Sveti Petar Cetinjski: Kratka istorija Crne Gore

Zmaj_Svevlad · 03.07.2006. u 15:02

Sveti Petar Cetinjski, 'vako će napisat o istoriji srbske nam Čarne Gore:

Provincija Zeta u stara vremena zvaše se Prevala, dokle po rijeci Zeti, koja teče od Hercegovine, ne bješe dobila svoje sadašnje ime. Ova se provincija na dvije časti dijeljaše, to jest na Gornju i Donju Zetu po rijeci Morači, koja također ide iz Hercegovine i, sastavljajući se među Spužom i Podgoricom, upada u Zetsko, oli po sadašnjemu nazvaniju, Skadarsko jezero.

Pod imenom Gornje Zete sastojaše se u to vrijeme i Crna Gora. One su svagda nerazdvojno imale svoje vladateljne banove, kako pređe srpskijeh carah od Nemanjića doma, tako i po presječeniju te carske familije; ne hoteći priznati Vukašina careubicu za svojega kralja ostale bjehu pod vladom svojijeh knjaževah od Balsića poroda, o kome Mavraurbin, dubrovački arhimandrit, napominje. Ova familija bješe onda prva među dvorjanstvom jedne i druge Zete, budući po ženskoj krvi imaše neko srodstvo s Nemanjića porodom. No kad Srblji okruniše Lazara Grebljanovića velikijem i samodržavnijem knjazom srbskije, tadar i ove dvije Zete pristadoše k Lazarevoj strani, ali na taki način, da s njima upravljaju svoji knjaževi. - Bals ili Baoš, treći Balšića doma knjaz, imaše za ženu srbskoga knjaza Lazara kćer, imenom Despinu. Ovi Baoš sobra svoju vojsku i pođe na pomoć svojemu tastu i gospodaru protiv turskoga cara Amurata; no došavši mu na put nesrećni glas o pogibiji srbske vojske i samoga knjaza Lazara u Kosovo, prinuđen bi povratiti se s gorkijem plačem nazad, proklinjući Vuka Brankovića za izdaju, učinjenu svojemu caru i otečestvu. I tako, po takome i toliko plačevnome srbskoga carstva padeniju, obje Zete ostadoše pod upravljenijem pomenutoga knjaza Baoše. Žena njegova, rodivši sina preko mjere crnomanjasta, koje ga pogledavši s neudovoljstvijem reče: "Ah! crno li sam dijete rodila" - i ova riječ pođe po narodu, i narod stade govoriti, da se u knjaza crni sin rodio, koji na krštenje bi narečen Stracimir, i kad poraste bješe čojek gorostasan i hrabroga svojstva; ali ime "crni" za njega ostade, po čemu i sin njegov Stefan prozvan bi Crnojević, vladatelj obojih Zetah. Tako i potomki njegovi pod ovijem prozvanijem bjehu.

U ovoga Stefana biše tri sina: Ivan, Božidar i Andrija, narečeni Arvanit Hrabri. Stefan bješe u vrijeme velikoga i slavnoga u velikijem djelam Georgija Kastriota, rečenoga Skender-bega kome pošiljaše pomoć protivu Turakah pod načelstvom sina svojega Božidara, kojega vjerolomni Leka Dukađin, ujedno sa Zaharijem Amnisferom, knjazom od neke časti Arbanije i sojuznikom Skender-begovijem, dočeka busijom na nekojemu mjestu i obojicu ubi, i veliku žalost Kastriotu i svoj njegovoj vojsci, kako i Stefanu, učini. Umrije Stefan i ukopan bi u manastijer Uspenski, koga on bješe sagradio na jedan otok, zovomi Kom, pokraj višerečenoga Jezera Skadarskoga blizu kreposti Žabjaka, u kojemu bješe stolica zetskijeh i crnogorskijeh knjaževah; a ostavi nasljednikom sina svojega Ivana Crnojevića.

U vrijeme ovoga zetskoga i crnogorskoga Gospodara vladaše nekijem mjestom hercegovačkijem u susjedstvo crnogorsko Herceg Stefan, ili Sćepan, kojije sagradio najednoj naturom utvrđenoj gori, u Korjeniće blizu Trebinja, krepost Klobuk. No kako turski car Mehmed, zavojevatelj Grčke Imperije, nakon deset godinah po smrti Georgija Kastriota, ovlada Epirom i svom Arbanijom, tako se obrati protiv knjaza Crnojevićai Hercega Sćepana, i ovoga posljednjega državu do mala vremena osvoji; a Ivan Crnojević po mlogijem sraženijem pri njegovoj granici u Hotskijem Goram bi prinuđen poći iskati pomoć u zapadnijeh državah,
ostaviv mjesto sebe Arvanita Hrabroga, svojega brata, no ne dobiše pomoći povratiti se nazad.

Zmaj_Svevlad · 03.07.2006. u 15:03

U takijem budući tijesnijem obstojateljstvama, ne ostavaše ovome vladatelju druge nadežde, nako na pomoć božju i na hrabrost naroda crnogorskoga, i na nepristupne gore, na kojijema on meterize i kreposti činjaše; a pri tom videći narod bez svojega duhovnoga arhipastira, sagradi crkvu vo imja Roždestva Bogomatere i manastijer na Cetinje u sredini Crne Gore, i zapovijedi da se ima nazivati Zetskom Mitropolijom, postavivši u njem Mitropolita Visariona, kako diploma njegova, dana istome manastijeru, nižesljedujućega sadržaja glasi...

Crnogorci, videći svoga zakonoga Gospodara, da on okrom Boga, jedinstveno na njih nad imade i da ne ima druge misli nako i život svoj položiti za sohranenije slobode crnogorske, svi jedinodušno zakletvu učiniše na vjernost svojemu Gospodaru, i suviše ustanoviše, da nijedan Crnogorac u vrijeme boja s Turcima ne ima samovoljno ustupiti pređe, nego li bi od načalnika naredba bila dana; koji li bi ustupio sa svojega mjesta i pobjega mimo družine nazad, takvi da ne ima česti ni poštenja među junacima nigda, nego da mu se dade ženska ođeća i kuđelja, i da ga žene progone i ćeraju kuđeljama kako strašivca i bratskoga izdajnika. I tako, bojeći se kuđelje više nego li smrti, nastojaše svaki, eda kako odlično junaštvo učini, da perjanicu i junačku slavu dobije.

Čujući Turci silu ovoga uzakonjenja i videći crnogorska mjesta kamenijem gorama i tijesnijema prolazima ukrijepljena, prestadoše za mlogo posiliti vojsku na Crnu Goru, budući poznali u mloge slučaje, koliko je trudno i opasno vojevati među take gore i s takijem narodom, koji ne želi bez slobode živjeti. Po pogibiji srbskoga carstva, Kotorani, budući predali se bjehu bivšej republiki venecijanskoj, te u vrijeme, kad Ivan Crnojević ratujući s Turcima bi prinuđen Konavle (od Debeloga brijega do Fratarske Dubrave) u zalogu za nekolike tisuće perperah Dubrovačkoj Republiki dati, i kad vlastela kotorska savešenu nadeždu imahu, da će Turci Ivana i Crnu Goru pod svoju vladu pokoriti, ne ubojaše se kroz nekjega kotorskoga građanina Družku otrovati u manastijer na Prevlaku 72 kaluđera, koji manastijer bješe ogradio Sveti Stefan Prvovjenčani Kralj Srbski, o čemu svjedoči sljedujuće pismo...

Budući Ivan-beg od velike turske vojske nekoliko odahnuo, staraše se ukrijepiti svoje granice i načini jedni malu krepost više rijeke, koja se zove Obod, a po tome bi nazvana, kako i danas što se zove, Crnojevića Rijeka, pri kojoj Crnogorci pazar imadu, đe iz turske zemlje lađe mogu dohoditi; također pri istoj rijeki i dom za napečatavanje crkovnijeh knjiga sagradi, i evo ovđe prepis s prvoga lista od jednoga Osmoglasnika pri njegovom sinu Georgiju Crnojeviću u onoj tipografiji napečatanoga...

