine te prestane da unosi ugljenik-14 iz vazduha. Kratkoživeće uranove izotope neophodno je fizički odvojiti od roditeljskog urana. Zahvaljujući svojim hemijskim osobinama, uran i torijum se relativno lako razdvajaju. Uran se, za razliku od torijuma, dobro se rastvara u vodi, tako da su mnogobrojni procesi u kojima se koristi torijum-230 zasnovani na njegovom hemijskom razdvajanju od urana.

wiensfig10.gif


[size=-1][/size]

[size=-1]Slika 10: Šematski prikaz procesa radioaktivnog raspada urana-238 gde su prikazani izotopi sa najdužim periodima poluraspada. Ovi periodi dati su uz naziv svakog od izotopa. Strelice nacrtane punom linijom označavaju direktan proces transformacije jednog izotopa u drugi dok one nacrtane isprekidanim linijama ukazuju na to da postoji jedan ili više međukoraka gde su periodi poluraspada najdužeživećih od ovih izotopa dati ispod crte. [/size]​
Sedimenti nataloženi na dnu okeana imaju veoma malo urana u poređenju sa torijumom. Usled ovoga uran i njegov doprinos obnavljanju zaliha torijuma mogu se zanemariti u mnogim slučajevima datiranja sedimenata. Torijum-230 se ponaša slično dugoživećim izotopima koji su objašnjeni ranije. On formira jednostavan sistem roditelj ćerka i kao takav se koristi za određivanje starosti sedimenata. Sa druge strane, kalcijum karbonati nastali u vodi biološkim procesima (kao što su korali, školjke, zubi ili kosti vodenih stvorenja) apsorbuju malu količinu urana dok torijum ne apsorbuju uopšte (zbog njegove neuporedivo manje koncentracije u vodi). Određivanje starosti ovakvih uzoraka moguće je zbog njihovog nedostatka torijuma. Novonastali koralni greben neće sadržati praktično nikakav torijum. Kako vreme prolazi, deo urana sadržan u njegovim kalcijum-karbonatnim strukturama pretvoriće se u torijum-230. Iako je i sam torijum-230 radioaktivan pa se i sam dalje raspada, ovaj uticaj se može kompenzovati prilikom određivanja starosti uzorka. Matematičke jednačine koje se koriste u ovom slučaju nešto su složenije nego u metodama opisanim ranije, ali metoda uran-234/torijum/230 se uspešno koristi već nekoliko decenija za određivanje starosti koralnih grebena. Poređenje rezultata dobijenih metodom uran-234 s rezultatima dobijenim direktnim posmatranjem godišnjeg rasta koralnih prstenova, dokazuje da je ovaj postupak izuzetno precizan ukoliko se koristi na pravilan način. Tehnika je takođe korišćena za datiranje pećinskih stalaktita i stalagmita već pomenutih u vezi sa kalibracijom metode ugljenik-14. Do danas je obavljeno na desetine hiljada merenja pomoću uranovih izotopa na pećinskim formacijama širom sveta.

wiensfig11.gif
Metoda uran-234/torijum-230 se danas takođe koristi za datiranje ljudskih ili životinjskih kostiju i zuba. Pre pojave ovog postupka starost ovakvih ostataka obično je određivana na osnovu geoloških slojeva neposredno iznad i ispod datog uzorka. Sa razvojem i usavršavanjem metode uran-234/torijum-230, omogućeno je da se njihova starost odredi direktno, a do sada obavljena merenja na zubnoj gleđi pokazuju kako su dobijeni datumi vrlo pouzdani. Ipak, datiranje kostiju može katkad da bude problematično jer su kosti mekše od gleđi i sklonije kontaminaciji iz okolnog zemljišta. Za svako određivanje starosti, saglasnost rezulata dobijenih pomoću nekoliko različitih metoda najbolji je način da se dobiju pouzdani podaci. Ukoliko starost uzorka izlazi izvan opsega metode ugljenik-14 (veća je od 40,000 godina), drugi način za potvrdu rezultata dobijenih torijumom-230 može biti neka od neradiometrijskih metoda poput ESR ili TL opisanih nešto niže.
 
Neradiometrijske metode datiranja za periode od poslednjih 100,000 godina

Ovde će biti napravljena mala digresija od osnovne teme radiometrijskih metoda datiranja kako bi se pomenule i druge tehnike. Važno je imati na umu da je do danas prikupljena ogromna količina podataka o starosti uzorka i drugim događajima u poslednjih 100,000 godina, i koristeći različite metode koje se ne zasnivaju na radioaktivnim elementima i izotopima. Već je pomenuta dendrohronologija (određivanje starosti pomoću godova drveta), a to je tek jedna od brojnih metoda u ovoj grupi. Ovde ćemo se ukratko pozabaviti ovim pitanjem.

Ledena jezgra. Jedan od najboljih načina da se ide dalje u prošlost i tako pređu granice metode godova drveta, jesu sezonske varijacije u naslagama leda na Grenlandu i Antarktiku. Postoje jasno uočljive razlike između leda nastalog tokom zime i leda nastalog u proleće, leto ili jesen. Sezonski slojevi mogu se uočiti i prebrojati na isti način kao i godovi drveta. Razlike među njima sastoje se od: a) vizuelnih razlika usled većih mehurića vazduha i većih kristala leda nastalog u leto u odnosu na zimski, b) slojeva prašine nataloženih u letnjem periodu, c) koncentraciji nitratne kiseline merene preko električne provodnosti leda, d) hemijskom sastavu kontaminata u ledu, e) sezonskim varijacijama u relativnim količinama teškog vodonika (deuterijuma) i teškog kiseonika (kiseonik-18) u ledu. Odnos ovih izotopa je osetljiv na temperaturu u trenutku kada su u vidu snega pali iz oblaka. Količina teškog izotopa je manja tokom hladnijih zimskih meseci, a raste u proleće i leto kada je i temperatura viša. Na osnovu svega rečenog, pomoću ovih pet kriterijuma moguće je precizno razdvojiti slojeve leda nastale tokom godina, a potom ih prebrojati slično godovima. Različiti tipovi slojeva leda pobrojani su u Tabeli 3.

Ledena jezgra dobijaju se tako što se specijalnom opremom buše veoma duboke i uske rupe (slično postupku naftnih bušotina). Kako bušilica napreduje u dubinu, ona seče led u obliku dugačkog valjka (jezgro) koji sadrži netaknute slojeve leda iz daleke prošlosti. Ova jezgra se pažljivo izvlače na površinu gde se popisuju i potom u specijalnim rashladnim komorama odnose u laboratoriju na dalje ispitivanje. Veoma mnogo istraživačkog rada posvećeno je nekolicini ovakvih bušotina gde je izvađen led s dubine od skoro 3000 metara. Ponekad se na samo jednom ovakvom uzorku obavi po nekoliko stotina hiljada merenja i to koristeći samo jednu mernu tehniku
 
Kontinuirani vremenski zapis baziran na jezgrama leda postoji za period 160,000 godina unazad. Pored toga što led “zapisuje” godišnje sezonske varijacije u svojim jezgrima, jasno su uočljivi i pojedinačni dramatični geološki događaji (kao što su snažne vulkanske erupcije) tako je moguća korelacija između različitih ledenih jezgara. Velike istorijske erupcije poput one vulkana Vezuva pre skoro 2000 godina, služe kao referentne tačke kojima se može proveriti tačnost zapisa u ledu do dubine od oko 500 metara. Kako se ide dublje led se nalazi pod većim pritiskom i kompaktniji je te je donekle otežano jasno uočavanje granice između pojedinih slojeva. Iz ovog razloga postoji izvesna nesigurnost u podatke dobijene preko ledenih jezgara za ranija vremenska razdoblja, obično starija od 160,000 godina. S druge strane, greška u datiranju perioda kraćih od 40,000 godina procenjena je na najviše 2%. Greška merenja za periode od 60,000 je oko 10%, a raste do 20% za one duže od 110,000 godina (zasnovano) na direktnom brojanju slojeva leda (D. Meese et al. (1997) J. Geophys. Res. 102, 26,411). Nedavno su apsolutne starosti određene do perioda od 75,000 godina u prošlost na jednoj lokaciji, što je urađeno pomoću kosmogenog radionuklida hlor-36 i berilijum-10; ovi podaci se podudaraju s metodom brojanja sezonskih slojeva. Treba primetiti da nigde u jezgrima leda nisu nađeni dokazi kako su polarni regioni ikada bili pokriveni velikom masom vode, što bi se očekivalo ukoliko se prihvati kao istinita priča o Potopu (G. Wagner et al. (2001) Earth Planet. Sci. Lett. 193, 515).

Varve. Još jedna metoda datiranja koja se zasniva na sezonskim varijacijama u slojevima sedimenata nataloženih pod vodom. Podvodni sedimenti u kojima se mogu uočiti sezonske varijacije u mineralnim ili naslagama organskog porekla, nazivaju se varve. Dva preduslova koja treba da se ispune da bi ova tehnika bila primenjiva jesu: a) sedimenti nataloženi u različitim godišnjim dobima moraju se međusobno razlikovati kako bi uzastopni slojevi dali uočljiv godišnji sled taloženja, i b) sastav dna jezera ne sme biti poremećen nakon što su se sedimenti nataložili. Ovi preduslovi se najčešće sreću kod malih, relativno dubokih jezera na umerenim i visokim geografskim širinama. Plića jezera obično prolaze kroz godišnji ciklus u kojem se toplija voda premešta ka dnu sa dolaskom zime, ali ona dublja imaju konstantan temperaturski profil po slojevima vode tokom cele godine. Ovo znači da su prilike u njima stabilnije što znači manje turbulencija i bolje uslove za formiranje varvi. Uzorci varvi mogu se dobiti bušenjem na sličan način kako se to radi sa jezgrima leda što je opisano ranije, a raspored varvi je do sada proučen u nekoliko stotina jezera širom sveta. Svaki godišnji sloj varvi sastoji se od: a) relativno grubog mineralnog taloga koji u jezero dospe s nabujalim potocima svakog proleća, b) organskog taloga nastalog od ostataka biljaka, algi i polena, c) finog mineralnog materijala nastalog od taloženja tokom leta i jeseni. Kako su ova jezera obično pokrivena ledom tokom zime u ovom periodu taloži se fini organski materijal što predstavlja krajnju sekvencu godišnjeg sloja varvi. Uhodane sekvence varvi uočene su unazad do perioda od 35,000 godina. Debljina sloja i vrste materijala nataloženog u njemu govore mnogo o klimatskim prilikama u vreme kada je sloj nastao. Na primer, polen zarobljen u takvom sedimentnom sloju ukazuje na vrste biljaka koje su rasle oko jezera u vreme taloženja.

