Gde se nalazi(la) ruka Jovana Krstitelja

lj_950

Ističe se
Banovan
Poruka
2.359
Sveti Jovan Krstitelj

Zbog toga što je Jovanova glavna uloga u životu odigrana na dan Bojogavljenja, Crkva je od starine posvetila dan po Bogojavljenju spomenu njegovom.
Sveti Jovan proslavlja se nekoliko puta u godini, no najviše svečara ima ovoga dana, 7/20. januara.
Među ličnostima jevanđelskim, koje okružuju Spasitelja, ličnost Jovana Krstitelja zauzima sasvim zasebno mesto, kako po načinu svoga dolaska u svet, tako i po načinu života u svetu, i po ulozi krštavanja ljudi za pokajanje i krštenja Mesije, i tako najzad po svome tragičnom izlasku iz ovog života.
On je bio takve moralne čistote da se, vaistinu, pre mogao nazvati angelom, kako ga Sveto Pismo i naziva, nego li smrtnim čovekom. Od svih ostalih proroka sveti Jovan se razlikuje naročito time što je on imao tu sreću da je mogao i rukom pokazati svetu Onoga koga je prorokovao.

Za ovaj dan vezuje je još i događaj sa rukom Pretečinom. Jevanđelist Luka poželeo je da prenese telo Jovanovo iz Sevastije, gde je veliki prorok i posečen bio od Iroda, u Antiohiju, svoje rodno mesto. No uspeo je samo da dobije i prenese jednu ruku koja se u Antiohiji čuvala do desetog veka, pa je posle preneta u Carigrad, odakle je i nestala u vreme Turaka.
Za ruku svetog Jovana priča se da ju je svake godine na dan svetiteljev arhijerej iznosio pred narod. Ponekad se ta ruka javljala raširena, a ponekad i zgrčena. U prvom slučaju označavala je rodnu i obilnu godinu, a u drugom nerodnu i gladnu.
 
Sveti Jovan je rodjen nedaleko od Jerusalima. Njegov otac Zaharija je bio prvosvestenik, a majku mu se zvala Jelisaveta.

Rodjenje Jovana, kao i njeogv zivot i smrt su ispunjeni divnim cudima Bozijim. Dok je Zaharija sluzio u hramu javi mu se Andjeo Gospodnji i rece da ce njegova zena iako stara zatrudneti i roditi sina i da ce sinu biti ime Jovan, kroz koga ce se mnoga srca obratiti Gospodu. Zaharija je bio zbunjen te nije poverovao Arhangelovoj vesti zbog cega je ostao nem do rodjenja Jovanova.

Sveti Jovan je najveci od Proroka, on je dosao pre Hrista da narod pripremi za dolazak obecanog Spasitelja, Hrista. Za njega je sam Gospod rekao da je on, Jovan najveci rodjen od zene.

Ovaj veliki propovednik i prorok provede svoju mladost u pustinji. Za njega je na nekoliko vekova pre pisao prorok Isaija i nazvao ga Glasom Vapijucega u pustinji. Jovan je taj koji je dosao iz pustinje i poceo da poziva narod na pokajanje da priprema put Gospdu i da poravna staze Njeogve. Propovedajuci narodu potrebu pokajanja on ih je krstavao vodom u reci Jordanu. Mnogi su pomislili da je Jovan taj Obecani Spasitelj koji treba da dodje, a Jovan se branio govoreci: "Zamnom ide Onaj koji je daleko od mene, Njemu ja nisam dostojan da odresim remena na obuci Njegovoj. Ja vas krstavam vodom , a On ce vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.

Bez straha Jovan kritikovase ne samo narod nego i staresine narodne zbog mnostva grehova njihovih. No ne samo da je kritikovao, on ih je pozivao da se pokaju i poucavao sta treba da cine da bi se spasli.