Imaše Ivan dvije sinovice, kćeri svojega brata Arvanita, imenom Mariju i Angeliju. Mariju dade za Radul-bega, velikoga vojvodu, a Angeliju Stefanu Brankoviću, i ova imade dva sina: Joana Despota i Arhiepiskopa Maksima. Među tijem Ivan-beg podiže se pogledati i ponoviti svoje granice, koje i ponovi, kako što ovi Hrisovulj izgovara... U njegovijem granicama bjehu i obštestva Maine, Braići, Pobori i Grbalj, i ovo obštestvo tad imaše prikosnovenije na more, i imaše Ivan-beg na dno Grbaljskoga Polja svoja solila, od kojih dohodak primaše.

Umrije Ivan, no ostavi dva sina: Georgija i Stefana prozvanoga Stanišu i ukopan bi u cetinjski, njim načinjen manastijer. Georgije sjede na mjesto oca svoga za vladatelja Crne Gore, a Stefan uze sa sobom nekoliko Crnogoracah i pođe u Carigrad prositi u cara turskoga, da mu dopusti povratak u Zetu, koju Turci bjehu posobili, a da on caru danak od zemlje daje, kako što mu begovi karavlaški i karabogdanski davahu; no dobivši odgovor, da to drugače biti ne može, nako da se poturči, što prinuđen bi i učiniti, bojeći se izgubiti svoj život, ako se ne bi na to saglasio, I tako se poturči on i svi Crnogorci koji bjehu u njegovu službu, i narečen bi drugim Skender-begom; no povrativši se u svoje otečestvo, nešto prekoren budući od svoje savjesti, a nešto od svojega brata i od svega naroda, povrati se opet s velikijem pokajanjem u prvo blagočestije, a na svrhu primi i monaški čin, u kojemu se i prestavi; ostali pak poturčeni Crnogorci ostadoše svaki u svojemu mjestu, držeći se turskoga zakona, u kojemu se, za nesreću svojega otečestva, umložavahu, kako će se vidjeti na svoje mjesto.

Po svemu što Georgije, jako mudri i dobrodjeteljni vladalac, staraše se sa svijema silama za povratiti rečene poturčenjake u pravoslavije, ali ne može ništa učiniti; jer u koga duh razvraćenoga Muhameda uljeze, ne skoro iz njega izlazi. Turke to i obnadeždi da posredstvom istijeh poturčenjakah neće im trudno biti Crnu Goru u svoje vrijeme osvojiti; i tako živeći u toj nadeždi prestadoše činiti velika i česta napadanja na Crnu Goru. I doista nije bila nadežda njihova sujetna, o čem naprijed govoriće se.

Videći ovi Georgije Crnojević veliku oskudicu knjigah crkovnijeh dobavi o svome trošku tipografiju i namjesti je pri Crnojevića Rijeki u kući koju mu pokojni otac bješe za to ogradio. Ovaj Georgije imaše ženu Mariju od familije Mucenigove iz Venecije i konteju u Italiji, također i jedan dvor u Jakin. Žena njegova, ne imajući poroda, a videći sebe i svojega muža blizu starosti, stade na njega navaljivati da ide u Veneciju ostatak života svojega provesti, na koje Georgije saglasivši se zapovijedi sabrati plemiće, aliti dvorjane crnogorske i ne malo ostaloga naroda, pred kojim izide i ovako stade govoriti:

"Ja vam, ljubezni plemići i ostali svagda hrabri narode, ne mogu podpuno blagodariti za vašu vjernost i usrdije, koje ste vi mojim predkam i mene u svakome slučaju sa svojom hrabrosti i junačkijem djelom pokazivali, i slobodu svoju i svojega otačestva viteški branili; no s velikijem oskorbljenijem duha mojega, ja, kako i vi sami vidite, ne imam od roda mojega nasljednika, kojega bih vam po smrti mojoj ostavio, jerbo se familija moja po muškome rodu na mene, koji sam već blizu groba, okončava; za to s najvećom tugom srca mojega prinuđen sam vam objaviti, da ja namjeravam poći u Veneciju, đeje moje žene rodbina, da tamo za ovo kratko vrijeme, koliko nam Bog dopusti, starost našu provedemo. Ja vas ne ostavljam da sebe uklonim od sile neprijateljske, od koje se nijesam nigda uklanjao; nego svagda s vama život svoj i svoje imuće na žertvu otačastva našega polagao, i vi ste svjedoci svemu mojemu poslu i mojijem trudima i podvigama, koje sam za obštu korist činio. Ja sam i sad gotov umrijeti, ako to može za korist otačestva biti; no znajući da ni smrt moja, ni život moj star i nejak ne može vam nikakve koristi donijeti: za to vam i kažem moje pečalno namjerenje. Ja bih vas svjetovao, da izaberete jednoga čovjeka između vas i da ga primite i poznate sa svojega
vladitelja; al znajući, da se vi u izboru nećete saglasiti među sobom, iz tog vam uzroka ostavljam mjesto sebe Mitropolita Germana, a po njem buduće mitropolite, dokle, eda Bog promisli za srbski narod na drugi bolji način. German je obšti duhovni odtac i arhipastir, a ovo je vaša obšta crkva i manastijer, u kojemu on prebiva; tko može, dakle, bolje i usrdnije za dobro vaše raditi od vašega duhovnoga oca? I vi ste njegova po duhu svetome čeda i ovce slovenskoga stada Hristova, za koje on je dužan, kao pastir, život svoj položiti. Dogovarajte se s njim i slušajete njegove sovjete i nauke, a ja mu eto ostavljam i grb, kojega su blaženopočivši cari naši, a po njima praroditelji moji i ja upotrebljavali".

Zmaj_Svevlad · 03.07.2006. u 15:04

Ovo od Georgija Crnojevića učinjeno objavljenije ne bješe manje plačevno i žalostno Crnogorcima, nego li da gledahu svojega zakonitoga vladaoca na smrtnoj postelji pri posljednom izdihaniju, koji također oblivaše lice svoje suzama, i, oprostivši se sa svijem narodom, do malo vremena pođe put Mletakah, provođen Mitropolitom i najodabranijim dvorjanstvom crnogorskijem do grada Kotora.

Mitropolit German po svojemu iz Kotora povraćenju učini s glavarima od Crne Gore savjet, da sejako od turskoga napadenija i lukavstva čuvaju i na isti način da se uklanjaju od svake začepice, po kojoj bi mogli Turke na sebe navući.

Čujući Sandžak-beg, daje crnogorski Gospodar poša u Mletke a Crna Gora ostala bez svojega zakonitoga vladatelja, pod načalstvom jednoga Vladike, a pri tom videći da se pređepomenuti poturčenjaci u Crnu Goru umnožavaju, stade po turskome običaju svoje lukavstvo upotrebljavati, dajući naredbe svojim podvlastnijem, da niko ne bi usudio se Crnogorcima pakosti i zla činiti, ali na koju stranu četovati, dokle ne bi oni početak učinili; a među tijem ne prestavaše potajnijem načinom unositi u Crnu Goru posredstvom rečenijeh poturčenjakah razdor i neslogu. No hitrost njegova i po njem bivšijeh Sandžakbegovah pri životu ovoga Mitropolita Germana i pri njegovijem prejemnicima: Pavlu, Vasiliju i Nikodimu nije mogla ništa učinjeti, jer oni jedan po drugome nijesu prestavali utvrđivati narod u slogu i saglasije, dokazujući mu, da u to sva sreća njihova sastoji. I tako ovi četiri Mitropolita, trudeći se srdačno za dobro svojega duhovnoga stada i ljubeznoga otečestva, ne dopuštiše nikakva razdora i nesloge u svojemu narodu. No opet, pri svem trudu njihovome, domaće poturčenjake ni po koji način u hristijanski zakon povratiti ne mogoše.

Umrije Nikodim Mitropolit, a Crna Gora ostade bez svojega arhipastira i načalnika do dolaska Srbskoga Patrijarha, koji obično sedmo godište dolazaše u Eparhiju crnogorskoga Mitropolita.

