Stihovi za moju dusu

Carolija

Nekom zabranjuju zvezde.
Nekome krila.
I laste

Ja ne zabranjujem nista.
Sme se sve sto se ne sme.
Samo jedno te molim:
pokusaj da ne rastes
ni mrvu svima za inat,
do kraja ove pesme.
U toj se pesmi zivi
slobodno,
lepo
i ludo.
Mozes da izmisljas.
Mastas,
Da radis sve naopako.

U njoj i najvece cudo
prestaje da bude cudo,
jer sve sto pozelis
kad zazmuris
- ostaje zauvek tako.

Isturi hrabro i divno
prkose detinjaste
i lazi i sebe samog.
Sme se sve sto se ne sme.

I sme se vise od svega!

Jedini: nemoj da rastes
za inat i tebi i meni
do kraja ove pesme.

I svaki put kad te slome,
pa moras nov san da stvaras,
ne sanjaj ga u mraku
Dotrci blize zori.
Na pragu ove pesme
tako se divno bori
i kad namignes samo
i osmehnes se polako

Izbroj u sebi do deset
i to u vecnost pretvori.
I sve sto zmureci smislis
ostace zauvek tako.
M. Antic
 
DO VIÐENJA, DRAGI DO VIÐENJA

Do videnja, dragi, do videnja.
Ljubav mili u grudima spava.
Ništa ovaj rastanak ne mijenja,
Možda novi susret obecava.

Do videnja mili, bez ruke i bez slova
neka ti tuga obrve ne povije.
Umrijeti nije ništa novog
niti živjeti ništa novije.


Sergej Jesenjin
 
O GLUPO SRCE

O, glupo srce, ne tuci!
Sve nas je varala sreca,
tek prosjak se kobi sjeca...
O,glupo srce, ne tuci!

Mjeseca žute šare
krošnjama kestena teku.
Lali skrivam u šalvare
glavu pod koprenu meku.
O, glupo srce, ne tuci!

Nekad smo prava djeca,
i plac i smijeh odjednom:
dok neki vjecito jeca,
radost je sudena jednom.
O glupo srce, ne tuci!

Života varka ne uspi.
Nove se napijmo snage.
Srce bar sada usni,
ovdje, u krilu drage.
Života varka ne uspi.

Možda ce i nas otkriti
usuda lavinska struja,
na našu ljubav odvratiti
pjesmom k'o u slavuja.
O, glupo srce, ne tuci.


Sergej Jesenjin

llama5zf-1.gif
 
ZATVORI OCI


Zatvori oci i sanjaj snove
Njezno me ljubi, srecu pozeli
Srce te moje odavno zove
Od prvog dana kad smo se sreli

Zatvori oci i ne govori
Pusti da nasa srca se vole
Od srca srcu vrata otvori
Ne reci nista, jer rijeci bole

Zatvori oci, miluj me dugo
Umjesto rijeci nek tijela zbore
Rijeci su jedno, ljubav je drugo
Ljubav je pozar gdje srca gore

Zatvori oci zelene svoje
Vatra ljubavi nek' vjecno gori
Otvori srce za srce moje
I dok me ljubis oci zatvori


Sefik Hamsic
 
NE POKUSAVAJ MJENJAT ME

Ne pokusavaj mjenjat me
ovo je ipak moja glava
kad joj se budi nek joj se budi
kad joj se spava nek joj se spava

Ne pokusavaj mjenjat me
ovo su ipak moje ruke
samo mi znamo koliko smo puta
mucili srecu mucili muke

Ne pokusavaj mjenjat me
ovo je srce oduvijek samnom
koliko smo samo krvavih puta
isli po brdu isli po ravnom

Nedaj da tebe mjenja netko
budi do kraja ono sto jesi
a ako mislis da smo daleko
nemoj put mene
bolje ostani gdje si.

