Hej,
Stvarno ste me obradovali komentarima.
Iskreno, mislila sam da necu doboti ni jedan odgovor...a evo, cak imam i podrsku...koja mnogo znaci u 5h i 30min.
Pisem nocu i upravo pravim pauzu.
Vec neko vreme razmisljam kako sebe da motivisem, i kako da nastavim sa pisanjem posle prvih 20-ak stranica (imam prilicno nezavrsenih rukopisa)
I dok sam tako razmisljala, iznenada sam shvatila nesto...meni veoma bitno.
Ne znam kako zive pisci, ali uzivam u verovanju da dane provode po knjizevnim klubovima, razmenjujuci neke nesvakidasnje ideje, uzivajuci u stvarima koje vecina ljudi ne primecuje, putujuci - realno ili imaginarno. Mislim....pisac kada je i u depresiji, to je nesto posebno, jer moze od svoje tuge da napravi umetnost...kada je ekscentrik (ne mislim na one komercijalne)to je...normalno, cak simpaticno.
I tako sam ja shvatila da mogu da se osecam kao pisac....da mislim o sebi kao o piscu...da jedino sto cini pravog pisca jeste pisanje...
Utesila me je misao da je mnogo umetnika umrlo, ne shvatajuci tokom zivota da su umetnici, koji ce tek biti prihvaceni, poznati, priznati. Drustvo ih nije smatralo umetnicima, vec cesto jadnicima, osobenjacima. A ti ljudi su ipak pisali, slikali...i gladovali.
Moj zakljucak je da su pisci ljudi koji imaju potrebu da pisu, stvaraju...cak i kada niko nece da objavi njihova dela, a oni nemaju sredstava da to ucine sami.
I cesto, osnova pisanja nije samo u inspiraciji....nismo svi rodjeni kao genijalci. Pisanje je i zanat, u kome cesto uspevaju ne najbolji....vec najuporniji, najtvrdoglaviji.
Ne znam da li sam u pravu. I nije ni bitno.
Meni ovakav stav pomaze....i mozda jos nekome pomogne.
I posto je moja pauza istekla, a moje zanimanje je - shvatili ste - PISAC, vracam se svom poslu.
Danas je 9 novembar. Dobro jutro svima.