Margaret Atvud

Ja sam citala nekoliko njenih knjiga. Ne bih rekla da su teske i depresivne - teme su uglavnom ozbiljne, ali ona ima smisao za humor koji meni odgovara, ume da se nasmeje i na zenski a pogotovo na muski racun ;)Citala sam price, eseje i nekoliko romana i sve mi se svidelo... Najvise sam uzivala u "Penelopijadi", citala sam i nekoliko romana - Macje oko, Alijas Grejs - ali najvise mi se svidjaju njeni eseji i kratke price. Uzivaj!
 
SVEDOČANSTVA
Bukerova nagrada 2019.

Svedočanstva su moderno remek-delo, moćan roman koji se može čitati zasebno ili kao nastavak kultnog romana Sluškinjina priča.

Više od petnaest godina nakon događaja opisanih u Sluškinjinoj priči teokratski režim Republike Galad zadržao je svoju moć, ali se naziru prvi znaci urušavanja sistema. U tom sudbinski ključnom trenutku preplešće se životi tri radikalno različite žene. Posledice će biti razorne.

U Svedočanstvima, Margaret Atvud ulazi u srž delovanja galadskog sistema, dok je svaka junakinja prisiljena da se suoči sa sobom i otkrije do koje granice je spremna da brani svoja uverenja.


PenelopijadaMit o Penelopi i Odiseju

U Homerovoj Odiseji Penelopa – Odisejeva supruga i sestra lepe Helene Trojanske – oslikana je kao oličenje bračne vernosti. Njeno dvadesetogodišnje opiranje proscima koji je opsedaju na Itaki, dok Odisej u Troji ratuje, a potom luta morima, vekovni je primer snage ljubavi i vere.

Margaret Atvud u svom viđenju ovoga mita uglavnom govori glasom Penelope i hora njenih dvanaest sluškinja, problematizujući neke od Odisejevih (i Telemahovih) postupaka.

Geopoetika, zajedno sa još preko četrdeset izdavača iz celoga sveta, od Severne i Južne Amerike, preko Azije i Australije, do svih delova Evrope – gradi ediciju Mitovi. Nosilac ideje od 1999. godine jeste škotski izdavač Canongate. Ova serija knjiga sastoji se iz uvodne studije i kratkih romana (ili kraćih proznih formi) naručenih posebno za ovu ediciju. Od pisaca je zatraženo da po slobodnom izboru, kako god to žele, iznova ispričaju već postojeće i znane mitove iz bilo koje kulture sveta. Među autorima su najveća i najzanimljivija imena savremene svetske književnosti. Planovi su da edicija potraje makar do svoje stote knjige.

Dakle, izvornici prevoda na srpski jezik potiču iz rukopisa, a ne objavljenih knjiga, i projekat edicije Mitovi redak je i originalan poduhvat u međunarodnom izdavačkom zajedništvu.
 
Trilogija LudAdam


Među velikim piscima današnjice, Margaret Atvud je jedna od onih čija dela popularna kultura prihvata sa najvećim oduševljenjem. Nikada se, međutim, o njenom stvaralaštvu nije govorilo toliko kao ove godine, kada je u žižu javnog interesovanja lansirao uspeh adaptacije romana Sluškinjina priča (The Handmaid’s Tale).

Ekranizacija totalitarne distopije u kojoj su žene svedene na mašine za rađanje pobrala je gotovo jednoglasno pozitivne kritike i pozdravljena je kao pravovremeni podsetnik na značaj ženskih i ljudskih prava. Za one kojima su se dopale zastrašujuće zamisli Margaret Atvud, korisno je znati da ne moraju da se zaustave na Sluškinjinoj priči. Podjednako efektan – i isto tako uznemiravajuće proročki – distopijski svet Atvudova je stvorila i u trilogiji LudAdam (MaddAddam).

Distopije – mračna ogledala realnosti
Kao književni žanr koji prikazuje turobnu viziju imaginarnog sveta – direktno suprotstavljenu onoj idealnoj, utopističkoj – distopija snagu i ubedljivost crpi upravo iz spone sa realnošću. Pažljivo osmišljeni distopijski svetovi uspevaju da nas potresu i uplaše jer u njima ne vidimo samo fantaziju iz pera maštovitog pisca nego i odraz sveta u kome zaista živimo.

