Levica se na svim poljima povlači pred nadiranjem desne neokonzervativne paradigme. Na unutrašnjem planu je došlo do "evolucije" levih snaga u pravcu potpunog prihvatanja liberalne hegemonije tržišta nad društvom, pa čak i njegove apologetike. Ono što je nekad bila socijaldemokratska levica danas kod Šredera i Blera predstavlja institucionalni ostatak mrtve prošlosti, kao što je to npr. monarhija u Engleskoj. Oni su to svoje napuštanje levičarskih pozicija nazvali "radikalnim centrom" što je eufemizam za postmoderni relativizam u kome je sve moguće i dopušteno. Došlo je dotle da retke kritike nedoslednosti (pseudo)levičara niko više ni ne zarezuje. "Marš kroz institucije" mladih šesdesetosmaških bunotvnika se završio služenjem onome protiv čega su se najviše i borili – sistemu i kapitalu. Pri tome se privid idejne celovitosti ni ne pokušava postići, već se svi nepovezani taktički postupci opravdavaju magičnom formulom "pragmatizma" koja je zapravo proizvod kompromisa interesa i aspiracija centara moći i novca. Leva retorika sve manje uspeva da zavede mase i da služi kao efikasno sredstvo kontrole društva.
Jedan od posledica saveza "kooperativnih" levičara i velikog novca (ali ne samo njega) je ubrzana dekonstrukcija socijalne države blagostanja. Ono što je od nje danas ostalo je istorijski spomenik nekadašnjoj snazi levice u svetu, a pre svega u zapadnoj Evropi. Pa i slom socijalizma na drugom delu kontinenta bi se mogao tumačiti i kao propast "istočne verzije" socijalne države blagostanja. Komunizam je kao pretnja stabilnosti kapitalističkog sistema je nekada davno primorao tamošnje elite da naprave niz ustupaka svetu rada, pa je, i zbog kriza, došlo do formiranja socijalno odgovorne države. Kada je procenjeno da više ne preti opasnost od radničkih buntova i revolucija, na Zapadu se pod izgovorom "efikasnosti" pristupilo sužavanju socijalne, ali i drugih funkcija države (obrazovanje, zdravstvo, kultura...). Svugde osim u bezbednosnoj i privrednoj sferi. Takva neoliberalna država, i pored retorike "slobode i tržišta" donosi novi stepen kontrole nad društvom. Priča o širim ovlašćenjima modernih društava u borbi sa terorizmom je samo jedan od segmenata procesa stvaranja "selektivne" totalitarne dominacije oligarhijskih vrhova u "savezu elita".
Posledica unutarnje pometnje i kukavne kapitulacije pred neoliberalnim idolima tržišta i profita je i defanziva na političkom planu. U SAD sa drugim mandatom Džorža Buša trijumfuje savez tradicionalne religiozne Amerike ("osveta Juga") sa neokonzervativnim krugovima nad liberalnom i levom Amerikom. Slična pomeranja se dešavaju i u nekim državama zapadne Evrope. U Nemačkoj se predviđa povratak na scenu konzervativne Unije, ali sada ojačane sa domaćim neokonzervativnim i "desnim snagama" u usponu. Na ideje dominacije tržišta i evropocentrične defanzive, "multi-kulti" levica jednostavno nema odgovor koji bi "pio vodu". Antiglobalisti ili alterglobalisti suviše liče na postmoderni galimatijas da bi kao ideologija-i-pokret, predstavljali, za sada, realnu društvenu i političku snagu.
Iako su zapadni (a i naši) levičari u ogromnoj većini napustili ideale "socijalne pravde" intelektualna i kulturna elita je ipak u ogromnoj meri leve orijentacije. Sada se to "levo mišljenje" ogleda u kosmopolitizmu, inidividualizmu i sekularizmu ogromnog dela urbane elite. Njima su jedino bitne individualne slobode na slobodnom tržištu. To je zapravo liberalna ili libertinska levica koja se ulila u glavni tok potrošačkog društva. Različite mešavine "korektnih" levih i liberalnih načela formira dominantan pogled na svet moderne elite. Od tržišnih liberala i poslovnih pragmatika, preko socijaldemokrata, multikulturalista, zaštitnika ljudskih prava, do "zelenih" i feministkinja, sve je deo modernog levoliberalnog konsenzusa. Ova ideologija humanističkog liberalizma (sa i bez navodnika) danas dominira urbanim i obrazovanim stanovništvom Zapada, pa i kod nas.