Njegova velika moralna cistota i ljubav prema Istini i Pravdi na kraju ga je odvela u smrt. Javno je kritikovao cara Iroda zbog toga sto je uzeo za zenu Irodijadu, koja je bila zena njegovog brata. Zbog toga ga je Irod stavio u tamnicu i uskoro pogubiio odsekavsi mu glavu. Uspomenu na Jovanovu mucenicku smrt Crkva proslavlja 11. septembra, Usekovanje Glave Sv. Jovana.

Evandjelist Matej opisujuci nacin Jovanovog zivota naziva ga ne samo prorokom nego i vise od proroka, naziva ga "Andjelom" u telu. Andjelom ga Crkva u pesmama naziva, a ikonografi ga slikaju sa krilima. Kao takav on je bio jedini koji je mogao da pripremi put Gospodu i da ga Krsti na reci Jordanu.

Ovaj ugodnik Boziji je veliki u celom hriscanskom svetu, a narocito kod nas Pravoslavnih. Nasa Crkva je u godini posvetila pet dana njemu i cudima vezanim za njega. Sabor Sv. Jovana koji proslavljamo 20. januara odmah posle Bogojavljenja je ustanovljen od ranih dana hriscanstva, jer je Jovanova licnost kao krstitelja tesno povezana sa javljanjem Gospoda u svetu, sa Bogojavljenjem.
 
Iguman Marko (Kalanj) o dospjeću svetinja u Crnu Goru:

„Kada je aprila 1941. kralj Petar II Karađorđević stigao pod Ostrog, rekao je:
'Ove tri svetinje neću da nosim iz Jugoslavije', i ostavio ih je u manastiru, sa još dosta zlata i drugih dragocjenosti.
Kada su 1951, u sobi starješine Manastira, arhimandrita Leontija (Mitrovića), ispod duplog patosa, otkrili zlato, ponijeli su ga u Titograd, zajedno sa relikvijama.
Jeromonah Gerasim (Čečur), koji je tada bio u Ostrogu, stalno je govorio: 'Ništa mi nije žalije od one tri svetinje, što su odnijeli komunisti. Sigurno su dragulje uzeli, a svetinje pobacali.'
Slično je o tome govorio i tadašnji đak, a potonji arhimandrit ostroški, otac Serafim (Kašić), a jedan Crnogorac-partizan, kome ja ime ne znam, što je radio na otkrivanju zlata u Ostrogu, izjavio je: 'Oče, tamo su bile neke svete stvari. Odnesene su u Titograd i po naređenju Blaža Jovanovića, stavljene u trezor'.

Išao sam sekretaru tadašnje Vjerske komisije, Božu Martinoviću, i on je rekao da su ruka Svetog Jovana Krstitelja, čestica Časnog Krsta i ikona predate Muzeju na Cetinju, po naređenju Marka Orlandića.
Ruka Svetog Jovana i čestica Krsta su predate Manastiru Svetog Petra Cetinjskog i dok smo postavljali manastirsku riznicu izvršili smo provjeru: ruka Svetog Jovana nema čitava dva prsta, mali i do maloga, inače je u cjelini očuvana, do lakta."

Četiri desetljeća bjehu one opet skrivene prvo na mjestu nepoznatom, pa u riznici Cetinjskog manastira, sve dok ih, kao nekad arhijerej Konstantinovog grada, ne uze na ruke arhijerej grada Ivana Crnojevića, o Ivanjdanu godine 1993, i dok se ruka najvećeg rođenog od žene ponovo ne pokaza među ljudima.“
 

