Vulkani i Supervulkani

Šakal

Elita
Poruka
17.385
Sama reč vulkan potiče od ostrva Vulkano u Tirenskom moru. Nauka koja se bavi izučavanjem vulkana naziva se vulkanologija. Vulkan je najčešće kupastog oblika sa otvorom u sredini preko koga je povezan sa žarištem. Ovaj otvor naziva se krater, ždrelo ili grotlo vulkana. Pri vulkanskim erupcijama izbačeni materijal pada oko kratera i taloži se, taloženjem nastaje konus (kupa) vulkana. Vulkanske kupe mogu biti proste i složene.

Najviše vulkanske kupe

  1. Mauna Loa (Havaji) - 8818m (pod vodom 4650m), aktivan
  2. Kilimandžaro (Afrika) - 5895m, ugašen
  3. Danavend (Iran) - 5670m, ugašen
  4. Popokatepetl (Meksiko) - 5452m, ugašen
  5. Kenija (Afrika) - 5200m, ugašen
  6. Ararat (Turska) - 5165m, ugašen
  7. Ključevskaja Sopka (Kamčatka) - 4800m, aktivan
Takođe i prečnik kratera može imati znatne razmere. Vezuv i Etna imaju prečnik kratera oko 600m, vulkani na Javi oko 7km, dok vulkani na Havajskim ostrvima dostižu i do 15km u prečniku.



Geografski raspored vulkanskih oblasti na zemlji

  1. vatreni pojas Pacifika
  2. Sredozemno-transazijska oblast
  3. Atlantsko-okeanska oblast
Vatrenom pojasu Pacifika pripada najveći broj aktivnih vulkana. Od preko 600 aktivnih vulkana, vatrenom pojasu Pacifika pripada 418 vulkana.



Značajne vulkanske erupcije

  1. Erupcija vulkana Vezuv
    • U podne 24. avgusta 79. godine snažna erupcija je uništila Pompeju, usmrtivši oko 20.000 ljudi.
  2. Erupcija vulkana Tamboro
    • Erupcija ovog vulkana koji se nalazi na Sumatri 1815. godine, je potpuno zatrpala, Sumbavu, gradić sa 14.000 stanovnika. Od direktnih posledica erupcije, obrušavanja velikih talasa na okolna ostrva i gladi stradalo je preko 44.000 ljudi.
  3. Erupcija vulkana Krakatau
    • Jedan od najstravičnijih vulkana se nalazi na istoimenom ostrvu u Indoneziji. Vulkan je 1883. godine bukvalno ekplodirao, raznevši dve trećine ostrva, formirao je depresiju dubine 300m. Vulkan je izazvao velike talase (cunamije) koji su bili uočeni na svim otvorenim morima sveta. Zvuk koji je proizvela ekplozija vulkana, čula je jedna dvenaestina zemljine kugle, to je inače najjači zvuk ikada proizveden na zemlji. Na Indonežanskim ostrvima od posledica erupcije stradalo je preko 40.000 ljudi.
 
Erupcija vulkana i zemljotresi su pojave koje nastaju kao posledice poremećaja u Zemljinoj kori - rasedanja i nabiranja.

Vulkani su obično kupasta uzvišenja visine brda ili planina na čijim se vrhovima nalaze levkasta udubljenja - krateri. Oni su sa većim dubinama povezani uskim kanalima kroz koje povremeno ili stalno izbijaju vreli gasovi i vodena para, a povremeno i magma, pepeo i komadi čvrstih stena, tzv. vulkanske bombe. Izbacivanje gasova, pepela i lave naziva se erupcija. Do erupcije dolazi zbog visokih temperatura i pritiska gasova u ognjištu vulkana. Kada magma izbije na površinu Zemlje naziva se lava. Vulkanse kupe stvaraju se erupcijama - nagomilavanjem i hlađenjem lave i vulkanskog pepela oko kratera. Neke vulkanske kupe veoma su velike, visoke i do 5000 i 6000 metara (Čimboraso u Južnoj Americi, Kilimandžaro i Kenija u Africi, Elbrus i Kazbek na Kavkazu itd.). Prečnik velikih kratera često je veći od 10, pa i 20 km.

snap4.JPG

Vulkan Etna-Italija


 
Magma može biti različite gustine - od žitke do vrlo guste. Njena temperatura obično iznosi više od 1000°C. Brzina kretanja lave zavisi od njene gustine i nagiba vulkanske kupe - gusta lava nagomilava se oko kratera i obrazuje vulkansku kupu, dok se tečna lava razliva preko kupe i obrazuje potoke lave i vulkanske platoe. Vulkanski potoci obrazuju se kada lava otiče kroz klisure i rečne doline. Neki vulkanski potoci duži su od 80 km, a neki vulkanski platoi pokrivaju površine mnogo veće od Vojvodine.

snap3.jpg
 
Vulkani se dele na žive ili aktivne i ugašene. Na zemlji sada ima više od 620 aktivnih i bezbroj ugašenih vulkana. Aktivnih vulkana najviše ima u oblastima mlađih venačnih planina, gde je u prošlosti bilo velikih poremećaja u zemljinoj kori. Aktivnih vulkana ima najviše duž obala Tihog okeana. Vulkani ovog pojasa poređani su u nizove i grade vulkansku zonu poznatu pod nazivom „vatreni pojas Pacifika“. Najpoznatiji vulkani u Evropi su Vezuv i Etna u Italiji.
 
Pri iznenadnim i snažnim erupcijama često stradaju mnoga naselja i stanovništvo. Na primer, 1985. godine vulkanskom erupcijom potpuno je zatrpan grad Amero u Južnoj Americi sa 21000 stanovnika.
snap6.jpg




Grad Plymouth posle erupcije vulkana 1997.god.
 
Nekada je i u našoj zemlji bilo mnogih vulkana, a naročito na Kosmetu i u istočnoj Srbiji. Tragovi nekada veoma žive vulkanske aktivnosti su očuvane vulkanske kupe i veliki prostori pokriveni magmatskim stenama, i bogati rudama metala.
 