SRBIJA ZEMLJA SIMULACIJA
Kako je u Srbiji sve simulacija zapadnih uzora i obrazaca, tako je analiza domaće levice mnogo kompleksnija i teža. Čini nam se da ovde nije ni pre bilo pravih levičara (kao ni desničara, osim par bizarnih izuzetaka) posmoderna konfuzija stvar čini još komplikovanijom. Naša intelektualna levica, kao derivat zapadne, nema ni deo one ozbiljnosti i posvećenosti koju su imali njihovi uzori. Sa kompleksom niže vrednosti se strasno kupuje sve što dolazi iz zapadnih intelektualnih butika, a ima oznaku "urbano" i "moderno". Pri tom paze da se ne zaraze sa politički nekoretnim strujama alternativnog mišljenja. Čak i kada bi retki pojedinci zastupali antiglobalističke stavove, strogo bi izbegavali da ih ne dovedu u kontekst naše situacije. Ako sve ostaje u domenu "angažovanog intelektualca" koji se bori protiv "svetskih nepavdi" - koje su negde tamo daleko i shvaćene na apstraktan način - onda je i to OK. Slobodno se može pričati protiv srpskog nacionalizma, primitivizma, klerikalizacije, fašizacije i sl. ali ne i protiv neokolonijalnog odnosa prema centrima moći. U mnogo većoj meri no zapadna, domaća levica se poklonila pred neoliberalnom paradigmom.
Rezulat je rogobatni miks levičarske humanističke retorike i najsurovijeg liberalizma koji je operisan od "humanosti" prema gubitnicima tranzicije koji su većina u društvu. Ideologija "urbanog" liberala ispod fasade pomodnog evropeizma i modernizma krije "vrednosti" sebičnog individualizma i svemoći tržišta. Sa palanačkim duhom u odnosu na Svet domaći levi liberali su podržali, ili je nisu kritikovali, pogubnu tranziciju iz socijalizma "srednje razvijenih" u kapitalizam siromašnih nacija trećeg sveta. Malograđansko prihvatanje "svetskih trendova" podrazumeva ritualno prizivanje "ulaska stranog kapitala" i vlasti "najuspešnijih" nad masom "luzera". Takve apologetike hegemonije kapitala (i to stranog) nad društvom nema ni na zapadu. Oni na sva pitanja i dileme odgovaraju formulom "tržište će sve urediti" koju čak i gospodin Soroš odbacuje kao opasnu. On kaže da " politički lideri žele biti izabrani po svaku cenu – a unutar vladajuće ideologije tržišnog fundamentalizma, odnosno nesputanog individualizma, to se smatra prirodnim" načinom ponašanja. A to po njemu dovodi do urušavanja demokratskog poretka.
Iako su kod nas tržišni fundamentalisti malobrojni, još ređi su oni na levici koji mu se iskreno suprotstavljaju. Neoliberalne parole su sasvim blokirale kritičku misao, dok je, s druge strane, vrlo korisno baviti njihovom "promidžbom". Konformizam, koji i teorijski podređuje moralne principe ličnim interesima, trijumfuje svugde, a pre svega na levici. Nekada su srpski levičari bili spremni da idu da se bore u građanskom ratu u Španiji, a danas nisu voljni ni da odu do periferije gradova i da vide kako žive "zamorčići reformi". Da li se to onda uopšte može nazvati levicom?
