00 Chief Parish
Zainteresovan član
- Poruka
- 480
Frances Moore Lappe, Joseph Collins i Peter Rosset, autori knjige World Hunger: 12 Myths (Dvanaest mitova o gladi u svijetu), upozoravaju na mentalne stavove koji nas sprečavaju da, bez obzira na najbolje namjere, riješimo problem gladi u svijetu.
Tek kada se oslobodimo stiska široko prihvaćenih mitova, moći ćemo razumjeti prave uzroke gladi i vidjeti što možemo učiniti da je iskorijenimo.
1. mit:
Nema dovoljno hrane
Riječ koja najbolje opisuje svjetske zalihe hrane je obilje, a ne oskudica. Na svijetu ima dovoljno pšenice, riže i drugih žitarica da svakog čovjeka opskrbe s 3.500 kalorija dnevno. Tu čak nisu uključene mnoge druge uobičajene vrste hrane - povrće, mahunarke, korjenjače, orašasti plodovi, voće, meso i riba.
Raspolažemo s dovoljno hrane da se svakoj osobi na svijetu osigura najmanje 2 kilograma hrane dnevno: 1,1 kilogram žitarica, mahunarki i orašastih plodova, oko pola kilograma voća i povrća i još gotovo pola kilograma mesa, mlijeka i jaja - dovoljno da većinu ljudi učini pretilim!
Problem je u tome što je mnogo ljudi presiromašno da kupi inače lako dostupnu, hranu. Čak i najsiromašnije države u ovom trenutku imaju dovoljno hrane za sve svoje ljude. Mnoge od njih imaju veći izvoz hrane i drugih poljoprivrednih proizvoda nego uvoz
2. mit:
Za glad je kriva priroda
Olako je kriviti prirodu. Ljudi su sve ranjiviji na hirove prirode zbog ekonomskih i političkih uređenja koje smo stvorili. Hrana je uvijek dostupna onima koji si je mogu priuštiti – tijekom teških vremena gladuju samo siromašni.
U Africi, južnoj Aziji i drugdje milijuni ljudi neprekidno se nalaze na rubu katastrofe jer su, lišeni zemlje u korist moćne manjine, zarobljeni u nepopustljivom stisku dugova i bijedno plaćeni za svoj rad.
Prirodni događaji tek rijetko objašnjavaju smrti; oni su samo završni udarac. Naše institucije i politika odlučuju tko će jesti a tko gladovati za vrijeme teških vremena.
Jednako tako u Americi svake zime umru mnogi beskućnici od hladnoće, pa ipak glavni krivac za to nije vrijeme. Stvarni krivac je gospodarstvo koja ne uspijeva svakome osigurati priliku, kao i društvo u cjelini koje stopu gospodarskog rasta pretpostavlja suosjećanju.
3. mit:
Previše ljudi na planetu
Budući da su i preostala područja Trećeg svijeta ušla u demografsku tranziciju, kada se uslijed smanjivanja stope smrtnosti smanjuje i stopa rađanja, stope rađanja širom svijeta ubrzano padaju.
Iako je brzi porast stanovništva i dalje ozbiljan problem u mnogim zemljama, gustoća stanovništva nigdje ne objašnjava glad. Na svaki Bangladeš, gusto naseljenu i gladnu državu, dolazi Nigerija, Brazil ili Bolivija u kojima obilne zalihe gdje obilati izvori hrane koegzistiraju s glađu.
Kostarika se sa čak dvostruko manje zasijanih površina po stanovniku od Hondurasa može podičiti prosječnom duljinom života – a to je jedan od pokazatelja prehrane – jedanaest godina duljom od prosječne s duljine života Hondurasu, odnosno prosječnom duljinom života koja je blizu onoj kod razvijenih država.
Brzi rast stanovništva nije temeljni uzrok gladi. Kao i sama glad, on rezultat fundamentalnih nejednakosti koje ljudima, posebno ženama, uskraćuju gospodarske mogućnosti i sigurnost.
Brzi rast stanovništva i glad svojstveni su društvima u kojima su zemljovlasništvo, zaposlenja, obrazovanje, zdravstvena njega i skrb za starije izvan dosega većine ljudi.
Stanje u zemljama Trećeg svijeta s dramatično uspješnim, pravovremenim i brzim smanjenjem porasta stanovništva – to su Kina, Šri Lanka, Kolumbija, Kuba i indijska država Kerala – dokazuju da životi siromašnih, posebice siromašnih žena, moraju poboljšati prije nego što se odluče da će imati manje djece.
4. mit:
Veća proizvodnja hrane šteti okolišu
To što ekološka kriza smanjuje proizvodnju hrane trebalo bi nas zabrinjavati, međutim nije nužno praviti kompromise na štetu okoliša da bi se zadovoljile svjetske potrebe za hranom Uzrok ekološke krize nisu nastojanja da se nahrane gladni.