[font=Arial, Helvetica]
ERUPCIJE VULKANA


stromboliitalija.jpg






Zastrašujuće eksplozije i spektakularni izlivi vrele lave iz unutrašnjosti Zemlje čine vulkane prirodnim pojavama koje loše obavešteni čovek najmanje razume, a kojih se najviše plaši. Vulkani jesu izazivali katastrofe u kojima su stradale stare civilizacije i savremene kulture, od Pompeja i Stromoblija u Italiji, preko Pinatuba u Indoneziji i Fudžijame u Japanu, do Popkatepetla u Meksiku i Jeloustona u SAD, ali vulkanske erupcije su u nedavnoj istoriji, ipak izazvale manje žrtava od zemljotresa i uragana.
Erupcija vulkana Tambore na indonežanskom ostrvu Sumbava 1815. godine najveća je erupcija u istorijsko doba. Do erupcije 1815. godine planina Tambora bila je visoka oko 4.000 metara, a danas samo 2.850 metara. Prečnik vulkana na nivou mora iznosi 60 kilometara, a krater je dubok 1.110 metara i ima prečnik 6 kilometara.
Erupcija je u vazduh izbacila 150 kubnih kilometara vulkanskog materijala, a visina eruptivnog stuba iznosila je 44 kilometra. Velike količine vrelog vulkanskog materijala pale su u okean, što je izazivalo dodatne eksplozije. Pepeo je padao i 1.300 kilometara daleko od vulkana. U centralnoj Javi i na Kalimantanu, udaljenim oko 900 kilometara od kratera, pao je pepeo debeo jedan centimetar.
Pretpostavlja se da je neposredno od erupcije nastradalo oko 10.000 ljudi, a još 82.000 stradalo je od posledica - gladi i bolesti.
Erupcija Tambore izmenila je klimu i deo leta praktično nije postojao. Krajem leta i početkom jeseni, dnevne minimalne temperature na severnoj hemisferi bile su nenormalno niske. Žetve su bile loše i glad se osećala na celoj Zemlji.
Materijal izbačen vulkanskim erupcijima formira nove topografske formacije, blago zaobljena brda, planine strmih padina, zaravnjene platoe, visoravni ili ostrvima dodaje nove kvadratne kilometre teritorije.
U jednonedeljnom izlivanju lave iz vulkana Kilauea na Havajima 1983. godine, stradalo je oko 200 zgrada i nestalo je 13 kilometara puta. Lava je stigla do mora i formirala nekoliko poluostrva, velikih i većih od fudbalskih igrališta, a u vodi je pripremila "temelje" za nove teritorije. Naučnici su erupciju opisali kao "najspektakularniji izliv lave u nekoliko poslednjih vekova", a hiljade dokonih turista posmatrale su nastajanje novog kopna u sudaru vatre i vode, minijaturnoj verziji onih praiskonskih sudara u kojima su nastajali kontinenti.
Pored Havaja, vulkani danas menjaju pejzaže na severozapadu SAD, na Siciliji gde je aktivna Etna, na Kamčatki, ruskom Dalekom istoku i u manjoj meri svuda tamo gde postoje aktivni vulkani. Na ranoj Zemlji aktivni vulkani postojali su svuda, u svakom kutku planete, a erupcije su bile neprekidne i snažne. Milionima godina vulkani su neprekidno i radikalno menjali Zemljinu topografiju, a prema jednoj analizi 80 odsto kopna koje danas postoji nastalo je erupcijama vulkana.
Delovanje prirodne vulkanske stihije u vreme u kojem živimo, neznatno je upoređeno sa onom vulkanskom aktivnošću koja se zbivala na Zemlji u davnoj istoriji. Prema američkom Smitsonijanovom institutu, tokom poslednjih 10.000 godina, iznad površine mora bilo je aktivno 1.511 vulkana, a istorijski zapisi govore da je 539 vulkana, jednom ili dvema većim erupcijima, zasulo širu okolinu, a nekad i ogromne oblasti, pepelom "koji je padao poput jake kiše" ili je "danima, nedeljama i mesecima ostajao visoko u atmosferi".
Usavršavanje meteoroloških satelita, namenjenih osmatranjima i proučavanjima Zemlje, omogućilo je da se tokom poslednje decenije prošlog, 20. veka, preciznije odredi koji vulkan je aktivan, koji ugašen, a koji samo uspavan. Termin uspavani vulkan je novijeg doba i ne bi ga, jasnoće radi, trebalo mešati sa nazivom ugašeni vulkan.
Infracrveni, toplotni senzori na meteorološkim, ali i na vojnim satelitima, mogu da zabeleže promenu temperature na pojedinim, manjim delovima Zemljine površine, a i da opaze "nadimanje" planine koje se teško može zapaziti sa Zemlje. Ako su takve promene primećene na padinama ili na vrhu neke planine, onda je to siguran znak da se u njenoj unutrašnjosti, iako je dotad smatrana mirnom planinom ili ugašenim vulkanom, gomilaju usijana lava, pepeo, prašina i gasovi. Planina se, iz kategorije ugašenih vulkana, seli među uspavane vulkane. Ona još nije aktivni vulkan, ali bi uskoro mogla da eksplodira i da to bude.
Precizna merenja temperature i kontrola "nadimanja" planine, uz poznavanje njenog geološkog sastava pružaju mogućnost za prognoziranje erupcije i za određivanje stepena opasnosti. Pojedini naučnici predlažu da se znatno poveća broj osmatračkih satelita i tako obezbede podaci potrebni za preciznije predviđanje erupcija vulkana.

[/font]
 
Poreklo i geneza magmatskih stena na našim prostorima

Jedini svedoci davnih erupcija su vulkanske stene koje danas u Srbiji pokrivaju nekoliko hiljada kvadratnih kilometara

clip_image002.jpg
Ostaci tercijarnog vulkana Ostrvica na Rudniku.



U Srbiji nema aktivnih vulkana i nema izgleda da će ih biti u budućnosti koju merimo hiljadama godina. Ali je u geološkoj prošlosti naše područje bilo veoma aktivno i tragovi tih drevnih vulkana danas postoje na ovim prostorima.

Kako su, dakle, izgledale prastare vulkanske oblasti Srbije? Pioniri geološke nauke u nas obavili su veoma predano svoj posao. Teško je naći i najmanju pojavu eruptivnih stena o kojoj ne postoji petrografski prikaz ili barem kratka zabeleška u drugom delu "Geologije Srbije" Jovana M. Žujovića iz 1900, ili prepoznati neki vulkanogeni oblik u reljefu, koji nije pomenut u "Geomorfologiji" Jovana Cvijića iz 1924. godine.