Spoj "politički korektnog" intelektualnog levičarstva koji se bavi "srpskim nacionalizmom", "klerikalizacijom" i drugim fenomenima "primitivnog Balkana" sa neoliberalizmom ekspertskih i japijevskih krugova, formirao je domaću dominatnu reformsku paradigmu. Ideološke mantre "globalizma" i "integracija" u savezu sa uskim interesima moćnika olakšavaju uspostavljanje društvenog modela latinoameričke socijalne nejednakosti. Opšta mesta o "korupciji vlasti" i "socijalnom dijalogu" su isto u granicama korektnog, jer ne diraju u temelje sistema. Naši humanisti nojevski zabijaju glavu u pesak pred društvenim nepravdama, jer na "tržištu svako dobija koliko je sposoban". Ove ideološke formacije, bez obzira da li su toga svesne, predstavljaju logističku podršku učvršćivanja dominacije novca nad društvom. Kada se vajkaju da eto "reforme sporo idu" to samo znači da treba ubrzati te "procese". To što pri reformskom eksperimentu in vivo pati i propada velik deo stanovništva, njih mnogo ne interesuje. Urbana elita, pa i ona leve orijentacije je otuđena od običnog čoveka, od njegovih nevolja, nada i strahova.
Jedan od posledica saveza "kooperativnih" levičara i velikog novca (ali ne samo njega) je ubrzana dekonstrukcija socijalne države blagostanja. Ono što je od nje danas ostalo je istorijski spomenik nekadašnjoj snazi levice u svetu, a pre svega u zapadnoj Evropi. Pa i slom socijalizma na drugom delu kontinenta bi se mogao tumačiti i kao propast "istočne verzije" socijalne države blagostanja. Komunizam je kao pretnja stabilnosti kapitalističkog sistema je nekada davno primorao tamošnje elite da naprave niz ustupaka svetu rada, pa je, i zbog kriza, došlo do formiranja socijalno odgovorne države. Kada je procenjeno da više ne preti opasnost od radničkih buntova i revolucija, na Zapadu se pod izgovorom "efikasnosti" pristupilo sužavanju socijalne, ali i drugih funkcija države (obrazovanje, zdravstvo, kultura...). Svugde osim u bezbednosnoj i privrednoj sferi. Takva neoliberalna država, i pored retorike "slobode i tržišta" donosi novi stepen kontrole nad društvom. Priča o širim ovlašćenjima modernih društava u borbi sa terorizmom je samo jedan od segmenata procesa stvaranja "selektivne" totalitarne dominacije oligarhijskih vrhova u "savezu elita".
Posledica unutarnje pometnje i kukavne kapitulacije pred neoliberalnim idolima tržišta i profita je i defanziva na političkom planu. U SAD sa drugim mandatom Džorža Buša trijumfuje savez tradicionalne religiozne Amerike ("osveta Juga") sa neokonzervativnim krugovima nad liberalnom i levom Amerikom. Slična pomeranja se dešavaju i u nekim državama zapadne Evrope. U Nemačkoj se predviđa povratak na scenu konzervativne Unije, ali sada ojačane sa domaćim neokonzervativnim i "desnim snagama" u usponu. Na ideje dominacije tržišta i evropocentrične defanzive, "multi-kulti" levica jednostavno nema odgovor koji bi "pio vodu". Antiglobalisti ili alterglobalisti suviše liče na postmoderni galimatijas da bi kao ideologija-i-pokret, predstavljali, za sada, realnu društvenu i političku snagu.
Iako su zapadni (a i naši) levičari u ogromnoj većini napustili ideale "socijalne pravde" intelektualna i kulturna elita je ipak u ogromnoj meri leve orijentacije. Sada se to "levo mišljenje" ogleda u kosmopolitizmu, inidividualizmu i sekularizmu ogromnog dela urbane elite. Njima su jedino bitne individualne slobode na slobodnom tržištu. To je zapravo liberalna ili libertinska levica koja se ulila u glavni tok potrošačkog društva. Različite mešavine "korektnih" levih i liberalnih načela formira dominantan pogled na svet moderne elite. Od tržišnih liberala i poslovnih pragmatika, preko socijaldemokrata, multikulturalista, zaštitnika ljudskih prava, do "zelenih" i feministkinja, sve je deo modernog levoliberalnog konsenzusa. Ova ideologija humanističkog liberalizma (sa i bez navodnika) danas dominira urbanim i obrazovanim stanovništvom Zapada, pa i kod nas.