Druge tehnike godišnjeg taloženja. Pored godova drveta, jezgara leda i varvi, postoje i druge tehnike zasnovane na godišnjem taloženju koje se koriste za određivanje starosti. Godišnje taloženje u pojedinim koralnim grebenima može se koristiti za određivanje starosti. Korali u opštem slučaju rastu brzinom od 1 cm godišnje i ovi slojevi se lako uočavaju. Kao što je već pomenuto u delu o metodama datiranja sa uranovim izotopima, slojevi korala iskorišćeni su za potvrdu tačnosti tehnike torijuma-230.

Termoluminisencija. Postoji način da se odredi starost minerala i grnčarije koji ne zavisi od radioaktivnih izotopa. Termoluminisencno datiranje ili kraće TL postupak oslanja se na činjenicu kako radioaktivni raspad uzrokuje da pojedini elektroni osnovnog materijala uzorka dobiju dodatnu energiju i završe na višim energetskim orbitama svoga atoma. Broj ovakvih elektrona raste kako materijal uzorka stari i kako proces prirodne radioaktivnosti napreduje. Ako se uzorak zagreje do određene temperature ovi elektroni se vraćaju na svoje originalne niže orbite emitujući pri tome veoma malu količinu svetlosti. Ako se zagrevanje obavi u specijalnoj peći opremljenoj veoma osetljivim detektorom svetlosti ova pojava se može zabeležiti (naziv postupka dolazi od reči termo što znači toplota i luminisencija što znači zračenje svetlosti). Može se napraviti veza između količine emitovane svetlosti i starosti uzorka. TL metoda se u opštem slučaju koristi za datiranje uzoraka starih manje od pola miliona godina. Srodne tehike uključuju optički stimulisanu luminisenciju (OSL) i infracrveno stimulisanu luminisenciju (IRSL). Ove tehnike su kalibrisane na uzorcima poznate starosti i uz pomoć rezulata dobijenih metodom ugljenik-14 i torijum-230. Iako preciznost ovih metoda u određivanju starosti nije tako velika kako kod drugih tehnika datiranja TL se najboljim pokazao u datiranju ostataka grnčarije i fine vulkanske prašine gde ostali postupci nisu uvek lako primenljivi.

Elektronska spin rezonanca (ESR). Poznata i pod nazivom elektronska paramagnetna rezonanaca, ESR metoda se takođe zasniva na promeni elektronske orbite uzrokovane radiokativnim raspadom tokom vremena. Za razliku od TL metode ESR se može koristiti za duže periode vremena čak do dva miliona godina i radi najbolje sa karbonatnim uzorcima poput koralnih grebena i pećinskih formacija. Intenzivno se koristi i za određivanje starosti zubne gleđi kod ljudskih i životinjskih ostataka.
 
Datiranje izlaganja kosmickim zracima. Ova tehnika zasniva se na merenju količine određenih izotopa nastalih kada kosmičko zračenje deluje na izloženu površinu stene. Budući da su meteori koji se kreću po svemiru konstantno izloženi dejstvu kosmičkog zračenja ovaj postupak se dugo koristio za određivanje ”vremena leta” meteora odnosno perioda između njihovog odvajanja od većeg nebeskog tela (npr. asteroida) do udara u Zemlju. Kosmičko zračenje proizvodi malu količinu u prirodi retkih izotopa kao što su neon-21 i helijum-3 koji se mogu meriti u laboratoriji. Uobičajeni period izlaganja dejstvu ovih zraka za meteore je oko 10 miliona godina, ali ovo može da naraste i do jedne milijarde godina za pojedine meteore sa visokim sadržajem gvožđa. U poslednjih 15 godina ovaj postupak se koristi i za datiranje stena na Zemlji. U ovom slučaju stvari su mnogo komplikovanije budući da Zemljino magnetno polje i atmosferski omotač apsorbuju najveći deo kosmičkog zračenja. Prilikom određivanja starosti uz pomoć ove metode mora se uzeti u obzir nadmorska visina stene koja se posmatra jer atmosferska zaštita od kosmičkog zračenja opada sa visinom, a mora se paziti i na geografski položaj jer se zaštita magnetnog polja menja od jednog do drugog Zemljinog pola. Uprkos svemu postupak zemaljskog izlaganja kosmičkim zracima se pokazao veoma korisnim u mnogim slučajevima.
 
Možemo li zaista imati poverenja u postojeće metode odredivanja starosti?

U ovom tekstu obrađeno je mnoštvo dokaza da je Zemlja nastala u veoma davnoj prošlosti. Podudarnost rezultata dobijenih različitim metodama datiranja, bilo radiometrijskim ili ne-radiometrijskim, i na stotinama hiljada uzoraka je veoma uverljiva. Ipak, pojedini hrišćani se i dalje pitaju može li se verovati nečemu što se dešavalo u tako dalekoj prošlosti. Odgovor na ovo mogao bi se svesti na sledeće kontra-pitanje: Možemo li verovati bilo čemu iz prošlosti? Zašto verujete da je npr. Abraham Linkoln ikada postojao? Verovatno zato što bi bilo izuzetno teško izmisliti postojanje Abrahama Linkolna i što bi se u tom slučaju moralo falsifikovati na stotine fotografija, novinskih članaka i drugih predmeta kako bi uverili ljude u njegovo postojanje. Osim toga, zašto bi neko to radio? Situacija je veoma slična kod određivanja starosti stena jedino što ovde imamo zapis u tim stenama umesto istorijskih spisa koji govore o događajima iz poznate istorije. Razmislite o sledećem:



  • Postoji preko 40 razlicitih radiometrijskih metoda za određivanje starosti i veliki broj drugih, ne-radiometrijskih metoda poput godova drveta ili ledenih jezgara.
  • Nalazi svih ovih metoda se međusobno slažu – ogromnom većinom i za milione godina u prošlost. Pojedini hrišćani tvrde kako postoji velika razlika u merenjima različitim metodama, ali u stvari to nije tačno. Razlike u merenjima koje zaista postoje su male, a da bi se odbranila teza o ”mladoj Zemlji” nalazi različitih metoda morali bi međusobno odstupati za nekoliko redova veličine (10,000, 100,000, milion ili više puta). Nesaglasnost u merenjima različitim metodama koja se može naći u naučnoj literaturi svodi se na marginalne greške, odnosno nekoliko procenata, a nikako za red ili nekoliko redova veličine!
  • Ogromna količina do sada prikupljenih podataka govori u prilog Zemlje stare nekoliko milijardi godina. Nekoliko stotina laboratorija širom sveta aktivno radi na određivanju starosti Zemlje. Njihovi rezulati su saglasni i ukazuju na veoma staru Zemlju. Samo prošle godine objavljeno je više od hiljadu naučnih radova na temu radiometrijskog datiranja u priznatim naučnim publikacijama, a stotina hiljada merenja obavljeno je za poslednjih 50 godina. Praktično sva govore u prilog tezi o staroj Zemlji.
  • Stope radioaktivnog raspada merene su tokom poslednjih 60 godina i nisu uočene nikakve promene. A prošlo je skoro sto godina otkako je stopa raspada urana-238 prvi put otkrivena.
  • Nalazi kako metoda koje mere duboku starost tako i onih koje rade sa kraćim vremenskim periodima potvrđeni su na uzorcima lave nastale u istorijski poznatim erupcijama tokom perioda od nekoliko hiljada godina.
  • Matematički aparat za određivanje starosti iz rezultata merenja je relativno jednostavan
Poslednje tri tačke zaslužuju da se posebno istaknu. Pojedini hrišćani i zastupnici teze o mladoj Zemlji tvrde kako je moguće da se nešto menja sa vremenom tako da izgleda starije nego što stvarno jeste. U određivanju starosti nekom od radiometrijskih metoda postoje samo dve promenljive na koje bi se mogao primeniti ovaj argument a to su period poluraspada i vreme. Za starost stene da izgleda veća nego što jeste bilo bi neophodno da se periodi poluraspada svih izotopa prisutnih u steni menjaju usklađeno jedan sa drugim. Ovakva promena dovela bi do promene samog protoka vremena (ne zaboravite da se naši časovnici danas usklađuju sa standardizovanim i ekstremno preciznim atomskim časovnicima!). I to se moralo dogoditi bez našeg znanja tokom poslednjih 100 godina što je već 5% perioda od Hrista na ovamo.

Osim toga naučnici već dugo koriste ”vremeplov” kako bi dokazali da su periodi poluraspada različitih radioaktivnih elemenata nepromenjeni tokom miliona godina. Ovaj vremeplov ne omogućava naučnicima da zaista odu u prošlost, ali se sa njim mogu posmatrati davni događaji koji su se odigrali daleko od nas. Ovaj vremeplov poznatiji je pod nazivom teleskop. Pošto je Univerzum tako ogroman svetlosti i slikama udaljenih događaja potrebno je dugo vremena kako bi stigli do nas. Teleskopi nam omogućavaju da posmatramo supernove (eksplodirane zvezde) na tako velikim udaljenostima da je svetlosti sa tih zvezda bilo potrebno nekoliko stotina hiljada ili miliona godina da stigne do Zemlje. Tako imamo situaciju da posmatramo događaje koji su se odigrali mnogo hiljada ili miliona godina ranije. I šta vidimo kada pogledamo u tu duboku prošlost? Veći deo svetlosti koju odašilje supernova pogonjen je novo-stvorenim roditeljskim radioaktivnim elementima. To znači da se radioaktivni raspad može posmatrati u zraku svetlosti supernove. Ovo omogućava da se zabeleže periodi poluraspada različitih elemenata tokom perioda od hiljada ili miliona godina. Svi nalazi dobijeni na ovaj način su potpuno saglasni sa periodima poluraspada utvrđenim na Zemlji. Ne ostaje drugo do da se zaključi kako su ovi periodi nepromenljivi bez obzira koliko daleko u prošlost gledali.

Neki pojedinci tvrde da se brzina svetlosti promenila tokom vremena, i da je putovala brže u prošlosti. Međutim, pomenuti astronomski dokazi ukazuju na činjenicu da se brzina svetlosti nije promenila jer bismo u suprotnom uočili velike razlike između perioda poluraspada elemenata sa udaljenih zvezda i onih na Zemlji.
 