Od najstarijeg geološkog vremena do danas na našem području bilo je različitih vidova vulkanske aktivnosti. Detaljnija rekonstrukcija, međutim, moguća je samo za vulkanske događaje koji su se odvijali u poslednjih 300 miliona godina. Ostaci starijih vulkanita takođe postoje, ali su te stene najčešće potpuno preoblikovane. Ovde ćemo dati kratak prikaz vulkanizma kasnopaleozojske (pre oko 300 miliona godina), trijaske (pre oko 220 miliona), jurske (pre oko 150 miliona), gornjokredne (pre oko 90-80 miliona) i tercijarne (pre oko 65-5 miliona godina) starosti.
 
Tragovi kod Boljetina.


Krajem paleozoika na području današnje istočne Srbije odvijao se subaerski vulkanizam pretežno kiselog karaktera (lave sa puno silicijuma, a malo gvožđa i magnezijuma). Produkti ovih erupcija su retki u našoj zemlji, javljaju se samo mali ostaci lavičnih izliva i vulkanoklastita kod Boljetina, ali su ove stene danas uglavnom pod vodom. Na rumunskoj strani postoje veoma dobro očuvani vulkanski oblici. Najupečatljiviji su riolitski ostenjaci Treskavca koji se, preko puta Lepenskog Vira, vidi sa druma koji vodi od Golupca prema Donjem Milanovcu. Zanimljivo je da je su komadi ovih vulkanskih stena, posebno primerci izgrađeni od silifikovanog vulkanskog stakla, bili korišćeni u industriji okresanog kamena kulture Lepenskog Vira.

Trijaski vulkaniti srpskih terena vezani su za specifične procese razlamanja kontinentalne litosfere i prve faze otvaranja okeanskog prostora. Najznačajnije pojave trijaskih vulkanskih stena srećemo na Bobiji kod Ljubovije, u blizini Sirogojna, na Čadinju kod Prijepolja, u okolini Kosovske Mitrovice (Dudin krš) i u području Istoka. Trijaski vulkaniti su rasprostranjeniji u Crnoj Gori, i to na potezu Ljubišnja-Sinjajevina-Bjelasica-Visitor, kao i na liniji Stari Bar-Bečići-Budva. Veliki blokovi zelenih trijaskih vulkanita nalaze se u neposrednoj blizini plaže u Bečićima. Ove stene su obrazovane obilnim submarinskim, a ređe i subaerskim erupcijama. Emitovana lava bila je veoma heterogenog sastava, ali su dominirali rastopi andezitskog i bazaltnog karaktera.

Vulkanogene stenske mase jurske starosti nastale su u vreme širenja okeanskog prostora, koji je pre oko 150 miliona godina široko razdvajao terene današnje istočne i zapadne Srbije. Danas se veći relikti ovog drevnog okeanskog dna nalaze u području Divčibara (usek puta Valjevo-Kosjerić), na više mesta između Kragujevca i Rekovca, u ibarskoj dolini (kod Leposavića i Kosovske Mitrovice), u zlatiborsko-zlatarskom području i na potezu dugom oko 30 km od Razbojne do Kuršumlijske Banje. Ove stene su nastale sličnim procesima koji se danas odvijaju pod vodom, u području središnjih delova Atlantskog okeana. Brojni submarinski vulkani linearnog tipa proizveli su ogromne količine koherentnog i izdrobljenog lavičnog materijala bazaltnog sastava. Posebno su značajni jastučasti oblici stenskih masa, tzv. pilou-lave (eng. pillow – jastuk), čije prisustvo direktno svedoči o izlivanju užarenih masa na morsko dno. Serije ohlađenih pilou-lava kod Leposavića i pored Lima, kod ušća Bistrice, predstavljaju izvanredne primere tragova jurskog bazaltoidnog vulkanizma na tlu Srbije.
 
Timočki krateri



Gornjokredni vulkanizam u Srbiji dogodio se pre oko 80 miliona godina, kao rezultat geodinamike koja se može uporediti sa tektonskim režimom današnje zapadne obale Južne Amerike ili jugoistočne obale Azije. Dno okeana formiranog za vreme jurskog vulkanizma prestalo je da se širi, a daljim kretanjem na istok ono je podvučeno pod deblju kontinentalnu ploču na zapadnoj margini tadašnje Evrope. Paralelno ovoj zoni podvlačenja (subdukcije) formirane su vulkanske oblasti koje danas nalazimo u timočkoj oblasti - od Majdanpeka na severu, do Knjaževca na jugu. Ovaj pojas se nastavlja na vulkanske terene u jugozapadnoj Rumuniji i severozapadnoj Bugarskoj. U timočkom području u vreme gornje krede obrazovan je veliki broj istaknutih vulkanskih kupa složene građe - stratovulkana. Aktivnih stratovulkana bilo je do pre nekoliko miliona godina u slovačkim i rumunskim Karpatima, a danas ih ima u raznim delovima sveta, na primer, u Boliviji, Čileu i Indoneziji. Gornjokredni vulkanizam u istočnoj Srbiji bio je centralnog tipa i pretežno je proizvodio lave andezitskog karaktera. Rastopi su bili bogati gasovima, što je direktan preduslov za burna vulkanska dejstva. Aktivnost se odlikovala smenjivanjem podvodnih - mirnih i subaerskih - eksplozivnih erupcija. Timočki vulkani su po dejstvu bili slični vulkanima Mon Pele (ostrvo Martinik, Antili), Merapi (Indonezija), Majon (Filipini) ili Kotopaksi (Ekvador). Ovaj tip aktivnosti odlikuje se formiranjem gustih piroklastičnih tokova. Ti tokovi nastaju gravitacionim kolapsom viskoznih lavičnih masa koje nisu mogle da se razviju u izlive, već su se na samom vulkanskom grotlu nadimale do kritične granice, a onda obrušavale u podnožje vulkana. Danas se brojni ostaci gornjokrednih stratovulkana nalaze na prostoru između Bora i Majdanpeka: Crni vrh, Tilva njagra, okolina sela Jasikovo i Vlaole, okolina Brestovačke Banje, Čoka Marin i druga mesta. Sineruptivna i posteruptivna spiranja u velikoj meri su nivelisala prvobitan reljef. Poseban vid destrukcije vulkanskih oblika bile su tzv. drobinske lavine, džinovska klizišta vulkanogenog drobeža u kojima su neki blokovi imali ogromne dimenzije. U useku puta Bor-Brestovačka Banja-Borsko jezero otkrivene su velike stenske masekoje su nastale kao rezultat ovih pretaložavanja. Najzad, promeni reljefa i prvobitnog vulkanogenog pejzaža doprineo je i sam čovek. Na predelu gde se nekada nalazio borski stratovulkan Tilva roš, koji se pre samo pola veka nekoliko stotina metara uzdizao iznad grada Bora, danas zjapi površinski kop isto tolike dubine i prečnika od nekoliko kilometara.

