Mileševa
Tridesetih godina trinaestog veka na padinama Zlatara u blizini Lima, nastaje umetničko delo koje se naziva Mileševa. Osam puta je bila razarana i paljena, a sredinom prošlog veka je bila u ruševinama. Nekadašanja dvorska zadužbina, živopisana i suvim zlatom, u kojoj je jedan pravoslavni kralj sahranjen, jedan katolički krunisan, i u kojoj su čuvane mošti jednog nacionalnog svetitelja kanonizovanog u obe crkve, mučno je obnovljena.
I da je ostalo sve kao što je prvobitno bilo živopisano, čini se da bi čovek jednako ispunjeno gledao ovo slikarstvo; čak i zlatno pozađe da je sačuvano, ne bi ga zablesnulo - toliko je ovde sve jednostavno, smireno, na likovne suštine svedeno. Da su Mileševski majstori shvatili svoj posao kao povod za likovno stvaranje, i da im živopis nije samo zanat i zadatak već umetnički čin najveće duhovne inspiracije vidi se na portretima i izrazim lica svetitelja. Mileševski manastiri, koliko god da ih je bilo, imali su različite slikarske rukopise, ali su jednako bili oslobođeni kanona, jer živopis mora biti iznad zahteva poručioca ili namene hrama. Galerija mileševskih portreta bogata je i slikarski i smisaono,
Beli anđeo jeste čuvar Hristovog groba, jeste sav prema priči o mironosnicama, ali jeste i nešto drugo. Rekao bi čovek: jedan u oblak odeveni zrak maldog sunca, koji se sleteo na desni zid naosa i tu ostao.
Teška oštećenja ovog slikarstava oduzimaju mnogo šta očima, ali daleko više daju osećanju njegove pobede tragičnosti. I sama postojanost ovog uništavanog živopisa kazuje od čega je sve sazdana umetnost mileševskih manastira. U tome je smisao njihove značajne anonimnosti.