Videći Sandžak-beg, da je Crna Gora ostala bez načalstva, nađe daje to jedino sredstvo, po kojemu bi on mogao s pomoću crnogorskijeh poturčenjakah Crnu Goru bez krvoprolića osvojiti pređe, nego li vrijeme dođe Patrijarhova dolaska u Crnu Goru; a i to znavaše da Crnogorci ne mogu u tursku zemlju nikoga k Patrijarhu poslati, da ga na stepen Mitropolita proizvede. I tako podkupi čestopomenute poturčenjake, a osobito one, koji okolo Rijeke Crnojevića i kreposti Ivan-begom sagrađene (življahu), i ovi, budući u najbliže susjedstvo tursko, uvedoše po noći Turke u onu krepost, i učiniše se vlastnici od pazara Rijeke Crnojevića, bez kojega narod crnogorski ni po koji način živjeti ne mogaše.

Iza toga bili su u Crnoj Gori sljedujući Mitropoliti: Rufim Boljević, Pahomije Koman, Mardarije Kornećanin, Rufim Veljekrajski, Vasilije Veljekrajski, Visarion Bajica i Sava Kaluđeričić. Ovi Visarion Bajica, na pozvanje bivše republike mletačke, podiže Crnogorce u pomoć mletačku protivu Turakah; no turska sila, pod predvoditeljstvom Sulejman-paše skadarskoga, obrativši se na Crnu Goru, i poslije žestokoga i vrlo krvoprolitnoga boja (bivšega na 1623 god.) izide na Cetinje i razori manastijer, kojega Ivan-beg bješe sagradio. A to se dogodi za to, što Zano Grbičić, vlastelin kotorski, koga bješe republika su 1560 vojske poslala, izdade Crnogorce i pobježe u Kotor. Tako Crnogorci izgubiše mlogo svoje braće i manastije, izgubiše i svoju slobodu, dajući pomoć rečenoj republiki! I potader ostadoše domaći crnogorski Turci zapovjednici od pazara i kreposti kod Rijeke Crnojevića, dokle sa sveobštijem soglasijem izabraše Crnogorci Danila Petrovića Njegoša, protiv njegove volje, za svojega načalnika i arhipastira, koji godišta 1700 na arhijerejskoje dostoinstvo proizveden bi svetopočivšijim Patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem u madžarski grad Sečuj.

Kad se povrati ovaj Mitropolit u svoje otačastvo, glavna je njegova briga bila očistiti Crnu Goru od unutrenijeh Turakah i povratiti crnogorsku slobodu, za to i zapovijedi da se učini sveobšte sobranije crnogorsko, u koje izide i ovako stade govoriti:

"Blagorodna gospodo boljari i ostala braćo moja Crnogorci! Vi ste mene protiv moje volje izabrali, da ja budem vašim načalnikom i duhovnijem arhipastirom i ja se na to nužde radi jedva saglasi, kako je i vami poznato; jerbo vidjeh s jedne strane, da me ni po koji način ostaviti ne kćeste, a s druge pomislih, da sam i dužan, kako i svaki pošteni čojek, na uslugu svojega otačestva sebe predati, i evo sam po blagodati božjoj primio igo arhijerejstva na sebe. Primam također, koliko jakosti moje bude, i sve trude i staranje dragovoljno prostirati u polzu ljubeznoga otačastva i duhovnoga stada mojega slovesnijeh ovacah Hristovijeh; al vidite što učinješe ovi prokleti poturčenjaci? pak jošt promislite što u naprijed rade učiniti. Ovo su ljute i otrovne zmije, koje ja nikojako u njedra naša trpjeti ne mogu, a ako ove pogane razvraćenoga Muhameda posljedovatelja, koji se ne bi kćeli pokrstiti, ne istrijebite iz sve naše zemlje, ja vašijem načalnikom i pastirom biti neću. I ako mene slušati hoćete, ja vam govorim da što skorije Crnu Goru od turskoga duha očistite i da za povraćanje svoje slobode vitežki radite,"

Po ovome Mitropolita Danila govorenju obećaše Crnogorci da će ispuniti njegove naredbe, koje i samijem djelom ni malo ne rastezajući zasvjedočiše, pobivši i prognavši sve svoje poturčenjake, koji se krstiti ne kćeše, od kojih i danas nahode se potomci na različita mjesta po Turskoj, također i u Crnu Goru od onijeh, koji su sveto krštenje primili, i svaki gotovo naziva se turskijem prozvanijem, neki Muhadinovići, a neki Alići, Ramadanovići, Huseinovići i pr.

Videći Mitropolit Danil s božjom pomoći Crnu Goru od Turakah očišćenu, najprvo dade hvalu i blagodarenije Bogu, pak poče razorenu od pređepomenutoga Sulejman-paše crkvu i manastijer graditi i među narodom slogu i poredak utvrđivati.

Zmaj_Svevlad · 03.07.2006. u 15:06

Crna Gora nije imala nigda mira, nego neprestanu s Hercegovinom rat, u koju i mlogo putah upomenuti poturčenjaci, kakogođ i ostali Crnogorci učestije imahu. Tako i god. 1706. udari vojska od Hercegovine na pogranična sela crnogorska, no za svoju nesreću, jer je Crnogorci razbiše i nazad stidno prognaše. U tom boju paloje mrtvijeh od Hercegovine 157, osim koji su pali u robstvu u crnogorske ruke, koje ne hćeše Crnogorci posjeći, ni za novce, nako za veprove, radi većega turskoga bezčastija, na otkupe dati, ištući za većega činovnika veće, a za manjega manje, na što i Turci na svrhu prinuđeni biše s velikom žalosti
pristati, poslavši veprovah onoliko, koliko su Crnogorci iskali, o čem i pjesma narodna imade i ova je...

U to vrijeme ruski Imperator Pitar prvi imaše rat s Turcima i sa Švedima, a nahođaše se u njegovu službu graf Sava Vladisalić, rodom iz Hercegovine, koji dobro Crnu Goru i Mitropolita poznavaše i viđaše da Rusija imade nuždu od pomoći protivu tolike sile i ljute dva neprijatelja, donese do Careva znanja, da bi Crna Gora diversijom mogla ne malu pomoć dati, obrativši protiv sebe albanske i hercegovačke Turke. Iz toga uzroka i dođoše u Crnu Goru k Mitropolitu Danilu 1711 god. polkovnik Mihail Miloradović, rodom također Hercegovac, i kapetan Ivan Lukačević, Podgoričanin, s gramatama, kojih Mitropolit s neizrečenom radosti i veseljem dočeka, i ni malo ne kasneći, prizva Crnogorce na obštenarodni sabor na Cetinje, pred kojima izide i zače govoriti:

"Mi smo, ljubezna braćo Crnogorci, čuli da imamo hristijanskoga Cara na sjevernu stranu svijeta, Bog zna koliko daleko, i vazda smo željeli za njega i za njegovo carstvo znati, no kako smo u ovijem gorama sa svake strane zatvoreni, tako nijesmo mogli ni od koga ništa razumjeti, i nama se činilo da on za nas, kako za jednu šaku maloga među zmijama i skorpijama zatvorenoga naroda, ne može ništa znati i da njegovi poslanici ne bi mogli do nas doći. No evo danas, blagodareći Boga, njegove poslanike vidimo i njegove carske gramate u ruke imamo; poslanike, govorim, ne tuđine, nego našu braću Srblje, koji nam kažu, kako i gramate javljaju, da je ono Petar Prvi Veliki, Imperator i Samodržac Vserosijski, i da je njegovo Bogom blagosloveno Carstvo silno i prostrano više od svakoga carstva u svijet. On ratuje s Turcima, i ne ište druge slave, nego da crkve Hristove i manastijere oslobodi i na njima časni krst podigne, i da rod hristijanski ispod ljutoga jarma i sindžira turskoga izbavi. Za to dužni smo mi, i svaki hristijanin u svijet, ne samo Boga neprestano moliti, da on bude Caru našemu predvoditelj, nego i svaki po svojoj mogućnosti da se prigotovi, i duhom neustrašime hrabrosti i mužestva protiv obštega hristijanskoga neprijatelja oruža, i ako tako uzčinimo, mi ćemo se k Rusima i Rusi k nama, pri pomoći božjoj, približiti, da ne budemojedni od drugijeh daleko i Bog će biti nama pomoćnik. Kako smo s Rusimajedne krvi i jednoga jezika, tako i susjedstvom da se približimo. Oružajte se, dakle, braćo moja Crnogorci, kako vitezovi, i ja sam gotov s vama imanja i života moga ne pošteđeti na uslugu blagočestivoga Cara hristijanskoga i premiloga otečestva našega, moleći preblagoga Boga, da nam molitvom prečiste matere i svijeh svetijeh bude pomoćnik i rukovoditelj."

