Stihovi za moju dusu

Nježno

Zagrli me nježno
šapni mi tiho
tjelo nek drhti
tvoj sam do smrti.

Vrelih usana mojih
svojim ugasi žeđ
prstima mrsi mi kose
snovi me slatki nose.

Tjela dok drhte naša
u očima blistav je sjaj
nježno me stisni ka,sebi
vreli mi cjelov daj.

Dok sada spavas,nad tobom bdijem
rukom ti lice od snova krijem,
na usne ti spustih dodir blag
dal' me jos zelis,dal' sam ti drag?......

Vjetar se vezat' ne moze
ni kada mora presuse
vjetar se vezat' ne moze
tu samo ljubav pomaze....

Kad jednom prodje sve
kad se pretvori u uspomene
kad vise nisu vazna lica, imena, ni godine
kad jednom stvorim se ja
pred tvojim vratima
da li ces shvatiti sve
ljubavlju zagrnut' me
da li ces dici me s koljena
zedan tvog oprosta
kad jednom stvorim se ja -
pred tvojim vratima.

Reci mi reci,ti bajna vilo
sto more sumi i zasto bije
ugledah zvezdu u noci ovoj
k'o da se i ona od nekog krije.

Pridji,i stani pored mene
ne skrivaj taj pogled nezni
obrisi suzu sa lica svoga
sto je meko, k'o pokrivac snezni.

Zamisli zelju,pogledaj gore
rukom dotakni svu tu sjaj
zagrli me nezno i sklopi oci
i nikada ne pozeli kraj.

dijelim te srce moje
dijelim te na pola
jedan dio znanima
drugi dio neznanima
draga si mi rano moja
da vidim tko će mi
ostaviti bar srca pola
bol
krik
vrisak
umire duša moja
i nju mi podijelili na pola...

postelja od ruža


U dvi, tri riči sve lipo stane,
cili moj život, sva moja srića...
mirisna trava ča liči rane,
bila je ona, o njoj ti pričam...

Ljubav je bila naša k'o more,
sa puno vala, sa puno soli...
pa kada zaspem, anđeli gori,
nosit' će dušu i vriću boli...

Sve prolazi vilo moja, samo ljubav traje,
jer ljubav je dar od boga za nas siromaje...
za tebe san čuva' tepliju od kruva
postelju od ruža i kraj mene misto,
živit' il' ne živit' zato mi je isto...


Za tebe san čuva' tepliju od kruva,
postelju od ruža i kraj mene misto,
živit' il' ne živit' zato mi je isto...

kako...

kako okrenuti leđa....
zaspati tiho bez suze u noći...
kako okrenuti leđa i pogledati istini u oči..
kako, samo tako zaboraviti sve...
kad riječi zabole...
kada oči ove..srce i ruke još vole...
kako se samo tako se nasmijati lako...
i reći da bilo je lijepo tako...
okrenuti leđa i otići korakom laganim...
kako da ....svaki dodir zaboravim....
uzeti ću slikovnicu....
otvoriti ću nježno....
poletjeti tamo negdje u bajkovite
snove
hoće li srce tada naći neke nježnije ruke nove...
uvući ću se u malene krevetiće..
i malene kučice...
dok srce tiho plače i
viče ne....
treško je zaboraviti...
nešto što to se u srcu ugnjezdilo...
teško je zaboraviti...
nježnost radost i toplinu bića...
teško je zaboraviti...
dok tvoja krv još mojom teče...
teško je zaboraviti dok
i moje srce ne, ne reče...
kako preboljeti prazninu bez tebe...
kad si dio mene....
i mogu se u najtanje dijelove kutaka svijeta zavući..
ali misao o tebi
zauvijek lagano srcem će mi tući...

Jutros pođoh ruže brati

Čuh slavuja kako vapi.
Ko i ja za ružom čezne -
Livadom mu pjesma tuži.
Mučeć prođoh vrtom, poljem
Svejednako ja misleći:
Ružu divnu, a opaku
Tvrdoglavo ovaj ljubi,
Slavujev me jad savlada
Te ne mogah bol podnijeti:
Mnogu ružu možeš ubrat
No trnje će ljuto bosti.
Nebo ne da spas Hafizu -
Poročno, bez samilosti!

