*kiki*
Gost
- Poruka
- 998
Stevan Raickovic, rodjen je 1928. godine u Neresnici (Srbija). Osnovnu skolu i gimnaziju ucio je u Beloj Crkvi, Senti, Krusevcu, Smederevu i Subotici, gde je maturirao 1947. godine. Studirao je knjizevnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Pored poezije objavio je i knjige eseja, proznih zapisa, knjige za decu, kao i knjige poetskih prepeva (- Sekspirovi soneti -, - Deset ljubavnih soneta Franceska Petrarke posvecenih Lauri - ...).
Zivot
Tu vise nema bega
Svet je zatvorio krug.
Pa neka i biljka
I ptica
Budu kao covek
Drug.
I grana vec da postanem
Moje bi lisce mislilo.
(O ne bi se samo u jesen
Krvavo zlato
Lilo.)
U kamen da se pretvorim
Vec ne bih naso zaborav.
Bio bih na obali jedini
Kamen zamisljen
I plav.
Tu vise nema bega
Zivo je sklopio krug.
Pa neka i breg
I suton
Budu kao covek
Drug.
Najtisa
Pesmo, mala zvezdo!
Podji sa mnom cuteci po travi.
Bockace nas suve grane, suve vlati,
Obici cemo mesta gde su mravi.
Podji, pesmo, sa mnom cuteci po travi
I celo mi pozlati.
Ja sam dobar i cutacu;
Gledao sam dugo kamen kako cuti.
Gledao sam dugo drvo kako pati:
Stoji samo rasirenih ruku.
Dodji, kao cvet tek izniknuti.
Bockace nas suve grane, suve vlati.
Samo ce tisina da nas prati.
Travke ce se svijati u struku.
Buket
Karanfil, crvenkast kao stid,
Otvara slatku laticu secanja.
Od belog jorgovana boli me vid,
Od plavog - ruka skoro sanja
Da su joj prsti postali cvet
Pa tuzno i veselo mirisu
Kraj ruze koja je skupila svet
I krv i tajnu i usne koje sisu
Sa druge usne smeh i smrt.
O najlepse se lipa smeje -
U samom vazduhu kao gust vrt.
Pod ocima trava mirno veje,
Zuta se lala u njoj zlati
I klati i tako teku sati.