Stevan Raičković

*kiki*

Gost
Poruka
998


Stevan Raickovic, rodjen je 1928. godine u Neresnici (Srbija). Osnovnu skolu i gimnaziju ucio je u Beloj Crkvi, Senti, Krusevcu, Smederevu i Subotici, gde je maturirao 1947. godine. Studirao je knjizevnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Pored poezije objavio je i knjige eseja, proznih zapisa, knjige za decu, kao i knjige poetskih prepeva (- Sekspirovi soneti -, - Deset ljubavnih soneta Franceska Petrarke posvecenih Lauri - ...).


Zivot

Tu vise nema bega
Svet je zatvorio krug.
Pa neka i biljka
I ptica
Budu kao covek
Drug.
I grana vec da postanem
Moje bi lisce mislilo.
(O ne bi se samo u jesen
Krvavo zlato
Lilo.)
U kamen da se pretvorim
Vec ne bih naso zaborav.
Bio bih na obali jedini
Kamen zamisljen
I plav.
Tu vise nema bega
Zivo je sklopio krug.
Pa neka i breg
I suton
Budu kao covek
Drug.


Najtisa

Pesmo, mala zvezdo!
Podji sa mnom cuteci po travi.
Bockace nas suve grane, suve vlati,
Obici cemo mesta gde su mravi.
Podji, pesmo, sa mnom cuteci po travi
I celo mi pozlati.
Ja sam dobar i cutacu;
Gledao sam dugo kamen kako cuti.
Gledao sam dugo drvo kako pati:
Stoji samo rasirenih ruku.
Dodji, kao cvet tek izniknuti.
Bockace nas suve grane, suve vlati.
Samo ce tisina da nas prati.
Travke ce se svijati u struku.



Buket

Karanfil, crvenkast kao stid,
Otvara slatku laticu secanja.
Od belog jorgovana boli me vid,
Od plavog - ruka skoro sanja

Da su joj prsti postali cvet
Pa tuzno i veselo mirisu
Kraj ruze koja je skupila svet
I krv i tajnu i usne koje sisu

Sa druge usne smeh i smrt.
O najlepse se lipa smeje -
U samom vazduhu kao gust vrt.

Pod ocima trava mirno veje,
Zuta se lala u njoj zlati
I klati i tako teku sati.
 
KAMENA USPAVANKA

Uspavajte se gde ste zatečeni
Po svetu dobri, gorki, zaneseni,
Vi ruke po travi, vi usta u seni,
Vi zakrvavljeni i vi zaljubljeni,

Zarastite u plav san kameni
Vi živi, vi sutra ubijeni,
Vi crne vode u beličastoj peni
I mostovi nad prazno izvijeni,

Zaustavi se biljko i ne veni:
Uspavajte se, ko kamen, nevini,
Uspavajte se tužni, umoreni.

Poslednja ptico: mom liku se okreni
Izgovori tiho ovo ime
I onda se u vazduhu skameni.
 
NA SEPTEMBARSKOJ PLAŽI
U Herceg-Novom 1991.

Ne znam da li da stojim?
Ne znam da li da bežim?
(Ja se pomalo bojim
Na ovom pesku dok ležim.)

Da li da krenem Bogu?
Ili okrenem vragu?
Da maknem nekud nogu
Il' stojim u svom tragu?

Sam nasred žala
Sa glavom koja štrči
Pod suncem što je loče:

Kao u zevu ala
Ja čekam da se svrši
I ovo što ne poče.

.
 
LIRIKA O VODI
Kad vode osete da prilazim one postaju
mirne,
Izjednače se sa mnom i ja postajem kao
one.
(Znam: to mi se tako samo učini. Ali
to je duboko u meni,
Toliko duboko da poverujem da je tako.)
Evo ih: sada imaju moje oči i
zamišljeno gledaju,
Imaju moje ruke i ne znaju šta će s
dubinama.
I moje noge imaju: i stoje zapanjeno
Sa ohladnelim stopalima ukočenim na
dnu
Gde raste mali kamen, zemlja, spirala
trave
I dva okrugla sjaja potonula iz mene.
sad: idu mi u susret dve ribe i belasaju
snegom slabina
I baš kod prstiju se lome i grade
pravi ugao.
... Meka je mahovina vode i guta moj
potiljak
Dok mirno otplovljujem kao stablo
tišine.
Jedan prst svetlosti, pružen iz
daljine sunca,
Pokušava da mi obnaži oči i pronađe
gledanje.
Dole, ispod mene, sad već nevidljive
ribe
Stvaraju geometriju koja se za tren
rastura.
 
