Džeki je bio breton kojim je lovio moj brat od tetke u Tamnavi tačnije u Kladnici. Ker beše pravi predstavnik svoje rase, oranž beli, lep, snažan, dobrog nosa, jedina mana je što je bio nešto viši od standarda. A, da će to biti velika kerina, videlo se još u leglu, bio je duplo veći u odnosu na braću i sestre! Kada je donet postao je miljenik svih ukućana koji su ga hranili krišom svako za sebe! Pored jake genetike i hrane u izobilju nikad nije vezivan tako da je trčao i trčao i trčao...
Kad se već videlo da će da preraste nabavljene su neke plave tablete koje su mogle da uspore rast i to iz inostranstava po ,,debeloj,, ceni. Brat počeo terapiju a davanje ostalih naložio je svom ocu koji je rekao :,,Ma ostavi to na astalu ...,, i čim je okrenuo ledja zaboravio je i tablete i davanje... Sve bi to dobro prošlo da se baba nije odnekle pojavila i videvši tablete rekla ,,Eto setio se unuk da baku bole noge,,....Nakon sedam dan brat dodje kući, vidi tableta nema, ker još veći nego što je bio, a baba mu reče: Nemoj sine ljubi te baka da mi donosiš one lekove više, šest dana mi nije bilo dobro, sve me neka vrtoglavica vata... :grin: Bez obzira na visinu Džeki je dugo dugo godina lovio a onda se preselio u večna lovišta. Baba je otišla tamo nešto pre njega teča prošle godine a priča ostade!!! :grin: :grin:
Nemoj sine ljubi te baka....