Hafiz

TI SI MOJA IPAK

Ti si cesta slika moje zalosne ljubavi
Ti si moja samoca u kojoj smo prisutni oboje
Ti si moja Sinagoga ogradjena zicom
Ti si moja narocito u ovo doba pogotovu sada
Ti si moj razgovor koji se u pocetku odnosio
na nešto drugo
Ti si moj Pablo Pikaso i njegova ljubav prema
napojamnom
Ti si moja igra koja pocinje kamencicima
Ti si moja Sahara sa jednim cvetom pa cak i
bez njega
Ti si moja devojka o kojoj ti nisam govorio
Ti si moj plemic koji je nekada živeo na
Kavkazu neki Vsvold
Ti si mojih nekoliko godina od one noci
Ti si moja žena - ponocni voz sa jednim
putnikom
Zelezara u kamenom dobu - ti maja ruskaja
zemlja
Jedina žena koju menjam svakog dana
I pravi smisao toliko hvaljenih sloboda
Ti si moj heroj koji se postideo i ipak
pocinio izdajstvo
Ti si moja ljubav slavnih ljudi
Ti si moja junacka ljubavkoju sam vec rekao
Ti si moja obecanja koja nikada nisu ništa
znacila
Ti si moja ljubav iako sam bez nje kao sto je
poznato
Ti si moja ipak
Tako je bilo oduvek i uzalud sam se bunio i
sramotio oboje
Ti si jedna stvar koju je volela jedna žena
Ti si jedna žena koliko i svaka druga
Ti si moja uprkos poznatim istinama
To su bedni podaci kojima raspolazem
To su sva dela moje izvitoperene ljubavi
To sam sve mogao lepse reci ali nema razloga
Ionako samo nagadjam i pretpostavljam
Ti si moja bolest bolescu izlecena
Ti si moje dete ti ništa ne razumes
I ja doslovno moram reci da te volim

Gorući tulipan

Jednom će iz mog groba izrasti
Bezbrojni, crveni tulipani.
I gorjet će rumenim plamenom.
Ne čudi se tome , o najljepša,
Sjeti se koliki je silan žar
Ljubavi tebi posvećene
Gorio nekoć u živom čovjeku.
Kad mrtav toliko plamti.

Hafiz

Kada se otvorimo ti sebe meni, ja sebe tebi,
kada potonemo u mene ti, u tebe ja,
kada prelazimo u mene ti, u tebe ja,
onda ja jesam ja i ti jesi ti.

Bernhard Šlink

Brzo nesta kao sena,
ko na vetru pramen dima
jos osecam glavu tvoju
naslonjenu na grudima............

Vozovi će nas odneti u poslednju jesen

Vozovi će nas odneti daleko,predaleko,
jesen će nas,zašto baš jesen,otpratiti u poslednju tamu,

mislićemo o prošlom životu u kom smo ostavili (ipak) nešto svetlo i meko
i izgledaće kao da niko od nas nikada nije stavljao svoju nežnost na pikovu damu

Negde iza nas
neka ruka će možda ostavljeno zaplakati

Negde ispred nas
zemlja će čekati na tela mladih vojnika

Vozovi će nas odneti daleko,predaleko,
u poslednju jesen,

a vetar će mesto nas pevati
poemu
mrtvih
ljubavnika.

Izet Sarajlić

Slatku jesku od ljubavi
Koju bacila si ti
Ovo je ludo srce moje
Moralo probati

Vesna Parun - Da si blizu

Da si blizu, naslonila bih čelo
na tvoj štap i nasmiješena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne može da usne ni u noćnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što odlijeće
pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
kao cvijet što spava zatvorenih očiju
pod bijelim pokrovom snijega u tišini
kamenih šuma, čekajući proljeće.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
što već sahnu, klonuli od bdijenja.

Ali, noć je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj.
Ptice moje s tvojih su grana sašle.
I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijeđenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.

U život kunem se
Krivi ljudi su mučili moje tijelo
A ovaj osmijeh na mom licu
To je tvojih ruku djelo

U kutu stol za dvoje
Na rubu sreće suza je pala
Tvoja ruka preko moje
Kiša je zauvijek stala

Nebo su pokrile zvijezde sjajne
I tajne su prestale biti tajne
To je vrijedilo čekati

I svaki dodir tvoj nema cijenu
Od tužne si stvorio sretnu ženu
To je vrijedilo čekati

Što ako ne budem tebe vrijedan
Ili sreća nas ne želi
A prava ljubav je samo jedna
Tebe tražim život cijeli