Iskreno, nikad nisam voleo romantične knjige, ljubavne romane i slične idealizovane gluposti.
ALI! Ovu knjigu sam pročitao pre recimo, dve godine i mogu reći da me je dirnula. Slučajno sam počeo da je čitam, i kasnije nisam mogao da prestanem. Jednostavno, knjiga probudi u osobi (pogotovu ako si tinejdžer) onaj osećaj idealizma, prvih ljubavi, letnjih raspusta, srednjoškolskog perioda, i svega što ide uz to. Kada sam je pročitao, mogu reći da sam bio zapanjen završetkom. Knjiga ima fantastične, gotovo filmske opise, sjajnu ideju, odličnu radnju, i sjajan završetak. Nikako klasična ljubavna glupost, od koje ti dodje da se ispovraćaš. Fantastičan roman.
Drugi deo sam pročitao malo kasnije i, iskreno govoreći, više mi se dopada prvi. Nisam tip koji se fura na rasplet kao u sapunicama, a i ne volim nastavke, osim ako se ne radi o nekom fiction žanru (npr. horor). Elem, ova knjiga nema rasplet kao u sapunici, Step i Babi ne ostaju zajedno (što pomalo razočarava), ali i ta prividna realnost knjige izgleda jako bajkovito kad pogledas (Džin ga pratila svo vreme, pisala dnevnike o njemu, a najjači fazon je što su se sreli slučajno na benzinskoj pumpi dok je on prolazio kolima, znači-nidje veze). Ipak, bolje i da se tako završilo, nego da Step i Babi opet budu zajedno. To bi već bilo bljutavo i roman ne bi neku imao vrednost, ja mislim. Mada... ko zna...
U svakom slučaju, Tri metra iznad neba mi je vrh knjiga, dokument mladosti, idealizma, svega onog čemu težiš kad imaš šesnaest godina, višak hormona i osećaja, a manjak razuma. Briljantno.