Tako, recimo, i Sluškinjina priča važan deo svog uspeha duguje trenutnoj političkoj klimi, zahvaljujući kojoj je dočekana kao svojevrsna alegorija Trampove ere u kojoj su ženska prava dovedena pod znak pitanja. Snažno prisustvo Sluškinjine priče osećalo se i na demonstracijama poput Ženskog marša, gde su transparenti, između ostalog, poručivali da moramo učiniti da Atvudova ponovo bude samo fikcija.

Sluškinjina priča privukla je, dakle, pažnju kao distopija u kojoj ekstremne verzije postojećih političkih i društvenih činilaca stvaraju fundamentalističku i do srži mizoginu zajednicu.

Atvudova se, međutim, jednako dobro snalazi i u distopijama koje počivaju na drugoj vrsti strepnje – onoj koju izaziva neobuzdani tehnološki razvoj i preteća ekološka katastrofa. Upravo u svetu razorenom ovakvim faktorima odvija se radnja njene distopijske trilogije LudAdam.

Do apokalipse i nazad: Život u trilogiji LudAdam
Roman Antilopa i Kosac (Oryx and Crake), kojim je 2001. godine otvorena trilogija, donosi prikaz ne samo jednog nego dva najgora moguća sveta – oba nedvosmisleno okrutna i mračna, uprkos bleskovima karakterističnog lucidnog humora, britke ironije i jezičke inovativnosti po kojima je Atvudova poznata.

Najpre se upoznajemo sa onim čiji su najbrojniji stanovnici Koščići, genetskim inžinjeringom stvorena „deca“ naučnika poznatog kao Kosac. Oni su stvorenja raznobojne kože, biološki programirana za savršenstvo – prelepa, miroljubiva i nesposobna za ljubomoru, stid i krivicu. I što je najvažnije, prilagođena su životu u surovim uslovima koji su zavladali nakon apokalipse u kojoj je istrebljeno čovečanstvo.

Sa Koščićima živi Snežni, kao neka vrsta futurističkog Robinsona Krusoa, uverenog da je poslednji predstavnik ljudskog roda. Njegove uspomene vode nas u zbrisani distopijski svet, onakav kakav je postojao pre apokalipse.

U svetu koga se Snežni seća, privid normalnog života održava se u kompleksima moćnih korporacija, dok se van njih, u plebejama, obični ljudi bore za opstanak u okruženju obeleženom nasiljem, oskudicom i zagađenjem.

Korporacije su pravi vladari sveta, dok su navodni lideri samo marionete koje se smenjuju kao na traci.

Tehnologija se razvija bez ikakvih ograničenja, pa se naučnici zabavljaju stvarajući bizarne nove vrste poput tvorakuna ili psovuka, a u Farmama Akciorganskog društva proizvode se svinjoni, mutanti koji služe kao neiscrpne zalihe novih organa za presađivanje. Dok se korporacije poput Mladolescencije i Zdravosvesti utrkuju da klijentima ponude što zavodljiviju iluziju mladosti i večnog života, istovremeno proizvode bolesti da bi zaradili lečeći ih.

Za to vreme, većina stanovništva zatupljeno zuri u virtuelnu zabavu, a one retke koji pružaju otpor nemilosrdno progoni okrutna Korpolicija.

Iste svetove, ali iz drugačijeg ugla prikazuje sledeći roman u trilogiji, Godina poplave (The Year of the Flood). On popunjava narativne praznine iz prethodnog romana i otkriva neočekivane veze među likovima koje smo već upoznali, stalno nas iznenađujući i primoravajući da sagledamo događaje iz izmenjene perspektive.

Za Godinu poplave bi se stoga moglo reći da je pre književni saputnik Antilope i Kosca, nego klasični nastavak. Atvudova se ovde vraća ženskim pripovedačima i prati živote Tobi i Ren, otkrivajući njihovu prošlost i spletove okolnosti koji su im pomogli da prežive apokalipsu. U njihovom životu pre katastrofe, usredsređujemo se na zajednicu Božjih baštovana, neobične grupe pod vođstvom misterioznog Adama Jedan, naklonjene pčelama, lekovitom bilju i halucinogenim pečurkama, koja proriče dolazak razorne Bezvodne poplave.