Svršivši Mitropolit ovu riječ, uze i pročita veselijem srcem carske gramate sljedujućega sadržanija: (slijede tekstovi gramata)

Pošto Crnogorci razumješe što carske gramate izgovaraju, i što Mitropolit govori, svi jedinokupno u radosti povikaše: "Hvala Bogu, kad smo poslanike hristijanskoga Cara među nama vidjeli i njegove gramate primili! Evo naše sablje pri pojasom, evo naše puške u rukama i evo mi spravni i gotovi za našega Cara rado vojevati!" Iza toga podižući ruke k nebu vapijahu: "Bože, podrži i blagoslovi našega Cara Petra Velikoga!" Po tome učiniše po tri puta veselje ognjem iz pušakah, govoreći: "Da zdrav i srećan nam bude naš pravoslavni Car Petar Aleksijević, Samodržac Sverusijski!"

Miloradović i njegov drug Lukačević, uvjerivši se da Crnogorci, s kojima se sastave sad ujedno i Brđani, doista misle zavojštiti s Turcima, vrate se put Rusije. A Crnogorci, radostnijem srcem na taj slučaj načinjenu pjesmu drug s drugom pjevajući, počnu praha i olova svaki sebi ponešto nabavljati. I tako po kratkom vremenu oružaju se i sa svojom običnom smjelošću uđu u pogranična turska mjesta, od kojijeh nekolika poharaju i popale i mlogo Turaka posijeku i s tijem, po želji pravoslanoga cara, ometu u Hercegovini i Arbaniji Turke da nijesu mogli poći na vojsku protiv Rusije.

Car Petar, kad je činio mir s velikim vezirom na Prutu (1711. godine), ne progovori ni riječi za Crnogorce, koliko da nijesu ni zaratili se za njega s Turcima. - Sultan Ahmet III, nezadovoljan budući s velikim vezirom što je bez nužde mir učinio s ruskim imperatorom, koga se vojska u najvećoj opasnosti
nalazila, naumi iskaliti svoje srce na Crnogorcima, pa otpravi odma(h) serasćera Ahmet-pašu su 60.000 vojske na Crnu Goru.

Po sultanovoj zapovijedi trebalo je da serasćer te iste jeseni u Crnoj Gori bude; no, pokazavši se rano zima, kad Turci nerado vojuju, okani se tada, s sljedujuće (1712) godine, u početku proljeća, dođe u Podgoricu, blizu granice crnogorske. Kad mitropolit Danilo čuje za serasćera đe je s vojskom, sazove na skupštinu glavare crnogorske, namjeru serasćerovu otkrije im i s njima ujedno, bržebolje skupivši podosta Crnogoraca, pođs do na vodu Mršulju. Tu vojsku razdijele na troje: jedna pođe pod Jankom Đuraškovićem na desnu stranu, da zapadne i potaji pri gori Pržniku; druga pod upravom Vuka Mićunovića na lijevu stranu, da se prikrije pri vrhu planine Vranja; a treća ostane s Mitropolitom u sredini da dočeka na sebe silu tursku. Tu stanu tako dva dana, čekajući serasćera kad će udariti, dok im treći dan glas dođe da je serasćer došao na vodu Vlahinju, đe se s vojskom odmara. Pošto Mitropolit čuje to, ne kćedne više neprijatelja čekati na sebe, već odma(h) sljedujući noć digne svoju vojsku i pred samu zoru udari iznenada na Turke, koji spopadnu oružje i dobro se odupru Mitropolitovoj vojsci, a utoliko s rebra iz potaje rupe i druge dvije crnogorske vojske i oganj žestok na Turke prospu. Turci, našavši se tom nenadnjom zabunjeni, nagnu bježati; no u toj smetnji ne oporave na trag otkuda su došli, već zađu u guste i zamršene šume i klisure, đe ih Crnogorci opkole i tako jako potuku da se i sam serasćer jedva sa životom izmakao. Tu su Crnogorci, osim mlogoga bogatoga odijela i oružja, 34 alaj-barjaka zadobili; i u tom boju poginulo je oko 300 Crnogoraca, a Turaka bez broja popadalo je mrtvije kao lazina i od toga doba prozove se to mjesto Carev laz.

Ovaj glas kao grom porazi Sultana, pa naumi, makoliko ga vojske stalo, jedanput Crnu Goru pokoriti poda se; i zato pošalje, porodom i junaštvom u to vrijeme najznatnijega vezira Duman-pašu Ćuprilića su 120.000 ljudi, koji 1714. godine u mjesecu maju, na samu crnogorsku granicu od hercegovačke strane dođe.

Zmaj_Svevlad · 03.07.2006. u 15:07

Razumjevši Ćuprilić kakvi su u Crnoj Gori tijesni klanci, kroz koje treba da mu vojska prođe, ako želi izvršiti Sultanovu zapovijed, a pri tom razabravši i za gotovost Crnogoraca - ne žaliti za svoje otečestvo izginuti - namisli prijevarom i lukavstvom, što ne može silom, učiniti; ia pošlje glavarima
crnogorskijema pismo, u komeje nji(h) savjetovao da se već okane ratovanja s Turcima, no da se sklone na mir, koga Sultan želi za vazda unaprijed s njima držati, i ako su oni na to soglasni, da dođu nekoliko odabranije ljudi k njemu na dogovor, s kojijema će on vječni mir i prijateljstvo pogranično utvrditi, a zada im božju vjeru da onijema koji k njemu na dogovor dođu ništa učiniti neće, baš ako i mir s njima ne načini. Crnogorci, jedva čekajući temeljita mira s Turcima i oslanjajući se na zakletvu Vezirovu, pošalju sa znanjem Mitropolita svoga 37 glavara na dogovor u stan turski. Tek što glavari crnogorski tu dođu, a krivokletni Ćuprilić dade ih zatvoriti, pa iznenada sa svom svojom silom udari na Crnu Goru. Crnogorci, pri svoj toj iznenadnoj prijevari, dočekaju Turke i s njima se viteški pobiju, no ne mogavši njih malina turskoj sili odoljeti, prinuđeni budu ustupiti i kojekuda po gorama i u Primorje razbjeći se; a Ćuprilić s vojskom prođe svud kroz Crnu Goru, u kojoj mloga sela i crkve i sam Manastir cetinjski opali, toliku silu naroda zarobi, gore rečene glavare povješa i Brda Sultanovoj vlasti pokori, pak dičan i ponosit što je sa svojom prijevarom tako od Crne Gore učinio - iako je nije posvojio, niti se u njoj dugo smio baviti, al' u nadu da se ona već neće skoro moći oporaviti, niti joj na um panuti da s Turcima vojuje - siđe s vojskom u Duždevu državu, u Primorje, đe mu republika Mletačka preda i ono čeljadi crnogorske što je tu bilo dobježalo da utjecište nađe. Odatle, pak, okrene preko Arbanije i, sastavši se s vojskom, kojuje predvodio veliki vezir Ali-paša, udare potajno na Moriju i otmuje od Dužda mletačkoga. Eto kako su Turci zahvalili Mlečanima za ono što su im svoje goste, Crnogorce, izdali!

Crnogorci, poslije takoga velikoga stradanja, otprave svoga mitropolita Danila u Rusiju da iskaže caru Petru sve što se od njih dogodilo. Petar Veliki, razabravši za gu nevolju, koja je zbog njega postigla Crnogorce, sažali ih i, pohvaljujući njihovu revnost i usrdije k dvoru ruskome, za znak svoje milosti i blagodarnosti, pošalje im po istome Mitropolitu crkovne sosude, arhijerejsku i svešteničeske odežde, crkovne knjige i uz to 10.000 rubalja, to jest 5.000 rub. da ponove razorene crkve i Cetinjski manastir, a 5.000 rub. da se podijeli sirotinji, koja je uz taj rat najviše postradala; također pošalje i 160 zladnije medalja s portretom Njegovog Veličanstva da se obdare oni junaci koji su se u tom boju bolje od drugije pokazali; i svrh svega toga odredi svake treće godine po 500 rub. davati milostinje Cetinjskoj crkvi, proprativši sve to su dvije svoje gramate...