Znam da ovako mnogim ne godim
al ja sam citav stao u vene
znam dobro zasto ratove vodim
muski su muski
zene su zene.

Ja kad nekog vidim da gubim
zasuzi oko, al nikad ne placem
onog kog ljubim do daske ljubim
a znam da se igram s ostrim brijacem.
Al kad s torbom naumim negdje
noge mi neces vezati s nicim
nama tih para za moje sijene
priznajem kako ciganu slicim.
Ja nosim kicmu - celicnu sinu
ne volim kada glava mi pada
sa njom spajam zemlju i visinu
i kad se leti i kad se strada.

Ne daj da tebe mjenja neko
budi do kraja ono sto jesi
a ako mislis da smo daleko
nemoj put mene
bolje ostani gdje si.

Ne pokusavaj mjenjat me
ovo je ipak moja glava
kad joj se budi nek joj se budi
kad joj se spava nek joj se spava.

Ne pokusavaj mjenjat me..

(Miladin Sobic)
 
U PROLAZU

neke stvari u prolazu probude znatiželju u nama….
neki ljudi u prolazu nas dotaknu…..
nesvjesni što su upravo učinili…

ima zvijezda koje neobično sjaje….
ali mi ih gledamo samo očima…
u prolazu……

nečije suze
nečiji šapat
nekome …
zazveče u ušima…
.....
u prolazu…..

……
naše oči vide……
naše uši čuju…

da li……………………
čuju…..?
topot klavira u starom potkrovlju……
pjev violine u vlažnom podrumu…
zavijanje vukova negdje ispod oblaka……
i snažne bubnjeve na rubu šume……………
u prolazu…………

da li………………
vide………… ;…..?
……
toliko samih toliko sretnih……
toliko kapi toliko lišća..
u prolazu

negdje ćemo morati stati…
bar na tren…
bar zbog violine…
negdje ćemo nekoga pogledati u oči..
pogledati u suze……
negdje ćemo ubrati cvijet….
negdje ćemo rađati……
negdje ćemo voljeti…
posjeći drvo…

bar na tren…
zbog klavira……
slomit ćemo srce……
odšutjeti šapat……

ima zvijezda koje neobično sjaje………
možda jednom jedna padne na dlan……
bar na tren……
u prolazu……

netko će nama zasvirati bubnjeve ...
ako stanemo poklonit će nam vukove ispod oblaka…..
i…
ako stanemo……
vidjet ćemo sebe…
u prolazu……
došapnuti si ime ……
dotaknuti se……
nesvjesni što smo upravo učinili

bar na tren………
bar u prolazu.

(m.c.)
 
POSLE LJUBAVI

Oprastamo se,
oprastamo se i strasno dugim nogama
odlazimo u svet.

Ti u svoju mladost
onuda iza fabrika,
iza pristanista
i mosta,
niz raskrsca koja se razilaze kao posvadjani ljudi.

Ja u svoju mladost
onuda uz prugu,
gde trava ima ukus vode,
peska
i sunca.

Nikad vise necemo sedeti u istoj klupi
ni jedno od drugog prepisivati zadatke,
ni deliti uzinu na odmoru.
Nikada se vise necu smejati tvojim olinjalim lutkama
ni ti mom neukrocenom cvrku na temenu
za koji su me vecito cupkali
oni sto sede iza nas.
Nije ovo vise zavrsena samo jedna skolska godina.
Kazu:
gotovo je detinjstvo.
Jedno veliko detinjstvo danas je gotovo.

Kazu,
i svi su zajedno radosni
i kotrljaju se niz stepenice kao saka prosutih klikera,
i svi su smesni od zadovoljstva
kao plastelinske figure,
i svi su sareni i cudni
kao grad za vreme velikih praznika.

Samo ja znam:
nikada vise,
nikada vise,
necemo se uhvatiti za ruke
ni hodati od ugla do ugla
i pokusavati uzalud da se setimo dok cutimo
necega vrlo vaznog,
necega toliko ogromno vaznog
cega se razdvojeni nikada vise necemo moci setiti.