Sumnjičavci ne odustaju

Pojedini ljudi olako odbacuju rezulate geološkog datiranja tvrdeći da nijedna stena nije zatvoreni sistem (odnosno da nije potpuno izolovana od svoje okoline tako da niti izgubi niti primi spolja izotope korišćene za datiranje). Govoreći sa strogo tehničke tačke gledišta ovo bi moglo biti istina – u proseku možda jedan od hiljadu milijardi atoma datog izotopa iscuri iz stene, ali ova beznačajna promena ne čini nikakvu razliku u konačnom rezultatu. Pravo pitanje bi bilo ”da li je data stena dovoljno slična idealizovanom zatvorenom sistemu da bi se rezultati merenja mogli smatrati istim kao i za zatvoreni sistem”? Od ranih 60-tih mnoštvo knjiga i naučnih radova napisano je na ovu temu. U ovim napisima detaljno je objašnjeno koji minerali se uvek mogu datirati određenom metodom, koji mogu pod određenim uslovima, a koji će pak verovatno dati pogrešne rezultate. Razumevanje ovih uslova je deo geologije. Geolozi se trude da kad god je moguće koriste najpouzdaniju metodu za dati uzorak i da uporede rezultate nekoliko različitih metoda.

Postoje i pokušaji da se odbrani pozicija ”mlade Zemlje” tvrdnjama kako se periodi poluraspada mogu promeniti i da to može biti učinjeno uz pomoć malo poznatih atomskih čestica poput neutrina ili muona ili čak kosmičkih zraka. Ovo je, u najboljem slučaju, nategnut argument. Iako je tačno da pojedine čestice dovode do promena u nuklearnom jezgru ovo ne utiča na periode poluraspada. Nuklearne promene su jako dobro proučene i po pravilu su neznatne u stenama. U stvari, najznačajniji nuklearni proces u stenama je sam radioaktivni raspad o kome se ovde govori.

Postoje svega tri slučaja kada su primećene značajnije promene perioda poluraspada, svi su strogo tehničke prirode i nijedan ne utiče na metode određivanja starosti obrađene u ovom tekstu.



  1. Svega jedan od njih odigrava se pod uslovima kakvi vladaju na Zemlji, a i to je u slučaju izotopa koji se ne koristi za datiranje. Prema teoriji, zarobljavanje elektrona je tip radioaktivnog raspada u kome je najverovatnije da će doći do promene perioda poluraspada u uslovima visokog pritiska ili u prisustvu jake hemijske reakcije. Teorija takođe tvrdi da će ovo biti najizraženije kod veoma lakih elemeneta (onih sa malom atomskom masom). Veštački stvoren izotop, berilijum-7, je baš takav slučaj. Pokazano je da se njegov period poluraspada menja za oko 1.5% pod različitim hemijskim uticajima. U drugom slučaju period poluraspada ovog izotopa se promenio za mali deo procenta kada je primenjen ekstremno visoki pritisak od 270,000 atmosfera što je ekvivalentno dubinama od oko 700 km ispod površine Zemlje. Sve poznate stene, sa mogućim izuzetkom dijamanta, potiču sa znatno manjih dubina. U stvari, berilijum-7 se uopšte i ne koristi za određivanje starosti stena jer ima period poluraspada od svega 54 dana. Teži elementi su daleko manje skloni promenama perioda poluraspada pod ekstremnim uslovima. Greška merenja dobijena u slučaju da se ove promene uzmu u obzir bila bi najviše nekoliko stotih delova jednog procenta.
  2. 2. Fizički uslovi koji vladaju u jezgrima zvezda ili oni pod kojima nastaju kosmički zraci veoma su različiti od bilo čega što se sreće u stenama na Zemlji. I pored toga, samo-proklamovani ”eksperti” često mešaju ove dve stvari. Kosmički zraci su atomske čestice sa veoma, veoma visokom energijom koje lete kroz svemir. Radioaktivni raspad zarobljavanjem elektrona, pomenut ranije, se ne može odigrati u kosmičkim zracima sve dok oni ne uspore. Ovo zbog toga što atomska jezgra koja se kreću tako velikim brzinama nemaju elektrone koji su pak neophodni da bi došlo do ovog tipa radioaktivnog raspada. Drugi slučaj predstavlja materijal u središtu zvezda koji se nalazi u stanju plazme gde elektroni takođe nisu vezani za svoja atomska jezgra. U uslovima ekstremno visokih temperatura kakve vladaju u zvezdanim jezgrima dolazi do sasvim drugačijeg tipa raspada. Beta-raspad vezanog stanja (Bound-state beta decay) je poseban tip radioaktivnog raspada u kome atomsko jezgro emituje elektron koji završava na nekoj od energetski-vezanih elektronskih orbita bliskih samom jezgru. Ova pojava zabeležena je kod izotopa poput disprozijum-163 i renijum-187 pod specijalnim uslovima nalik onim u jezgrima zvezda. Sva ”normalna” materija uključujući svu materiju koja se nalazi na Zemlji, Mesecu ili meteorima ima elektrone u normalnim pozicijama tako da ovi slučajevi nikada ne važe za obične stene ili bilo šta drugo čija je temperatura niža od nekoliko stotina hiljada stepeni.
    Kao primer nekorektne primene ovih principa na postupak određivanja starosti može se navesti tvrdnja jednog od zastupnika ideje mlade Zemlje da je Bog koristio plazmu prilikom stvaranja Zemlje pre nekoliko hiljada godina. Ovaj autor iznosi ideju da bi rapidni radioaktivni raspad renijuma pod ekstremnim uslovima vrele plazme mogao objasniti zašto stene pokazuju veliku umesto male starosti. Problem je što ideja zanemaruje nekoliko bitnih stvari kao npr. a) plazma ima uticaja na svega nekoliko metoda datiranja i, važnije, b) stene i vrela gasna plazma su dve potpuno nespojive forme materije. Materija bi prvo morala da se ohladi iz stanja plazme pre nego što bi mogla da formira stene. U takvom scenariju kako bi se stene hladile i očvršćavale njihovi radioaktivni ”časovnici” bi bili startovani od početka, a starost stena bi bila jednaka nuli. Da bi ova ideja držala vodu bilo bi neophodno da sve stene na svetu umesto što pokazuju veliku dugovečnost, imaju istu starost (oko 4000 godina). Očigledno je da ovo nema dodirnih tačaka sa stvarnošću.
  3. Poslednji slučaj uključuje materiju koja se kreće velikom brzinom. Dokazano je da atomski časovnici postavljeni na veoma brzim svemirskim brodovima usporavaju neznatno (oko 1 sekundu za godinu dana) kao što je i predviđeno Ajnštajnovom teorijom relativiteta. Nijedna stena u Sunčevom sistemu ne kreće se takvom brzinom da bi to značajnije uticalo na proces određivanja njene starosti.
Svi pobrojani slučajevi su usko specijalizovani i veoma dobro proučeni. Ni jedan od njih ne može da promeni starost stena na Zemlji ili bilo gde drugde u Sunčevom sistemu. Zaključak je još jednom da su izmereni periodi poluraspada apsolutno pouzdani u bilo kom kontekstu određivanja starosti stena na Zemlji ili čak na drugim planetama. Zemlja i nebeska tela koja vidimo oko nas su, kako izgleda, veoma stari.
 
Prividna starost?

Ne bi bilo u suprotnosti sa naučnim dokazima tvrditi kako je sve oko nas Bog načinio relativno nedavno, ali tako da izgleda kao da je veoma staro, baš kako je u Knjizi Postanja 1 i 2 Bog stvorio Adama kao potpuno odraslog čoveka (što ukazuje da je i u trenutku nastanka izgledao relativno star). Ovu ideju detaljnije je razradio Filip Henri Gose (Phillip Henry Gosse) u njegovoj knjizi ”Omfalos: Pokušaj da se razveže geološki čvor”, koja je napisana svega dve godine pre Darvinove ”Poreklo vrsta”. Ideja o lažnom prividu velike starosti više pripada filozofiji i teologiji no nauci tako da je nećemo detaljnije razrađivati. Problem s ovom teorijom – i to veliki – jeste da bi Bog u tom slučaju izgledao kao obmanjivač. Ipak, neki ljudi nemaju problem sa tim. Činjenica je da su cele prošle civilizacije bile u krivu (ili obmanute?) u pogledu naučnih ili teoloških ideja. Bez obzira na filozofske zaključke važno je uočiti da je prividno stara Zemlja u saglasnosti sa velikom količinom naučnih dokaza.
 
Pravilno tumačenje Istine

Kao hriščani, veoma je važno da pravilno razumemo Reč Božju. Uprkos tome, u periodu od srednjeg pa sve do 18. veka mnogi su insistirali kako Biblija tvrdi da je Zemlja, a ne Sunce, centar našeg planetarnog sistema. Nije da su ljudi naprosto tako mislili, već su potvrdu zaista i nalazili u Svetom Pismu: ”Utvrdio si zemlju na temeljima njenim, da se ne pomesti na vek veka.” (Psalm 104:5), ili ”I stade Sunce i ustavi se Mesec, dokle se ne osveti narod neprijateljima svojim. Ne piše li to u knjizi Istinitog? I stade Sunce nasred neba i ne naže k zapadu skoro za ceo dan” (Isus Navin 10:13č zašto bi pisalo da je Sunce stalo ako je zapravo Zemljina rotacija ta koja uzrokuje dan i noć), kao i mnoštvo drugih primera. Rasprava o starosti Zemlje je, bojim se, vrlo slična. Ali, ja sam optimista. Danas ima mnogo hrišćana koji prihvataju pouzdanost geološkog datiranja i smatraju da to ne narušava duhovnu ili istorijsku nepogrešivost Božje Reči.

wiensfig13.jpg
Kao naučnici mi se svakodnevno bavimo upravo onim što je Bog otkrio o sebi preko Univerzuma koji je Njegova kreacija. Psalmisti su se divili načinu na koji se Bog, Stvoritelj Univerzuma, brinuo o ljudima: ”Kad pogledam nebesa Tvoja, delo prsta Tvojih, Mesec i zvezde, koje si Ti postavio. Šta je čovek, te ga se opominješ, ili sin čovečji, te ga polaziš? (Psalm 83-4). Na početku 21. veka imamo još više razloga za divljenje, znajući koliko je ogroman Univerzum u kome živimo, koliko su stare stene i planine i sa kakvom je preciznošću načinjeno sve oko nas. Uistinu, Bog je veći nego što možemo i da zamislimo.
 