Za masovno krčenje šuma najodgovornije su velike korporacije, jer one kod potrošača u razvijenim zemljama stvaraju potražnju za tropskom drvenom građom i egzotičnim ili izvansezonskim vrstama hrane i zarađuju na toj potražnji.
U zemljama Trećeg svijeta pesticidi se najviše upotrebljavaju na usjevima namijenjenima izvozu, koji imaju malu ulogu u prehrani gladnih, a u Americi i Zapadnoj Europi koriste se kako bi se dobili plodovi besprijekornog izgleda, što nema nikakvog utjecaja na poboljšanje njihovih hranjivih vrijednosti.
Neki alternativni načini proizvodnje hrane već se provode, a još mnogi su mogući. Uspjeh organske poljoprivrede u Americi je samo je samo nagovještaj mogućnosti. Još jedan dobar primjer je Kuba, koja je krizu s nedostatkom hrane prevladala oslanjanjem na vlastite izvore i održivom poljoprivredom koja praktički ne zahtijeva pesticide.
Poljoprivredne alternative koje ne ugrožavaju okoliš mogu biti produktivnije od onih koje ga uništavaju.
7. mit:
Slobodno tržište može iskorijeniti glad
Na nesreću, formula “tržište je dobro, a uplitanje države loše” nikako ne može doprinijeti da se uklone uzroci gladi.
Takvo dogmatsko stajalište dovodi nas u zabludu da se društvo može odlučiti ili za jedno ili drugo, dok u stvari svaka gospodarstvo u svijetu pri raspoređivanju izvora i raspodjeli dobara kombinira tržišne i državne utjecaje.
Fantastična efikasnost tržišnog gospodarstva može djelovati prema iskorjenjivanju gladi jedino kada je kupovna moć široko raspršena. Stoga se svi oni koji vjeruju u korisnost tržišta i nužnost iskorjenjivanja gladi moraju usredotočiti na unaprjeđivanje ne tržišta, nego potrošača!
Tu država treba odigrati ključnu ulogu, neutraliziranjem tendencije prema gospodarskoj koncentraciji preko pravednih poreza (često se koristi izraz fair tax – posebna vrsta socijalno osjetljivog poreznog sustava predloženog u SAD-u u kojem na primjer kućanstva koja su ispod razine siromaštva ne trebaju plaćati poreze na dohodak i druge poreze) kredita i zemljišnih reformi.
Privatizacija i deregulacija posve sigurno nisu rješenje.
8. mit:
Slobodna trgovina je rješenje
Promicanje trgovine je formula koja se pokazala potpuno doživjela teški neuspjeh u smanjivanju gladi. U većini zemalja Trećeg svijeta došlo je do porasta izvoza, a glad je ostala nedirnuta ili se čak pogoršala.
Za vrijeme velikog porasta izvoza soje u Brazilu – za prehranu japanske i europske stoke–glad se proširila s jedne trećine na dvije trećine stanovništva.
Kada je većina ljudi toliko osiromašena da ne može kupovati hranu koja se proizvodi u njihovoj državi, oni koji upravljaju proizvodnim izvorima će, razumije se, usmjeriti svoju proizvodnju prema unosnijim inozemnim tržištima. Tada usjevi namijenjeni izvozu istiskuju proizvodnju osnovne hrane.
Protržišne smjernice kao što su NAFTA (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini) i GATT (Opći sporazum o carinama i trgovini) radnike u različitim državama međusobno suprotstavljaju »utrci do dna« u kojoj se natječe u tome tko će raditi za nižu plaću, s nižom razinom ili bez zdravstvenog osiguranja i sa što nižim ekološkim standardima.
Meksiko i Sjedinjene Države su tipični primjeri: od uvođenja NAFTA-e, Sjedinjene Države su izgubile 250.000 radnih mjesta, dok je Meksiko izgubio dva milijuna, i glad je u porastu u obje zemlje.
9. mit:
Preslabi i pasivni da se bore za svoja prava
Bombardirani slikama siromašnih ljudi kao slabih i izgladnjelih propuštamo vidjeti ono što je očito: za ljude s malo sredstava puko preživljavanje zahtijeva ogroman napor.
Da su siromašni doista pasivni kao što se drži, gotovo nitko od njih ne bi uspio preživjeti!
Širom svijeta, od Zapatista u meksičkom Chiapasu do pokreta poljoprivrednika u Indiji, svugdje gdje ljudi nepotrebno trpe, nastaju pokreti koji traže promjene.
Ljudi će se sami nahraniti ukoliko im se to omogući. Zadatak razvijenog svijeta nije »popraviti stvari« kod drugih. Naša dužnost je otkloniti prepreke na njihovom putu, prepreke koje često stvaraju velike korporacije i američka vlada, Svjetska banka i smjernice MMF-a.
