O lovačkim psima,ljutim agarima, kerovima i kerama...

Lovci Srbije, po meni, jesu veliki tradicionalisti i konzervativci u pozitivnom smislu. Kod izbora lovčevog pomoćnika istog biraju medju nemcima oštrodlakim i kratkodlakim,bretonima, engleskim seterima... a sve manje i manje među poenterima. Pozivam poenterdžije da me isprave. Nije na meni da kudim ili hvalim jer radi se o ličnom izboru. Krajem 60 i početkom sedamdesetih u lovačkim društvima povedena je akcija poklanjanja kuja poentera iz dobrog uzgoja dobrim lovcima i domaćinima. Te kuje parene su sa odličnim plemenjacima, kažu stari lovci da je u pitanju bio orginal engleski uzgoj a obaveza primaoca dara bila je da dva šteneta poklone lovačkom društvu za dalje darivanje i pospešivanje rase. Takvi psi su bili snažne konstitucije(jakog koštano mišićnog sklopa),jakog nosa, tvrde marke, dobre nervne uravnoteženosti, lako vodljivi i odložljivi i što je najvažnije otporni na bolesti i zimu. Njihov rad u polju opisivan je: markirao je kao grom da ga je ošinuo, kao kad kombajn uleti u njivu pa sve prevrše,u kukuruzu uvek znam gde mi je pas jer ljulja stabljike, dok dužina izmedju skoka i doskoka u punom galopu poprimila je mitske razmere. Ko je imao jednog poentera bio je podmirivan sa divljači vrlo rano,dva psa imali su strasni zaljubljenici dok tri jedinke su bile rezervisane za blage fanatike.Jednostavno nije bilo potrebe za više od jednog psa sem za uzgoj. Kako je vreme prolazilo ti psi polako su nestajali nešto zbog nebrige a najviše zbog mode . Pojavio se pas novih vizura,lagan, mišićav ali nekako tanak sa svilenkastom dlakom, nervozan i psihički nestabilan a trčao je sve dalje i dalje dok o vraćanju po komandi nije bilo govora a kad zima dodje trese se kao prut sve vreme. Nemoguće je da pas koji ima gene iz oštre, vlažne i hladne atlanske klime tako reaguje na zimu.Primat je preuzela italijanska selekcija i njihova krv,stare ,,konstrukcije,, više nema ili je ima po selima bez ikakvih papira.I tako svetla pozornice su se polako gasila za kralja ptičara. Da li grešim????? :(
 
Džeki je bio breton kojim je lovio moj brat od tetke u Tamnavi tačnije u Kladnici. Ker beše pravi predstavnik svoje rase, oranž beli, lep, snažan, dobrog nosa, jedina mana je što je bio nešto viši od standarda. A, da će to biti velika kerina, videlo se još u leglu, bio je duplo veći u odnosu na braću i sestre! Kada je donet postao je miljenik svih ukućana koji su ga hranili krišom svako za sebe! Pored jake genetike i hrane u izobilju nikad nije vezivan tako da je trčao i trčao i trčao...:) Kad se već videlo da će da preraste nabavljene su neke plave tablete koje su mogle da uspore rast i to iz inostranstava po ,,debeloj,, ceni. Brat počeo terapiju a davanje ostalih naložio je svom ocu koji je rekao :,,Ma ostavi to na astalu ...,, i čim je okrenuo ledja zaboravio je i tablete i davanje... Sve bi to dobro prošlo da se baba nije odnekle pojavila i videvši tablete rekla ,,Eto setio se unuk da baku bole noge,,....Nakon sedam dan brat dodje kući, vidi tableta nema, ker još veći nego što je bio, a baba mu reče: Nemoj sine ljubi te baka da mi donosiš one lekove više, šest dana mi nije bilo dobro, sve me neka vrtoglavica vata... :grin: Bez obzira na visinu Džeki je dugo dugo godina lovio a onda se preselio u večna lovišta. Baba je otišla tamo nešto pre njega teča prošle godine a priča ostade!!! :grin: :grin: :p Nemoj sine ljubi te baka....
 

Back
Top