Početkom tercijarne periode, pre oko 65 miliona godina, ugašen je oganj andezitskih vulkana istočne Srbije. U narednih dvadesetak miliona godina u ovom delu današnje Srbije nastaće izvestan broj manjih vulkana kupastih formi, čija osnova verovatno nije prelazila nekoliko kilometara. Rezultate ovih događaja nalazimo danas kao bazaltne blokove na Ozrenu kod Sokobanje, na više mesta u Sićevačkoj klisuri i u selu Gornji Striževac kod Bele Palanke. Ovaj magmatizam je po volumenu emitovane lave hiljadu puta manji od onoga koji se dogodio u gornjoj kredi. Ipak, lave koje su se tada izlile imaju veliki naučni značaj. Zbog svoje velike pokretljivosti ovi rastopi su na površinu doneli nepromenjene fragmente Zemljine unutrašnjosti sa dubina do oko 70 km, i to predstavlja veoma važan izvor informacija za geologe.
 
Radan kao Krakatau



Posle zatišja na samom početku tercijara, naše područje ponovo postaje poprište intenzivnog vulkanizma pre oko 40 miliona godina. Nema više mezozojskog okeanskog prostora, a na njegovom mestu obrazovan je dinaridski deo alpskog orogenog pojasa. Orogen je u stvari planinski sistem, odnosno mesto gde je litosfera deblja od okolnih regiona i zbog toga je gravitaciono nestabilan. Ta gravitaciona nestabilnost dovodi do razlamanja, a duboke pukotine koje se pritom javljaju posredno dovode do magmatske aktivnosti.

Rudničko-boračko-kotlenička oblast, kopaonička provincija, kao i kompleksi Golije, Rogozne, Radana (Lece) i Surdulice, jesu najveće tercijarne vulkanske oblasti u Srbiji. Manje pojave sreću se i na Fruškoj gori i u Šumadiji (Avala, Kosmaj, Žuti oglavak i Klještevica). Velike mase stena vulkanskog porekla nalaze se i na severu Vojvodine, ali su one prekrivene mlađim sedimentima koji su taloženi u Panonskom moru.

Vulkanizam koji se na našoj teritoriji dogodio u doba tercijara bio je veoma raznovrstan. Bilo je tu gotovo svih poznatih vulkanoloških procesa. Na nekim mestima relativno mirno se izlivala pokretljiva bazaltna lava, na primer na Koritniku kod Sjenice ili kod Novog Pazara (Mutol vrh), a na drugim lokalitetima došlo je samo do nadimanja gustih masa kisele lave i obrazovanja dôma ili nekova, o čemu svedoče Ostrvica na Rudniku, Trijeska kod Gornjeg Milanovca, Borački krš ili Zvečan. Eksplozivna aktivnost je takođe imala širok spektar tipova, od kratkotrajnih bazaltnih erupcija, na primer u selu Družetići kod Čačka, pa sve do žestokih paroksizama lave bogate silicijumom i vodenom parom. Razorne erupcije, posle kojih su se uzdizali eruptivni stubovi nalik na 'pečurke' koje se formiraju pri nuklearnim eksplozijama, bile su česte pojave u Srbiji za vreme tercijara. Pojedine eruptivne faze na Radan-planini ili na Rudniku, recimo, po svojoj snazi nisu zaostajale za najjačim vulkanskim erupcijama koje je istorija zabeležila. Pomenimo samo erupciju vulkana na ostrvu Krakatau (Indonezija) 1883, onu u Dolini deset hiljada dimova (Katmai, Aljaska) 1912. ili katastrofalnu erupciju Vezuva 79. godine nove ere. Ogromne količine lave, koje su za relativno kratko vreme emitovane u vidu rastresitih piroklastita, učinile su magmatske rezervoare u plitkim delovima Zemljine kore delimično ispražnjenim, a to je često dovodilo do sleganja tla i obrazovanja cirkularnih depresija koje nazivamo kalderama. U Srbiji su veoma dobro očuvane gajtanska kaldera u leckom vulkanogenom kompleksu, kao i više manjih kaldera u rudničko-boračko-kotleničkoj provinciji.
 
Mrak od Tercijara


Podaci dobijeni geološkim ispitivanjima svedoče da je tercijerni vulkanizam završen emisijom bazaltoidnih lava čiji se ostaci danas nalaze u južnoj Srbiji, u okolini Preševa i Gnjilana. Tada definitivno pada zavesa na eruptivna zbivanja na našem području. Unutrašnja dinamika Zemlje i regionalni geotektonski sklop učinili su da se centri vulkanizma premeste u susedne regione.

Od pre nekih 5 miliona godina glavnu ulogu u nekada aktivnim vulkanskim oblastima Srbije preuzima erozija i ona će u velikoj meri promeniti izgled mnogih predela. Na nekim mestima biće otkrivene i one magmatske mase koje nikada nisu izlivene na površinu, već su se ohladile duboko u Zemljinoj kori (na primer Cer, Bukulja, Boranja, delovi Kopaonika i Jastrepca i masiv Surdulice). Najzad, erozija će dati i pojedine impresivne oblike kao što je Đavolja varoš ili manje poznat lokalitet Prlovi kod Novog Pazara. Ovi oblici u reljefu pripadaju prvorazrednoj geološkoj baštini i predstavljaju gloriosae memoriae na veličanstvene vulkanske događaje u geološkoj prošlosti na našem području.
 
