filozofija života - životna filozofija

shinanai

Zainteresovan član
Poruka
168
savršenstvo.

bolno - isključivajući sve ostale stvari. sve što je neko sebi ikad želeo. ko kod da je. šta god da je. SVE.

savršenstvo je svoj sopstveni gospodar, ne duguje nikome vernost i ne saginje glavu pred nijednom rekcijom. postoji čisto i potpuno, kao srebrni tanjir meseca - nedodirljivo, nedostignuto. ali frustrijajuće, zato što nas podseća, sa koliko osrednjeg moramo da se borimo, da bi preživeli nedelju.

verovatno jedini zastrašujući aspekt izvanrednosti, leži u tome, da život u svetu osrednjosti postaje vid stalnog, živog pakla. subtilna i mučna spoznaja.

mikelandjelo je napisao: "sitnice čine savršenstvo - a savršenstvo nije sitnica". to svakako nije opis našeg vremena, doba tupih glava, odbijanja odgovornosti i skarabeusa. perfekcija. izvanrednost. kakva vatrena ljubavnica, koliko su dosadni i napunjeni anomijom ostali sati na javi, zarobljeni u lancima samo običnog i jedva prihvatljivog za onog, koji je jednom okusio usne izvanrednosti, koji se jednom totalno prepisao perfekciji - sve ostalo je tek u redu i nikako bolje od toga.

nažalost većina života prolazi po tom kalupu. zacrtano na moguće, kupuju je se kliše, zato što snovi nisu na prodaji, i uči se, kako da se zaobiđe rizik skoka sa vrtoglave visine. migel de unamuno je napisao: "da bi se postiglo nemoguće, mora se probati absurdno."

u nenadarenim i jednostavnim ljudima savršenstvo stvara osećaj zanimljivosti i poštovanja, u malo nadarenima stvara ključajuću mržnju i zavist.

većinom se igra igra "šta bi bilo, kad bi bilo ...". neki je igraju bolje od drugih, neki njome upšte nevladaju (zato postoje ljudi, koji misle da glumci pišu svoj sopstveni tekst, da je istina čudnija od izmišljenog, da slika vredi hiljadu reči, i da nas posećuju redovno sa daleka putujući, zlonamerni i neverovatno inteligentni vanzemaljci o okretnom posuđu, koji ništa pametnije neznaju da učine sa svojim vremenom, nego da sebi pecaju neke ljude, da bi imali nezadovoljavajući sex sa njima, i da bi naknadno tog lošeg sexualnog partnera samo radi zabave poslali na rektalna ispitivanja sa mehaničkom opremom veličine hilti-ja); ali ponekad tu igru toliko sjajno igra, da on pomeri granice i unese malo više sunca u svet.

ponavljam tenor uvoda kada pišem, da je savršenstvo pažnju osrednjeg sveta za veliki broj ljudi učinilo jako bolnom.

od odkud znamo šta je savršeno? znamo zahvaljujući citata jedne kritičarke: "istinito savršenstvo ima osobinu, da nas učini nervoznim."

otvorite oči, primetite sve te savršene sitnice oko nas - i biće malo više sunčanih zraka na ovom svetu ...
 
Tema je odlična, samo podstiče me na različita razmišljanja. Mogao bih mnogo toga da napištem. Pomenula si mnogo interesantnih stvari. Ali hajde za trenutak da se zadržimo na tom SAVRŠENSTVU.

Zašto bi neko imao potrebu za savršenstvom? Dobro pitanje, zar ne? Normalno je da čovek teži da bude bolji, da se usavršava, da napreduje, ali opsesivna potreba za savršenstvom može da bude simptom nekih ozbiljnijih problema psihičke prirode. Ko je toj osobi nametnuo da mora da bude savršena? Da li ona sama, roditelji, sredina, mediji, ili neko drugi?
Savršenstvo može da postoji samo kao ideal. Nikada nije moguće dostignuti savršenstvo. Mada, ukoliko savršenstvo posmatramo na drugi način, mogli bismo da kažemo da je savršenstvo u nesavršenosti, zar ne?
 
da - zlažem se - postoji bolestan perfekcionizam ...

mada ja lično shvatam savršenstvo kao osećaj. ja kao ja netežim da budem savršena - težim da budem što više ja (šta god to značilo).

savršenstvo kao osećaj je možda i teško opisati - jako je abstraktno.

jesi ikad doživeo perfektan momenat? jedan momenat (i nemože da traje duže od toga), kad je sve bilo na svome mesto, sve kako treba da bude.

osećaj u takvim momentima - to je za mene savršenstvo. posle takvih momenata realitet poprima pomali bljutav ukus ...
 
shinanai:
..........u nenadarenim i jednostavnim ljudima savršenstvo stvara osećaj zanimljivosti i poštovanja, u malo nadarenima stvara ključajuću mržnju i zavist..........