Prilozi

  • Sveti Jovan.jpg
    Sveti Jovan.jpg
    97,3 KB · Pregleda: 12
  • krstitelj3.jpg
    krstitelj3.jpg
    63 KB · Pregleda: 17
  • ruka_svetog_jovana.jpg
    ruka_svetog_jovana.jpg
    56,1 KB · Pregleda: 30
DruidIzRethome:
pa nije li na Cetinju?
beshe neshto od hriscanskih relikvija tamo...
bash mislim da je ta ruka bila.
Jeste, na Cetinju je!
Medjutim, preduhitrili ste me da napišem jedan mali uvod:
Dakle,
1. Hajdemo da pokušamo da napravimo razliku izmedju svetih moštiju i ostataka nečijeg skeleta;
2. Šta se sve može označiti rečju relikvija?
3. Šta je to sveto miro koje se toči iz svetih moštiju?
4. Da li je čudesni dogadjaj kada proplače ikona u današnje vreme?
5. Gde se sve nalazila Pretečina ruka pre Cetinja?
6. Možemo da progovorimo i o slavi (krsnom imenu), zašto je nema kod svih pravoslavnih naroda,,,
7. Naravno, možemo i o običajima u slavskim svetkovinama, ali i o svetkovinama u drugim veroispovestima... tema je otvorena za sve stavove i sva razmišljanja.

Jedino, molim za nivo rasprave, ne hrišćanski, ne pravoslavni, već onaj koji karakteriše uobičajene intelektualne razgovore.
Ukoliko uleti provokator/i, hajdemo da ih ignorišemo, ili najurimo kao dosadne ulične džukele.
 
obichno ujutru bacim pogled...

aj da ne idem stavku po stavku

al chudo jedno na shta su ljudi spremni zarad malo marketinga
a i moc podsvesti je fascinantna...

poshto nisam vernik
ne verujem da kipovi plachu
a ni u ostala chuda

da ne bi ja bio kriv shto tema preraste u pljuvanje
zaobici cu je.

drzacu se, za sad, Pijanog broda

dok ne iskrsne neshto istorijski, a da me interesuje

pozz
 
МАНИЈАК:
Ako ti nije problem... samo pojasni ovo... pa da nastavimo..
Nije mi problem:
Zamolio sam da naša rasprava bude na nivou normi ponašanja običnog čoveka, čoveka sa nivoom opšte kulture intelektualca.
Dakle, da pravoslavac ne vređa ateistu, i obrnuto itd... Da nam ne budu argumenti u raspravi: idiot, budala, budaletina, maloumnik...
I, opet kažem: samo sam zamolio!!!
A sa provokatorima, ako se pojave, valjda ćemo izaći na kraj.
 
DruidIzRethome:
poshto nisam vernik
ne verujem da kipovi plachu
a ni u ostala chuda
Nije reč o verovanju u čuda. Ponudio sam da ta „čuda“ protumačimo, pa ako treba i dostignućima hemije, biohemije,,,
Npr., meni budi izuzetnu znatiželju „točenje mira“ kod Srba prvi put zabeleženo prilikom otvaranja Nemanjinog kovčega u Hilandaru. Zbog toga su mu i pridodali ono „Mirotočivi“.
Zanima me „sveto miro“ koje se „toči“ iz sarkofaga Svete Petke u Jašiju...
Šta je to „sveto miro“?
Radi se o materijalnoj stvari, kao i svete mošti što su, pa bilo po kanonima pravoslavlja, ili po prirodnim zakonima!

DruidIzRethome ::
da ne bi ja bio kriv shto tema preraste u pljuvanje
zaobici cu je.

Ne vidim baš neke velike razloge da zaobidješ temu zbog sebi unapred dosuđene krivice.
Ako ulične kuce navrate da zakefću sebe radi...
 
Jevandjelist Luka odnosi desnu ruku Jovana Krstitelja u Antiohiju

Posle pogubljenja svetog Jovana Krstitelja, njegovi učenici sahranili su njegovo telo u samarijskom gradu Sevastiji, blizu groba svetog proroka Jeliseja.
Tamo se, zaprao, dogodila gozba Irodova i razbludno igranje Salomije, kćeri Irodijadine.
Kada je jevanđelist Luke došao u Sevastiju, tu proveo neko vreme, i kada je odlučio putuje u svoju postojbinu Antiohiju, hteo je sa sobom da odnese tamo telo Jovana Krstitelja.
Ali žitelji Sevastije su veoma poštovali mošti Krstiteljeve, brižljivo su ih čuvali, i nisu dozvolili da se ispuni želja jevanđeliste Luke. Zato je on uzeo samo desnu ruku Krstiteqovu i odneo je u Antiohiju.
 