Miroslav Antic
 
U njenom ovlašnom osmijehu
slutio sam sav nadolazeći život
vjerovao
kako me na krajevima nepreglednih cesti
čeka posljednja nijansa
zagonetnih, pomalo tužnih očiju
plahe, bezimene djevojčice
s prozora
trošne kuće na kraju ulice

Činilo se da to svjetlo s okna
potire sav prijeteći i nerazumljiv mrak
nudi
vječni dan u čistoti postojanja
kada je sva magija jednog sutra
već odgonetka koju u sebi nosi to blijedo lice
s prozora
trošne kuće na kraju ulice

Otrčala je bosonoga u ljeto
kroz krhko crvenilo prezrelih makova
bez osvrtanja i ijedne riječi
lakim korakom
onako, kako odlaze oni koji se nikada ne vraćaju
oni što nijemo čuvaju tajnu nas
ostavljajući za sobom samo pusta, zarasla dvorišta
hladne sobe, prašnjava okna i ispražnjene police
samotinju
napuštene kuće na kraju ulice

Nisam našao
zadnju nijansu zagonetnih očiju
iako godinama sam lutao cestama
ne razumijevajući dan i voleći mrak
kako se još samo sapatnici voljeti mogu
uvijek
potajno vjerujući da magija još postoji
da ću je naći nekad i negdje
ispuštenu iz ruku neobične a vječne djevojčice
s prozora
već davno srušene kuće na kraju ulice
 
Ne volim te zato što te volim
i od voleti te do ne voleti te stižem
i od čekanja kada te ne čekam
srcem mi struji studen i plam.

Ne volim te zato što te volim
i beskrajno te mrzim, a mrzeći te molim,
i mera moje putujuće ljubavi
jeste da te ne vidim i poput slepca volim.

Možda ću potrošiti januaru svetlost,
okrutnom zraku svoje beskrajno srce,
ukravši sebi ključ spokoja.

U ovoj istoriji samo ja umirem
i umret ću od ljubavi jer te volim,
jer te volim, ljubavi, krvlju i ognjem.


Pablo Neruda
 
Пока Земля еще вертится,
пока еще ярок свет,
Господи, дай же ты каждому,
чего у него нет:
мудрому дай голову,
трусливому дай коня,
дай счастливому денег...
И не забудь про меня.

Пока Земля еще вертится —
Господи, твоя власть! —
дай рвущемуся к власти
навластвоваться всласть,
дай передышку щедрому,
хоть до исхода дня.
Каину дай раскаяние...
И не забудь про меня.

Я знаю: ты все умеешь,
я верую в мудрость твою,
как верит солдат убитый,
что он проживает в раю,
как верит каждое ухо
тихим речам твоим,
как веруем и мы сами,
не ведая, что творим!


Господи мой Боже,
зеленоглазый мой!
Пока Земля еще вертится,
и это ей странно самой,
пока ей еще хватает
времени и огня,
дай же ты всем понемногу...
И не забудь про меня.



Булат Окуджава
 
ONO SVE STO ZNAS O MENI

Ono sve sto znas o meni,
to je stvarno tako malo,
u dv´je rijeci sve bi stalo,
kada pricala bi ti.

Ono sve sto znas o meni,
to i drugi ljudi znaju
sto mi ruku samo daju,
il`na pozdrav mahnu tek.

Ne znam da l`dan ce doci,
kad cemo sami ostati,
kad cemo dugo pricati
jedno drugom sav zivot svoj.

Jer ono sve sto znas o meni,
to je samo stara prica
ja sam jedan od mladica
koje vidas svaki dan.

(Arsen Dedic)
 
Potraži me u predgrađu
(Z. Runjić-D. Britvić)


Ova dvorišta
puna neba i ptica,
udju k'o muzika stara
nekud duboko u nas
i tu uvjek ostanu.