Ova je rečenica veoma interesantna. To oko mržnje i zavisti. Evo sada par reči sa čisto psihološke strane.

Dva osnovna pitanja na koja svaki čovek pokušava sebi da odgovori jesu:

Ko sam ja i gde pripadam?

Ova dva pitanja određuju naš identitet, a pri odgovoru na njih veliki uticaj vrše mehanizmi odbrane.

Postoje ljudi koji su zadovoljni sobom, usavršavaju se, imaju osećaj kompetentnosti, kako u životu tako i u poslu koji rade. Dobro su svesni da nisu savršeni, ali im samo savršenstvo nije ni cilj. Svi veliki ljudi, veoma uspešni, u određenoj meri su oslobođeni kompleksa. Uživaju u svojoj profesiji, neki su čak "zaljubljeni" u to što rade. Pričao sam sa jednom mojom prijateljicom koja je završila doktorske studije mikrobiologije u Cirihu (genetički inžinjering). Ona o svom poslu priča sa toliko ljubavi, sa toliko strasti, da je i meni došlo da se zainteresujem za biologiju, iako me to ineče i ne zanima mnogo.

Sa druge strane imamo ljude koji (pazi sad ovo) svoj uspeh stalno mere upoređujući se sa drugima. OK, dobro je da postoji zdrava konkurencija, ali ovde se radi o patološkoj potrebi da drugi budu gori od nas. Na primer, "nije važno koju sam ja dobio ocenu na ispitu, ali je suštinski važno da je moj drug dobio manju ocenu od mene. Na taj način ja doživljavam osećanje lične vrednosti."
Takve osobe su duboko nesrećne i nezadovoljne sobom. Stalno se porede sa drugima, ali ne u konstruktivnom, već u destruktivnom smislu. One traže izgubljeni osećaj lične vrednosti u neuspehu drugih, a ne u svom uspehu.
 
shaddow:
Takve osobe su duboko nesrećne i nezadovoljne sobom. Stalno se porede sa drugima, ali ne u konstruktivnom, već u destruktivnom smislu. One traže izgubljeni osećaj lične vrednosti u neuspehu drugih, a ne u svom uspehu.

kao salieri-jeve senke, nesposobne da dodirnu mozart-ov realitet.

ovo je čuven i eksluzivan primer, ali se sa takvim ljudima susrećemo svaki dan. na ulici, na poslu - u školi (to su oni isfrustrirani profesori), i tu je najgore ... zato što takva osoba onda može da uništi čitave generacije budućih kapaciteta, izvanrednih mozgova itd. ...

smatram da ih treba do nekle žaliti i potruditi se dati im pomoć i podršku - ali ne po svaku cenu ...
 
shinanai:
............ja kao ja netežim da budem savršena - težim da budem što više ja (šta god to značilo)....

U tome možda i leži odgovor na tvoje pitanje o savršenstvu. Šta je to savršenstvo?

Suštine je u tome da osoba razvija i realizuje svoje mogućnosti. Da ostvari sve svoje potencijale.
Osoba koja ima neki talenat, ne iskorištava ga.......... baca ono što joj je dato.

Svako ima obavezu prema samom sebi da se usavršava i da ostvaruje sve svoje potencijale. Nicht wahr?

Nažalost, mnogi ljudi tavore i traće svoj život na sitne svađice, prepucavanja, zavist, itd. Takvih primera ima i na forumu. ;)

Mit freudlichen Grüßen,

shaddow
 
čitala sam jednom u jednoj knjizi o dvorcu antropromorfne personifikacije vremena.

u stvari je palata - palata od stakla. unutar postoje beskonačno puno soba i svakoj sobi je jedan savršeni trenutak.

po meni savršenstvo se nemože definisati objektivno - i ne sme ...

trenutak vrhunca oluje, zatišije pre nje ... osećaj letnje kiše na koži i miris u vazduhu kad stane ... miris snega u ledenim zimskim noćima ... svaka latica maslačka ... svaki grana neke usamljene žalosne vrbe ...

... kad se masa razdvoji i uhvatiš pogled preko nepoznate osobe, za koju ZNAŠ, da si je tražio i čekao celoga života - TAJ trenutak ... TO je savršenstvo ...

ja sam ovisnik takvih momenata ... skupljam ih kao koji kolekcionar opsednuti markicama i lepim ih u svoj album sećanja.

ali taj osećaj - o tome pričam - taj osećaj (bez kojeg nemogu više ni da dišem), taj osećaj je uvek u meni ...

tako da sam donekle već dostigla neku vrstu savršenstva.
 
shaddow:
Ne bih da kvarim, mnogo si lepo ovo napisala........... samo ja bih pre rekao da je to zaljubljenost, a zaljubljenost je po pravilu iluzija, zar ne? Da li je savršenstvo u iluziji? :)


savršenstvo je ponekad u nemogućem - ponekad u iluziji - ponekad u sasvim običnim stvarima ... može i da bude savršeno sklopljena mašina.

poenta je samo u tome, šta te od toga dodiruje i pokreće ...
 
shaddow:
Pa ovo me asocira na pitanje šta je smisao života?