Margaret Atvud
Margaret Atvud, “Margaret Atwood” flickr photo by Mark Hill Photography shared under a Creative Commons (BY-ND) license
Roman LudAdam završni je deo istoimene trilogije, koji ujedinjuje sve likove iz prethodna dva romana i prati njihovu zajedničku borbu za preživljavanje. Istovremeno pratimo i razvoj Koščića, obuzetih željom da slušaju priče o svom poreklu – jednom od mnogih tipično ljudskih težnji koje se probijaju kroz savršenu prirodu kakvu je projektovao Kosac.

Nesumnjivo najoptimističniji od sva tri dela, roman nagoveštava mogućnost novog početka i nekog oblika obnove čovečanstva – iako ne znamo da li će ta obnova svetu doneti dobro.

LudAdam i Sluškinjina priča – dva lica istog straha
Nema sumnje da je trilogija LudAdam za sada ostala u senci Sluškinjine priče, od čije se distopijske vizije – makar na prvi pogled – drastično razlikuje.

Dok u jednoj priči do propasti dovodi eskalacija kulturnih tenzija, u drugoj je uzrok katastrofe tehnološki napredak koji se oteo kontroli i uništio planetu. Ali ako se pažljivije zagledamo u ove vizije, otkrićemo da su one, zapravo, lice i naličje iste strepnje.

U Sluškinjinoj priči, katalizator koji izaziva uspostavljanje novog poretka je ekološka katastrofa koja je učinila ogroman broj žena neplodnim. Sa druge strane, iza razorenog sveta LudAdama stoji politički poredak u kome su korporacije postale apsolutni vladari i oduzele moć i slobodu ostatku sveta.

U oba slučaja, osnovna tema Margaret Atvud je kompleksna interakcija političkih, kulturnih i ekoloških faktora koji dovode do uništenja. A podloga njenih najmračnijih vizija je strah da ovih faktora nećemo biti svesni, ili da ćemo biti previše slepi da bismo pokušali da ih zaustavimo, dok ne bude prekasno.

Ovo je česta sudbina junaka Margaret Atvud, bilo da se radi o ženama poput Serene Džoj, koje pomažu da se uspostavi poredak koji će ih potom slomiti, ili mase LudAdama koja hipnotisano juri za novim kozmetičkim tretmanima, da bi u potrazi za večnim životom izazvala sopstvenu smrt.

I zato, ako nam se dok čitamo Margaret Atvud njeni sumorni svetovi čine zastrašujuće bliskim, u njima treba da vidimo upozorenje koje nam otvara oči pred mračnim tendencijama sopstvenog doba. Moguće je da se upravo tu krije jedna od najznačajnijih funkcija distopijske književnosti – da bude znak za uzbunu dok su mogućnost izbora i nada još pred nama.

Čitajući distopije Margaret Atvud, možda smo za korak dalje od toga da jednog dana živimo u nekoj od njih.

Piše: Aleksandra Vukelić
 
Strah od slobode?
(Margaret Atvud,
Sluškinjina priča, Laguna)

Piše: Milena Ilić Mladenović

“Već smo bile počele da zaboravljamo ukus slobode, da se osećamo bezbedno među ovim zidovima. U gornjim slojevima atmosfere raspale bismo se, isparile, ne bi bilo pritiska da nas drži na okupu.“

Interpretativne mogućnosti romana Margaret Atvud Sluškinjina pričasu nepregledne, a ovde ćemo se zadržati na onom segmentu koji se bavi psihologijom žrtve; njenim sitnim vapajima, unutrašnjim borbama, ali i konačnoj predaji sistemu koji guta sve pred sobom i u kome žrtve počinju da veruju da je takav poredak stvari prihvatljiv.