Ostatak teksta na linku http://www.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=54623&topic=69
Tek kada se oslobodimo stiska široko prihvaćenih mitova, moći ćemo razumjeti prave uzroke gladi i vidjeti što možemo učiniti da je iskorijenimo.
1. mit:
Nema dovoljno hrane
Riječ koja najbolje opisuje svjetske zalihe hrane je obilje, a ne oskudica. Na svijetu ima dovoljno pšenice, riže i drugih žitarica da svakog čovjeka opskrbe s 3.500 kalorija dnevno. Tu čak nisu uključene mnoge druge uobičajene vrste hrane - povrće, mahunarke, korjenjače, orašasti plodovi, voće, meso i riba.
Raspolažemo s dovoljno hrane da se svakoj osobi na svijetu osigura najmanje 2 kilograma hrane dnevno: 1,1 kilogram žitarica, mahunarki i orašastih plodova, oko pola kilograma voća i povrća i još gotovo pola kilograma mesa, mlijeka i jaja - dovoljno da većinu ljudi učini pretilim!
Problem je u tome što je mnogo ljudi presiromašno da kupi inače lako dostupnu, hranu. Čak i najsiromašnije države u ovom trenutku imaju dovoljno hrane za sve svoje ljude. Mnoge od njih imaju veći izvoz hrane i drugih poljoprivrednih proizvoda nego uvoz
2. mit:
Za glad je kriva priroda
Olako je kriviti prirodu. Ljudi su sve ranjiviji na hirove prirode zbog ekonomskih i političkih uređenja koje smo stvorili. Hrana je uvijek dostupna onima koji si je mogu priuštiti – tijekom teških vremena gladuju samo siromašni.
U Africi, južnoj Aziji i drugdje milijuni ljudi neprekidno se nalaze na rubu katastrofe jer su, lišeni zemlje u korist moćne manjine, zarobljeni u nepopustljivom stisku dugova i bijedno plaćeni za svoj rad.
Prirodni događaji tek rijetko objašnjavaju smrti; oni su samo završni udarac. Naše institucije i politika odlučuju tko će jesti a tko gladovati za vrijeme teških vremena.
Jednako tako u Americi svake zime umru mnogi beskućnici od hladnoće, pa ipak glavni krivac za to nije vrijeme. Stvarni krivac je gospodarstvo koja ne uspijeva svakome osigurati priliku, kao i društvo u cjelini koje stopu gospodarskog rasta pretpostavlja suosjećanju.
3. mit:
Previše ljudi na planetu
Budući da su i preostala područja Trećeg svijeta ušla u demografsku tranziciju, kada se uslijed smanjivanja stope smrtnosti smanjuje i stopa rađanja, stope rađanja širom svijeta ubrzano padaju.
Iako je brzi porast stanovništva i dalje ozbiljan problem u mnogim zemljama, gustoća stanovništva nigdje ne objašnjava glad. Na svaki Bangladeš, gusto naseljenu i gladnu državu, dolazi Nigerija, Brazil ili Bolivija u kojima obilne zalihe gdje obilati izvori hrane koegzistiraju s glađu.
Kostarika se sa čak dvostruko manje zasijanih površina po stanovniku od Hondurasa može podičiti prosječnom duljinom života – a to je jedan od pokazatelja prehrane – jedanaest godina duljom od prosječne s duljine života Hondurasu, odnosno prosječnom duljinom života koja je blizu onoj kod razvijenih država.
Brzi rast stanovništva nije temeljni uzrok gladi. Kao i sama glad, on rezultat fundamentalnih nejednakosti koje ljudima, posebno ženama, uskraćuju gospodarske mogućnosti i sigurnost.
Brzi rast stanovništva i glad svojstveni su društvima u kojima su zemljovlasništvo, zaposlenja, obrazovanje, zdravstvena njega i skrb za starije izvan dosega većine ljudi.
Stanje u zemljama Trećeg svijeta s dramatično uspješnim, pravovremenim i brzim smanjenjem porasta stanovništva – to su Kina, Šri Lanka, Kolumbija, Kuba i indijska država Kerala – dokazuju da životi siromašnih, posebice siromašnih žena, moraju poboljšati prije nego što se odluče da će imati manje djece.
4. mit:
Veća proizvodnja hrane šteti okolišu
To što ekološka kriza smanjuje proizvodnju hrane trebalo bi nas zabrinjavati, međutim nije nužno praviti kompromise na štetu okoliša da bi se zadovoljile svjetske potrebe za hranom Uzrok ekološke krize nisu nastojanja da se nahrane gladni.
Za masovno krčenje šuma najodgovornije su velike korporacije, jer one kod potrošača u razvijenim zemljama stvaraju potražnju za tropskom drvenom građom i egzotičnim ili izvansezonskim vrstama hrane i zarađuju na toj potražnji.