AMERIKA - SUPERSILA NA SUPERVULKANU




Strah od globalnog uništenja zbog trke u nuklearnom naoružavanju, prisutan je već decenijama medju svim iole obrazovanim ljudima sveta. Napori da se ova suluda trka obuzda predstavljaju dugotrajnu i mukotrpnu medjusobnu borbu samo jedne vrste na planeti. A da li je Čovek baš toliko moćan, da mora sam sebe da obuzdava? Na sreću, ili na žalost - nije.
Sa svim svojim biološkim i intelektualnim potencijalom, civilizacijskim dostignućima, gde spada i sav vojni i nuklearni arsenal, čovek je ipak majušna snaga u poredjenju sa snagom sile koja ga je i stvorila - silom Majke Zemlje.
Dakle, ishod sukoba Čoveka sa prirodom sasvim je isvestan. Kome nije data moć stvaranja Sveta, ne može ga ni razoriti. U globalnim razmerama samo Gea radja i uništava i ponovo radja i uništava. To je zakon.
Ali zanimljiva je i simobilka koja ovo potvrdjuje.
Danas najjača vojna sila na svetu, SAD, koja svoju vojnu i ekonomsku moć neštedimice nameće čitavoj planeti, smeštena je upravo na najvećoj prirodnoj bombi. Eksplozija ove "bombe" ubiće najmanje jednu milijardu ljudi, značajno reducirati biljni i životinjski svet i vratiti čovečanstvo civilizacijski mnogo godina unazad.
Ali, odmah da kažemo - bez panike! Katastrofe ovakvog tipa deo su istorije planete i sasvim su normalne. Ljudi su i bez ovoga samo jedna od vrsta u prolazu večnog vremena i toga svi moramo biti svesni. Na svu sreću ljudski "prolaz" kroz vreme traje dovoljno dugo da prirodu možemo spoznati, a suviše kratko da je možemo promeniti. Tako, imamo još vremena za učenje. Ništa više od toga.
Dakle, superbomba o kojoj je reč, zapravo je supervulkan koji se nalazi u Jeloustonskom parku na tromedji američkih država Montana, Ijdaho i Vajoming. Ovaj supervulkan nema otvoreno grotlo i izdignutu vidljivu kupolu, već se nalazi ispod površine zemlje. Otkriven je tek šezdesetih godina XX veka snimanjem zracima infracrvenog spektra iz satelita. Njegov ogroman krater ispunjen magmom (naučnici ga zovu kaldera) dugačak je preko 80 kilometara i širok 45 kilometara. To je, otprilike, veličina Tokija.
krater%20vulkana%20kaldera.jpg
 
Supervulkani se razlikuju od običnih vulkana. Usijana magma u ovom vulkanu ne može da izadje napolje pošto je potpuno zatvorena duboko pod zemljom. Ona se vremenom gomila u ogromnim količinama, topi okolno stenje, širi se i pod pritiskom nadima prema površini zemljine kore. Kada pritisak magme postane toliko jak, ona prosto izleti napolje probijajući ispred sebe ogromne slojeve polurastopljenog stenja i zemlje.

erupcija%20sent%20helen.jpg

Vulkan Sveta Helena prilikom poslednje stravične eksplozije 1980., a što je bila najjača vulkanska erupcija u Americi, oslobadio je toliko magme da bi se čitav London mogao pokriti sa četiri metra visokim naslagama pepela.
Erupcija supervulkana, medjutim, može izbaciti 2500 puta više vulkanskog materijala, tako da bi se njegovim pepelom mogla pokriti čitava Velika Britanija u visini od četiri metra pokrivača.
Kada je Vezuv u Italiji proradio, najmanje 5000 gradjana je poginulo od talasa vrelog pepela i gasa. Erupcija Tambore u Indoneziji 1815. ubila je 90 000 ljudi. Vulkan Krakatau je 1883. ubio 36 000 ljudi.
Kada je poslednji supervulkan eksplodirao, pre 74 000 godina, posledice su bile globalne. Bio je to supervulkan Toba na Sumatri. Izbacio je toliko pepela i sumpor dioksida u stratosferu da je potpuno blokirao sunčeve zrake. Čitava ljudska populacija tada je svedena na samo nekoliko hiljada.
Supervulkanske erupcije se dogadjaju u svetu približno svakih 50 000 godina. Poslednja se odigrala u Indoneziji pre 74 000 godina. Dakle, Svet je upravo u očekivanju jedne koja, očito, već kasni.

%20poredjenje%20vulkana.jpg
 
Postoji oko 40 poznatih supervuklkana na Zemlji. Većina je ugašena. Od onih koji bi se mogli aktivirati najopasniji je u Jeloustonskom parku, što bi imalo zaista zastrašujuće posledice.
Erupcija ovog vulkana oslobodila bi svake sekunde energiju 1000 atomskih bombi bačenih na Hirošimu. Zvuk koji bi se tom prilikom čuo bio bi najglasniji koji je ljudska vrsta od kada živi na planeti, a to je oko 75 000 godina, ikada čula.
Magma koja bi tom prilikom izletela, izbacila bi preko 2000 miliona tona sumporne kiseline 50 kilometara visoko u stratosferu. Oko hiljadu kubnih kilometara lave bi se razlilo, što je dovoljno da prekrije čitavu teritoriju SAD.
Nalage pepela bi bile oko 15 cm. Oko hiljadu kilometara unaokolo sav život bi bio uništen od užarene lave.

grotlo%20sa%20magmom.jpg

Dugotrajni efekti kataklizme bi bili još gori. Zbog hiljada kubnih kilometara pepela u atmosferi, prolazak sunčevih zraka bi bio blokiran, fotosinteza u biljkama onemogućena i globalna temperatura bi naglo pala na maksimum 12 stepeni na severnoj hemisferi i do 1 stepen u južnoj. Nastala bi takozvana nuklearna zima.
Najmanje jedna milijarda ljudi bi umrla.
Ovaj supervulkan je do sada imao bar tri erupcije: pre 2,1 milion godina, pre 1,3 miliona i poslednja je bila pre 640 000 godina.
Ono što zabrinjava je ciklus u kome se ove ekspolize dogadjaju, jer ispada približno 600-700 000 godina.
Upravo zato, jedan od najpoznatijih engleskih eshatologa (proučavalac Sudnjeg dana), Jan Garni, upozorava da već postoje neki znaci da je "jeloustonsko čudovište" možda počelo da se budi, te da je "Kraj" blizu. Na to ga navode i neke naučne naznake i nedoumice.
Naime, 22. jula 2003. godine iz uprave Jeloustonskog parka objavljeno da usled povećanja hidrotermalne aktivnosti oko gejzirskog bazena Noris, posetiocima neće biti privremeno dozvoljen pristup.