SRBIJA ZEMLJA SIMULACIJA
Kako je u Srbiji sve simulacija zapadnih uzora i obrazaca, tako je analiza domaće levice mnogo kompleksnija i teža. Čini nam se da ovde nije ni pre bilo pravih levičara (kao ni desničara, osim par bizarnih izuzetaka) posmoderna konfuzija stvar čini još komplikovanijom. Naša intelektualna levica, kao derivat zapadne, nema ni deo one ozbiljnosti i posvećenosti koju su imali njihovi uzori. Sa kompleksom niže vrednosti se strasno kupuje sve što dolazi iz zapadnih intelektualnih butika, a ima oznaku "urbano" i "moderno". Pri tom paze da se ne zaraze sa politički nekoretnim strujama alternativnog mišljenja. Čak i kada bi retki pojedinci zastupali antiglobalističke stavove, strogo bi izbegavali da ih ne dovedu u kontekst naše situacije. Ako sve ostaje u domenu "angažovanog intelektualca" koji se bori protiv "svetskih nepavdi" - koje su negde tamo daleko i shvaćene na apstraktan način - onda je i to OK. Slobodno se može pričati protiv srpskog nacionalizma, primitivizma, klerikalizacije, fašizacije i sl. ali ne i protiv neokolonijalnog odnosa prema centrima moći. U mnogo većoj meri no zapadna, domaća levica se poklonila pred neoliberalnom paradigmom.
Rezulat je rogobatni miks levičarske humanističke retorike i najsurovijeg liberalizma koji je operisan od "humanosti" prema gubitnicima tranzicije koji su većina u društvu. Ideologija "urbanog" liberala ispod fasade pomodnog evropeizma i modernizma krije "vrednosti" sebičnog individualizma i svemoći tržišta. Sa palanačkim duhom u odnosu na Svet domaći levi liberali su podržali, ili je nisu kritikovali, pogubnu tranziciju iz socijalizma "srednje razvijenih" u kapitalizam siromašnih nacija trećeg sveta. Malograđansko prihvatanje "svetskih trendova" podrazumeva ritualno prizivanje "ulaska stranog kapitala" i vlasti "najuspešnijih" nad masom "luzera". Takve apologetike hegemonije kapitala (i to stranog) nad društvom nema ni na zapadu. Oni na sva pitanja i dileme odgovaraju formulom "tržište će sve urediti" koju čak i gospodin Soroš odbacuje kao opasnu. On kaže da " politički lideri žele biti izabrani po svaku cenu – a unutar vladajuće ideologije tržišnog fundamentalizma, odnosno nesputanog individualizma, to se smatra prirodnim" načinom ponašanja. A to po njemu dovodi do urušavanja demokratskog poretka.
Iako su kod nas tržišni fundamentalisti malobrojni, još ređi su oni na levici koji mu se iskreno suprotstavljaju. Neoliberalne parole su sasvim blokirale kritičku misao, dok je, s druge strane, vrlo korisno baviti njihovom "promidžbom". Konformizam, koji i teorijski podređuje moralne principe ličnim interesima, trijumfuje svugde, a pre svega na levici. Nekada su srpski levičari bili spremni da idu da se bore u građanskom ratu u Španiji, a danas nisu voljni ni da odu do periferije gradova i da vide kako žive "zamorčići reformi". Da li se to onda uopšte može nazvati levicom?
Spoj "politički korektnog" intelektualnog levičarstva koji se bavi "srpskim nacionalizmom", "klerikalizacijom" i drugim fenomenima "primitivnog Balkana" sa neoliberalizmom ekspertskih i japijevskih krugova, formirao je domaću dominatnu reformsku paradigmu. Ideološke mantre "globalizma" i "integracija" u savezu sa uskim interesima moćnika olakšavaju uspostavljanje društvenog modela latinoameričke socijalne nejednakosti. Opšta mesta o "korupciji vlasti" i "socijalnom dijalogu" su isto u granicama korektnog, jer ne diraju u temelje sistema. Naši humanisti nojevski zabijaju glavu u pesak pred društvenim nepravdama, jer na "tržištu svako dobija koliko je sposoban". Ove ideološke formacije, bez obzira da li su toga svesne, predstavljaju logističku podršku učvršćivanja dominacije novca nad društvom. Kada se vajkaju da eto "reforme sporo idu" to samo znači da treba ubrzati te "procese". To što pri reformskom eksperimentu in vivo pati i propada velik deo stanovništva, njih mnogo ne interesuje. Urbana elita, pa i ona leve orijentacije je otuđena od običnog čoveka, od njegovih nevolja, nada i strahova.