Pošto Mitropolit iz Rusije u Crnu Goru (1716) dođe, sazove Crnogorce na skupštinu, pa im carsku gramotu pročita, a darove pokaže i onako kako je Car zapoviđeo razdijeli. Kad to pogranični Turci čuju, snevesele se i počnu po se rđavo slutiti - da će im se Crnogorci, sad od moskovskoga cara obdareni i pohvaljeni, na svaki način raditi osvetiti za prijevaru Ćuprilićevu. A da im se ta slutnja ne bi stekla, nađu za dobro čas prije opet navojštiti na Crnu Goru, nju, ako mogbudu, poharati i s tijem duh osvete u Crnogorcima na vijeki zaptiti. I tako ti te iste godine dva brata Čengića, paše hercegovačke, s begom Ljubovićem skupe po Hercegovini i po Bosni mlogu vojsku, pa s njom udare na Trnjine (selo u Cucama). Trnjišnani stanu klikovati i obližnji Crnogorci dotrče im u pomoć, te se s Turcima poćeraju. Turci po dugom boju obrnu pleći i pobjegnu; a Crnogorci za njima naklope se, te trista jada od nji(h) počine i zarobe obadva Čengića s begom Ljubovićem i s njima preko sedamdeset Turaka, koje sve žive u Kčevo dovedu. Crnogorci su ovo roblje kćeli dati na otkupe, no Krste, žena Mojaša Đukanovića, kneza kčevskoga, ukori ih, govoreći:

"Što držite te Turke, što ih ne siječete? I vi onomalni hoćaste vašu braću otkupiti u vezira Ćuprilića, pa vi ih on ne dade na otkupe no ih sve posječe, a Ćuprilović nije vašu braću na junaštvo, ka' vi te Turke, no na prijevaru zarobio. Spomenite se kukavijeh crnogorskijeh udovicah kako imje bez muževah! Zar vi noje sramota puštit Turke na otkupe?"

Crnogorci, tijem riječima ubjeđeni, prezru blago, pa odma(h) tu posijeku i Čengiće i Ljubovića i sve ostale Turke i tako svoju braću, koji imje nevjerni Ćuprilović pogubio, osvete.

Zmaj_Svevlad · 03.07.2006. u 15:09

Crnogorci u vrijeme ratova turskije nijesu samo Rusima, nego i Mlečićima pomagali; jer kad su ovi 1717. i 1718. godine udarili na gradove Bar (Antivar) i Ulcinj u Arbaniji, tada im je, na prozbu njihovu, mitropolit Danilo poslao u pomoć preko 5.000 ljudi, koji su se za Republiku, kao da bi bilo za svoje otečestvo, hrabro borili. Na toj pomoći Mlečići blagodare pismeno Mitropolitu i to su učinili jer su nuždu imali od Crnogoraca; a kad nijesu od nji(h) nužde imali, tada ne samo što su im dobra zaboravljali, nego jošt u zgodnoj prilici, kao štoje bilo u vrijeme Ćuprilovića i u doba Sćepana Maloga, nastajali su da sasvijem istrijebe Crnogorce i milije im je bilo da u Crnoj Gori Turci žive nego hristijani pravoslavnoga zakona!

Poslje nekoliko godina (1727. godine) Čengić Bećir-paša, da bi osvetio svoje rođake u Kčevu pogubljene, skupi golemo vojske po Hercegovini i s njom udari na Crnu Goru, đe sasvijem razbijen bude, a on nekako na konju uteče, koji je potom pod Očakovom od ruske vojske poginuo. - Također godine 1732. Topal Osman-paša, od sultana Mahmuda I imenovan begler-beg džinitdever, to jest general inspektor Makedonije, Arbanije i Bosne, kako dođe u Arbaniju, podigne iz Makedonije i iz Arbanije silnu vojsku i pošalje na Pipere, koji su se opet bili od Turaka odbili i s Crnom Gorom sastavili. Piperi, kojima u pomoć priskoče i Kuči, tursku vojsku dočekaju i s njom se pobiju i razgruhaju ti je svojski. Narod pripovijeda neko čudo, pokazano prije
nego što su se vojske bile udarile, tojest daje hristijanska vojska pred sobom ugledala čoeka na bijelom konju, podobnoga velikomučeniku Georgiju, kojije najprvi Turke tako ustrašio daje i sami Topal Osman-paša iz Podgorice utekao u Arbaniju, koji je poslje poginuo na vojsci protiv Persijana...

Godine 1765, kad se mitropolit Vasilije bavio u Peterburgu, đe je 1766. god. i prestavio se, dođe u Crnu Goru neki protua, rodom iz Kranjske. Pod imenom ljekara prođe svud po Crnoj Gori, razvidi običaje i način života ovoga naroda i uvjeri se o silnoj ljubavi nepokolebimoj privrženosti Crnogoraca k prestolu ruskome, pa se vrati u Mahine, u Primorje. Tu postajavši neko vrijeme, skroji plan kako će postanuti gospodarom crnogorskijem; i tako ti 1767. dođe opet u Crnu Goru i proglasi sebe za Petra III cara ruskoga, govoreći narodu daje on zbog nekije buna iz Rusije pobjegao i ovamo došao, da će se te bune u Rusiji brzo
utišati i on opet u svoje carstvo sa slavom povratiti se i da će taj njegov dolazak ovđe za veliku sreću Crnogorcima služiti. Narod, po svojoj prostoti, kupi to sve za gotove novce i nazovi cara Petra prizna za svoga gospodara; a on, tobož ako bi ga tražili iz Rusije buntovnici, da se može lakše pretajiti, prođene
to carsko ime i prozove se Sćepan Mali.

Mitropolit Sava stane odgovarati Crnogorce da ne vjeruju Sćepanu Malome daje on car ruski, budući daje car ruski Petar III davno umro i na prestol stupila njegova supruga Ekaterina P. Za tijem odma u brzo i knjaz Dolgoruki, poslan od ruskoga dvora, dođe i objavi narodu da Sćepan Mali ništa drugo nije nego protua, koga treba iz Crne Gore proćerati, no to ne pomogne ništa; narod ostane pri svome daje Sćepan Mali car, te car ruski. Šta više, i Brda sva opet sajedine se zajedno s Crnogorcima i Sćepana Maloga priznadu za svoga gospodara. Kad Sćepan Mali vidi da ga narod doista za ruskoga cara počituje, tad uzme na sebe i važnost carsku, pa sazove narod na skupštinu, strogo zapovijedi da se ima svak pomiriti i jedan drugome uzaimno, bilo preuzame, bilo rane, bilo glave oprostiti. Kako on rekne, tako bude i učinjeno. Za tijem odma opet okupi crnogorske glavare i pođe s njima na Stanjeviće u manastir, đe je sjedio mitropolit Sava, koga, za pokazati mu daje Sćepan Mali doista car ruski, dade zatvoriti, kaluđere sve rasćera, a manastirsku svu stoku zapovjedi poklati i so tijem narodu pokaže svoju mogućnu vlast nad njim.

Sćepan je Mali za najmanje kakvo zlo Crnogorce i Brđane žestoko globio i od te globe samo svoje činovnike držao; a za ubistva počne prestupnike vješati. Da bi pak među narodom krađu iskorjenio, dade metnuti pokraj druma, na pogledu Kotora, 10 cekina, i tu su nekoliko dana stajali, da niko u nji nije smio dirnuti. U kratko reći, naš nazovi car Petar takovi strah i pokornost useli u narod k vlasti, kakove nigda dotle nije bilo u Crnoj Gori.