gejzir6.jpg
para%20izbija%20iz%20zemlje.jpg

Inače, jedna od najvećih atrakcija u Parku je gejzir nazvan "Parobrod". Poznato je da gejzir nastaje kada se voda kroz pukotine u stenama vulkanskog porekla sliva do užarene magme. Tako zagrejana voda stvara paru, koja pod pritiskom pokušavu sebi da nadje put kroz otvore i pukotine u stenama. Što više pare se pojavi, to znači njeno kontinuirano oslobadjanje iz prostora sa magmom. Kako se oticanje pare odvija, smanjuje se pritisak i količina vode na magmi. Kada se supervrela voda u magmi nagomila, a pritisak padne ona eksplodira izbijajući na površinu kao gejzir i do 100 metara visok.

jelouston%20kao%20sa%20druge%20planete.jpg

Na žalost, kada para iz pukotina ne izlazi, i njena količina opada, stvara se lažna slika mirovanja. To može biti samo mirovanje pred još jaču buru.
Užarena magma se nalazi u Jeloustounu samo nekoliko kilometara ispod zemlje, a čitav središni kompleks Parka je zapravo ogromno vulkansko grotlo koje obilaze turisti čitavog sveta.
"Parobrod" će u ovom veku biti, po proračunima naučnika, veoma aktivan. Izmedju 1991. i 2000., nije bilo erupcija. Ipak od maja 2000. "Parobrod" se aktivirao 5 puta. Poslednji put, 27. aprila 2003.
Jedan kvadratni metar zemlje na ovom mestu emituje toplotu jednaku snazi od 2 W. Ako se oslobodi toplota na 50 kvadratnih metara i pretvori u električnu energiju, mogla bi se upaliti sijalica od 100 W.

kljucalo%20vrelo.jpg
 
Čitav Jelouston oslobadja 5 GW energije, što bi pretvoreno u struju, bilo dovoljno za grad od dva miliona ljudi. Danas zemljište Jeloustona emituje 30 do 40 puta više toplote nego prosečna Severna Amerika.
Avgusta 2003. geolog Liz Morgan, objavila je rezulatate svog četvorogodišnjeg istraživanja gde otkriva da je na dnu Jeloustonskog jezera došlo do nadimanja tla u dužini od 610 metara. Uzdignuće je visoko oko 30 metara, kao desetospratna zgrada i posledica je ogromnog pritiska odozdo. Da li je u pitanju pritisak vode ili magme, još niko ne zna. Ako je u pitanju magma, predstoji pomenuta katastrofa. Ako je u pitanju voda, to može iazazvati snažnu hidrotermalnu eksploziju.
Male hidrotermalne eksplozije dogadjaju se svakih nekoliko godina u basenu gejzera. Velike hidrotermalne eksplozije dogadajaju se u perodima od nekoliko hiljada godina, i one ostavljaju ogromne kratere.
Samo dve nedelje, nakon objavljivanja ovog otkrića, registrovan je i zemljotres jačine 4,4 stepena samo devet milja od južnog ulaza u Jeloustonski park. Potres je bio veoma plitak, lociran samo 0,3 milje ispod površine zemlje i, kažu, nije bio baš uobičajen.

krater%20gejzira%20u%20jezeru.jpg

Profesor Bil Mek Gvajer, britanski geolog, smatra da je danas Jelouston "kao uspavano čudovište, čije disanje predstavlja nadimanje i spuštanje Zemljine kore".
Za naučnike je ipak najvažnije da shvate mehanizam aktiviranja ovog vulkana, kako bi znali da li je došao u period nestabilnosti.
BBC je upravo prikazao dve godine sniman dokumentarno-igrani film o ovom vulkanskom čudovištu. Film je hipotetički prikaz onoga što bi se dogodilo u slučaju erupcije danas.

Mrak%20i%20pepeo.jpg

Zanimljivo je da američka Federalna Agencija za Upravljanje u Vanrednim Situacijama (FEMA) nema nikav plan u slučaju katastrofe ovog tipa. A kakav bi plan i mogla da ima? Najveća katastrofa sa kojom su se do sada suočili je bio teroristički napad na Svetski Trgovinski Centar, 2001. Hipotetički scenario BBC-ija uključio je područje deset miliona puta veće.
Na kraju, utešno, treba reći da je za nas, ljude, ipak srećna okolonost što nam je životni ciklus daleko kraći u odnosu na životni ciklus supervulkana. Jer, erupucija koja bi mogla da se dogodi "već sutra", može zapravo biti "tek" za hiljadu godina. A to je najmanje još deset naših pokolenja. A možda i mnogo kasnije. Sigurno je samo da će je biti, jer nagomilana magma mora napolje.
 

Planina Sveta Jelena (St. Helens)


Nekada bila visoka 2950 m, a sada, dvadesetpet godina kasnije, posle katastrofalne erupcije vulkana, visina joj je opala na 2550 m. U vreme erupcije pepeo i prašina su se dizali u visinu od 25 km, a udarni talasi eksplozije su srušili gotovo svako drvo u okolini od 10 km od centra glavnog kratera.

Planina pripada grupi stratovulkana, sa simetričnom kupom i njena erupcija od 18. maja 1980. predstavlja jedan od najznačajnijih prirodnih događaja dvadesetog veka u USA.


Fotografiju je načinio satelit "Landsat 7", 22. avgusta 1999. godine.