U zemljama Trećeg svijeta pesticidi se najviše upotrebljavaju na usjevima namijenjenima izvozu, koji imaju malu ulogu u prehrani gladnih, a u Americi i Zapadnoj Europi koriste se kako bi se dobili plodovi besprijekornog izgleda, što nema nikakvog utjecaja na poboljšanje njihovih hranjivih vrijednosti.
Neki alternativni načini proizvodnje hrane već se provode, a još mnogi su mogući. Uspjeh organske poljoprivrede u Americi je samo je samo nagovještaj mogućnosti. Još jedan dobar primjer je Kuba, koja je krizu s nedostatkom hrane prevladala oslanjanjem na vlastite izvore i održivom poljoprivredom koja praktički ne zahtijeva pesticide.
Poljoprivredne alternative koje ne ugrožavaju okoliš mogu biti produktivnije od onih koje ga uništavaju.
7. mit:
Slobodno tržište može iskorijeniti glad
Na nesreću, formula “tržište je dobro, a uplitanje države loše” nikako ne može doprinijeti da se uklone uzroci gladi.
Takvo dogmatsko stajalište dovodi nas u zabludu da se društvo može odlučiti ili za jedno ili drugo, dok u stvari svaka gospodarstvo u svijetu pri raspoređivanju izvora i raspodjeli dobara kombinira tržišne i državne utjecaje.
Fantastična efikasnost tržišnog gospodarstva može djelovati prema iskorjenjivanju gladi jedino kada je kupovna moć široko raspršena. Stoga se svi oni koji vjeruju u korisnost tržišta i nužnost iskorjenjivanja gladi moraju usredotočiti na unaprjeđivanje ne tržišta, nego potrošača!
Tu država treba odigrati ključnu ulogu, neutraliziranjem tendencije prema gospodarskoj koncentraciji preko pravednih poreza (često se koristi izraz fair tax – posebna vrsta socijalno osjetljivog poreznog sustava predloženog u SAD-u u kojem na primjer kućanstva koja su ispod razine siromaštva ne trebaju plaćati poreze na dohodak i druge poreze) kredita i zemljišnih reformi.
Privatizacija i deregulacija posve sigurno nisu rješenje.
8. mit:
Slobodna trgovina je rješenje
Promicanje trgovine je formula koja se pokazala potpuno doživjela teški neuspjeh u smanjivanju gladi. U većini zemalja Trećeg svijeta došlo je do porasta izvoza, a glad je ostala nedirnuta ili se čak pogoršala.
Za vrijeme velikog porasta izvoza soje u Brazilu – za prehranu japanske i europske stoke–glad se proširila s jedne trećine na dvije trećine stanovništva.
Kada je većina ljudi toliko osiromašena da ne može kupovati hranu koja se proizvodi u njihovoj državi, oni koji upravljaju proizvodnim izvorima će, razumije se, usmjeriti svoju proizvodnju prema unosnijim inozemnim tržištima. Tada usjevi namijenjeni izvozu istiskuju proizvodnju osnovne hrane.
Protržišne smjernice kao što su NAFTA (Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini) i GATT (Opći sporazum o carinama i trgovini) radnike u različitim državama međusobno suprotstavljaju »utrci do dna« u kojoj se natječe u tome tko će raditi za nižu plaću, s nižom razinom ili bez zdravstvenog osiguranja i sa što nižim ekološkim standardima.
Meksiko i Sjedinjene Države su tipični primjeri: od uvođenja NAFTA-e, Sjedinjene Države su izgubile 250.000 radnih mjesta, dok je Meksiko izgubio dva milijuna, i glad je u porastu u obje zemlje.
9. mit:
Preslabi i pasivni da se bore za svoja prava
Bombardirani slikama siromašnih ljudi kao slabih i izgladnjelih propuštamo vidjeti ono što je očito: za ljude s malo sredstava puko preživljavanje zahtijeva ogroman napor.
Da su siromašni doista pasivni kao što se drži, gotovo nitko od njih ne bi uspio preživjeti!
Širom svijeta, od Zapatista u meksičkom Chiapasu do pokreta poljoprivrednika u Indiji, svugdje gdje ljudi nepotrebno trpe, nastaju pokreti koji traže promjene.
Ljudi će se sami nahraniti ukoliko im se to omogući. Zadatak razvijenog svijeta nije »popraviti stvari« kod drugih. Naša dužnost je otkloniti prepreke na njihovom putu, prepreke koje često stvaraju velike korporacije i američka vlada, Svjetska banka i smjernice MMF-a.
Ostatak teksta na linku http://www.kontra-punkt.info/modules.php?op=modload&name=News&file=article&sid=54623&topic=69