Mlečići, iako su znali tkoje i štaje Sćepan Mali, no opet im ne bude milo što se proglasio za cara ruskoga, i zato pišu Sultanu, ukoravajući ga, kako on to može ravnodušno gledati da se šaka naroda Crnogoraca i Brđana njegovoj mlogomućnoj vlasti protivi, dodavši mu uz to da su Crnogorci i Brđani već i cara sebi postavili, koji će danas-sjutra odbiti mu i Hercegovinu i Bosnu, a po vremenu može biti lahko i srbsko carstvo obnoviti i Sultana najljepšije zemalja lišiti. - Kako sultan Mustafa III to čuje, a on naredi da pođe na Crnu Goru 180.000 vojske, koju će predvoditi tri vezira. - Tako po naredbi Sultanovoj, godine 1768. oko polovine avgusta, vezir bosanski i rumenliski dođu s vojskom u Kčevo, opalivši Bjelopavliće, Pješivce, Bjelice i mloga druga crnogorska plemena; a vezir skadarski Mehmed-paša prodre u Crnicu i popali je.

Istina da su Crnogorci svuda hrabro tukli se s Turcima, no 10.000 Crnogoraca i Brđana šta su mogli sprama sile turske? A i da su mogli malinu svoje vojske junaštvom nadoknaditi, trpjeli su veliku nedoskudicu u džebhani, koju su im Mletčići ne samo bili zabranili nego jošt, da ne bi koji Crnogorac u Duždevu državu od turske sablje utekao, bili su i svoju vojsku postavili duž sve Crne Gore od Grahova do turske Arbanije. - Sćepan Mali, bojeći se svojoj glavi, sakrije se negđe, a Turci ga stanu iskati od Crnogoraca da im ga po svaki način predadu; Crnogorci, žaleći Sćepana Maloga, odgovore im da je poginuo, bijući se s Turcima; a da bi lakše Turke uvjerili o Sćepanovoj smrti, predadu im njegova konja brnjaša i s tijem sačuvaju život Sćepana Maloga. U toliko, 2. noemvrija, udari grom u Duždevu vojsku blizu grada Budve, a drugi ta isti dan tresne u Crnici u vojsku vezira skadarskoga, i tako ti, nebom uplašena, i jedna i druga vojska uteče bez obzira. Uz tu sreću i druga jošt veća priskoči Crnogorcima, te otmu džebhanu tursku, koja je išla vezirima u Kčevo. Čuvši dva bezira šta se dogodilo od vojske skadarskoga vezira i mletačke i da je turska džebhana pala Crnogorcima u ruke, a k tome budući već i zimno vrijeme nastupilo, pobjegnu s Kčeva, a Crnogorci navale za njima i svojski ih pobiju. Tako Crna Gora i tad kao i vazda ostane samovlastna, a Brda od nevolje uđu pod Turke, niti su više kćeli znati za Sćepana Maloga, koji je i poslje toga četiri godine, premda bez svakoga uvaženija kod naroda, živio.

Opet godine 1774. odstupe Kuči od Turaka, a skadarski vezir, Mehmed-paša Bušatlija, su 30.000 vojske, u mjesecu maju udari na njih, pohara ih i poplijeni, no izgubi više od 1.000 ljudi.

Godine 1785. Mahmut-paša Bušatlija, vezir skadarski, podignuvši svu vojsku iz Arbanije, prijeđe preko Lješanske i Riječke nahije i, u juniju mjesecu, dođe na Cetinje, đe manastir pohara i opali. Tako isto poplijenioje i popalio u Katunskoj nahiji plemena: Kčevo, Velestovo, Bjelice, Ćekliće i Bjeloše, a od Njeguša uzme 1.700 zlatnije cekina globe, pak pođe preko Lovćena i preko Paštrovića i vrati se opet u Arbaniju. Ovo je sve Bušatlija bez muke i bez pogibije svoje vojske činio, jer se tada mitropolit Petar Petrović, koji je 1782. godine po smrti mitropolita. Save za crnogorskoga upravitelja postao, u Rusiji nahodio, a k tome i tri-četiri glavara crnogorska bili su sa strane Bušatline ili, uprav da kažem, oni su ga i doveli u Crnu Goru i svoj toj nesreći uzrokom bili.

Zmaj_Svevlad · 03.07.2006. u 15:11

Sastanak Ekaterine Velike s Josifom II u Hersonu (1787. godine) nimalo se nije sviđao dvoru turskome, štaviše držao ga je da se kloni k uništenju njegove vlade u Evropi. Divan, našavši se tijem uvrijeđen, a k tome jošt podgovoren od ingleske strane, odvaži se (24. avgusta) objaviti Rusiji vojnu, u kojoj je i Austrija, kao ruska sojuznica, morala učastije imati. Oba sojuzna dvora namisle poslati svoje ljude u Crnu Goru da Crnogorce nagovaraju zaratiti s okolnijema Turcima i s tijem silu tursku razdvojiti. I doista (1788. ujan.) dođe major Filip Vuksanović su 400 soldata, donesavši sa sobom poprilično novaca i gramatu od cara Josifa, koju gramatu od slova do slova evo ovđe prepisujemo...

Narod, razumjevši iz gramate cara Josifa blaga namjerenija njegova - izbaviti hristijane ispodjarma turskoga - primi radosno Vuksanovića i obeća mu se da će udariti na tursku zemlju, no mitropolitu Petru Petroviću nije tako u volji bilo ratovati s turcima, jer je, kao čoek pronicateljnoga uma, predviđao, kad se
carevi umire, da će Crnogorci na sebe trusku vojsku navući, kako god što su je i prije toliko puta navlačili, dajući pomoć drugijema. Utoliko dođe i polkovnik Tutolmin s gramatom od carice Ekaterine II i s preporukom da podigne Crnogorce na Turke. Mitropolit i glavari duhovni i mirski, a tako isto i svi ostali Crnogorci, kad vide gramatu Blagočestive Carine, najljubeznijem načinom dočekaju poslanika i s veselijem srcem svak obeća naperiti svoje sile i oružje protiv opštega hristijanstvu neprijatelja. Videći Tutolmii da je preporuku svoju po želji ispunio, a on se vrati u svoje otečestvo, ostavivši Crnogorcima kao najveći a.manat da gramati Bjagočestive Carice posljeduju, pa zatijem da se njezinijema velikijema blagodjejanijama nadaju, koja im obećava u svojoj gramati...

Zatijem odma(h) major Vuksanović svud po Crnoj Gori i po Brdima, koja su tada pod Turcima bila, raspiše knjige, u kojima je narod pozivao da uzme oružje i da ratuje s Turcima, obećavajući junacima nagrade, a svemu narodu nezavisnost od turskoga dvora.

Igumnu ostroškome (u Bjelopavlićima) ovako je pisao:

"Sad ili već nikad, oče! Naputi Brđane da sijeku turke: Boža ti vjera biti će za njih bolje, ere prijevara nije. A kako svega, fala Bogu, dosta imam, da se sajedine Crnogorci i Brđani, sav hristijanluk bi k nama okrenuo i sve bismo s pomoći boga učinili. Sade, oče, moreš, posve srećan i čestit tvoje danke učiniti; ere, boža ti vjera, sve što sebi želim to ću tebi učiniti, samo ne upusti ovu zgodu, no, ako moš, utvrdi i jedan dan da upremo na Spuž oli Podgoricu; ako li dade Bog da uzmemo, tebi će biti sto cekinah, a Brđanima veliki dar. Tko mi donese glavu Mećikukića (zabita spuškoga) imat će drugijeh sto cekinah, a tebi i tako dar velik. Učini kako te Bog uči i daj mi odgovor."

U Piperima u pismu veli:

"Vidjet možete iz knjige gospodina vladike Petra slogu i jedinstvo dvijeh najsilnijeh dvorovah i silu, koju od Boga i istijeh dvorovah svakome koji u Hrista vjeruje ova dva dvora šilju, brez onoga što ste razumjeli da ja, fala Bogu, od čestite Krune ćesarske dosle svega dosta donio jesa. Ovo jošt sto putah ovoliko biće onijeh koji budu vjerno Boga i ova dva dvora služit', koji dvorovi za vaše odkuplenije ne mare blago poharčiti i svijeh suditah (podanika) krv prolit'. Daklen, vitezovi! evo zgoda koja niti je bila niti će biti dok svijet bude; ovo blago, koje imam, mislim svijem vjernijem jednako dijeliti. Boža vi vjera, koji gođ bude bolji junak imat' će bolji dar. - Vi ste dosle turskoj vjeri silom dosta pomoći dali, ele namojte sada bez nevolje, no se diž'te da iskopamo skot varvarski; to mi jutros lasno učinit možemo, kad turci pomoći ne imadu, a mi, fala Bogu, svega dosta imamo, a veće nasje no turakah; a ne mislite, boža vi vjera, da je prijevara i ja dok sam živ ostavit' vas neću. A kad bude mir, učinit će za vas tvrdi mir kako i za sebe ova dva carstva. Ustajte, ako ćete sebi dobra i da vi dan što i druzijema. Gledajte da se ne budete kajat, a bog vi u pomoć."