 
[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Kad pakao kulja iz utrobe Zemlje
[/font]
[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
8.jpg
Vulkani su opasni i lepi, tajanstveni i nepostojani. Nijedan nije nalik drugome, ali imaju zajedničku, opasnu crtu; njihove erupcije često rađaju kataklizme. Godina 2002. u Evropi ostaće zapamćena po erupciji Etne na Siciliji i po velikoj tragediji, kada je ceo jedan razred ostao pod vulkanskim pepelom. U 2002. godini planine su podrhtavale još i u Rusiji, Indoneziji, Meksiku, Ekvadoru, potom Papui, Novoj Gvineji, Filipinima, Nikaragvi, Kostariki, Čileu, Novom Zelandu, Aljasci, Gvatemali, Kongu, Japanu, Islandu. Prošle godine je na 44 mesta u svetu bilo vulkanskih erupcija.
U dugoj istoriji još mnogo je, na žalost, “vulkanskih” godina za pamćenje. Tako je 79 n.e. erupcija Vezuva samo u Pompeji za nepuna dva sata poslala na onaj svet 16.000 ljudi. A 1815. je pod pepelom vulkana Tambora na ostrvu Sombava, istočno od Jave umrlo 47.000 ljudi... po nekim podacima čak 92.000 ljudi! U prošlom veku (od 546 aktivnih vulkana od kojih je bilo 84 podvodna) najveća erupcija desila se 1902. godine u Malim Antilima na ostrvu Martinik. Od erupcije vulkana Mont Pelee poginulo je 29.000 ljudi. U Kolumbiji je na planini Nevado del Ruiz 1985. godine stradalo 23.080 duša, a na Javi je 1919. godine, erupcija vulkana Kelut odnela 5.110 života. I kraj dvadesetog veka bio je uzbudljiv: 1999. godine 10 vulkana izbacivalo je lavu, a 2000. godine 12.
[/font]
 
[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Moderno doba je doba putovanja, cela planeta pretvorila se u turistički prospekt i u carstvo turista. Putovati po vulkanima sveta je specifičan doživljaj, jer tu se čovek ne susreće samo s prirodom, već sa utrobom planete. Tu osetiš dim koji dolazi ispod Zemljine kore, koja je pod kontinentima debela od 35 km do 60 km i lavu velike toplote (do 1200 C) koja ima nemerljivu moć i niko još nije uspeo da je ukroti. Posebno je opasno kamenje koje vulkani izbacuju, pošto može dostići brzinu od 1.600 km i veličinu manje kuće. Najpotresnije je kad čovek vidi okamenjene ljude ugušene sumpornim isparenjima vulkana, koje je debeli sloj vulkanskog pepela tokom decenija ili vekova sačuvao, kao da su utonuli u duboki san.
U obilazak vulkana najbolje je krenuti od Etne, kako je to Haron Tazief u svojoj knjizi rekao, “plemića među vulkanima”. Postoji još jedan razlog posete Etni a to je klanjanje senima Empedokla (493 p.n.e - 433 p.n.e.), filozofa koji je prvi istraživao vulkane i sa oboda kratera survao se u magmu. Da bi se stiglo do 3.323 metra nadmorske visine i do kratera Etne treba savladati veoma blag uspon. Mnogo je opasniji dim i gas koji izbija iz desetak pukotina oko kratera.
Havaji imaju jedinstven vulkan, Kilaue. Ima relativno mirne erupcije sporo tekuće lave. Od okeanskog dna, gde je podnožje vulkana pa do njegovog grotla, uzdiže se najveće uzvišenje na Zemlji visoko 9.800 metara.
Japanci nisu zaboravili 1792. godinu kada se desila velika tragedija zbog erupcije vulkana Unzen kada je stradalo 15. 000 ljudi. Mnogobrojne vulkane (Asama, Sakura-Jima, Hokoda...) stalno prati veliki broj opservatorijuma, koji pokušavaju da predvide erupciju vulkana. To je sigurno doprinelo da u dvadesetom veku u Japanu nije bilo većih vulkanskih katastrofa. Najpoznatiji japanski vulkan je sveta planina Fuyi.
Australija i Novi Zeland imaju svoje vulkane Mekdonald Island, Maroa, Rotorua. Samo u oblasti Okland na Novom Zelandu ima 48 vulkanskih kupa, a 250 metara ispod površine mora između Novog Zelanda i Tonga i ostrva Nort Island krije se više aktivnih podvodnih vulkana. Jezero Takpo na ostrvu Nort Island je nastalo najvećom eksplozijom vulkana na svetu u poslednjih 75.000 godina. U Rusiji su vulkani uglavnom na Kamčatki: Ključevskoj, Karmski, Ševeluh i dr. Interesantno je pomenuti i ledenu Aljasku sa vulkanima Klivlend, Šišaldin, kao i najpoznatiji vulkan u vodama mora na podvodnoj planini Paton severoistočno od ostrva Kodak.
Na Islandu od 140 vulkana 26 je aktivnih. Najveća tragedija na Islandu se desila 1793. godine, pošto je zbog vatrene ćudi vulkana Lakagigar stradalo 9.350 ljudi. Najpoznatiji vulkani na Islandu su Hekla, Katla...
[/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]U Indoneziji erupcije jače od atomske bombe [/font]
[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
08-4.jpg
Najveći afrički vulkani nalaze se u Kamerunu i Demokratskoj Republici Kongo. Vulkan NJamuragir najaktivniji je bio od 1921. do 1938. godine, a radio je i 2001. Vulkan NJiragongo je mnogo aktivniji i nažalost 1977. godine je od njegove erupcije nastradalo 70 ljudi kad se reka lave spustila 2 km od kratera vulkana. Maunt Kamerun visok je 4.095 metara, a 1982. godine usijana lava stvorila je reku od 12 kilometara. Aktivan je bio i 2000. godine.
Kelut, Gunug Meripi, Papandajan, Tangkubanparahu, Semeru, Merapi, Ijen, Bromo...i još mnogo vulkana ima ostrvo Java (Indonezija). To je mesto sa najvećom koncentracijom vulkana na svetu. Samo Indonezija ima preko 65 aktivnih vulkana, nešto manje imaju susedne države (Filipini i Papua Nova Gvineja), tako da nije ni čudno što su se u ovom području dešavale najveće svetske vulkanske tragedije i kataklizme. Vulkanske erupcije u Indoneziji su specifične. Vulkani prosto eksplodiraju snagom koja premašuje najjače atomske bombe, a detonacija se čuje na udaljenosti od 5.000 km. Posle eksplozije vulkana Krakatau nestao je deo ostrva, a pepeo u atmosferi nije se slegao dva godine zaklanjajući Sunce.
Vulkani su kao magnet. Ko ih jednom vidi u životu, ko oseti miris sumpora i pepela u vazduhu, kome tlo podrhtava ispod nogu postaje opčinjen snagom i lepotom vulkana.
Milivoj Erdeljan
[/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Ljuti El Misti „usvojio” opservatoriju[/font]
[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Aristotel je pretpostavljao da su vulkani i zemljotresi u nekoj vezi. Uzrok nastajanja je pripisivao podzemnim olujama. Francuski filozof 17. veka Dekart smatrao je da su erupcije vulkana posledice velikih podzemnih požara nafte. Inke su, da bi umilostivili ljutog gorskog duha El Mistija u vulkanskom ognjištu izgradili hram i često prinosili ljudske žrtve. U ugašenom grotlu El Mistija Harvardski univerzitet je podigao astronomsku opservatoriju.[/font]

