Nepodnosljiva lakoca nepostojanja

... Ne u principi ne citam Kunderu, ali mora da bude neki naslov- pa sto ne i ovaj. Pisem, to je ono sto jos uvek ostavlja neki trag... Nekada su se misli izlivale kroz grafit na hartiju, sad? Prsti i pixeli, nije lose, moze i tako. Pitam ono sto sam pitao i sebe toliko puta- sta ostavlja trag? Po cemu ce neko nekad znati da smo bili ovde? Sve je ok, zdravlje, kinta, suncan dan- poneki naivan osmeh- ali sta dalje i sta ispod toga. Kontam da su deca deo odgovora - ali sta pa koji qurac i njima ostavljamo, prazne ljusture, slepe - bacene u maticu... Yebeni uzor. Ti, ko god da si - reci mi sta ostavljas, posto ja iza sebe ne vidim tragove.
 
mozes iza sebe da ostavis sta god hoces-decu koja cete voleti, knjige po kojima cete pamtiti, zaduzbinu koja ce nositi tvoje ime, sta god...ali, sve to neces biti ti, vec samo vrsta secanja na tebe..nasi tragovi ne postoje iza nas, nisu nasi od onoga trenutka kada prestanemo da postojim, vec pocnu da pripadaju onima iza nas, oni ih i oblikuju i drze "zivima", potpuno do njih i njihove volje zavise.... zato su pitanja koja sebi postavljas i tako bolna...
 

Back
Top