bobba
Domaćin
- Poruka
- 3.835
Ne mogu a da ne budem licemjerna i ne izustim onu seljacku...sama si je kriva,sto upoce radi s tim gadom?!
A onda se sjetim svog pada niz stepenice...i ne prospavanih noci...
strah...strah od njega!
Ljubav,brak,djeca...vrisak,galama,tucnjava...
postupno pranje mozga...do kraja...polako nestajes...pretvars se zombija...
Krivnja...ja sam kriva za batine...nisam dovoljno dobra...
i tako zivotaris s tim tupim osjecajem manje vrijednosti...i super ti je...on te voli...
smjeskas se na obiteljskim zabavama...zajedno ispijate jutarnje kave u kvartovskom bircu...nosis tamne naocale i po zimi jer ti kao smeta svijetlost...
Sram...sram od svega...nije on toliko los..on je dobar,ja ne valjam...moj brak je savrsen...on mene voli...udarcima mi dokazuje ljubav...
i onda odjednom shvatis da ti nisi za nista kriva...spoznaja boli vise od sto samara odjednom...
ne,ja to ne zasluzujem...odlazis...bjezis...daleko od njega ...daleko od ljudi...
ne..ne bi tebe trebalo biti sram...treba se on sramiti...
ljecenje traje dugo ,iako one vidljive rane brzo zacjele...vecina psihickoizmaltretiranih i fizicko zlostavljanih žena se nikad ne oporavi...
zauvjek u njima ostaje strah...i gađenje prema muskarcima...strah od intimnih odnosa...strah od emotivnog vezivanja...rijetko ce se koja takva zena ponovo prepustiti ljubavi i sreci...iako ce to mozda citav zivot zeljeti...
[ne znam zasto bas danas zelim ovo da podelim sa vama
ali me cela prica jako rastuzila
za samo jedan moment sam zaboravila da uvek ima goreg od goreg
nemam pojma da li trazim pricu oko ovoga ili samo da postiram]