Crnogorci i Brđani, videći silna obećanja u pismima Vuksanovića. ta(j) čas oružaju se i, primivši od istoga nešto malo praha, su ono 400 soldata opkole Spuž; no ne imajući niti topova niti druge kakve vojne oprave za uzimanje grada, ne mognu mu ništa učiniti. Vukasović to nije ni tražio; on je zadovoljan bio, kad je vidio da se doista turci i Crnogorci zavadiše, pak između ovije ponajlakše i vješto su ono svojije soldata izmakne se (22. avgusta) i pođe otkudje i došao.

Kad su (1791. godine) sojuzni dvorovi s Portom otomanskom mir učinili, svaki se za sebe i svoju korist kako je mogao postarao, a Crnogorcima u dio ostane vazdašnji s turcima rat i uzaimna mržnja, a suviše jošt giće i jarost Kara-Mahmuta Bušatlije, vezira od Arbanije. Ovaj je jošt od davnoga vremena bio odmetnuo se od svoga cara i učinio se samovoljnijem gospodarom svoga otečestva i velikijem neprijateljem Crnogoraca, s tijem više što su mu se Brda počela odmećati i pristupati pod Mitropolitovu vladu! I zato počne pripravljati se da tajno vojsku kupi, Čuvši to Mitropolit, piše mu i zamoli ga da se prođe vojštenja na Crnu Goru i na Brda, na koje mu Kara-Mahmut odgovori da on ne kupi vojsku na Crnu Goru nego samo na Brda, koja su mu se odmetnula, i preporuči Mitropolitu da ne daje pomoći Brđanima, niti da ih pusti bježati u Crnu Goru, jer ako pomogne Brđanima, a on će i nji(h) i onoga ko im pomogne ćerati "ljutom, ljutom Arbanijom". A kad vidi Mitropolit da zbilja Kara-Mahmut misli udariti na Brda, otpiše mu ovako;

"Što mi pišeš da Brđanima pomoć ne dajem i da ih ne puštim u Crnu Goru, to mi nemoj govoriti što mi zakon i moja duša ne da učiniti. Brđani su moja braća kao i Crnogorci. Što li kažeš tvoju ljutu Arbaniju, ja vidim da se ti u svoju silu uzdaš; ali se spomeni daje sila samo ujednoga Boga, kojemu se mi predajemo i molimo da nam bude u pomoći. Znaš koliko si zla i sramote Crnogorcima učinio i kako si mi crkvu i manastir na Cetinje opalio i razurio, kad sam je bio na put u Rusiju, pak i to bjeh sve zaboravio i za ono zlo činio sam ti dobro, kad ti od cara bješe muka došla, i nijesam Crnogorce puštio da suproć tebe pođu. Sad te opet molim, prođi se sirotinje brcke, da se prava krv ne prolijeva. Ako li nećeš, hvala daje Bogu! A mi ćemo se od tvoje sile i napasti s pomoću božjom braniti dokle jedan teče."

Jošt otkako je Vukasović iz Crne Gore pošao, pomišljao je Mitropolit na ovo najvažnije; ako doista Vezir navojšti na Crnu Goru ili na Brda s čim će ga dočekati. Ne imajući novaca, pošalje imperatoru Josifu arhijerejsku mitru, moleći ga da mu za nju dade cebhane. - Tuje mitru poklonila blažene pameti Elisaveta Petrovna, carica rusijska, mitropolitu Vasiliji; i kad se ovaj u Peterburgu prestavio, mitra je poslana bila u Crnu Goru mitropolitu Savi. Kao znak carske milosti bila je skupocjena i više je valjala nego što je ucijenjena bila. Tako (1790) Leopold II , budući se već bio Josif II u vječnost preselio, pošalje oko 300 barjela praha i sprama toga to razdijeli i da se ne štedi potrošiti protivu Turčina, neprijatelja opštega i gonitelja hristjanstva.

Godine 1796. usred ljeta, digne Kara-Mahmut vojsku na Brda da nji(h) najprije osvoji i pohara, a so tijem da su mu i pleći sigurne od nji(h), kad bi na Crnu Goru poslje navojštio. Brda sva, osim Kuča, tajno pošalju svoje deputate, moliti Mitropolita i Crnogorce da im pomoć dadu. Oni im to dragovoljno obećaju s ovom zakletvom:

"Mi glavari i starješine i vas zbor od Crne Gore, budući na današnji dan sabrani na jedno mjesto, a to čujući i videći da se turci spravljaju i gotove sa svom silom i jakosti suproć nas i naše braće Brđanah, radeći i žudeći po vazdašnjemu njihovu lukavome običaju i mrzosti suproć hristijanstva javnijem ili tajnijem načinom, kako bi nas razurili i u vječno podanstvo i nevolju podložili. Zato, razbirajući i misleći na sve one nesreće, koje su se slaveno-srpskome rodu našemu od izdaje i nesloge dogodile, svi jednokupno rekosmo i odlučismo i temeljito sa zakletvom utvrdismo, cjelujući častni i životvorjašti krst Hrista Gospoda i Spasitelja našega i sveto Jevanđelije, da hoćemo svi suproć opštega hristijanskoga neprijatelja za pravoslavnu vjeru i za sveti zakon i za našu predragu slobodu i voljnost našu i za ljubezno otačastvo, za svoje crkve i manastire i za žene i đecu našu vojevati i truditi se sa svom snagom i krjepošću da ne bi dopustili na sebe i na posljednje naše teški i žestoki jaram agarjanski, od kojega smo se do sadašnjega vremena, s previsokom pomoći svesilnoga Boga, po izgledu i primjeru blaženopočivšijeh roditeljah i praroditeljah našijeh, oružjem svojijem branili od vremena i razorenija našega srpskoga carstva i potom od doba posljednjega principa i gospodara našega Ivana Crnojevića. I kako se pravedno i čestito zaklinjamo, tako nam u svačemu Bog pomogao. Amin! Amin! Amin!"

Sjutri dan poslje te zakletve pođe Mitropolit su nekoliko Crnogoraca i učini tabor na lijevoj strani rijeke Zete, na mjestu zvanom Slatina. U malo dana dođu tu i ostali Crnogorci i Brđani, svega oko 8.000 ljudi, a Kara-Mahmut su 20.000 vojske već nahodio se pod glavicom Visočisom, više samoga grada Spuža, a daleko od Mitropolitova logora 2 sahata. Tako su devet dana stajale obadvije vojske jedna sprama druge bez da se udare, dok deseti dan (11. julija) Turci započnu boj. Mitropolitova vojska ih junački i pred sami večer, poslje krvavoga boja, poćera ih preko sela Martinovića i u Spuž ućera. Taj dan palo je Crnogoraca i Brđana 23, a ranjenije 26; Turaka poginuloje glavne gospode aga i begova 67, a ostale vojske više od 1.500 ljudi, osim mlogije ranjenije, i sami Kara-Mahmut-paša, ranjen, jedva je s glavom utekao.