[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Vulkan izdao Asteke[/font]
[font=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Južna Amerika je načičkana vulkanima. Tu se nalaze najviši krateri na svetu: San Pedro u Čileu visok je 6145 metara, pa zatim Aracar u Argentini visok 6.082 metra, Gualatiri (6071 metar) u Čileu, Tupungatito (6000 m) na granici Čilea i Argentine, Popokatepetl (5465 m) u Meksiku ...
Kada se popnete na Kotopaksi (5897 m) u Ekvadoru možete videti zemlju vulkana. Upravo ovde Andi stvaraju dva lanca vulkana, između kojih je dolina večnog proleća. Vulkan Popekatepetl koji dominira horizontom Meksiko Sitija je možda najznačajniji vulkan cele Amerike. Iz njegovog kratera su Španci uzimali sumpor i pravili barut, koji im je bio neophodan da bi pokorili moćno carstvo Asteka.
[/font]
 
SVETA HELENA BI PREKRILA LONDON
CETIRI METRA VISOKIM SLOJEM PEPELA

&nbspVulkan Sveta Helena prilikom poslednje stravicne eksplozije 1980, što je bila najjaca vulkanska erupcija u Americi, oslobadio je toliko magme da bi se citav London mogao pokriti sa cetiri metra visokim naslagama pepela. Erupcija supervulkana, medutim, može izbaciti 2.500 puta više vulkanskog materijala, tako da bi se njegovim pepelom mogla pokriti citava Velika Britanija u visini od cetiri metra pokrivaca.
VEZUV 5.000, TAMBORA 90.000,
KRAKATAU 36.000 ŽRTAVA

&nbspKada je Vezuv u Italiji proradio, najmanje 5.000 gradana je poginulo od talasa vrelog pepela i gasa. Erupcija Tambore u Indoneziji 1815. ubila je 90.000 ljudi. Vulkan Krakatau je 1883. ubio 36.000 ljudi.
POSLEDNJI SUPERVULKAN
BLOKIRAO SUNCEVE ZRAKE

&nbspKada je poslednji supervulkan eksplodirao, pre 74.000 godina, posledice su bile globalne. Bio je to supervulkan Toba na Sumatri. Izbacio je toliko pepela i sumpor dioksida u stratosferu da je potpuno blokirao sunceve zrake. Citava ljudska populacija tada je svedena na samo nekoliko hiljada.
KOMPLEKS PARKA
OGROMNO GROTLO

&nbspUžarena magma se nalazi u Jeloustounu samo nekoliko kilometara ispod zemlje, a citav središni kompleks parka je zapravo ogromno vulkansko grotlo koje obilaze turisti citavog sveta.
&nbspParobrod ce u ovom veku biti, po proracunima naucnika, veoma aktivan. Izmedu 1991. i 2000. nije bilo erupcija. Ipak od maja 2000. Parobrod se aktivirao pet puta. Poslednji put, 27. aprila 2003.
 
Lava je tečna, usijana masa ili magma, temperature 1050-1300°C.To je istopljena stijena koja se probija iz velikih dubina usljed nevjerovatno visokih temperatura i pritisaka. Tek kada izbije na površinu, ona se zove lava. A kada se ohladi i očvrsne, stvara stijene koje se nazivaju endogene ili eruptivne. Izliva se iz kratera i sliva niz vulkansku kupu brzinom od 30 km/čas. U zavisnosti od količine silicijuma, lava može biti bazaltna (40-80% Si) i kisela (65-80% Si). Bazaltna se znatno brže kreće dok je kisela gušća i sporije se kreće. Čvrsta vulkanska masa sastoji se od bombi (veličine nekoliko m³) koje izbacuje erupcija uvis, lapila (veličine do 3 cm, nastalih od izbačene ohlađene lave), pjeska i pepela. Mlazevi dima s pepelom izbijaju iz kratera brzinom do 500 m/sek, a vjetar ih raznosi i preko 600 km.

Dio lave je židak i tečan. On vri iz vulkana kao kipući sirup i rasprostire se preko velike površine. Tokom hlađenja pretvara se u ¸¸prekrivač`` od čvrste stijene koja se zove bazalt. Prilikom svake vulkanske erupcije povećava se debljina prekrivača i stvaraju slojevi lave debeli do 10 m. Erupcije vulkana koji stvaraju prekrivače su blage.

U eksplozivnim erupcijama lava je gusta i ljepljiva, kreće se sporo i stvrdnjava se u blizini vulkanskog izlaza ili kratera. Mogu proteći mjeseci prije nego što ona očvrsne. Poslije učestalih i ponovljenih erupcija ovog tipa vulkana lava postepeno stvara visoku planinu strmih padina koja se zove konus.

Neki vulkani izbacuju oblake pepela i gara koji se podiže visoko u vazduh. Gar može da padne blizu vulkana i stvori garežni konus.


Dakle, eruptivni proizvodi mogu biti u gasovitom, tečnom i čvrstom stanju. Gasovi koji se izbacuju su: azot, ugljen-dioksid, vodonik, vodena para, hlor, sumporvodonik.

Lava ima dva tipična izgleda: lava glatke površine ili ¸¸pahoehoe'' i lava hrapave površine ¸¸aa''. Najčešće tečna lava teče polako, dok je erupcija gušće lave praćena eksplozijama. Erupcija vrlo guste magme je čisto eksplozivna (rasprašeni proizvodi) i izuzetno žestoka. Krateri se katkad završavaju jezerom. Kad lava, u toku nove erupcije, dođe u dodir sa dnom jezera izaziva ključale izlive koji su još opasniji od tokova lave.

Padanje pepela izaziva više štete od izliva lave, jer pogađa veće površine. Pepeo se sastoji iz zrnaca srednjeg prečnika 4 mm i manjeg, ali se izbacuju čitavi kubni kilometri.
 

Back
Top