Čini mi se da je smisao života u stalnoj težnji ka nekom cilju. Kada bi čovek ostvario sve ciljeve, život bi bio potpuno besmislen.

Možda,slažem se sa tobom ali ostavljam i mogućnost i slobodne volje i slobodnog izbora cilja u životu.Ostvarenje nekog cilja ili ciljeva može u ne retkim slučajevima da pred čoveka postavi i nove ciljeve.
Možda se nisam dobro izrazio ali mislim da me kapirate.
 
Apsolutno tačno. Čovek sam sebi bira ciljeve u životu. Ovo što si napisao veoma me asocira na koncept "teleološkog integriteta" (ne teološkog!), koji je postavio još Jung. Osoba pred kojom je neki cilj svu svoju energiju angažuje na ostvarenju cilja. Kada je cilj ostvaren i nema više integrativno dejstvo na ličnost, nastaje kriza integriteta, koja nekada može da poprimi ozbiljne razmere. Recimo student završi fakultet i umesto radosti oseti prazninu i tugu. Šta se desilo?!? Cilj kome je težio je ostvaren i sada se postavlja pitanje šta dalje. Naravno, ova kriza prevazilazi se pronalaženjem nekog drugog cilja koji će takođe imati integrativno dejstvo na ličnost.
Ovo se odnosi na ispunjenje značajnijih ciljeva. U životu se pak, dešavaju stalno i manje krize identiteta, odnosno često ostvarujemo neke manje ciljeve jedan za drugim. Tada se ostvareni cilj najčešće smenjuje sledećim tako da te krize i ne primećujemo.
 
Mi smo ti koji stvaramo ciljeve i sebi to dozvoljavamo- da osecamo tu prazninu. Bolje je i ne imati ciljeve. Ako ulazemo svu svoju energiju u nesto sto ce nas ostaviti praznim onda sta smo postigli sa tim ciljom? Nista vise nego da razmisljamo o sledecem cilju i to je apsurdno. Ziveti tako kroz cjeli zivot je apsurdno!!!!!!!! Ako to sebi dozvolimo mi cemo vise vremena provesti misleci se o buducnosti i kako ce biti kada taj cilj postignemo nego da se koncentrisemo na sadasnjost, posto je to jedino sto mozemo izgubiti.
 
knindza88:
Mi smo ti koji stvaramo ciljeve i sebi to dozvoljavamo- da osecamo tu prazninu. Bolje je i ne imati ciljeve. Ako ulazemo svu svoju energiju u nesto sto ce nas ostaviti praznim onda sta smo postigli sa tim ciljom? Nista vise nego da razmisljamo o sledecem cilju i to je apsurdno. Ziveti tako kroz cjeli zivot je apsurdno!!!!!!!! Ako to sebi dozvolimo mi cemo vise vremena provesti misleci se o buducnosti i kako ce biti kada taj cilj postignemo nego da se koncentrisemo na sadasnjost, posto je to jedino sto mozemo izgubiti.

"radi kao da ćeš živeti večno, a živi kao da ćeš umreti sutra"
 
Polako prelazimo iz realnog socijalizma u iracionalnu sadašnjost....

Evo čitajući ovu temu , uvidjam koliko je u sadašnjem trenutku Srbija i svet iracionalna.
Čak se i osnovne filozofske teme tumače iracionalno ili sa primesom iracionalnog emocijama obojenog.
I moram vam se zahvaliti za zajednički trud , da mi otvorite percepciju za matrix tumačenje svega. Nisam ozbiljno shvatao takva tumačenja, a sada vidim da su poprimila globalni karakter.

Mi smo postali toliko psihološko emotivno konformni u svetu da sam zadivljen i to je jedna nova nauka.

Floskule postaju sastavni deo nauke...

I sve je istina i jedan novi pogled na sve , ono ataro.
 
ljudi, kako možete da budete svi tako mrtvi u srcu ...

... hoćete realitet? evo ga realitet: koliko god radio, šta god stvorio - na kraju ćeš umreti. okay???

UMREĆEŠ !!! SVE ŠTA RADIŠ JE POTPUNO B E S M I S L E N O !!!

jeli ovo dovoljno realiteta???

...

a za one, koji traže L O G I K U - idite nađite sebi neki forum nauke ... znate ... ovo je F I L O Z O F I J A ... ovda nemora da bude sve logično ... ovde se diskutuje o tome, šta znači logika !!!
 

Back
Top