Zmaj_Svevlad · 03.07.2006. u 15:12

Vezir skadarski, ozdravivši brzo od rane i želeći zagladiti sramotu pred svojijema potčinjenijema, opet iznova skupi do 40.000 vojske i te iste godine, s početkajeseni, iziđe na Doljane. Kad Mitropolitu ti glasi dođu, on raspiše knjige svud po Crnoj Gori da se vojska kupi i da se brane od neprijatelja; no, samo Katunjani dođu, oko 400 ljudi, s kojijema Mitropolit (9-ga sept) pođe s Cetinja i na Vuči studenac tu večer dođe. U nekoliko dana tu mu se jošt Katunjana prikupi do 4.000, a među tijem Vezir iziđe sa svojom vojskom na Sitnicu, - Brđani nijesu smjeli doći ni sastati se s Katunjanima, jer su Bjelopavlići mislili da će Vezir udariti na nji(h), a Piperi držali su zacijelo da će na Pipere, kao što je doista i bio Vezir opravio sprama jednije i drugije po 2.000 ljudi da ih s tijem omete da ne bi dali pomoći Crnogorcima. Kuči, pak, nešto mitom, a nešto strahom turskijem ovladani, nijesu pomagali Mitropolitu nego Veziru. - Mitropolitova vojska (22. sept) krene se na Busovnik i tu je on sa svojijem arhijerejskijem slovom pooštri da ne požale umrijeti za pravoslavnu vjeru i za svoje otečestvo. U to doba udari Vezir na Kruse, selo u Lješanskoj nahiji, đe ga Lješnjani, jošt su nekoliko Crnogoraca, hrabro dočekaju; no, ne mogavši tolikoj sili turskoj odoljeti, prinuđeni budu povući se natrag, a turci selo i crkvu opale. Zatijem odma(h) udare Turci i na Mitropolitovu vojsku, koja također morala je malo ustupiti. Mitropolit opet svoju vojsku obodri i pobudi na hrabrost martinićkom pobjedom i slavom, koja ih očekuje ako odole Turcima. I zaista Katunjani odma(h) navale na Turke; ovi po žestokom boju obrnu pleći, a utoliko priskoči Riječka i Crnička nahija, te ti onako s Katunjanima složno poćeraju i sasvijem razbiju tursku vojsku. Taj je boj trajao tri sahata, u kome je palo mrtvije Turaka do 2.000 glava, a i samoga vezira Mahmuta posijeku, koga se glava i na dan današnji u manastiru na Cetinju hrani. Na strani Mitropolitovoj ostane na mjestu mrtvije 23...

Zmaj_Svevlad · 03.07.2006. u 18:20

Vladika Rufim:
Istoriju napisao Sima Milutinovic Sarajlija

hahahahahaahah

Eфендијо, опет глупости беспримјерне ође шиљеш, али шта да се ради... рвацка памет позната је ствар у далеки свијет... ехехехехе...

Петар I, митрополит Црне Горе, Скендерије и Приморја, пише, 19. маја 1878. године, руском цару, те вели и ово:

"Монарху најсветлији, пружи своју свесилну десницу са скиптром, прими заједно цијелог народа нашу највећу молбу, услиши вапај и стењање ојађене дјеце, извуци испод турског ига словеносрпски род."

*+*+*+*+* · 03.07.2006. u 22:30

NI OVDE NIJE ODGOVRIO, A BIO JE NA FORUMU POSLE SVEVLADOVOG POSTA!

NEMOCAN JE JADAN PRED ARGUMENTIMA, ALI CE OPET POSLE IZVESNOG VREMENA POTEGNUTI NACERTANIJE, SRBI SVI I SVUDA i SL, PRAVECI SE DA NIJE VIDEO!!

TIPICNA PLACENICKA DELATNOST.

goocha · 04.07.2006. u 00:01

Sad ti se osladilo , poltronu albanski ...

HeBePoBaTaH_ · 04.07.2006. u 00:06

Bravo, Svevlade : o )

*+*+*+*+* · 04.07.2006. u 01:18

Vladika Rufim:
Ne mogu da citiram tako velika slova.

Smanji ih, to je bar lako, ali si ti tupav za to!!!

Vladika Rufim:
p.s.
Pa ko me sada placa kad smo postali nezavisni?

hahahah

Goocha ti lepo rece ko te placa.

I Pusti to, nego mi objasni odakle vladika Petar I, Karadordje, Vladika Vasilije, Vladika Sava i ostali znaju za Srbe u Crnoj Gori pre clanka "Srbi, svi i svuda"??? Zasto izbegavas uporno da odgovoris na te postove argumentovano, ako si tako veliki "strucnjak" za istoriju Crne Gore????

UrosWasHere · 04.07.2006. u 11:37

Pita te covek i za Petra I, Vladiku Savu i Karadjordja. U tom dokumentu se misli na to da je SRBIJA saveznik CRNE GORE. Ne misli se na narod, pleme, etnos vec drzave tj. teritorije.

I Austrijanci su saveznici Nemacke oduvek bili. Pa sta to znaci da oni nisu Germaskog porekla, vec su neka Austriska nacija ???

UrosWasHere · 04.07.2006. u 12:16

Pa curko to je i poenta !!!!!!!!!

Savezi se prave izmedju dve drzave, a ne izmedju naroda. Na to utice POLITICKI vrh, !
U Drugom Svetskom ratu saveznici su bili Nemci i Austrijaci koji su isti narod, a takodje su bili Nemci i Japanci cija etnicka pripadnost nema nikakvih dodirnih tacaka !

Znaci tvoja konstatacija je bila da posto je neko rekao da su Srbija i Crna Gora bili saveznici(a ne pominje se narodnost), eto oni nisu isti narod. A ja ti lepo objasnih da ta tvoja bljuvotina ni malo ne drzi vodu.

*+*+*+*+* · 04.07.2006. u 12:17

Vladika Rufim:
Ej glupko ja sam na susjednom topicu fino pokazao da Vladika Vasilije Srbe zove saveznicima Crnogoraca.
Saveznicima, ne istonarodnicima i ne bracom, vec saveznicima!
Mislis ti da se ja sjekiram sto ti lazi postujes po 100 puta?

http://forum.krstarica.com/threads/106418

IDI CITAJ TEMU KOJU SE PRAVIS DA NE VIDIS!!!!

I ONO PISMO KARADJORDJA I PRAVITELJSTVUJUSCEG SOVJETA SE CUVA NI MANJE NI VISE NEGO NA CETINJU, JADO!

Gost118 · 04.07.2006. u 12:26

Pripazite na izraze kojima se "castite"!!!

UrosWasHere · 04.07.2006. u 12:46

Dobro, al znas kako kaze stara narodna:
Ko tebe kamenom, ti njega ciglom... : )

UrosWasHere · 04.07.2006. u 12:47

I opet je nestala i nece mi odgovoriti...

Gost118 · 04.07.2006. u 13:11

Nemam ja sta tebi, niti bilo kome drugome da odgovaram!
Upozoreni ste, i tu je kraj svake rasprave!
Nakon toga, mogu samo sankcije da uslijede!

Wilkołak · 04.07.2006. u 13:32

Realno, forumasi su isprovocirani... Jednostavno, ukloni uzrok ove histerije i sve ce biti mirno.

Gost118 · 04.07.2006. u 13:36

W. lose ti ide ta uloga drvenog advokata... Nema opravdanja za ovakvo ponasanje!
Kraj price!

Wilkołak · 04.07.2006. u 14:22

Nisam ja niciji drveni advokat, niti studiram pravo. Ja samo primecujem da je ovaj forum prs'o totalno! Stvarno ne vidim zasto Rufima odrzavate u zivotu! Ljudi su na ovim forumima za manje stvari dobijali ban a ovo sto on radi je u najmanjem sirenje nacionalne mrznje.

Gost118 · 04.07.2006. u 14:31

Rufim je vise puta banovan, a znas da je samo pitanje vremena, kada ce ponovo da bude...
No, istina je da neki forumasi ovdje zapravo vole da se prepucavaju sa njim, pa su cak otvarali i topice trazeci da mu se skine ban...
So, ne pravite se vise mootavi i ne smarajte me!

*+*+*+*+* · 04.07.2006. u 14:41

Sve je bilo divno dok opet nije dosao, ali kad je vec tu ne mogu da mirno gledam kako vredja i s`re po nama!!!

Sveti Petar Cetinjski: Kratka istorija Crne Gore

Zainteresovan član

Zainteresovan član

Zainteresovan član

Zainteresovan član

Zainteresovan član

Zainteresovan član

Zainteresovan član

Zainteresovan član

Zainteresovan član

Veoma poznat

Zainteresovan član

Poznat

Veoma poznat

Gost

Gost

Veoma poznat

Elita

Gost

Gost

Elita

Domaćin

Elita

Domaćin

Elita

Veoma poznat

Slične teme