Potraži me u predgrađu,
na ulici, na raskrsću.
Gdje mi je jorgovan rasuo perle,
gdje nam je proljeće dotaklo usne
i pobjeglo...

Potraži me u predgrađu,
kraj vlakova što prolaze.
Bit ćemo sami u svitanju dana,
bit ćemo sami u pjesmama ptica
ko nekada....

Drijemaju jedra od rublja i cvjeća,
čekaju vjetar da nekuda plove.
Čujes li naše nas predgrađe zove,
traže te kuće i ulice stare.

Potraži me u predgrađu,
poljubi me u sječanju.
Bar onih sati kad ostaneš sam,
ako me sada još imalo voliš
potraži me...

Ti nemaš prsten sa našeg vjenčanja,
al pamtiš strehu na kraju grada.
Bez mnogo cvjeća, bez vela i zlata
bila sam s`tobom sretna k'o nikad.

Potraži me u predgrađu...
 
ONO SVE STO ZNAS O MENI

Ono sve sto znas o meni,
to je stvarno tako malo,
u dv´je rijeci sve bi stalo,
kada pricala bi ti.

Ono sve sto znas o meni,
to i drugi ljudi znaju
sto mi ruku samo daju,
il`na pozdrav mahnu tek.

Ne znam da l`dan ce doci,
kad cemo sami ostati,
kad cemo dugo pricati
jedno drugom sav zivot svoj.

Jer ono sve sto znas o meni,
to je samo stara prica
ja sam jedan od mladica
koje vidas svaki dan.

(Arsen Dedic)
jer ono sve sto znas o meni
to je samo stara prica
ti si jedan od mladica
koje vidjam svaki dan..
 
Vasko Popa
Ociju tvojih da nije

Ociju tvojih da nije
Ne bi bilo neba
U slepom nasem stanu

Smeha tvoga da nema
Zidovi ne bi nikad
Iz ociju nestajali

Slavuja tvojih da nije
vrbe ne bi nikad
Nezne preko praga presle

Ruku tvojih da nije
Sunce ne bi nikad
U snu nasem prenocilo.
 
Матија Бећковић
КОСОВО ПОЉЕ

Краду ми памћење,
Скраћују ми прошлост,
Отимају векове,
Џамијају цркве,
Арају азбуку,
Чекићају гробове,
Издиру темељ,
Размећу колевку.

Куда да чергам с Високим Дечанима?
Где да предигнем Патријаршију?

Узимају ми оно
Што никоме нисам узео,
Моје лавре и престонице,
Не знам шта је моје,
Ни где ми је граница,
Народ ми је у најму и расејању,
Пале ми тапије
И затиру постојанство.

Зар да опет затрапим Свете Архангеле?
Да ми помунаре поново Љевишку?

Очни живац су ми одавно растурили,
Сад ми и бели штап отимају,
Жртвено поље са крвавом травом
Не смем да кажем да је моје.
Не дају ми да уђем у кућу
Кажу да сам је продао,
Земљу коју сам до неба купио
Неко им је обећао.
Ко им је обећао
Тај их је слагао,
Што им не обећа
Оно што је његово?
Зато јуришају на мене удружени
Кивни што сам их познао.
 
NEKA TE ČUVA MOJA LJUBAV

Ostaviću te u onoj ulici

Kojom smo prolazili danima

Onako zagrljeni…

Spakovaću ti sve naše nade i želje

I kad ti otežaju

Ostavi ih ispred nekog tuđeg praga

Preko kojeg ćeš preći i otići u neke lepše dane

A ja žaliti neću

Sačuvaću sećanja i nešujno ti poželeti

Svu ljubav ovog sveta na tvome putu

Spakovaću ti još hleba i soli, neka se nađe

Tako se ispraćaju oni koji polaze put života

Ni korak više neću da te pratim

Ne gubi tvoje dane

I kad kreneš stavi ružu za rever

Tako se to čini u svečanim trenucima

Ni ove kiše izdajice neka ti ne stoje na putu

Znaš da moraš poći

I šta još čekati?

