Kraj odlomka Boja na Kosovo:
Carica Milica: “Lazar na Kosovu nije poginuo zato da se otimamo oko njegove krune, nego je poginuo zato da ostanemo okupljeni oko njegove glave”.
Levèanin: “Bilo kako bilo gospoðo Milice, Lazar je mrtav, a Brankoviæ je živ i jedno i drugo je dobro za Srbiju”.
Carica Milica: “Koju Srbiju? Za Srbiju koja zaboravlja sopstvenu decu, svoje junake, svoje muèenike, a obuva, odeva, hrani i slavi one koji sanjaju da je sahrane. Najedanput Vuèe Brankoviæu one koje smo nahranili i napili i èije smo konje napojili, žedne nas preko vode preveli. Pa za koju æete se Srbiju odluèiti?
Vuk Brankoviæ: “Zar ti ne shvataš Milice da su Turci na Kosovu konaèno srušili srpsko carstvo”?
Carica Milica: “Srbiju na Kosovu nisu pobedili Turci, pobedile su je njene vojvodine, despotovine i kneževine”.
Vuk Brankoviæ: “Ako Srbija misli da se spašava treba da zaboravi na Kosovo što pre”.
Carica Milica: “Šta æe da pamti ako zaboravi Kosovo? … Kosovo je mesto sa koga se Srbija penje u nebo”.
“Neæemo sahraniti glavu Lazarevu, nego æemo je položiti u zemlju kao seme… Kako da Te ne oplakujem, kako da ne ridam, i kako tužna da ne tugujem za Tobom kad mi se s’ Tobom sve na svetu ugasilo. I kako da ti se radosna ne radujem, kad mi se vraæaš sijajuæi i svetleæi. U boj si otišao k’o veliki junak, a vraæaš nam se k’o veliki muèenik, vraæaš nam se veæi no kad si otišao. I kako da te ne slavimo danas, kad se sa kišom naših suza penješ u oblake, da primaš gornje vence, a ostavljaš nas u ovom slepom svetu sa Stefanom, kao sa oèima”!
Stefan: “POMOZI GOSPODE, DA OBORENA U PRAH, IZ PRAHA USTANE, DA SE RASUTA SABERE, DA OSLEPELA PROGLEDA, DA UBIJENA, MUÈENA I SPALjENA, DA ZAKLANA, ZGAŽENA, OBEŠENA I RASPETA, U ZNANE I NEZNANE GROBOVE SAHRANjENA, IZ SVIH GROBOVA I MUKA VASKRSLA, CELA SRBIJA STANE POD JEDAN VENAC”!