DODATAK: Najčešće zablude u vezi sa radiometrijskim metodama datiranja

Postoji nekoliko zabluda za koje se čini da su preovlađuju među hrišćanima. Većina njih je već objašnjena ranije u tekstu, a ovde je dat kraći pregled.



  1. Radiometrijsko datiranje bazira se na navodnoj starosti fosila koja je utvrđena davno pre pronalaska ovih metoda.
    Ovo je potpuno netačno iako se često navodi kao “argument” u nekim tekstovima o teoriji mlade Zemlje. Radiometrijsko datiranje zasniva se na periodima poluraspada radioaktivnih izotopa. Ovi periodi izmereni su mnogo puta tokom poslednjih 40-90 godina. Oni nisu kalibrisani prema fosilima.
  2. Niko još nije izmerio periode poluraspada, oni su poznati jedino preko indirektnog zaključivanja.
    Periodi poluraspada mere se direktno tokom poslednjih 40-100 godina. U pojedinim slučajevima uzorak radioaktivnog materijala je izvagan a potom ostavljen da miruje dugo vremena. Količina izotopa-ćerke bi zatim bila izvagana. U mnogim slučajevima lakše je meriti periode poluraspada preko oslobođene enrgije koju svaki raspadajući atom emituje. U tom cilju se uzorak čistog roditeljskog elementa pažljivo važe, a zatim postavlja ispred Gajgerovog brojača gama zraka. Ovi instrumenti beleže broj raspadajućih čestica tokom dugih perioda vremena.
  3. Ako su periodi poluraspada dugi milijardama godina nemoguće je izmeriti ih tokom svega nekoliko godina ili decenija
    Primer dat u odeljku pod naslovom “radiometrijski časovnik” pokazuje kako se ostvaruje precizno određivanje perioda poluraspada direktnim brojanjem raspadajućih čestica tokom jedne decenije ili kraćeg vremena. Ovo je moguće zbog zbog toga što a) sve krive radioaktivnog raspada imaju identičan oblik (Slika 1), a jedina razlika je sam period poluraspada i b) bilioni raspadajućih čestica mogu biti prebrojani tokom jedne godine koristeći samo delić grama roditeljskog elementa sa periodom poluraspada od milijarde godina. Osim toga, vulkanska lava nastala u istorijski poznatim erupcijama precizno je datirana čak koristeći i metode sa dugim periodima poluraspada.
  4. Stope radioaktivnog raspada su slabo proučene tako da su starosti određene na osnovu njih netačne
    Većina stopa raspada poznata je do unutar greške od 2%. Greška je tek nešto veća za renijum (5%), lutecijum (3%) i berilijum (3%) koji su opisani u vezi sa Tabelom 1. Takve male neodređenosti su nedovoljan razlog da bi se odbacilo radiometrijsko datiranje. Da li je stena stara 100 ili 102 miliona godina ne predstavlja veliku razliku.
  5. Mala greška prilikom određivanja perioda poluraspada dovodi do velike greške kod određivanja starosti
    Pošto se za određivanje starosti koriste eksponencijalne jednačine moguće je da neki ljudi misle kako bi ovaj argument mogao biti tačan, ali on to ustvari nije. Period poluraspada u tim jednačinama ne pojavljuje se u samom eksponentu (što se može i videti u odeljku o metodi kalijum-argon) tako da će greška od 2% u periodu poluraspada voditi do greške od 2% u sračunatoj starosti.
  6. Periodi poluraspada mogu biti promenjene pod uticajima okoline
    Ovo nije tačno, barem u kontekstu određivanja starosti stena. Atomi radioaktivnih elemenata korišćenih u tehnikama datiranja podvrgnuti su ekstremnim temperaturama, pritiscima, vakumu, ubrzanjima kao i snažnim hemijskim reakcijama. Ovi uslovi su daleko oštriji od bilo čega što jedna stena u Zemljinoj kori može da iskusi pa ipak nisu primećene pomena vredne promene u periodima poluraspada. Jedini izuzeci (koji pak nemaju nikakvu ulogu u datiranju) pomenuti su u odeljku “Sumnjičavci ne odustaju” nešto ranije.
  7. Mala promena u intenzitetu nuklearnih sila verovatno je ubrzala atomske časovnike tokom prvog dana Stvaranja Zemlje pre nekoliko hiljada godina dajući privid veoma starih stena koje vidimo danas.
    Starost stena meri se od trenutka njihovog nastanka. Da bi ovakva promena u nuklearnim silama unutar jezgra atoma imala bilo kakav uticaj na metode datiranja ona se morala odigrati nakon što su Zemlja i stene na njoj formirane. Da bi se zatim napravila razlika kakvu zastupaju pobornici mlade Zemlje bilo bi neophodno da su se periodi poluraspada skratili sa nekoliko milijardi na svega nekoliko hiljada godina što predstavlja odnos od najmanje milion puta. Ali ako se uzme da su periodi poluraspada zaista prošli kroz ovakvu transformaciju to bi dovelo do velikih fizičkih promena na Zemlji. Za primer uzmimo poznatu činjenicu da se Zemlja zagreva radioaktivnim procesima unutar svog jezgra. Ako bi ovaj proces bio ubrzan (skraćivanjem perioda poluraspada) milion ili više puta ogroman toplotni puls bi naprosto istopio celu Zemlju uključujući i sve stene o kojima govorimo. Nijedna starost stena tada ne bi izgledala velika.
  8. Stope raspada su mogle da usporavaju tokom vremena dovodeći do pogrešnih rezulata određivanja starosti
    Postoje dva načina preko kojih doznajemo da se ovo nije dogodilo: a) stope raspada potvrđene su uz pomoć “vremenske mašine“ odnosno teleskopa i b) nema smisla sa matematičke tačke gledišta. Obe ove tvrdnje objašnjene su odeljku pod naslovom “Može li se zaista verovati metodama za određivanje starosti”.
 
<LI>Umesto perioda poluraspada (kada je polovina originalnog elementa nestala) trebao bi se koristiti period punog raspada (kada je ceo element nestao)
Za razliku od peska u peščaniku koji curi konstantnom brzinom bez obzira na preostalu količinu u gornjem delu uređaja broj radioaktivnih atoma koji se raspadaju proporcionalan je broju koji se još nije raspao. Slika 1 pokazuje kako je nakon dva perioda poluraspada preostala svega 1/2 x 1/2 = 1/4 originalnog elementa. Nakon 10 ovih perioda ostaje svega 2-10 = 0.098%. Period poluraspada je naprosto lakši za definisanje i rad nego onaj period kada je sav element nestao. Naučnici ponekad koriste izraz “prosečni period raspada” što znači prosečan životni vek roditeljskog atoma. Ovo uvek iznosi 1/ln(2) = 1.44 ´ period poluraspada. Većini ljudi je period poluraspada jednostavno lakši za razumevanje. <LI>Da bi se odredila starost stene mora se poznavati početna količina roditeljskog elementa, a nema načina da se izmeri koliko je roditeljskog elementa bilo prilikom nastanka stene.
Veoma je lako sračunati početni sadržaj roditeljskog elementa, ali ova informacija i nije potrebna da bi se odredila starost stene. Sve metode datiranja rade poznavajući sadašnji sadržaj roditeljskog i elementa-ćerke. Originalni sadržaj N0 roditeljskog elementa je jednostavno N0 = Nekt gde je N sadašnji sadržaj, t vreme, a k konstanta zavisna od perioda poluraspada. <LI>11. Ne postoji način da se odredi koliko je novonastalog elementa, odnosno izotopa-ćerke bilo u steni u početnom trenutku što dovodi do pogrešnih rezultata.
Dobar deo ovog teksta posvećen je upravo tehnikama i metodama kojima se utvrđuje početni sadržaj izotopa-ćerke. Ovo obično znači korišćenje više od jednog uzorka date stene i izvodi se se upoređivanjem odnosa sadržaja roditeljskog i izotopa-ćerke u odnosu na sadržaj stabilnog izotopa iz uzoraka sa različitim relativnim sadržajem roditeljskog elementa. Na primer, u metodi rubidijum-stroncijum poredi se odnos rubidijum-87/stroncijum-86 sa odnosom stroncijum-87/stroncijum-86 za različite minerale. Iz ovoga se može utvrditi koliko bi izotopa ćerke bilo prisutno kada ne bi postojao roditeljski izotop što je zapravo jednako početnoj količini izotopa-ćerke. Slike 4 i 5, kao i objašnjenje dato uz njih govore kako se ovaj postupak najčešće izvodi. Iako metod nije 100% imun na greške ostaje mogućnost upoređivanja nalaza nekoliko različitih postupaka datiranja što će potvrditi (ili odbaciti) pouzdanost utvrđene starosti. <LI>Postoji svega nekoliko različitih metoda datiranja
U ovom članku pobrojano je mnoštvo različitih metoda radiometrijskog datiranja a ukratko su diskutovane i neke ne-radiometrijske metode U stvari, broj postojećih metoda iz obe grupe je daleko veći. Više od 40 različitih radiometrijskih metoda je danas u upotrebi, kao i brojne ne-radiometrijske koje ovde nisu pomenute. <LI>“Radijacijski oreoli” u stenama dokazuju da je Zemlja zapravo mlada
Ovaj pojam (radiation halos) odnosi se na male oreole (svetle krugove) na mestima gde su u stenama koncentrisani radioaktivni elementi. Smatra se da oreoli potiču od polonijuma koji je jedan od produkata raspadanja urana sa vrlo kratkim periodom poluraspada. Verodostojno objašnjenje nastanka ovog fenomena iz tako kratko-živućeg elementa bilo bi da oreoli i nisu nastali od početne koncentracije radioaktivnog materijala, već pre da je voda koja curi kroz pukotine u mineralu dovela do hemijske rekacije i uzrokovala da novo-stvoreni polonijum ispadne iz rastvora na određenom mestu i tu se gotovo trenutno radioaktivno raspadne. Oreol bi tako nastajao tokom dugog perioda vremena iako njegov centar ni u jednom trenutku ne bi sadržavao više od nekoliko polonijumovih atoma. “Hidrotermalni” efekti se ponekad odigravaju na načine koji mogu izgledati čudni kao što je dobro poznata činjenica da se zlato, hemijski potpuno inertan metal sa veoma malom rastvorljivošću, koncentriše u vidu žila duž žila kvarca akcijom vode tokom dugih perioda vremena. Neki istraživači otkrili su oreole nastale indirektnim radioaktivnim raspadom zvanim “difuzija rupe” što je zapravo električni efekat u kristalu. Ovo bi moglo da znači kako oreoli uopšte i ne dolaze od kratko-živućih izotopa.
U svakom slučaju oreoli od nakupina urana su daleko češći u stenama. Pošto uran ima jako dug period poluraspada ovim oreolima treba barem nekoliko stotina miliona godina da se formiraju. Upravo zbog ovog većina ljudi i smatra kako oreoli upravo predstavljaju dokaz za vrlo staru Zemlju. <LI>Istraživačka grupa sastavljena od zastupnika teorije “mlade Zemlje” objavile je rezulate istraživanja gde je poslala nekoliko stena nastalih u erupciji vulkana Sveta Jelena 1980. godine u laboratoriju za određivanje starosti. Starost određena metodom kalijum-argon iznosila je nekoliko miliona godina. Ovo dokazuje da se radiometrijskim metodama datiranja ne treba verovati.
Istina je da postoje ”trikovi” kojima se može “prevariti” radiometrijsko datiranje ako se koristi na neodgovarajući način. Svako može pomeriti kazaljke na satu i potom očitati pogrešno vreme. Na isti način ljudi koji svesno žele da pokažu kako radiometrijske metode daju pogrešne rezultate mogu zaista i da ih dobiju. Geolozima je već više od 40 godina poznato da se metoda kalijum-argon ne može koristiti za stene stare svega 20 ili 30 godina. Objavljivanje ovog nalaza kao potpuno novog otkrića je jednostavno neodgovarajuće. Razlozi za ovaj pogrešan rezulat diskutovani su u odeljku o kalijum-argon metodi ranije. Možete biti sigurni da je starost određena pomoću nekoliko različitih metoda gotovo uvek tačna izuzev u slučajevima kada je uzorak previše težak za testiranje usled preteranih metamorfoza ili velikog sadržaja ksenolita. <LI>Nizak sadržaj helijuma u zrnima cirkona dokazuje da su ovi minerali znatno manje starosti no što govore radiometrijske metode
Zrna cirkona su važna u uran-torijum-olovo metodama datiranja jer imaju visok sadržaj uranovih i torijumovih izotopa. Helijum takođe nastaje kao posledica raspada urana i torijuma, ali pošto se radi o gasu sa veoma malim atomima helijum lako “pobegne” iz stene. Istraživači su proučavali stope difuzije helijuma iz cirkona pod pretpostavkom da bi brzina stvaranja i brzina ”nestajanja” trebale biti približno jednake. Međutim, pretpostavke o temperaturnim uslovima u steni tokom vremena su najverovatnije neosnovane u ovom slučaju.
 
