Ja se secam da sam se ranije, kao klinac, tripovao da nema sile da cu nositi nesto na prstu ikada. Odavno sam imao stalno neke ogrlice oko vrata, koje su od pre 9 godina zamenjene malim lanchicem koji nikad ne skidam i mislio sam da ce to biti to.
Pre 4 godine mi nesto doslo da nadjem neki prsten, fazonski, onako da mi bude deo imidza. Odem nadjem, stavim na ruku i od tada ga ne skidam
Tj. u kuci ga skidam (kao i sat i brojanicu), ali gdegod da mrdnem, ne, on mora da bude na ruci. Par puta mi se desilo da sam ga u nekoj zurbi i tripu zaboravio i onda kad provalim (a provalim uvek kad se drzim za volan malo duze
), osecam se ko bez gaca
LM... mislio sam da nabacim jos jedan, al' su mi ljudi govorili da ne preterujem, da je ovo sasvim dovoljno i taman. Tako da sam od toga odustao, al' jedno mesto je naravno rezervisano za Taj sudbonosni prsten. Posto nema sile da ga nosim samo obicaja radi, on ce morati da bude neki poseban, deo Naseg imidza... vrlo verovatno ruchni rad po narudzbini.
Takvog ga sasvim sigurno necu nikad skidati, kao ni ovaj sto sada imam (osim u nekoliko situacija kad i ovaj ide inache off).
E da i nema sile da ce da bude od zlata... nema sanse. Srebro, platina, titanijum... sve samo ne zlato!