TAKO JE DOBRO BITI SAM

Pođem kroz trave do najbliže padine.
Pronađem obli kamen, sednem, pa
ćutim.
Tako je dobro biti sam: u daljini neko
čeka.
Zagledam se u sunce i polako žutim,
(U glavi dodam:
Ispod nogu se igraju ribe, teče reka.)
Tako je dobro biti sam:
U zamršenom korovu iza kamena
Dve ptice se hlade od sunca.
Dve male ptice!
Jedna prhne u sunce i senkom mi išara
lice.
Drugu zovem da mi sleti na ramena.
Tako je dobro biti sam: neko te voli.
Potrčiš pet koraka i staneš kao
kamen.
Prav, visok, ispod sunca: ti ličiš
jedino topoli!
Stojim.
Tako je dobro biti sam: u daljini neko
čeka.
Ispod nogu se igraju ribe, teče reka.
 
Jedan dan na Dunavu

U rano jutro
Prolazio sam pored kolibe
Ribolovca
I pomalo pustinjaka
I pisca
Miodraga Borisavljevica.
Sedeo je na klupi
I turpijom
Povlacio
Naslepo
Ivicom jedne prazne konzerve
I gledao daleko niz vodu
Sve dok i mene nije
Pred sobom
Ugledao...
Ceo dan lovio sam ribu
I zapisivao
Slucajno iskrsle stihove
Belezio
I dok se riba kuvala
I zamenjivao
Poneku rec
Izmedju zalogaja i zalogaja.
Pred zalazak
Posetio sam ponovo svog starog prijatelja
I radosno mu prepricao svoj dan
Do tancina
Sedeo je na klupi
I drzao u ruci
Tek zavrsenu
Dzezvu za kafu.
"Ovo je od one konzerve"
Rekao mi je starac
Pomalo ponosno.
"Mogli ste za to vreme
I pripovetku
Umesto toga
Da napisete"
Omaklo mi se posle nekoga vremena
Kad mi je prvi talas divljenja
Nad njegovom majstorijom
Splasnuo.
"Uzivao sam vise
U pravljenju ovog loncica s drskom
Ni od cega
I ni sa cim
Nego da sam najlepsu pricu napisao".
Zatim je skuvao kafu
U novoj dzezvi.
Sedeli smo na klupi
Pred kolibom
Oba umorna
Od svojih razlicitih poslova
Pili kafu
I pusili
I gledali u Dunav na zalasku.
(I zavideli mozda jedan drugome.)
 
***

Iz mraka te, pesmo, zovem, iz nicega.
Iz senke jedne ptice, iz obrisa brega.

Prva rec ti evo vec bruji pod celom.
Zalud ruke pruzam ja za tvojim telom.

Onda te od blata mesim, glinom vajam,
Pa te rodnom rekom meksam: sa snom
spajam.

Krec sa zida grebem, malter skidam,
Da te kao kulu vinem, gradim, zidam.

Od reke i nesanice plot ti pravim.
Vockama te ogradjujem, travom travim.

Suzom hranim jedno stablo sa korenom
Da te svojim hladom cuva, gustom senom.

U kamenu ti glavu klesem, oci dubim.
Cas te mrtvu imam. Cas te zivu gubim.
 
Povratak

Ona ima ruke od trave.
Ona ima glas od vetra i žita.
Ona ima oko od kiše.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima grudi od ruže.
Ona ima koleno od belutka.
Ona ima oko od kiše.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima smeh od lišća.
Ona ima hod od vode i peska.
Ona ima kožu od protegnutog labuda.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima kosu od mojih prstiju.
Ona ima mozak od mojih godina.
Ona ima sluh od mojih koraka.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?
 
U mojoj glavi stanujes

U mojoj glavi stanujes: tu ti je
Soba i mali balkon s kog puca
Vidik na moje misli najtananije.

Ponekad slusas kako mi zakuca
Srce ko zivi leptir iz kutije.