Distopičan svet ovog romana smešten je u ne tako blisku budućnost, u kojoj vidimo uređen, kontrolisan sistem, idejno potkrepljen bukvalnim, fundamentalističkim interpretacijama delova Biblije u kojima su jasno određene društvene uloge stroge hijerarhije.
Ovo se posebno odnosi na one delove Biblije koji se tiču ženskih uloga. Žena je svedena na ulogu majke, supruge i njeno postojanje je podređeno muškim glavama porodice. Ali i muške uloge su jasno postavljene (Zapovednici, Oči, Čuvari, Anđeli). Ukratko:
Žene se u Galadu dele na legitimne (Supruge, Ćerke, Sluškinje, Marte, Tetke, Ekonožene) i nelegitimne (Nežene, Jezaveljke), gde prve imaju ulogu u očuvanju jednog novog poretka čiji je cilj – povećanje stope nataliteta i vraćanje na jedan stari način društvenog uređenja. Iako je u romanu reč o budućnosti, vraćanje i glorifikovanje prošlih vremena, odaje utisak bezvremenosti i tera nas da se zapitamo nad onim često citiranim delom: „Republika Galad, reče Tetka Lidija, ne zna za granice. Galad je u vama.“ Isto tako bi se moglo reći da Galad nije budućnost, a ni prošlost, Galad je uvek ovde i sada.
Galad je svet u kome žene nose najveće breme, ali nisu jedine žrtve. To je sistem koji uništava sve, kroz plasiranje ideje o boljitku i slobodi. U kratkom isečku iz razgovora Fredovice i njenog Zapovednika vidimo da je reč o klasičnoj diktaturi:
„Kad se šuma seče, iverje leti, kaže. Mislili smo da će biti bolje.
Bolje?, kažem tankim glasom. Kako može tvrditi da je ovo bolje?
Bolje nikad ne znači bolje za sve, kaže. Uvek znači gore za neke.“
Zvuči poznato?
Galad se dešava sada i oduvek. U nekim manje razvijenim delovima sveta, ali u onim razvijenim gde se ne sme zapostaviti uloga latentnog partijarhata, Galad ugnjetava i koristi bića isključivo kao sredstva za neke svoje ciljeve. Margaret Atvud ne želi svoje pisanje da smesti u „naučnu fantastiku“, već govori o „spekulativnoj fantastici“ u kojoj postavka fabule nije neverovatna, već je moguća i u realnom prostoru i vremenu.
Dakle, svi smo u Galadu. Granica nema.
Pa, ima li izlaza iz Galada ako granica nema? I ko želi izlaz?
Ovde je neophodno napraviti malu paralelu između romana Sluškinjina priča i istoimene HBO serije, jer se upravo u mogućnostima za izlaz uočava razlika, koja je za roman (a i ovaj tekst) bitna.
Pre svega, u seriji ima više pravih, fizičkih izlaza i prelaska granice Galada. Protagonistkinjin muž biva spasen, kao i njena najbolja drugarica Mojra, partnerka za kupovinu Glenovica, pedesetoro dece koje Fredovica uspeva da „izvuče“, a verujemo da će i sama protagoniskinja biti spasena u sezoni koja sledi. Ipak, u romanu to nije tako. Naslućuje se mogućnost bekstva, ali je ona mala, neznatna. Kanada, koja je u seriji obećana zemlja, u romanu ne predstavlja ništa – zapravo, u nju je čak nemoguće pobeći jer Kanađani ne žele zavadu sa susedima pa retke odbegle vraćaju. Nema priče „s druge strane duge“, nema Glenovice koja spasava Džuninu novorođenu bebu i odvodi je Mojri i Luku u Kanadu da brinu o njoj. U romanu Luk je tek odjek iz prošlosti koji vremenom bledi, Mojra ostaje u „Jezavelji“ gde radi kao prostitutka, Glenovica se besi, a Fredovica biva odvedena crnim kombijem u trenutku kada saznaje da je Nik „Oko“, da je njihov. Crni kombi uglavnom znači kraj, a u njenom slučaju bi mogao da bude i onaj dobar kraj, tj. izlaz (ukoliko zamislimo da je Nik organizovao akciju kako bi je spasio), mada se o tome nigde eksplicitno ne govori.
