Dobro.
Cinjenica je da covek ne moze da podnese "apsolutnu slobodu".I da je nezadovoljan ukoliko nije vezan za druge ljude,bracnim,rodbinskim prijateljskim vezama...nebitno.
Ali nece biti srecan ako nema delimicnu slobodu.Izbora,misljenja i govora.
Medjutim hajde da razmislimo da se covek jednog dana probudi otkrivsi sledece:
vezan je za zenu,zatim za decu,ima dobre odnose sa komsijama i prijateljima ima posao i pristojnu platu.Sam je sve to izabrao svojim slobodnim izborom.
I sad on zeli da se promeni i da proba nesto novo,pozeli da se ponasa drugacije.
U tom trenutku on nailazi na nerazumevanje okoline i mora da se prilagodjava delimicno
"onome sta okolina smatra da on jeste".I ukoliko ne ume da se izbori za svoje "novo" ja,(ukoliko se to drasticno razlikuje od njega predjasnjeg okolina ce to smatrati ludoscu), on postaje sputan i gubi slobodu i nezadovoljan.
A zasto je to tako?
To nastaje iz teznje drugih ljudi da determinisu coveka,smeste ga u fajl: on je takav i takav
i odbijaju da prihvate da se ljudi vremenom menjaju,neki menje a neki bogami mnogo.
I onda je ljudima koji teze pasivnosti lakse da se povinuju toj determinaciji okoline i da nastave putem kojim trenutno idu.Oni nikad nece traziti bolji a kamoli drugaciji posao,nikad im nece doci da zavrse neki kurs ili upisu naknadno visu skolu samo jer ih i to interesuje(bez obzira sto su zavrsili nesto drugacije).Nikad nebi raskinuli vezu koja nema smisla iz straha...itd Sve sto mogu je da gledaju TV zive kroz zivot tih fiktivnih likova i tako mastaju o svojim snovima koje nikad nece ispuniti.
I sta ja hocu da kazem...Treba se boriti za svoju slobodu,i zrtvovati se za svoju nezavisnost i svoje stavove,bez previse kompromisa.Usavrsavati sebe,i stalno pokusavati nesto novo i raditi stvari koje nas ispunjavaju.A ako nas partner ili prijatelji sputavaju,znaci da nas ne razumeju i ako nas uporno ne razumeju...onda dodjavola s njima.Uvek mozemo upoznati nove ljude istomisljenike.Eto leka za pasivnost.