smrt...i co.

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
znas...kada si tinejdzer cesto razmisljas o ovoj temi...i onda se potpuno prepustis da pozelis da se ubijes...
sve vise ljudi svoj bes istresa na sebi...tako da me zanima sta mislis o samopovredjivanju...???
 
za mene je logicno da stariji ljudi razmisljaju o smrti..a ne tinejdzeri,,,cim spominjes samopovređivanje..ocigledno imas nekih psihickih problema...a ako ne..onda je to glup nacin da budes u centru paznje...pa ako se pronalazis ovde....poseti psihologa
 
Miki 13991:
имп

Па извини, али да ли је нормално да особе у најбољем делу живота помишљају на смрт?
lepo od tebe sto mi se izvinjavas ali nije potrebno...
ne razmisljam ja o smrti,niti planiram da se ubijem...
samo me zanima sta drugi misle o takvim temama...to je sve...
 
Смрт је нормална, самоубиство и самоповређивање није... Е сад зависи да ли ти размишљаш о смрти с религијске тачке, или не...
 
Nesto u poslednje vreme mnogo razmislam o buducnosti.Nisu to one obicne misli koje se ticu mog licnog,predstojeceg zivota,vec su to misli o celom svetu...ne bas bukvalno ali razmisljam o sebi,a to su takva razmisljanja da svako moze da se pronadje u njima.
Od kada znam za sebe uvek sam bila drugacija,uvek sam tezila necemu visem od prosecnog zvotnog toka.Nikada me nije mrzelo da upozajem nove stvari,izazove...nekako,previse imam snage i previse sam znatizeljna.Kad god sam zacrtala neki cilj uvek sam ga uspesno ispunjavala.
Ali jedna stvar me jos uvek muci,stvar koju ne mogu da shvatim poslednjih 5 godina.Danima o njoj intezivno razmisljam,ali nikako mi ne ulazi u glavu,nikako ne mogu da zamislim kako ce izgledati svet nakon moje smrti.
Zvuci glupo sa moje strane sto sa nepunih 16 godina razmisljam o tome,ali ne mogu a da ne kazem da me ta misao vec duze vreme muci.Kad god o njoj pocnem da razmisljam u mom stomaku se nesto prevrne i kao da mi signalizira da prestanem sama sebe da mucim nemogucim mislima.A ja znam da je sve moguce,znam da ce se pronaci odgovori na sve pa i na to.Samo se plasim da se to ne dogodi prekasno za mene i moj zivotni vek,hocu reci,plasim se da se to ne dogodi nakon moje smrti...
Ne mogu da razumem jednu jedinu stvar,a to je smrt.Niko se ne trudi da o tome ozbiljno razmisli vec svi prihvataju cinjenicu da je smrt kraj zivota i tacka.A ja znam da nije tako.Mislim,znam da se tada zivot zavrsava,ali je ne moguce da se sav ovaj slozeni sistem u nasem mozgu ugasi za par desetinki.
Ne mogu da nateram sebe na samu pomisao da kada neko umre da se ta osoba gasi i odlazi.Obicno analiziram svoje postupke,razmisljam o buducnosti,a kada dodje do smrti ja necu ni znati.Necu moci da kazem sebi:"gotovo je,umrla si..."! jednostavo tada necu vise postojati,necu moci da se prisetim starih uspomena,da razmisljam o svojim i tudjim osecanjima...necu znati koliko je mojim bliznjim tesko bez mene,necu vise moci da se pravdam i objasnjavam svoja osecanja...Iskreno,tesko mi pada sve to.Kada dodje do kraja zivota izazvanog starenjem organizma ljudi obicno na to gledaju hladno,jer tako je moralo da bude,zar ne?
Ali niko se tada nece zapitati kakve misli,uspomene,teznje,telenti...nestaju sa tom osobom..a to je jako tesko.
Ponekad nemamo vremena ni da se pozdravimo sa pojedinom,za nas jako bitnom,osobom...odlazimo zauvek,a nemamo vremena ni za jedno obicno "CAO" praceno blagim osmehom predsmrtnog lica...U takvoj situaciji bih se jako pokajala,jer sam sate,dane,pa cak i mesece provodila ne radeci nista,a sada kada mi je vreme najpotrebnije ja nemam ni delic toga,ni sekundu vise... I sta mi mozemo da uradimo povodom toga.Mozemo samo da se nadamo da kada dodje to vreme i kada zauvek zatvorimo oci da ce se dogoditi cudo i da cemo se ponovo probuditi u nekom novom,i svakako boljem svetu.Tako razmisljaju ljudi koji veruju u zivot posle smrti,medju kojima sam i ja...i znam da je tim osobama mnogo lakse i da se uopste nimalo ne plase tog kobnog trenutka jer znaju da ce ponovo ziveti makar u tudjim mislima i secanjima...
Vec dug niz godina naucnici pokusavaju da razotkriju tu misterioznu tajnu zivota nakon smrti.Nekako,i imam,ali i nemam zelju da saznam tu visoko vaznu cinjenicu.Doduse,zaista bi bilo lepo ziveti nakon smrti,ali cemu onda smrt?
Kada bi ljudi znali da postoji taj vecni i blagotvorni zivot,oni bi se ubijali,samo da bi sto pre iskusili cari te novine,a sta bi se onda dogodilo?
Da li bi iko zeleo da zivi u ovom teskom i okrutnom zivotu kada bi znao da samo jednim pokretom moze da zivi bolje i duze??
Zaista ne znam sta bi radili oni ljudi koji zele da izvrse samoubistvo,jer bi iz jednog,odmah,neverovatnom brzinom presli u drugi zivot,a to zaista nije potrebno.Tada bi se njima bukvalno nametala cinjenica da moraju da zive.Na primer,ja zaista cenim njihovu zelju ako zele da se ubiju i okoncaju svoje muke i patnje.Uopste ne spadam u one osobe koje se gnusaju kada cuju da je neko izvrsio samoubistvo.To je njihov zivot.Ako imaju hrabrosti i zelje da ga zavrse tek tako,to je meni sasvim normalno.Jer ipak zaboravljamo jednu cinjenicu-sami sebi krojimo sudbinu,i imamo potpuno pravo da je zavrsimo na nacin na koji nam odgovara...
Ipak je najbitnije biti srecan.
Zivi,jer zivot je najbolji ucitelj.Kako ces da naucis nesto novo,da ispravis greske,zavolis ili se pak nekom oduzis ako ne znas i ne zelis da zivis.
Zivi svoj,a ne tudj zivot,jer samo se tako isplati ziveti...!!

eto sta je mislim..............
 
Тема има смисла, али је једноставно таквог типа да се не може износити никакво мишљење, већ само претпоставке, жеље или шта ја знам шта већ, што би се на крају наравно претворило у спам...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top