Možda bismo mogli da kažemo da u seriji ima više borbe (i samim tim više stečene slobode), koje u romanu ima u mnogo manjoj meri. U romanu je sve grcanje, sve što se dobija (i želi) dobija se na kašičicu, kroz sitne pukotine sistema. Protagonistkinja i naratorka je Sluškinja, deo ženske vojske regrutovane u reproduktivne svrhe. Ona je „hodajuća materica“, koja je tu kako bi svoju plodnost opravdala poklanjanjem deteta nepolodnim parovima. Stiče se utisak da se ona polako odvaja od svog tela, da joj ono postaje strano, ne može da ga pogleda, kao da nije njeno, već je samo određuje kroz nametnutu društvenu ulogu. (230) Čak u toku „Ceremonije“, odnosno dela kada Zapovednik treba da je oplodi na kolenima svoje žene, ne govori se o silovanju. Kao da je telo predala toj svrsi. Ipak, reč „silovanje“ će upotrebiti da opiše osećaj koji je imala kada joj je Zapovednik tražio da igraju skrebl („Šta sam očekivala iza zatvorenih vrata, tog prvog puta? Nešto nepojmljivo, recimo seks četvoronoške, perverzije, bičeve, sakaćenja? U najmanju ruku, neku manju seksualnu manipulaciju, neki zastareli sitan greh koji mu je sad nedostupan, zakonski zabranjen i kažnjiv amputacijom. Molba da umesto toga igramo „skrebl“, kao da smo stari bračni par ili dvoje dece, delovalo je izuzetno nastrano, kao silovanje svoje vrste.”). Kada joj bude dozvolio da čita u njegovoj kancelariji, osećaće se obnaženo („Dok čitam, Zapovednik sedi i gleda me, ne govoreći, ali i ne skidajući očiju s mene. To gledanje je neobično seksualno, a ja se za to vreme osećam obnažena. Volela bih da mi okrene leđa, da se šetka po sobi, da i sam nešto čita. Onda bih možda mogla da se opustim, da čitam natenane. No ovako, moje protivzakonito čitanje deluje kao svojevrsna predstava.“ )
Fredovica oseća da i dalje postoji mesto gde ne mogu da dopru, mesto gde je slobodna i svoja. Zato joj Zapovednikovo zadiranje u te sfere deluje kao silovanje. To su mesta slobodne, makar u naznakama – njena glava, njene misli, to su sećanja (postoji i taj retrospektivni narativni tok koji kroz trzaje dospeva do glavnog toka, nama pomaže da povežemo priču, a junakinji da poveže svoje misli i pobegne u njih kada joj je potrebno), zatim to je zrdrav razum, to je smelost da ode u Nikovu sobu i kaže mu svoje ime, zavoli ga, preda mu se, znajući koji to rizik sa sobom nosi.
Ipak, sve to izlgeda kao hvatanje za slamku u zaleđenom moru čije pukotine nisu dovoljno velike da bi se led razbio. Davljenje je neminovno. Zato govor liči na „telegram“, odvija se kroz šaputanje sa partnerkom za kupovinu, postaje „amputiran govor.“ Kape koje Sluškinje nose su dizajnirane tako da im ograničavaju vidokrug (i sprečavaju da budu viđene), ali su naučile da svet gledaju „u grcajima.“ Protagonistkinja se ne razmeće čak ni sa „zdravim razumom“ i vidi ga kao „vrednu imovinu“ koju štedi kao što se nekada štedeo novac za crne dane. Svoje ime čuva kao neko blago, zakopano, ili pre sahranjeno, koje joj treperi pred očima kada ih zatvori. Ali ga ne koristi. Kada joj bude bilo dozvoljeno da čita, ona će čitati brzo, proždrljivo, do „sledeće duge gladi“. 9 Ideja da postoji mreža pobunjenika protiv sistema joj uliva nadu, ali sve što o tome saznaje je kroz mrvice razgovora sa Glenovicom.
Problem nastaje kada se Fredovica, žrtva sistema, utopi u taj sistem. Usled opšteg stokholmskog sindroma, ona pronalazi opravdanja za Zapovednika, počinje da se oseća udobno u rutini koju ima u tom svetu. U pojedinim trenucima mogućnosti slobode i izbora je plaše. Pomisao da je Mojra na slobodi, nakon što je prevarila Tetku i obukla njeno odelo, raduje je, ali i užasava.
Roman Sluškinjina priča je važan roman, jer osim toga što tematizuje i problematizuje diktaturu i patrijarhat, prikazuje promenljivo stanje duha žrtve koja je uvek između nečega što bi mogla da bude autonomija i onog što je kopilad ipak uspela da „samelje“ (Nolite te bastardes carborundorum – „Ne dozvoli da te kopilad samelje“ se javlja kao bitan motiv romana). To je ono što postoji na mikroplanu oduvek, na nivou države koja govori o slobodi (iako je, zapravo, nema) ali i u porodicama gde je nasilje evidentno, a žrtva pristaje na ostanak jer bi se u gornjim slojevima atmosfere raspala. Zato je moguće da u naslovnom pitanju istovremeno stoje reči „sloboda“ i „strah“, i zato je moguće roman završiti pitanjem: „Ima li pitanja?“
 

Back
Top