<LI>Činjenica da se helijum i argon, nastali radioaktivnim raspadom u unutrašnjosti Zemlje, još uvek ispuštaju dokazuje kako je Zemlja mlada.
Radioaktivni roditeljski izotopi uran i kalijum imaju veoma duge periode poluraspada kao što je pokazano u Tabeli 1. Unutrašnjost Zemlje još uvek sadrži velike količine ovih elemenata od kojih kojih nastaju argon i helijum. Postoji takođe i vremenska zadrška između njihovog nastanka i ispuštanja u atmosferu. Ako se uzme da je Zemlja geološki mlada, do sada bi nastalo veoma malo argona i helijuma. Ako se uporedi vreme potrebno da se u atmosferi nađe sadašnja količina argona sa starošću Zemlje od 4,6 milijardi godina vidi se veoma velik stepen podudarnosti. <LI>Voda iz Nojevog Potopa mogla je da ispere radioaktivne izotope iz stena te tako poremeti ispravno pokazivanje starosti
Ovo se ustvari našlo na jednoj od kreacionističkih Web strana! Tačno je da voda može da utiče na određivanje starosti površine stena ili drugih delova koji su bili u kontaktu sa vodom, ali u opštem slučaju nema nikakvih problema prilikom datiranja stena sa dna jezera, reka ili okeana. Osim toga, ako je ispiranje uticalo na stene ono bi uticalo na različite izotope na potpuno različite načine. Starosti određene različitim metodama bile bi u potpunom nesaglasju. Ako se desila poplava globalnih razmera, zašto onda postoji bilo koja stena oko čije starosti se različite metode slažu? U stvari, skoro identični rezultati, dobijeni različitim metodama, zaštitini su znak radiometrijskog datiranja. <LI>Znamo da je Zemlja veoma mlada zbog ne-radimetrijskih indikatora kao što je stopa taloženja u okeanima
Postoje brojni parametri koji, ako se ekstrapoliraju iz sadašnjeg stanja bez uzimanja u obzir promena na Zemlji tokom vremena, izgleda da ukazuju na unekoliko mlađu Zemlju. Ovi argumenti ponekad izgledaju dobro na veoma jednostavnom nivou ali ne drže vodu ako se u obzir uzme cela slika. U ovu kategoriju bi spadalo slabljenje Zemljinog magnetnog polja (bez osvrtanja na čvrste dokaze o čestim obrtanjima magnetnog polja), sadržaju soli u okeanima (bez uzimanja u obzir taloženja na dnu), stopu taloženja na okeanskom dnu (ne razmatrajući zemljotrese i pomeranje Zemljine kore, odnosno tektonskih ploča), razmerno malo meteorskih udara u Zemlju (zaboravljajući uticaj erozije ili tektonskih pomeranja), debljinu sloja prašine na Mesecu (izostavljajući kompresiju i otvrdnjavanje tokom vremena), stopu udaljavanja Zemlje i Meseca (ne računajući promene u režimu plime i oseke ili unutrašnjih sila) itd. Iako ovi argumenti padaju čim se pogleda cela slika, dokazi koji podržavaju veliku starost Zemlje dobro se uklapaju u svaku od pobrojanih oblasti. <LI>Samo su ateisti i liberali ukljuceni u radiometrijsko datiranje
činjenica je da postoji veliki broj verujućih hrišćana koji se aktivno bave radiometrijskim datiranjem i koji mogu iz prve ruke da posvedoče o njegovoj validnosti. Veliki broj ostalih hrišćana čvrsto veruje kako radiometrijsko datiranje pokazuje da je Bog stvorio Zemlju pre nekoliko milijardi, a ne hiljada godina. <LI>Različite metode datiranja obično daju nesaglasne rezultate
Ovo uopšte nije tačno. Upravo činjenica da različite metode daju podudarne rezultate i navodi naučnike da imaju toliko poverenja u njih. Skoro svaki univerzitet ili biblioteka u SAD imaju naučnu literaturu poput časopisa Science, Nature itd. kao i specijalizovane geološke žurnale u kojima se obrađuju rezultati ispitivanja starosti stena. Svako je dobrodošao (od javnosti se to i očekuje!) da sam pročita šta u njima piše. Rezultati su javni, nisu sakriveni, i ljudi ih mogu sami videti kad god požele. Više od hiljadu naučnih radova objavljuje se na ovu temu svake godine i praktično su svi u potpunom saglasju.
 
Rečnik pojmova

Alfa raspad. Radioaktivni raspad pri kojem atomsko jezgro emituje alfa česticu. Alfa čestica se sastoji od dva neutrona i dva protona, što je isti broj kao i u jezgru atoma helijuma. U ovom tipu raspada izotop-ćerka je za četiri atomske jedinice mase lakši od roditeljskog izotopa. Alfa raspad se najčešće sreće kod teških elemenata.

Atom. Najmanja poznata jedinica materije koja se ne može dalje deliti. Prosečan atom ima prečnik od jednog desetomilijarditog dela centimetra i sastoji se jezgra (sastavljenog od protona i neutrona) koje je okruženo elektronima.

Beta raspad. Radioaktivni raspad u kojem jezgro atoma emituje ili apsorbuje elektron ili pozitron. Izotop-ćerka ima istu atomsku masu kao i roditelj, ali ima jedan neutron više i jedan proton manje, ili obrnuto. Pošto je broj protona različiti izotop-ćerka je različit element sa različitim hemijskim osobinama od roditelja.

Beta-raspad vezanog stanja (bound-state beta decay). Poseban slučaj beta raspada gde elektron izbačen iz jezgra završava na nekoj od nižih orbita elektronske ljuske. Ovo se dešava isključivo kod onih atoma koji su lišeni elektrona i koji bi se u normalnim uslovima nalazili na nižim elektronskim orbitama. Zbog toga se ovakav vid raspada dešava samo u jezgrima zvezda i prvi put je ustanovljen devedesetih godina XX veka.

Ćerka. Element ili izotop nastao kao rezultat radioaktivnog raspada roditeljskog elementa ili izotopa.

Datiranje. Proces određivanja starosti objekta. Izraz je nastao od engleske reči ”dating”.

Dendrohronologija. Određivanje godišnjeg rasta godova drveta. Kontinuirani zapis rasta godova drveta korišćen je za kalibraciju metode ugljenik-14 do 10,000 godina u prošlost. ”Plutajući” (ne-kontinuirani) dendrohronološki zapis postoji za još dalje periode prošlosti.

Datiranje izlaganja kosmickim zracima. Određivanje starosti površine stena izloženih dejstvu kosmičkih zraka. Meri se sadržaj neona-21, helijuma-3 i drugih kosmogenih izotopa koji nastaju u stenama na koje padaju kosmički zraci.

Deuterijum (teški vodonik). ). Teški izotop vodonika čije jezgro ima jedan proton i jedan neutron, za razliku od običnog vodonika koji u jezgru ima samo jedan proton. Vodonik u molekulima vode je uglavnom obični, ali postoji i mali sadržaj deuterijuma.

Element. Materija čiji atomi imaju određeni broj protona i neutrona. Svaki element ima jedinstvene (unikatne) osobine. Elementi se mogu dalje razvrstati u izotope sa skoro istim fizičkim osobinama izuzev njihove atomske mase ili karakteristika vezanih za radioaktivni raspad.

Izotop. Atomi određenog elementa koji imaju istu atomsku masu. Većina elemenata ima više od jednog izotopa. Većina elemenata korišćenih za radiometrijsko datiranje imaju jedan radioaktivni i najmanje jedan stabilni izotop. Na primer ugljenik-14 (sa atomskom masom jednakom 14) je radioaktivan, dok neki obični izotopi poput ugljenika-12 i ugljenika-13 nisu.

Jezgro. Centar atoma koji se satoji od protona i neutrona. Atom se sastoji od jezgra i elektrona koji kruže oko njega.

Kalibracija. Proveravanje rezultata merenja rezultatima neke druge metode za koje se obično smatra da su pouzdaniji. U osnovi, svaka merna metoda, bio to termometar, obični lenjir ili komplikovaniji merni uređaj zahteva kalibraciju kako bi davao tačan rezultat.
 