Glava sv. Jovana Krstitelja počiva u sred Umajad džamije, nekadaše crkve sv. Jovana, u Damasku. Grob je u murano staklu, i poštuju ga kao svog proroka i svi muslimani.
Početak i kraj života sv, Jovana, uostalom kao i Isusa, obeležen je krvlju. Na početku života jedva je izbegao poznati pokolj novorođene dece u Vitlejemu, a skončao je, na dvoru rimskog tetrarha Iroda Antipe, gde mu je 11. septembra, ili 29. avgusta po starom kalendaru, odsečena glava.
 
Iz Antiohije u Carigrad

Kada je car Julijan zakonoprestupnik krenuo u Antiohiju da prinese žrtve Apolonu, ali i da goni hrišćane i spali njihove svetinje, hrišćani sakriše ruku Krstiteljevu u nekoj gradskoj kuli, koja se zvala Gonija. Tako gonitelj ruku Krstiteljevu nije pronašao, iako ju je veoma revnosno tražio.
Zato je naredio da se u Sevastiji spali telo Krstiteljevo, grob njegov i hram. Medjutim, prema nekim spisima, patrijarh Jerusalimski, saznavši za naređenje goniteljevo, uzeo je krišom iz groba Krstiteljeve mošti i poslao ih u Aleksandriju na čuvanje, a umesto njih stavio kosti nekog mrtvaca, koje su spaljene zajedno sa grobom i hramom.
Uskoro je poginuo car Julijan i ruka Pretečina je izneta iz kule u Antiohiji.
Pošto su Agarjani zauzeli Antiohiju, hrišćanski carevi nisu mogli ruku Pretečinu ni zlatom otkupiti. Tek u vreme cara Konstantina VII Porfirogenita i Romana (913-959), đakonu Jovu, pošlo je za rukom da ruku Krstiteljevu odnese u Carigrad. Kako je ruka Krstiteljeva bila izložena u antiohijskom hramu svetog apostola Petra, Jov je uspeo da ga prime u službu pri toj crkvi i sprijateljio se sa crkvenim rizničarem, koga je pokušavao da pridobije za svoj plan, ali ovaj nije pristajao. Jednom je spremio bogatu večeru, pozvao rizničara, ugostio ga i dobro napio. A kad je ovaj tvrdo zaspao, Jov je otiša krišom u crkvu, otvorio kivot, uzeo ruku Krstiteljevu i sakro je kod sebe.
Potom je Jov otišao iz Antiohije sa rukom Krstiteljevom. Kad je stigao u Halkidon, grad u severozapadnom kraju Vitinije, na obali Bosfora prema Carigradu, tamošnji vernici obavestili su patrijarha u cara. Car je poslao svoju lađu, sa patrijarhom i nekolicinom uglednih senatora u Halkidon, da sretnu Krstiteljevu ruku i da je donesu u carski grad.
 
S obzirom da sam vernik, pitala sam jednom prilikom sveštenika i profesora BF, da li se ruka Sv. Jovana zaista nalazi na Cetinju. Rekao je, da takvih ruku za koje kažu da je njegova, ima najmanje deset po svetu.
Ova tema mi je iz tog razloga interesantna i ukoliko si istoričar i pre svega vernik, verujem da ćeš imati interesantne i istinite podatke.
 
S obzirom da sam vernik, pitala sam jednom prilikom sveštenika i profesora BF, da li se ruka Sv. Jovana zaista nalazi na Cetinju. Rekao je, da takvih ruku za koje kažu da je njegova, ima najmanje deset po svetu.
Ova tema mi je iz tog razloga interesantna i ukoliko si istoričar i pre svega vernik, verujem da ćeš imati interesantne i istinite podatke.
Ja sam mislio da je ova tema "zaspala" u arhivi... Od novih podataka, kod sebe imam još ovo...

