D
divlja
Gost
Otvaram temu, jer su neka moja predjasnja shvatanja dosla pod lupu sopstvene sumnje. Ni sama jos ne znam sta hocu sa ovom temom, ali vi odgovorite STA JE KNJIZEVNOST PO VAMA?
Recimo za mene je knjizevnost jezicki fenomen u kome je kljucna stvar preispitivanje coveka i sveta i to na nacin na koji nijedna druga oblast to ne cini. Ako ona preispituje coveka i svet, kakvo nam ona znanje daje, koji je to tip znanja? Koliko je to znanje pouzdano, kad nas bas u knjizevnosti, ono bar mene, privlaci samo preispitivanje, sama neizvesnost tog ispitivanja?
Moja sumnja se tice teorije knjizevnosti. Ranije su me ubedili da postoji nauka o knjizevnosti. To bi znacilo da se knjizevnost moze izucavati kao anatomija na primer ( nadam se da je neko citao Vorena i Veleka "Teoriju knjizevnosti" koji su odbacili spoljasnji pristup knjizevnosti i preslo se na imanentni pristup), ali to bi znacilo da izucavanje knjizevnosti kroz vekove mora da da iste rezultate, sto nikako nije slucaj, znamo da postoje tumacenja i tumacenja, a zar u samoj toj raznolikosti i viseznacnosti nije sva lepota knjizevnosti ( naravno ovde pricam o relevantnim tumacenjima)? Opet, s druge strane teorije knjizevnosti su uvek preuzimala pojmove iz drugih oblasti, formalizam je npr. pozajmljivao pojmove iz lingvistike, hermeneutika iz filozofije itd...Knjizevni pojmovi su razni, neki se vode pod cvrste termine ( lepo se moze definisati sta je sonet, rima...), dok su drugi sasvim "nestabilni", kao npr. pojam realizma koji moze da oznaci epohu, stil ili stilsku formaciju ili tek pojam postmodernizam itd... A da bi nesto bila nauka mora da ima precizno definisane pojmove...
Pomenula sam Vorena i Veleka koji su odbacili spoljasnji pristup kao los ( da se delo objasnjava biografijom pisca ili drustvenom situacijom...), ali da li npr. citajuci Rusoove "Ispovesti" bez neke procitane biografije o Rusou dovodi do boljeg razumevanja ili do losijeg? Nesto mislim da je istina na nekoj sredini.
I koji je zapravo smisao knjizevnosti? Da postane nauka? Dok je Dostojevski pisao svoja dela, sigurno ih nije pisao da bi ga jednog dana izucavali na nekom univerzitetu?
Mislim da knjizevnost izmice nekakvom poretku i da je nesto bliza pojmu haosa.
Drugo tesko pitanje je zasto je knjizevnost danas na margini, zasto nije u sredistu kulture kao sto je bila u 18. i 19. veku? Da li je to zbog medija, neizvesne buducnosti ili zapadne industrije? Nekad su ljudi citali da bi saznali nesto o sebi, o svetu, a danas je to samo redak slucaj. Ovo informaticko vreme nas ubi u pojam. Malo sam konfuzna, al' mozda ce neko da se nadoveze.:?
Recimo za mene je knjizevnost jezicki fenomen u kome je kljucna stvar preispitivanje coveka i sveta i to na nacin na koji nijedna druga oblast to ne cini. Ako ona preispituje coveka i svet, kakvo nam ona znanje daje, koji je to tip znanja? Koliko je to znanje pouzdano, kad nas bas u knjizevnosti, ono bar mene, privlaci samo preispitivanje, sama neizvesnost tog ispitivanja?
Moja sumnja se tice teorije knjizevnosti. Ranije su me ubedili da postoji nauka o knjizevnosti. To bi znacilo da se knjizevnost moze izucavati kao anatomija na primer ( nadam se da je neko citao Vorena i Veleka "Teoriju knjizevnosti" koji su odbacili spoljasnji pristup knjizevnosti i preslo se na imanentni pristup), ali to bi znacilo da izucavanje knjizevnosti kroz vekove mora da da iste rezultate, sto nikako nije slucaj, znamo da postoje tumacenja i tumacenja, a zar u samoj toj raznolikosti i viseznacnosti nije sva lepota knjizevnosti ( naravno ovde pricam o relevantnim tumacenjima)? Opet, s druge strane teorije knjizevnosti su uvek preuzimala pojmove iz drugih oblasti, formalizam je npr. pozajmljivao pojmove iz lingvistike, hermeneutika iz filozofije itd...Knjizevni pojmovi su razni, neki se vode pod cvrste termine ( lepo se moze definisati sta je sonet, rima...), dok su drugi sasvim "nestabilni", kao npr. pojam realizma koji moze da oznaci epohu, stil ili stilsku formaciju ili tek pojam postmodernizam itd... A da bi nesto bila nauka mora da ima precizno definisane pojmove...
Pomenula sam Vorena i Veleka koji su odbacili spoljasnji pristup kao los ( da se delo objasnjava biografijom pisca ili drustvenom situacijom...), ali da li npr. citajuci Rusoove "Ispovesti" bez neke procitane biografije o Rusou dovodi do boljeg razumevanja ili do losijeg? Nesto mislim da je istina na nekoj sredini.
I koji je zapravo smisao knjizevnosti? Da postane nauka? Dok je Dostojevski pisao svoja dela, sigurno ih nije pisao da bi ga jednog dana izucavali na nekom univerzitetu?
Mislim da knjizevnost izmice nekakvom poretku i da je nesto bliza pojmu haosa.
Drugo tesko pitanje je zasto je knjizevnost danas na margini, zasto nije u sredistu kulture kao sto je bila u 18. i 19. veku? Da li je to zbog medija, neizvesne buducnosti ili zapadne industrije? Nekad su ljudi citali da bi saznali nesto o sebi, o svetu, a danas je to samo redak slucaj. Ovo informaticko vreme nas ubi u pojam. Malo sam konfuzna, al' mozda ce neko da se nadoveze.:?