SREĆNO PRETPRAZNIČKO VEČE....

prof.Grof

Aktivan član
Banovan
Poruka
1.596
Sjutra je praznik. Svoju svjetlost meku
Kandilo baca i sobu mi zâri.
Sâm sam. Iz kuta bije sahat stari,
I gluhi časi neosjetno teku.

Napolju studen. Peć pucka i grije.
Ja ležim. Ruke pod glavom, pa ćutim,
I slušam kako granjem zamrznutim
U moja okna goli orah bije.

Tako na vrata sumornog mi srca
Sjećanje jedno udara i čeka
Kô drug i sabrat, kao duša neka
Što sa mnom plače i u bolu grca.

Negda u take noći, kada otka
Pomrlom granju zima pokrov ledan,
Ova je soba bila kô vrt jedan,
Gdje je kô potok tekla sreća krotka:

Kao i sada, pred ikonom sjaji
Kandila svjetlost. Iz ikonostasa
Suh bršljan viri. Lako se talasa
Izmirne pramen i blagoslov taji.

Sva okađena miriše nam soba.
Okolo žute lojane svijeće,
Mi, djeca, sjeli, kô kakvo vijeće,
Radosni što je već grudanju doba.

Pod tankim velom plavkastoga dima
U peći vatra plamti punim žarom,
I sjajne pruge po ćilimu starom
Veselo baca i treperi njima.

Uvrh, na meku šiljtu, otac sio,
Pružio čibuk i dim se koluta;
Njegova misô nadaleko luta,
I pogled bludi sanjiv, blag i mio.

Uza nj, tek malko na šiljtetu niže
Kô simbol sreće, naša majka bdije;
Za skori Božić košulje nam šije,
I katkad na nas blage oči diže.

U to bi halka zakucala. - "Petar!"
- Usklikne otac - "On je zacijelo!
On vazda voli govor i sijelo -
Otvorite mu!"... - I mi svi, kô vjetar,

Trči i vratâ prijevor izvuci.
I stari susjed, visok kao brijeg,
Tresući s ruha napanuli snijeg,
Javio bi se s fenjerom u ruci.

Svaki mu od nas u zagrljaj hita,
Majka ga krotko susreta i gleda,
A on se javlja, pa do oca sjeda,
I brišuć čelo za zdravlje ga pita.

Sva novom srećom ograne nam soba!
Na svakom licu sveto, sjajno nešto.
Sučući brke, stari susjed vješto
Počô bi priču iz dalekog doba.

I dokle prozor hladna drma ciča,
Mi svaku riječ gutamo nijemi;
Srca nam dršću u radosnoj tremi
Sve dogod ne bi dovršio čiča.

Zatim bi otac, vedar kô sjaj dana,
Uzeo gusle u žilave ruke,
I glasno počô, uz ganjive zvuke,
Lijepu pjesmu Strahinjića Bana...

Meni je bilo kô da pjesme ove
Svaki stih posta pun behar u rosi,
Pa trepti, sjaje, i meni po kosi
Prosipa meke pahuljice nove...

O mili časi, kako ste daleko!
Vi, draga lica, iščezla ste davno!
Pusta je soba... moje srce tavno...
I bez vas više ja sreće ne steko'...

Kandilo i sad pred ikonom tinja,
I sad je pozno predbožićnje doba;
Al' gluha jama sad je moja soba,
A ja list sveo pod bjelinom inja.

Uzalud čekam... U nijemoj sjeni
Nikoga nema... Sam, kô kamen ćutim.
Samo što orah granjem zamrznutim
U okna bije i javlja se meni...

No dok mi mutni boli srce kose,
Kô studen travku uvrh krša gola -
Iz mojih knjiga, sa prašnjava stola,
Ja čujem šušanj kô viline kose.

Gle! Sad se redom rasklapaju same
Sve knjige stare, snovi čežnje duge -
Miču se, trepte jedna pokraj druge,
I njihov šumor kô da pada na me.

Sanjam li? Il' bi ovo java bila?
Iz rastvorenih listova i strana
Prhnuše lake tice, kô sa grana,
I po sobi mi svud razviše krila.

Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!...
Jedna okolo kandila se vije,
A neka bolno, Kô da suze lije,
Pred slikom dršće mrtve majke moje.

Neke bijele kao ljiljan prvi,
Samo im zlatno meko perje grudi;
Neke sve plave, tek im grlo rudi,
Kao da kanu kap zorine krvi.

Neke mi pale tu na srce svelo,
Pa kril'ma trepte i šušte kô svila;
A jedna lako, vrhom svoga krila,
S cvrkutom toplim dodirnu mi čelo,

Kô da bi htjela zbrisat sjen tuge...
I slušaj! Redom zapjevaše one!...
I glasi dršću, tresu se, i zvone,
Mili i sjajni kô luk mlade duge:

"Ne tuži! S bolom kuda ćeš i gdje bi?!
Mi pjesme tvoje, i drugova sviju
Što svoje duše na zvjezdama griju -
Sveta smo živa porodica tebi!