Karbonat. Pojam koji je ovde korišćen u širem značenju. Opisuje naslage koje sadrže karbonatne anione. Karbonati igraju važnu ulogu u mnogim pećinama gde pećinske formacije nastaju kao rezultat rastvaranja i ponovnog nakapavanja materijala koji reaguju sa ugljenom (karbonatnom) kiselinom. Karbonati u novijim pećinskim naslagama korisni su zato što imaju visok ugljenični sadržaj koji se koristi za kalibraciju radioaktivnog ugljenika rezultatima metoda na bazi uranovih izotopa.

Kosmički zraci. Visoko-energetska čestica koja leti kroz svemir. Zemljina atmosfera zaustavlja kosmičke zrake, ali u tom procesu oni neprestano proizvode ugljenik-14, berilijum-10, hlor-36 kao i neke druge radioaktivne izotope u malim količinama.

Kosmogeni. Nastao dejstvom kosmičkih zraka. Ugljenik-14 se naziva kosmogenim jer nastaje kada kosmički zraci pogode čestice Zemljine atmosfere.

Ksenolit. U doslovnom značenju: ”strano parče stene unutar druge stene”. Neke stene sadrže u sebi komade drugih, obično starijih, stena. Ovi komadi otpali su sa zidova kanala kojima je tekla vulkanska lava te su se pomešali sa lavom i na kraju očvrsnuli ali bez da su i sami prošli kroz proces topljenja. Ksenoliti se ne pojavljuju u većini stena, a ako ih ima obično se mogu uočiti i golim okom. Ukoliko ostanu neprimećeni može doći do pogrešnog datiranja stene (može se desiti da se odredi starost starijeg komada ksenolita).

Ledena jezgra. Dugački komadi leda izvađeni specijalnim bušilicama iz ledenih naslaga na Grenlandu ili Anktartiku.

Logaritam. Funkcija inverzna eksponencijalnoj. Obično se zapisuje skraćenicom ”ln”. Logaritam veličine u eksponentu je sama ta veličina. Matematički to se zapisuje ovako: ln (ex) = x. Savremeni kalkulatori obično imaju taster (ln) čijim pritiskom se može izračunati logaritam datog broja.

Magma. Užareni materijal od koga nastaju stene. Magma koja izbije na površinu Zemlje naziva se lava.

Metamorfoza. Dugotrajan proces zagrevanja stena do temperatura koje su dovoljno visoke da dovedu do promene kristalne strukture, ali nedovoljne da potpuno istope stenu. Metamorfoza obično dovodi do promene ili čak ponovnog startovanja radiometrijskih časovnika, iako su pojedine radiometrijske metode otpornije na ovu pojavu od drugih.

Molekul. Grupa atoma koje na okupu drže hemijske sile.

Nuklidi. Protoni i neutroni koji sačinjavaju atomsko jezgro (nukleus)

Olovo–olovo metoda datiranja. Varijanta metode uran-olovo u kojoj se mere samo izotopi olova.

Period poluraspada. Vreme potrebno za radioaktivni raspad polovine početnog broja atoma.

Plazma. Gasovito stanje materije u kome su atomi pretvoreni u jone, odnosno nemaju isti broj protona i elektrona.

Radioaktivan. Element koji teži da se promeni u neki drugi element. Tokom promene, ili raspada, oslobađa se energija bilo kao svetlosti ili u formi visoko-energetskih čestica.

Radiometrijsko datiranje. Određivanje vremenskog intervala (npr. vremena proteklog od formiranja stene) preko procesa radioaktivnog raspada materijala. Radiometrijsko datiranje je samo jedna od nekoliko grupa metoda korišćenih za određivanje starosti stena.

Raspad. Transformacija jednog radioaktivnog elementa ili izotopa u drugi. Samo određeni izotopi su nestabilni te stoga podložni procesu raspada, dok se ostali smatraju stabilnim.

Raspad zarobljavanjem eletrona. Jedini tip radioaktivnog raspada koji pretpostavlja prisustvo čestice – elektrona – izvan jezgra atoma. Stopa raspada zarobljavanjem elektrona koji se dešava u lakim elementima odnosno onim koji imaju manji broj elektrona u ljusci može se neznatno promeniti dejstvom visokog pritiska ili jakih hemijskih reakcija. Ovo znači malu (delić procenta) promenu u periodima poluraspada. Promena u periodima poluraspada nije primećena kod izotopa korišćenih u metodama datiranja.

Roditelj. Element ili izotop koji se radioaktivno raspada. Element ili izotop koji nastaje raspadom naziva se ćerka.

Stalaktit. Cilindrična ili konusna naslaga materijala, u opštem slučaju karbonatna ili argonitna (forma kalcijum-karbonata) koja visi sa pećinske tavanice i obično se formira kristalizacijom karbonata iz vode koja kaplje.

Stalagmit. Karbonatni stub ili uzvišenje koje se izdiže iz krečnjaka sa pećinskog poda. Nastaju od karbonata rastvorenih u vodi koja kaplje iz stalktita iznad njih.

Svetlosna godina. Jedinica za merenje udaljenosti (a ne vremena!). Svetlosna godina je rastojanje koje pređe zrak svetlosti tokom jedne godine i iznosi oko 9,6 biliona (hiljada milijardi) kilometara. Zvezde na drugom kraju naše galaksije udaljene su oko 70,000 svetlosnih godina što znači da mi sada gledamo svetlost (koja uključuje i informacije o periodima poluraspada osnovnih elemenata) koja je odatle krenula pre 70,000 godina. Druge galaksije se nalaze na daleko većem rastojanju i ono što vidimo kada ih posmatramo dogodilo se znatno ranije u prošlosti.

Talog (taloženje, polaganje, depozit). Mineral ili peskoviti materijal prikupljen na jednom mestu dejstvom vode ili akumuliran u vidu žile.

Termoluminiscencija (TL). Metoda za određivanje starosti koja se koristi na mineralima ili ostacima grnčarije. Umesto da se zasniva na periodima poluraspada ovaj postupak meri ukupnu radijaciju oslobođenu u mineralu od trenutka kada je nastao. Radijacija izaziva promene u kristalnoj strukturi čineći da se elektroni nalaze na višim orbitama nego što je uobičajeno. Kada se uzorak ovakvog materijala zagreje do određene temperature ovi elektroni se vraćaju na niže orbite oslobađajući pri tome malu količinu svetlosti koja se može registrovati uz pomoć osetljivog detektora svetlosti. Ukupna količina oslobođene svetlosti govori o starosti uzorka jer je povezana sa ukupnom radijacijom u uzorku. Varijante ove metode su optički-stimulisana-luminiscencija (OSL) i infracrveno- stimulisana-luminiscencija (IRSL).

Tri-izotopni dijagram. U postupcima određivanja starosti ovo je dijagram koji na jednoj osi pokazuje roditeljski izotop, a na drugoj izotop-ćerku. I roditelj i izotop-ćerka dati su u vidu odnosa sa nekim drugim izotopom-ćerkom koji nije nastao radioaktivnim raspadom. Tako vertikalna osa daje odnos ćerka-izotop /stabilni izotop, a horizontalna roditelj/stabilni izotop. Ovaj tip dijagrama daje starost stene nezavisno od originalne količine izotopa.

Uranova serija izotopa. Raspad dugo-živećih (sa dugim periodom poluraspada) urana-238, urana-235 i thorijuma-232 koji daju kratko-živeće izotope koji se potom raspadaju u lakše radioaktivne elemente sve dok se proces ne okonča nastankom nekog od stabilnih izotopa olova.

Varva. Sedimentni (nataloženi) sloj u kome se uočavaju sezonske karakteristike tokom jedne godine. Ovi slojevi mogu biti korišćeni za određivanje starosti na način sličan godovima drveta.

Vulkanska stena. Stena nastala od istopljene vulkanske lave. Druga dva tipa stena su sedimentne (taložne) stene formirane sporim sabijanjem naslaga zemlje i peska, te metamorfne stene nastale od nekog drugog tipa dugotrajnim dejstvom visokih temperatura.

Zatvoreni sistem. Sistem (stena, planeta itd.) koji nema razmenu informacija ili materije sa svojom okolinom. U stvarnosti zatvoreni sistemi ne postoje jer uvek postoji razmena, ali ako je ona beznačajno mala u odnosu na ukupnu razmenu unutar sistema (na pr. ako je u datiranju gubitak ili dobitak radioaktivnih atoma beznačajan) sa prakitčne tačke gledišta sistem se može smatrati zatvorenim.
 
Abiogeneza

Često se može među kreacionistima čuti argument da evolucija ne može biti tačna pošto se još uvek ne zna kako je život na Zemlji nastao. Ovaj argument je netačan, iz prostog razloga što se evolucija ne bavi nastankom života. Evolucija je teorija o razvoju života, a da bi bilo razvoja, život mora već postojati. Da li je prvi život nastao hemijskim procesima, da li je pao na zemlju iz svemira, da li ga je stvorio Bog, ili su ga napravili vanzemaljci – za evoluciju je ovo potpuno nebitno.

Radi ilustracije, uporedimo ovo sa jednom drugom teorijom: teorijom gravitacije. Ova teorija objašnjava kako tela koja poseduju masu deluju jedna na druge, i koje zakonitosti vladaju među njima. Međutim, otkud telima masa uopšte? Zašto materija ima težinu? Nijedan naučnik na svetu ne zna odgovor na ovo pitanje, mada postoje razne hipoteze. Šta ovo znači za nauku? Upravo ono što je napisano: mi znamo kako gravitacija deluje i kako nastaje, ali ne znamo odakle ona potiče.
Isto važi i za evoluciju. Iako i dalje ne znamo kako je nastao život na Zemlji, mi znamo da je taj život u početku bio jako primitivan, i da se kroz proces evolucije polako razvijao i postajao sve kompleksniji. O nastanku života, za sada, naučnici ne mogu da tvrde ništa definitivno; evolucija je, međutim, činjenica.

Polje nauke koje istražuje nastanak života se naziva abiogeneza (“nastanak iz neživog”). Mada se ovaj sajt bavi prvenstveno evolucijom, vredi baciti pogled na ono što danas znamo o abiogenezi, načinima na koji se ona mogla odigrati, i razlozima zbog kojih naučnici istražuju ovu oblast.
 
1. Zašto nauka ne traži Boga?

“Ono što meni nije jasno je sledeće: i sami naučnici kažu da ne znaju odakle život potiče. Zašto onda ne kažu da ga je možda stvorio Bog?”