Sačuvaću sve što je tvoje

Sećanja ostavi meni, nemoj ih poneti

Znam ja koliko umeju biti teška

Da ne zastaneš…

Gordana Grgic
 
Kada te gubim ,ja nalazim tebe,
Kada sam sa tobom ,ne mogu da nasitim
Srce.

U tebi su zvezde ,mrak i oganj,
Granje sto zamori pticama u vrtu-
Sve sto me uljuljkuje u kratkom dozivljaju
Zivota.

Kada gubeci te odlazim od tebe,
Sreca se nesrecom hrani ,uzdah
Je glas kojim progovara ljubav,
i ne zna istinu onaj koji ne zna
da je senka savest sunca.

Iza mene si . Kao u noci tamnoj
Zalutali trazimo svoje ruke.
I tu si ,zivis sama za sebe
u meni.
 
Jutra daljinom
mirisu po tebi .
Neprospavane noći
Zaboravljam dodirom
naših misli

Pogledom te tražim
Mirisom svojim dozivam .

Hoćeš li ikada doći ?

Ako te ne bude vise
U mom vidokrugu,
preci ćeš potpuno u moje telo.

Tamo gde si ljubavlju zacet ,
i umreti možeš samo tu .
Sagoren ljubavlju ,
Jedino i samo mojim umiranjem
 
HIMNA OČEVA ŽENSKIH BEBA

Srce mi radost ne štedi
kad trepte dugini zraci.
Naprotiv, krv mi se ledi
kad prolaze dečaci.
Dečaci, kao dečaci
ne uzrujavaju oni mene,
al katkad od njih muškarci
postanu- pa se žene.
Dugo se, dugo rešavaju,
al se na kraju venčavaju.
Krmci medj veknicama
Žene se sekicama.

Ah, negde, negde dečkić se igra;
maze ga, hvale jezikom brzim
i razdraganim kao čigra-
a ja počinjem da ga mrzim.
To dete za mene bezimeno
mrzim bestidno,neizmerno.
Taj mali neženja što rano leže
i ne pomišlja da se veže,
al pre no što se kaže : šuga!
On će da ulovi ženu , iz cuga.

Kad god ugledam muško dete
koje je uspavao sunčev sjaj,
pobledim, valjda me razumete,
i upitam se: je li to taj?
Prvo će tražiti da mu otseku
uvojke, pa da mu loptu daju,
pa će da misli na svaku seku,
i na svetinju braka, na kraju.
Manuće loptu na dati znak,
kad samo baci oko na brak.
Ko mačor što bez miša vene
tako se oseća on bez žene.

Oh, negde on sisa prstić, što duže,
il mleko guta,stani-pani;
Obrazi su mu svilene ruže,
zubi u desnima ututkani.
Al kad se zubima naoruža,
i klokot mleka prestane, eto,
porašće strnjika mesto ruža-
čekajte samo još koje leto.
Čim proda nešto, napiše knjigu
ždraknuće vešto, ne berte brigu,
i uz halapljivi skok divlje zveri
tražiće ruku MOJE KĆERI.
Taj što mu pupu greju pelene
tražiće ruku
moje Jelene!

Nek slatko vlaži pelene svoje-
moje su misli zlokobne boje.
Taj Leongrinov embrion, ipak,
dobiće, bogme, od mene šipak !
Jer, raspoviću tog ukakanka,
so ću da stavim umesto talka,
zapapriću mu bocu sa mlekom,
nakljukaću ga Kantom, Senekom,
biber ću da mu sipam u usta
pesak u kašu,da bude gusta.
Kroz vatru i vodu nek misli odu
njegove da traže drugi smer-
nečiju drugu nek uzme kćer!
 

Back
Top