Ja ti odskrinem vrata: niz basamake
Silazis u vrt za kog niko ne zna.

Na povetarcu lebdis poput slamke.
(dok za to vreme, mozda: neoprezna
Stojis na nekom rubu, ispred zamke…)

Nekad (u mojoj glavi dok bas skaces
U morsku penu, ispod sunca, gola)
Spazim te kako po kisi preskaces
Barice i sva u blatu do pola
Zuris na posao s licem ko da places.

Prolazi dan za danom i sva svota
Vremena tvog se po dva puta zbira:
Pa pola oko moga klupka mota

Vidim sa tvog lica punog mira
Da ne znas kako zivis dva zivota.

U mojoj glavi stanujes i dubis
Crne i bele hodnike za moje
Misli: kako mi bezis il me ljubis?

Van tebe druge misli ne postoje.

Samo dok spavam ti se nekud gubis …
 
Dvojnik

On nema oci - al me vavek gleda.
Ima za mene uvek rec nemustu.
On prvi sane onu miso sustu
Od koje bezim ko od vatre, leda.

Kad podjem za njim - osvanem sred blata.
Strasno me drzi, a neima sake.
Ili me pusta nebu pod oblake,
A kada padam - on me ne prihvata.

Zbog njega cutim danima ko mutav
I nosim suvu stenu iznad vode
(A sam se pravim - prazan, lak i plutav).

Kad rec zaustim - ja umesto eha
Najezen cekam da me sveg izbode
Slomljeno staklo njegovoga smeha.
 
OPROSTI KAMENU STO CUTI

Oprosti kamenu sto cuti
Oprosti sto tajnu sakriva:
Kako ti se nad umom sliva
Samoca i teku minuti

Kap po kap u prazan krug
Sto se siri ko' vid pred strahom.
Oprosti ptici koja i dahom
Hoce da ti postane drug.

Oprosti senci sto te prati
I vetru sto te u krug vodi.
Zagledaj se u tanke vlati

I reci necem malom: hodi
Sumno kao sto ptice slete
Sa plavogmira na suncokrete.
 
Zakasneli cun

Uvek na jednoj te istoj klupi
U zakrzljalom parku tacno na raskrsnici aleja
U vreme bas kada se ljudi sa posla vracaju
Seda jedan te isti covek polako na ivicu
Kao da je samo za trenutak se da se odmori
Ili da budan prosanja nesto iz svog zivota
Koji se dan po dan daleko odmace od obale
I sada kao mali trosni cun
Stoji tako bez pokreta usidren na pucini parka
Dok ladje u zvizduku pune mornara
Prolaze sumno kraj njegovog boka
I nestaju u toplim lukama.
 
KUDA POTONU PEK

Gorcinom zar vec obuzet?
Beznadje ti je dno?
(O otkud nadje bas sve to
Sto upokojava svet?)

Lice u pticu sad
Okreces ko' nekad, pre.
Gle: lisce pada na tle.
(Necujni vodopad!)

Kuda potonu Pek
I blagi breg i klis?
Iz rane iscile lek.

Suplje je. Rec je vec zvek.
Kao metalnog brda vis
Stoji pred tobom vek.
 
SEPTEMBAR

Stanimo malo pesmo.
Jesmo li ziveli, jesmo?

Ti si najlepse sate
Jablani kad se zlate
U lakoj magli-peni
Odnela tuzno meni.

u septembru, kada vec sve zri, kada se javljaju neke nove boje, kada sve dobija u lepoti i tezini, i sam vec kao zreo covek i stvaralac(zapocinje jesen njegovog zivota), oseca potrebu da se obrati pesmi, da zapocne zamisljen razgovor sa njom, odnosno sa sobom o njoj.Upravo prvi stih-"Stanimo, malo pesmo'-poziv je na predah i odmor od dugog zajednickog idenja kroz zivot. Sada na kraju jednog predjenog puta, inspirisan prizorima rane jeseni, on od pesme trazi da "stane malo" i da mu pruzi odgovor na dileme i sumnje sadrzane u pitanju 'Jesmo li ziveli, jesmo" Trazi se odgovor na pitanje da li se-u svemu onome sto je bilo i proslo-istinski zivelo, ako se zna da mu je deo zivota bio vezan za pesmu.U ovom pitanju je, dakle, izrazena potreba za preispitivanjem ispravnosti sopstvenog zivota, fanaticno zaljubljenog u pesmu kao umetnicko delo.
 
