Kada neke emocije, ili pak želje, držuš dovoljno dugo zatvorene, one na onaj najmanji poziv, od očekivanog potrče, da objave svetu svoje postojanje....
Kako se izlečiti, po mogućnosti, bez stručne pomoći kada to predje u bolest.
Moj problem je konkretan, sa konkretnim rešenjem, koje ja ne mogu da primenim, zaokružim ili potvrdim.....
Imam devetnaest, on je skoro duplo stariji.
Ima dugogodišnju vezu, propali brak iza sebe, dete.
Upoznala sam ga onda kada mi je glupost podmetnula nogu.
Kao da ga poznajem ceo život.
Večito očekuje da izrazim svoja osećanja, kao da je to jedino što bi ga nateralo da promeni postojeću situaciju, u kojoj sam ja drolja, a ona verna devojka, a on večito nezadovoljan, a nije kriv zbog toga.
Sve mi je uzeo. I telo i dušu.
****** je u suštini, ali ja ne mogu bez njega, i to se odražava na moju psihu.
Savršen je za mene, desila se magija, plakao je kao malo dete, bio mi je prvi muškarac, što mu više trebam sve više taktizira.
Ne zovem prva, ne pričam mnogo o sebi, tu sam da bi bio zadovoljan.
Sve do glupe nedelje, kada mi je rekao da ja znam da je on popodne zauzet čovek.
Tada je nestala magija, nešto je puklo u glavi, i u srcu, bes mi obuzima telo, ali ne želim da se svetim.
A ne želim ga ni pored sebe, ne shvata me, ne poznaje me, a što je najgore to ni ne želi. Jedini način da se vidimo je moj krevet.
To ne mogu, jer počinjem da gubim saznanje o tome šta sam i ko sam ja ustvari, i koliko vredim, u odnosu na njega, kome je život praktično ispunjen, mislim on nema mnogo toga što bi poželeo, prvo zbog godina, a i zbog toga što se njegova ambicija svodi na mizeriju.
Moje pitanje je, kako izlečiti sebe, posle svega, kada odrasteš i shvatiš da su te lagali da bajka postoji, da je ceo svet koji si gradio za sebe u stvari kula od karata koja se ruši pod naletom nekih pravih emocija....Onda bi, tek onda, bi trebala da se gradi.
Nema neke preterane logike u tome.
Ne želim da sebe mučim više, ne želim da ga čujem, vidim, i ne znam kako bi mogla da odreagujem na njegovo insistiranje, za koje čak nisam sigurna ni da će se dogoditi, jer se kao i uvek ništa konkretnonismo dogovorili...Kako da krenem dalje, da li mi je potrebna stručna pomoć, tj da li će to biti naajbolji način da završim sve ovo, i postanem ona stara?
Hvala unapred svim dobrim dušama
Kako se izlečiti, po mogućnosti, bez stručne pomoći kada to predje u bolest.
Moj problem je konkretan, sa konkretnim rešenjem, koje ja ne mogu da primenim, zaokružim ili potvrdim.....
Imam devetnaest, on je skoro duplo stariji.
Ima dugogodišnju vezu, propali brak iza sebe, dete.
Upoznala sam ga onda kada mi je glupost podmetnula nogu.
Kao da ga poznajem ceo život.
Večito očekuje da izrazim svoja osećanja, kao da je to jedino što bi ga nateralo da promeni postojeću situaciju, u kojoj sam ja drolja, a ona verna devojka, a on večito nezadovoljan, a nije kriv zbog toga.
Sve mi je uzeo. I telo i dušu.
****** je u suštini, ali ja ne mogu bez njega, i to se odražava na moju psihu.
Savršen je za mene, desila se magija, plakao je kao malo dete, bio mi je prvi muškarac, što mu više trebam sve više taktizira.
Ne zovem prva, ne pričam mnogo o sebi, tu sam da bi bio zadovoljan.
Sve do glupe nedelje, kada mi je rekao da ja znam da je on popodne zauzet čovek.
Tada je nestala magija, nešto je puklo u glavi, i u srcu, bes mi obuzima telo, ali ne želim da se svetim.
A ne želim ga ni pored sebe, ne shvata me, ne poznaje me, a što je najgore to ni ne želi. Jedini način da se vidimo je moj krevet.
To ne mogu, jer počinjem da gubim saznanje o tome šta sam i ko sam ja ustvari, i koliko vredim, u odnosu na njega, kome je život praktično ispunjen, mislim on nema mnogo toga što bi poželeo, prvo zbog godina, a i zbog toga što se njegova ambicija svodi na mizeriju.
Moje pitanje je, kako izlečiti sebe, posle svega, kada odrasteš i shvatiš da su te lagali da bajka postoji, da je ceo svet koji si gradio za sebe u stvari kula od karata koja se ruši pod naletom nekih pravih emocija....Onda bi, tek onda, bi trebala da se gradi.
Nema neke preterane logike u tome.
Ne želim da sebe mučim više, ne želim da ga čujem, vidim, i ne znam kako bi mogla da odreagujem na njegovo insistiranje, za koje čak nisam sigurna ni da će se dogoditi, jer se kao i uvek ništa konkretnonismo dogovorili...Kako da krenem dalje, da li mi je potrebna stručna pomoć, tj da li će to biti naajbolji način da završim sve ovo, i postanem ona stara?
Hvala unapred svim dobrim dušama