Mi kao rosa na samotne biljke
Padamo tiho na sva srca bona,
I u noć hladnu mnogih miliona
Snosimo tople božije svjetiljke.

Mi združujemo duše ljudi svije'!
Mrtve sa živim vežu naše niti:
I s nama vazda uza te će biti
I oni koje davno trava krije!

Prigrli ova jata blagodatna!
I kada jednom dođe smrti doba,
Naša će suza na kam tvoga groba
Kanuti toplo kô kap sunca zlatna"...

I akord zvoni... Sve u sjaju jačem
Kandilo trepti i sobu mi zari...
Iz kuta muklo bije sahat stari.
Ja sklapam oči i od sreće plačem...

Svom SRPSTVU , sestrama i braći, vascelom SRPSTVU, prof . Grof ...........
MIR BOŽIJI - HRISTOS SE RODI !
 
Nek Ostroshki Wasilije chuwa twoje najmilije,a nebeska dobra wila u pomoc ti wazda bila.Nek ti zdrawlje s radoshcu kroz wene teche,nek ti je srecno Badnje weche
d062.gif
 
Zbog popisa stanovništva Presveta Deva Marija se sa Pravednim Josifom našla u Vitlejemu devet meseci posle začeća Hristovog od Duha Svetoga. Kako su se zbog popisa i mnogi drugi slegli u grad, prenoćišta nije bilo ni po kućama ni po gostionicama. Zanoćili su u jednoj pećini koja je pastirima služila kao štala. Tako je Gospod Isus Hristos odmah po rođenju položen u jasle, a prvi će ga pozdraviti prosti pastiri ali i veliki mudraci, astrolozi sa Istoka koji su u Vitlejem stigli prateći nebeskeznakove velikog događaja.

Badnje veče je kraj Božićnog posta i kulminacija iščekivanja dolaska Spasitelja, rođenja Sina Božjeg u ljudskom telu. U atmosferi radosne tišine Crkva se priprema da dočeka Bogomladenca. Vernici dobijaju osvećene badnjake koje odnose svojim kućama. Porodice se okupljaju u svojim domovima kao oko slame i lišća Hristove kolevke u jaslama Vitlejemske pećine. Dolazi noć radosti i pastira i mudraca.

Približava se dugo očekivani i u Starom zavetu prorokovan događaj - rođenje Mesije, Spasitelja sveta. Rođenje Bogočoveka, otelotvorenje drugog lica Svete Trojice - Sina Božjeg. On, Gospodar sveta i Car nad carevima rodiće se u ljudskom telu da izvrši delo spasenja ljudskog koje nisu mogle da izvrše sluge NJegove.

Badnji dan, dan uoči Božića dobio je ime po Badnjoj večeri, a to zbog toga što se te večeri ne spava već se - bdi, bdeniše. Na navečerje praznika Rođenja Hristovog služe se takozvani carski časovi, spoj sva četiri časa u jednu službu sa dodatkom izobraziteljne službe koja na neki način zamenjuje liturgiju.

Hrastovo ili cerovo drvo koje domaćin porodice unosi na Badnji dan u kuću i koje se na Badnje veče loži na ognjištu. Plamen badnjaka preobražava Stari Zavet ali i pagansku religiju naših predaka u svetlost Novog Zaveta. Hrišćanski badnjak potiče od one čudesne vitlejemske noći kada su pastiri, čuvajući svoja stada u blizini pećine u kojoj će se roditi Hristos, ložili vatru i grejali se, da bi posle javljanja anćela Gospodnjeg nasekli grane i doneli da nalože vatru pored Novorođenčeta, i pored NJegove majke.
 
Nervira me sto je bozic (a i badnje vece) praznik koji treba da se provede u miru u porodici a i dalje ima otrodoksnih seljacina koji ce da se napiju, urlaju do zore i pucaju/bacaju granate i sl. Zaboga ljudi ja koji nisam vernik ga slavim kako treba (postoji nesto sto se zove tradicija) a oni koji se 'prze' na to rade kako ne treba ... tuzno ... a vama sto ste postovali iznad mene svaka cast, vidi se da ste ljudi iskreni
 
Za razliku od proslih godina veceras je ispred crkve Svetog Marka bilo prilicno mirno.
Ne znam koji je razlog manjoj potrosnji pirotehnickih sredstava ali pukle su mozda 2 petarde za sat vremena koje sam sa porodicom proveo tamo.
Mada,ono sto sam primetio i sto me je bas obradovalo,u crkvi je bilo vise ljudi nego ranijih godina,i to uglavnom mladjih Beogradjana.
Veliki su redovi i ispred ikona i ispred gorionika pa mi je bilo dosta teze da se snadjem u crkvi sa klincima.
 
Ваистину се роди!

''Сјај Боже и Божићу,
кутњем шљемену и сјемену,
волу и тежаку,
козици и овчици,
путнику намернику,
рибици у водици,
птици у горици!
Сјај Боже и Божићу,
мени домаћину и моме племену и шљемену!''
 

Back
Top