Niti

Jednom nas tu, gde nas ima,
Nece biti.
Mi smo niti
Koje vezu nerodjene sa mrtvima.

Nema kraja.
Prislonimo na zrak uva:
Kroz supljine izmedju nas vetar duva
Sto vremena po dva spaja.

Leze ispod mracne sene
Mrtvi, a jos nerodjene
Sluti vazduh koji kraj nas zasvetluca.

Mi se kobno lelujamo
I slusamo vetar samo
I nit po nit kako puca...
 
Koracam dugom ulicom

Koracam dugom ulicom ka tebi.

Zastanem na po puta kada shvatim
Da me ni druga polovina ne bi
Odvela u kraj s gradom nepoznatim.

Stojim, a mislim da idem, u sebi.

Ili polako stignem do predgradja
U kome mi je sve neznano kao
Da sam vec dopro do tvog mesta: ladja
Se vidi s jednog ugla gde sam stao
I sunce sto se gasi ili radja.

Dodje do mene glas da su me mnogi
Koji me poznaju unavideli:
Smeju se kao u novoj eklogi
Kako se cudno gubim mesec celi
Ili da sam se privoleo drogi.

Prodje jos jedan dan za koji vele
Da je obican bio: videse me
Gde se u uskoj ulici (kraj skele)
S prolaznicima sudaram sve vreme.

Stojim, a oni da prominu, zele.

Krenucu sutra (ali ne polako)
Do stabla, vode, klupe usred bilja:
Svih mesta gde smo bili nauznako.

Neka svi kazu da lutam bez cilja.

Ja idem prema tebi, makar tako.
 
POSLE LJUBAVI

Ja sam prirodan
i znam kada je nesto izlisno.
Ima u mojim recima nesto od napora ptica
Koje beleze u vazduhu puteve
I oznacuju cudo.
Ako se nesto talasa oko nas
jedva cuino i nevidljivo,
To su reci sto su se srele
Malopre
dok se gledamo u oci.
Od njih je ostala samo jos:pesma tisine,
Malo strasna...
Potrazi izvan mene
U padanju snega
Mir.
Ja hocu malo da gledam u belo nebo
Sto je otislo visoko
I oslonjen na same ruke koje nalazim ponovo
U sebi da pevusim neki tihi smisao.
 
O daj mi

O daj mi uspavanku od slapa
U budni san sto obara
I svet nepoznati otvara
Kao rasirena mapa.

Jer da postoje reci, to mora,
iz zvuka kad voda kapa -
Kad vec postoji stas slapa
I kapa sveta, slap bora.

Od davna li to sluh izdvaja
Sum spor - kad kap na kap pada
Ko prastar casovnik van grada

Sto vreme u sebi razdvaja.
Ako za rec vec nema spada
O daj mi bar uspavanku bez glasa.
 
DOK CEKAS MOJ POVRATAK

DOK CEKAS MOJ POVRATAK, USAMLJENA KO KAMEN,
IZMEDJU DVA STABLA, TA DVA ZABORAVA,
DVE LUTALICE PTICE MOG DOLASKA:
SKRENI MALO MAGLU S DNA OCIJU
U SVOJ VIR, U CUDNO TALASANJE DUSE,
AKO SE U VODI, LEPOJ,
ZA TREN GRGURAVOJ,
MOJ LIK UZNEMIRI
I ZADRHTI KAO JESEN STO OPADA
NAILAZIM VISOK, ZNAJ, SA ONE STRANE
GDE ZALAZI SUNCE, LISCE, PTICE
NAILAZIM.SUNCE, LISCE. VISOK.
 