Ove reči, ili nešto veoma slično njima, se često mogu čuti od strane kreacionista, i predstavljaju jedno od retkih dobrih pitanja. Zaista, zašto naučnici ne zamisle da je Bog stvorio život?

Da bi smo odgovorili na ovo pitanje kako treba, napravimo prvo jednu analogiju. Zamislimo detektiva koji je pozvan da reši zagonetno ubistvo. čovek je ubijen pucnjem iz pištolja, a telo je nađeno u sobi bez prozora, zaključanoj iznutra. Detektiv pogleda sobu, pogleda žrtvu, počeše se po glavi, i kaže “Rešenje je očigledno! Ovog čoveka mora da je ubio neki duh!” I onda se okrene i ode kući.

Verovatno bi se svi složili da ovaj detektiv baš i nije preterano bistar.

Ali zašto detektiv ne treba da uzme ideju o duhu-ubici u obzir? Postoje dva odgovora na ovo pitanje. Prvi je verovatoća: u svoj istoriji, ne postoji nijedan dokumentovan i dokazan slučaj da je neki duh pucnjem iz pištolja ubio čoveka. Sa druge strane, postoji ogroman broj slučajeva u kojima su ljudi uspeli da izvrše krajnje neobična ubistva, i da svoje tragove sakriju sa neverovatnom veštinom. Razuman detektiv će pretpostaviti, na osnovu svog prethodnog iskustva i istorije koja mu je na raspolaganju, da je zločin izvršio neki čovek; i krenuće u potragu za dokazima pomoću kojih može da rekonstruiše način na koga je takvo ubistvo moglo biti izvedeno, i kako je ubica uspeo da izađe iz zaključane sobe.

Drugi razlog je nedostatak dokaza. Sve i da je ubica neko natprirodno stvorenje, otkud detektiv zna da je u pitanju baš duh? Možda je u pitanju neka vila, ili možda Deda Mraz? Osim ako ne nađe nekakve dokaze da duh postoji, i da je baš taj duh izvršio ubistvo – detektiv ne može da tek tako svaljuje krivicu. Njegova izjava je čista izmišljotina: umesto da pokuša da istraži zločin, on je prosto izmislio krivca.

Posao naučnika je veoma sličan poslu detektiva: naučnik mora da nađe dokaze o tome kako je život na zemlji nastao, koji procesi su “odgovorni”, i koji je bio redosled događaja. U istoriji nauke, ne postoji nijedan zabeležen slučaj da se bilo šta živo pojavilo odjednom, potpuno stvoreno. Takođe ne postoji nijedan primer Boga koji se pojavljuje na Zemlji i menja stvari. Do sada, u svojih tri stotine godina postojanja, moderna nauka nije pronašla ništa što se kosi sa osnovnim prirodnim zakonima, i što funkcioniše kroz procese koji su drugačiji od tih prirodnih zakona.

Naučnik koji kaže “Bog je stvorio život” pravi istu grešku koju pravi detektiv kada kaže “duh je izvršio ubistvo”. Duh možda jeste izvršio ubistvo, ali detektiv prvo mora da nađe neki dokaz da bi to mogao da kaže. Bog možda jeste stvorio život, ali nijedan naučnik nije našao nikakve dokaze za to.

Prema tome, naučnici nemaju izbora: oni moraju da istražuju na osnovu onoga što nauka poznaje, i moraju da prate dokaze koje do sada imaju. Šta će naći sutra – niko ne zna. Ostaje nam da sačekamo i vidimo...
 
2. Šta je to organizam?

Da bi smo razumeli šta abiogeneza pokušava da objasni, pogledajmo za trenutak od čega se sastoji život kakav danas poznajemo.

Jedinica života je ćelija. Svi organizmi na svetu počinju svoj život od jedne jedine ćelije, uključujući tu i čoveka (koji počinje život kao oplođena jajna ćelija u materici svoje majke). Najprostiji organizmi na svetu su jednoćelijski, i prema tome, zadatak abiogeneze je da pokuša da nađe način na koji su takvi organizmi mogli nastati. Da bi smo to istražili, moramo prvo pogledati od čega se sastoji jedna standardna prosta bakterijska ćelija.

image001.jpg
Ćelija je ograničena membranom, koja se sastoji od dvostrukog zida sačinjenog od masnih kiselina. Unutrašnjost ćelije je ispunjena citoplazmom, rastvorom u kome se nalazi celokupna mašinerija života. Tri osnovna dela čine ovu mašineriju i upravljaju procesima koji omogućavaju život.

Proteini su “radnici” u okviru ćelije. Skoro svi procesi koji se odvijaju unutar ćelije su funkcija proteina. Proteini unose hranu u ćeliju, pretvaraju tu hranu u upotrebljivu energiju, izbacuju otpadne materije, kontrolišu jedni druge, popravljaju oštećenja...

DNK, dezoksiribonukleinska kiselina, predstavlja “kontrolni centar” ćelije. Nizovi baza u okviru DNK sadrže kodove na osnovu kojih se proizvode proteini, kao i sekvence koje određuju koliko čega će se proizvoditi u kojim uslovima, i signale koji kontrolišu glavne događaje u životu ćelije (recimo, kada će ćelija početi da se deli).

RNK, ribonukleinska kiselina, se javlja u nekoliko različitih oblika. Prvi oblik vrši ključnu funkciju u proizvodnji proteina. Naime, proteini se ne proizvode na osnovu DNK kodova: umesto toga, DNK kod biva prvo iskopiran u RNK kod, koji zatim na velikim molekularnim strukturama poznatim kao ribozomi služi kao osnova za proizvodnju proteina. Ovi lanci RNK koji tako prenose poruku od DNK do ribozoma se nazivaju mRNK (‘m’ dolazi od “messenger”, engleske reči za “glasnika”)

image002.gif


Međutim, naučnici su dugo bili iznenađeni činjenicom da su sami ribozomi većim delom sastavljeni od RNK. Ova, ribozomalna RNK (rRNK) igra ključnu ulogu u objašnjenju abiogeneze.

Proteini su lančani molekuli, sastavljeni od manjih delova poznatih kao amino-kiseline. DNK sadrži informacije o tome koje amino-kiseline treba povezati u kakvom redu da bi se proizveo određeni protein. Te informacije bivaju iskopirane na mRNK, koja onda ide do ribozoma, koji onda povezuju jednu po jednu amino-kiselinu u lanac, dok na kraju ne nastane čitav protein. Amino-kiseline, međutim, ne idu same od sebe do ribozoma: tamo ih nose, jednu po jednu, posebni molekuli transportne RNK (tRNK).

Konačno, tu su razni oblici malih RNK molekula koji kontrolišu koji geni će biti kopirani sa DNK, menjaju druge RNK molekule, i ponekad učestvuju u reakcijama zajedno sa proteinima. RNK, otud, obavlja veliki broj funkcija u ćeliji – još jedna činjenica koja će biti veoma važna za abiogenezu.

Vratimo se sada našem osnovnom pitanju: kako je ovakav sistem mogao nastati spontano, dejstvom prirodnih zakona? Naučnici su ubrzo otkrili da je ovo pitanje previše kompleksno, i da je potrebno podeliti ga u dva potpitanja:
- kako su nastali osnovni molekuli koji čine žive organizme danas?
- kako su se ti molekuli organizovali u prvo živo biće?
 
3. Sastavni Delovi

Uri i Miler su još 1953. godine izveli svoj čuveni eksperiment kojim su pokazali da amino-kiseline mogu nastati kroz spontane hemijske reakcije u atmosferi za koju se tada smatralo da je postojala na ranoj zemlji. Praktično svi kreacionistički tekstovi o nastanku života pominju ovaj eksperiment, i ukazuju na probleme sa njime: atmosfera verovatno nije bila onakva kao što su Uri i Miler mislili, u njihovim eksperimentima ne nastaju sve amino-kiseline koje se nalaze u današnjim živim organizmima, itd.

To je sve tačno. Ali Miler-Uri eksperiment je izveden pre više od pedeset godina, i jedini značaj njihovih rezultata je to što su prvi pokazali da je takva “slučajna sinteza” moguća. Od njihovog eksperimenta do danas, naučnici su našli da razne amino-kiseline (preko sedamdeset različitih vrsta, daleko više nego dvadeset amino-kiselina koje se pojavljuju u modernim organizmima) nastaju raznim mehanizmima, na najrazličitijim mestima. Pokazano je da uslovi slični onima u blizini podvodnih vulkanskih izvora, na primer, generišu ne samo masivne količine amino-kiselina, već i osnovnih masti. Još značajnije, iz razloga koje ćemo obraditi malo niže, nađeno je preko dvadeset načina pomoću kojih mogu spontano nastati značajne količine purinskih i pirimidinskih baza, osnovnih sastojaka u sklopu RNK i DNK.
 
Možda najzanimljiviji nalazi su oni koji pokazuju nastanak osnovnih blokova života u svemiru. Mnogi kreacionisti misinterpretiraju (namerno ili iz neznanja) ove nalaze, i pitaju “ako je život došao na zemlju iz svemira, kako je onda nastao u svemiru?”. Mada su se neki poigravali ovom idejom sredinom šezdesetih godina prošlog veka, nijedan ozbiljan naučnik ne tvrdi da je život došao iz svemira. Ono što jeste došlo iz svemira su pojedinačne amino-kiseline, nukleinske baze, i drugi molekuli koji čine današnja živa bića.

Kako ovo znamo? Ostaci više različitih meteorita sadrže značajne količine amino-kiselina i drugih organskih supstanci (najznačajniji od ovih je Murčison meteor, nađen u Australiji, u kome je nađena mešavina više desetina različitih amino-kiselina). Astronomi su ustanovili da komete sadrže velike količine istih ovih supstanci, i da su organski molekuli sveprisutni na mnogim neočekivanim mestima u svemiru. Veoma kompleksni policiklični organski molekuli su čak nađeni u ogromnim količinama kako plutaju kroz svemir u okviru nebula! Otud, mi znamo da je velika količina takvih materijala došla na zemlju u ranom periodu njenog razvitka. Ono što ne znamo je da li su ti materijali bili važni za nastanak života na zemlji, ili je život nastao nekim drugim putem... Za sada, svemir kao izvor materijala je samo jedna od mogućih hipoteza.
U svakom slučaju, danas više nije pitanje da li osnovne supstance koje čine život mogu nastati nezavisno, same od sebe – znamo da mogu, i stotine eksperimenata izvršene u zadnjih pedeset godina to potvrđuju. Pitanje je kako su se one povezale u prvu živu ćeliju?
 