U Carigradu, o prazniku Rođenja Svetog Jovana Preteče, ruku je iznosio za vreme bogosluženja patrijarh na amvon, radi pokazivanja narodu.
U početku ona je bila u crkvi Bogorodice Farske, u carskom dvoru, potom je ruske hadžije, krajem XIV i početkom XV veka, pominju u manastiru Bogorodice Perivleptos, a poslednje utočište ruke Krsiteljeve u Carigradu, po svemu sudeći, bila je Velika Crkva Spasiteljeva, nazvana Premudrost Božija – Sveta Sofija, gde ju je neki hadžija video posle 1424. godine.

U to vrijeme od ruke su već bila odvojena dva prsta, od kojih jedan još 1200. godine pominje Antonije Novgorodski, da je u sabornom Pretečinom hramu Studitskog manastira. Taj prst se, verovatno, danas čuva u kivotu u obliku desne ruke, u Otomanskom muzeju u Carigradu. Na okovu grčki piše "Ovo je ruka Jovana Krstitelja", i "Gle Jagnje Božije".

Kako opisuje Lazar Mirković, "Na gornjoj strani dlana je četvrtast otvor 3-4 sm, koji zatvara poklopac. Kada se sa otvora digne poklopac, vidi se kost ruke da se može celivati".

Drugi se kivot čuva u Sijeni, i na njemu je natpis srpskoslovenskim jezikom: "Pretečina desnice Jovanova, pomeni mene Savu arhiepiskopa srpskoga". Ovde je reč o drugom prstu desne ruke Krstiteljeve, koji Sveti Sava dobio kao novohirotonisani arhiepiskop Srpske Crkve, kao blagoslov patrijarha Germana i cara Teodora I Laskarisa, i položio ga u Spasov hram manastira Žiča.

Potom je čuvan u Pećkoj Patrijaršiji, sve do propasti Vizantijskog i Srpskog carstva. Iz Patrijaršije je kivot sa moštima odnela u Moreju Jelena, supruga Đurđeva sina despota Lazara Brankovića. A kada su posljednjeg romejskog cara Konstantina XI Dragaša Turci svrgli sa prestola, on je 1461. odbegao u Italiju, pod zaštitu pape Pija XI, odneo mu je na dar kivot sa moštima Krstiteljevim.

Papa, budući rođenjem iz Sijene, poklonio je kivot tamošnjem hramu sv. Marije, gde ga je 1933. godine video književnik Pavle Popović i protumači zapis na njemu. Popović je govorio da se kivot iznosi samo na Duhove, i da ključ od njega imaju samo nadbiskup, gradonačelnik i još jedan građanin Sijene.

Ruka Pretečina ostala je u Svetoj Sofiji i posle pada Carigrada u turske ruke 1453. godine. Tada je Crkva Spasova pretvorena u džamiju, iako ni tada ne doživi takvo poruganje kao kada krstaši 1204. godine na njen časni presto posadiše bludnicu.

A da je ruka Pretečina u to vrijeme, sa carem i patrijarhom bila sklonjena u Nikeju, ne svjedoči samo to što je krstaši nisu odnijeli (a oni su poharali sve što se moglo poharati), već i to što je patrijarh mogao od nje odvojiti prst na blagoslov novoj, svetosavskoj, Crkvi.

Šire: http://mitropolija.cg.yu/svetinje/krstitelj_l.html
 
Čitao sam u novinama o ovim svetinjama. Na Cetinje su stigle poslije rata iz manastira Ostrog u koji su stavljene poslije Aprilskog rata pri povlačenju vlade Kraljevine Jugoslavije. U Beograd su stigle iz Moskve poslije Oktobarske revolucije . U Moskvu su stigle iz Vatikana. U vatikan sa Malte a na Maltu sa Rodosa. One su svetinja (ruka Sv. Jovana, klin kojim je Hrist bio zakovan na krst i ikona Bogorodice zvana Filermnosa) reda Malteških vitezova. Povodom ove tri svetinje su prije nekoliko godina dolazili izaslanici reda u Crnu Goru. O čemu su pričali ne znam.
 

Back
Top