BUDAN SAN

Ako pomaknes usne umirice se more.
Rasklopice se skoljke
I zauvek ce pevati ribama.
Sidji u moj san
S nogama od svetlosti
I hodom koji se pretvara u bulku,
U vodu
I nesto kao secanje,
Trazio sam u srpskom govoru rec koja lici na
tvoje oko.
Ponavljao sam je tiho u sutonu
U travi
Malim mravima.
Oprosti, bio sam smesan kao pre sto godina.
Rec je u pocetku bila nalik,
Pa je izgubila smisao.
Ako je okrenes:
U jedne prazne grudi uselice se zvono.
(Da li si cula brujanje
U polju
Koje je pretvorilo svet u kisu?)
Malo sam slab.
Ucini mi se:ptice su iz tvog porekla,
A moje ruke su tek samo iz roda mesecine.
Ako pomaknes usne:
Skoljke ce zauvek pevati.
Ribe ce tihim klizanjem obeleziti srce
U dubini.
Ako zatvoris oci ugasice se svetlost.
(Zamisli:vetar se skamenio,
Ja sam udahnuo stenu.)
 
Dodji u travu visoku da ti cvetovi poljube kolena.
Cvetovi lepo ljube kao jedina zena.
Tu lezim i ja i provodim svoje leto kako umem.
Trava koju preko dana ulegnem
Za malu noc se ispravi
I vlati opet kao suma sume.
I ponovo se, u jutro, pri dnu, pokrenu mravi.
U svako jutro ovde je dobro kao i u svako vece.
U podne: crnim od sunca, zazednim, pa pijem.
Posle, senka pocinje da raste i da me tiho krije.
Kad je suton:
Ja lezim nauznak i cekam da prva zvezda potece.
Ja, naivni gospodar i crni sluga ptica,
Voleo bih i ne bih voleo da neko svrati.
Mozda se ispod drugih stopala nece
ispraviti vlati?
 
Usnuli kavez

Dolazi noc koja budi
U tebi usnuli kavez
U kome zveri i ljudi
Sklapaju bratstvo, savez.

Ti samo znas sta bruji
U toj dzungli od tela:
Kolju se lav i slavuji
I krice jata bela.

Niz tebe sav krvari
Medved sa vencem od inja
I slepe slonovi stari.

Prepun si zmija, majmuna.
Dok negde u dnu tek tinja
U setnom snu zlatna kuna.
 
Na dva smo gluva mesta, a noc ide
Polako preko ugasenog neba
I sve se kao u Semiramide
Odvaja od tla i malo koleba.

Moje bi oci neki znak da vide!

Niceg, ni pisma makar malog, niti
Glasa od onih sto zrakom il vozom
Stizu iz kraja gde bi mogla biti.

Pred mrak ja gledam skoro sa hipnozom
U tamno nebo koje vidis i ti.

S prozora nekog, sa ulice ili
Iz sna u koji pade mozda rano:
Misao moju misli (koja cili
Iz mene u to nebo isarano
Da bi do tebe dosla slicno vili)!

Ja nemam vise misli koja nije
Slika zivota (onog s kraja leta)
U kojoj tvoj lik ne moze da skrije
Ni senka sabla, ni zid, boja cveta
Il oblik kakve tvari, bilo cije.

Na dva smo gluva kraja, noc je ista:
Ogromna crna kocka koju buse
Truncice sto se kao s ametista
S ljudi i zvezda naokolo ruse.

Trazi i moju trun sto tamo blista!
 
Balada o ucvetalom bademu

Iz blizine sam hteo da vidim ucvetali badem.
Bio je lep i lilav u golom brdu, i neobican.
Bio je kao okrugla kap pene. Kap daljine.
(Inace: bio je to citav krug od lisca
Sa razbacanim tackama tek probudjenim za oko.)
Daljina je ostala daljina od bogzna kojeg proleca.
Postala je mozda jos samo secanje
Kao pruga selica kad se slomije i neprimetno udvoji.
Na polovini blizine podigle su se oci
Bas kad je u vazduhu umirala ptica od starosti:
Ta mala smrt i ja i ucvetali badem
Zasto smo zaklopili trougao crn tako usred svetlosti?
Ruke su od toga bile nesredjene.
Kosa se ucinila da pocinje da tamni.
I uzalud su oci tražile petu stranu.
Stopala su se tiho ukopavala.
 
Odlazak

Prvo su prsti
prvo su ruke iscezle
i pojednostavile se s vazduhom
koji je postao plav gde si ostala.
Daljina te je zatim pretvorila u tacku
u malu crnu tacku bez ociju bez kose bez nogu.
Na kraju; ko kamen si pretegla u vodu razdaljine.
Najzad si celovitija no ikad na dnu ovog secanja.
 

Back
Top