4. Moderna teorija abiogeneze: RNA svet

image003.gif


U potrazi za izvorom života, naučnici su veoma brzo ustanovili da dve neizostavne osobine današnjih ćelija ne predstavljaju ozbiljnu prepreku abiogenezi. Prva od ovih je ćelijska membrana. Naime, membrane većine modernih ćelija se sastoje od masnih kiselina, dugačkih molekula čija jedna strana privlači molekule vode, dok ih druga strana odbija. Ovakve masne kiseline, ubačene u vodu, same od sebe formiraju takozvane lipozome, dvostruke zidove identične membranama modernih ćelija.

Takođe, otkriveno je da neki od najprimitivnijih oblika jednoćelijskih organizama, takozvane arheje, imaju ćelijske membrane napravljene od kompleksnih šećera, a da virusi koriste kapsule sastavljene u potpunosti od proteina. Otud, prvi oblici života su mogli da koriste više različitih materijala za proizvodnju prvog ćelijskog zida, i takav zid bi se formirao sam od sebe.

image004.jpg
Druga stvar koja ne predstavlja problem će mnogima koji su čitali kreacionističku literaturu doći kao veliko iznenađenje: radi se o samoj DNK. Kao što smo već videli ranije u ovom tekstu, informacije sadržane u DNK prvo moraju da se iskopiraju u RNK da bi mogle da se koriste. Takođe, ako pogledamo hemijsku strukturu DNK i RNK, možemo da zapazimo da su one praktično identične. Razlike (označene plavom bojom na slici) su minimalne: jedan jedini atom kiseonika je uklonjen, i to ne sa baza koje sadrže informacije, već sa šećera riboze, koji služi samo da drži baze povezane u nizu. Jedna od DNK baza, timin, je u RNK zamenjena veoma sličnom bazom uracilom (razlika je opet minimalna, čini je samo jedna dodata metil grupa). Takođe, mnogi veoma kompleksni virusi nose sve svoje informacije isključivo u RNK obliku, što pokazuje da ne postoji razlog zašto organizam ne bi mogao da živi i da se razmnožava bez korišćenja DNK.

čemu DNK onda uopšte služi, zašto postoji? Razlog je stabilnost. DNK je mnogo stabilnija od RNK, što omogućava organizmima da budu veći i kompleksniji. Organizam koji svoje informacije čuva na RNK može da preživi i da se razmnožava, ali ima granicu koju ne može da pređe: ako njegovi geni postanu preveliki, i ako evoluira previše novih gena, statistička verovatnoća da će se njegova RNK raspasti na nekom važnom mestu postaje prevelika.

Prvobitni organizmi su, po pretpostavci, bili primitivni. Prema gornjem, možemo da pretpostavimo da bi oni svoje gene držali na RNK nizovima, i da je DNK nastala tek kasnije – evolutivni korak koji je omogućio nastanak prvih kompleksnih organizama, i koji je druge organizme zasnovane na RNK brzo potisnuo van slike.

Ostaju nam, dakle, proteini i RNK – odake su oni došli. Ovo je dugo vremena bila najveća misterija abiogeneze.

Proteini su centar današnjeg života. Njihova glavna funkcija je kataliza, ubrzavanje hemijskih reakcija koje bi inače bile previše spore da omoguće upotrebu energije u procesima neophodnim da bi život opstao. Ribozomi, koji proizvode proteine, su kompleksne strukture koje se i same sastoje od nekoliko proteina, okupljenih oko dugačkog lanca rRNK. Krajnje je neverovatno da bi takva struktura mogla nastati sama od sebe. A ako nije, kako onda objasniti paradoks – ako su proteini potrebni za proizvodnju proteina, kako je nastao prvi protein?

Odgovor na ovo pitanje je počeo da se javlja tek početkom osamdesetih godina prošlog veka, kada su otkrivene dve krajnje iznenađujuće stvari. Prvo je otkriveno da u ribozomima, katalizu reakcije koja od pojedinačnih amino-kiselina proizvodi protein ne vrše drugi proteini, već molekuli rRNK i tRNK. Proteini služe samo da stabilizuju i optimizuju proces!
 
Istovremeno, usledila je čitava bujica otkrića novih katalitičkih RNK molekula, sa specifičnim funkcijama katalize identičnim onima koje obavljaju proteini. Otkriveni su RNK molekuli koji povezuju amino-kiseline jedne sa drugima (primitivni ribozomi), koji seku, vezuju ili kopiraju druge RNK molekule ili delove samih sebe, koji povezuju pojedinačne amino-kiseline sa specifičnim RNK molekulima (formirajući tako primitivnu tRNK), itd.

U roku od par godina, moderna ideja abiogeneze se kristalizovala, i u zadnjih petnaest godina većina istraživanja je usmerena u ovom novom pravcu, i svaka godina donosi nove napretke. Recimo, jedno od većih pitanja je bilo kako se pojedinačni sastavni delovi RNK povezuju u lance koji mogu da vrše katalizu; sredinom devedesetih, otkriveno je da obična glina vrši potrebnu hemijsku rekaciju kojom se stvaraju takvi lanci.

Šta mi onda, na kraju, znamo o abiogenezi, šta pretpostavljamo, a šta još uvek nije jasno? Počnimo od početka, i pogledajmo jedan mogući put nastanka kojim se ovo moglo desiti...

Znamo mnogo načina na koje osnovni molekuli koji čine život mogu nastati spontano. Baze koje čine DNK i RNK, amino-kiseline, osnovni šećeri... Nismo sigurni koji od tih procesa je bio važan za život, a i dalje je moguće i da su prvi molekuli potrebni za život nastali nekim procesom za koga još uvek uopšte ne znamo.

Ne znamo kako je došlo do nastanka prvih nukleosida i nukleotida. Nukleosidi su pojedinačni delovi RNK lanca, sastavljeni od dva dela, riboze i baze. Nukleotidi su nukleosidi kojima je dodatna fosfatna grupa, što je neophodno za povezivanje u lanac.

Međutim, znamo da nukleotidi, kada se jednom stvore, mogu biti lako povezani u dugačke lance pod vrlo jednostavnim uslovima (glina je veoma česta stvar u prirodi). Ovakvi procesi bi proizveli ogroman broj RNK molekula, od kojih bi mnogi imali različite katalitičke funkcije. Radi ilustracije, ako bi ovim procesom bio stvoren samo jedan gram RNK ukupno, taj gram bi mogao da se sastoji od 3.6x1018 (3.6 milijardi milijardi!) različitih molekula prosečne dužine od 250 nukleotida.

Znamo da određena grupa takvih molekula može da sadrži sve funkcije potrebne za njen opstanak: kopiranje i umnožavanje, uništavanje nepogodnih molekula, rekombinacija postojećih u nove forme, itd. Nismo sigurni kako je ova grupa tačno izgledala, koliko bi morala da bude velika, i kako i gde bi se ona održavala.

Znamo dda amino-kiseline lako nastaju spontano u prirodi (zapravo, njih je najlakše proizvesti). Znamo da razni RNK molekuli imaju funkcije specifične prema proteinima: da povezuju pojedinačne amino-kiseline u duže lance, da ih vezuju same za sebe ili za druge molekule RNK, da ih seku na komade i koriste kao izvore energije za druge reakcije... Takođe, znamo da masne kiseline mogu spontano nastati u prirodi, i da se one takođe spontano organizuju u membrane.

Ne znamo kako su se svi ovi delovi povezali u prvu ćeliju, kako su te prve ćelije tačno izgledale, i kako su tačno funkcionisale (recimo, kako su funkcionisali prvi sistemi deljenja, koji je bio protok energije, itsl.).
 
5. Zaključak

Mnogo toga je još uvek nepoznanica na polju abiogeneze, i malo je verovatno da ćemo naći odgovore u neposrednoj budućnosti. Nauci je potrebno vreme da proizvede rešenje za bilo kakav problem, a ovo je jedan od najvećih problema koji danas postoje. Međutim, pažljiv čitalac ovog teksta može da primeti da je broj nepoznanica mnogo manji nego što je bio pre samo par decenija, i da su mnoga otkrića pronađena u ovoj potrazi za načinom nastanka života.
Ostaje nam da vidimo šta će biti otkriveno u sledećim godinama i decenijama.
 
Da li postoji sukob između evolucije i religije?

U četvrtom veku nove ere, jedan od najvećih hrišćanskih teologa i filozofa, Sveti Aurelije Avgustin, napisao je u jednoj od svojih knjiga sledeće:

"Često i nevernik zna nešto o zemlji, o nebesima, i drugim elementima ovog sveta, o kretanju i orbitama zvezda, o njihovoj veličini i položaju, o predviđanju pomračenja sunca ili meseca, ciklusima godina i godišnjih doba, o vrstama životinja, biljaka, kamenja, i tako dalje, i ovo znanje on drži sigurnim na osnovu iskustva. Sramotna je i opasna stvar za nevernika da čuje Hrišcanina kako, dajući navodno objašnjenje Svetog Pisma, priča besmislice o tim temama; i mi vernici treba da preduzmemo sve potrebne mere da predupredimo takvu situaciju, u kojoj neverni mogu da ukažu na ogromno neznanje Hrišcanina i da mu se smeju sa prezirom.
Nije ovde važno što je ta neobrazovana individua ismejana, već to što će ljudi van naše verske porodice misliti da su naši sveti oci mislili to što ta individua misli, i tako će pisci našeg Pisma biti odbačeni kao neznalice, što izaziva veliki gubitak onih na čijem spasenju radimo. Ako ljudi vide Hrišcanina kako greši u polju koje oni dobro poznaju, i čuju kako on insistira na svojoj glupoj interpretaciji našeg Pisma, kako će oni onda poverovati tom istom Pismu kada im ono govori o uskrsnuću mrtvih, nadi za večni život, i carstvu nebeskom, kada im je pokazano da je to Pismo puno laži o stvarima koje su oni sami naučili kroz iskustvo i svetlost razuma?”
Hrišćani su kroz istoriju u većini slučajeva poštovali ovaj savet Avgustinov, prihvatajući istinu u otkrićima slavnih grčkih i rimskih matematičara i filozofa. U srednjem veku, kada je arapska nauka bila na svom vrhuncu, njihova otkrića su brzo prihvatali i širili upravo monasi i crkveni učenjaci, bez obzira što su do njih došli “nevernici”. Činjenice su činjenice, ma ko bio onaj ko ih je otkrio...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top