I am the law

Zakonik Cara Stefana Dušana

Pisan leta gospodnjeg 6857, indikta 2, na praznik Vaznesenja Gospodnjeg. Meseca maja, 21 dana.
Zakonik ponovo u originalu rukopisan leta gospodnjeg 7509, meseca aprila, 18 dana, nakon 652 godine.
Zakonik rukopisao rab božiji Slavka Pajića Svetozar, u Novom Sadu.
• Prevod Prizrenskog prepisa
(van zagrade realna numeracija a u zagradi pisareva PRZ)
• Prevod Dušanove povelje o zakonodavnom radu
(sačuvane u Rakovačkom rukopisu)
... Stoga i ja, unuk i sin njihov, i izdanak dobroga korena njihova, svetih bogoispovednih roditelja i praroditelja mojih, narečen rab Hristov Stefan, u Hrista Boga blagoverni car svim Srbima i Grcima i stranama bugarskim i celom Disu, Pomorju, Frugiji i Arvanitima, milošću i pomoću božjom samodržavni car, svu ću, dakle, istinu izreći, života mojega delo.
Od mladosti svoje ovo sve nisam ranije imao u vlasti mojoj, nego sam prebivao u velikoj ljubavi roditelja mojega, bogoprosvetljenoga kralja Uroša Trećeg, samodržca sve zemlje srpske i pomorske. I tako sam vladao s roditeljem mojim u zemlji otačastva našega živeći tiho i pobožno i mirno, i nijedan se susedni car i vladar ne drznu protiv nas, već štaviše pobožno i radosno veseljasmo, u svemu slaveći Boga.
I pozavide zlomrski đavo našem dobrom življenju, i zloćom podiže protiv nas 7 careva, godine 6838, meseca juna 19. dan, to jest; i cara grčkog Mihaila, i brata njegova Belaura, i Aleksandra, cara Bugara, i Basarabu Ivanka, tasta cara Aleksandra, i kraj njih nastanjene crne Tatare, i Gospodstvo Jaško i ostalu s njim gospodu. Svi ovi dođoše protiv nas, hoteći po bezumlju svojemu da nas prožderu kao nešto slatko, i da zemlju otačastva našeg razdele među sobom, i da je u robovanje njima predaju. Ali ne htede milosrđe božje da zamisli njihove tako ispuni. I kada svi ovi dođoše u zemlju našu, mesto koje se zove Velbužd, do 80 tisuća, mnoga zla ućiniše toj krajini. I kada čusmo da uđoše u zemlju našu sa velikom jarošću, sabrasmo vojnike zemlje otačastva našeg, koje sam za bitku spremio ja do 15 tisuća, i od sveg srca podigosmo k nebu ruke naše, svemogućem Bogu. I dođosmo uz pomoć Hristovu i molitvama svetih otaca naših, meseca jula 27. dan u subotu u 6. čas. I tako napadosmo na njih i milošću božjom sve porazismo pobedom velikom, i na divljenje svima okolnim carevima i gospodi. I Mihailu caru bugarskom mačem glavu njegovu skidoh, kome je i do sada grob njegov u zemlji našoj. I mnoga imanja gospodara tih uzeh. Zemlju našu ispunismo - jer kao što se Izrailjcima dadoše sva dobra egipatska, kad beše satrta potpuno vojska faraonova, i kola njihova i konji - i mi uz pomoć božju učinismo nad njima veliku pobedu. I vratismo se s radošću u zemlju našu, u svemu Boga slaveći i blagodarno živeći.
Ali, o, zloga i nepopravljivog oružja nečastivoga! Dobri i tihi život naš ne beše mu po volji, nego, posejavši kao iskonski zlonačelnik i nenavisnik dobra, đavo otide te razveja lukave reči svoje nečastive među ljude otačastva našeg. Roditelja mojega navedoše u brigu zbog mene, i tako ga navadiše protiv mene da nikako i ne bude imena mog ni života. Kao što negda mrski đavo razbesni braću, sinove Jakovljeve, protiv prekrasnog Josifa, brata njihovog, te ga htedoše prodati u tuđinu da ne bi bio naslednik zemlje oca svojega, ali Josifa ne ostavi tako božja blagodat, niti ga umori kao što mišljahu ; tako se i meni, rabu svom, njegova neizreciva mudrost smilostivi od tolikih nenavisti, pa me još ukrepi i moćna me načini, i postavi me za gospodara i vladara sve zemlje otačastva mojega.
I carevah 16 godina, i potom većom čašću desnicom višnjeg Svedržitelja ukrepljen bih. Kao što i prekrasnog Josifa celomudrijem ukrepi i učini ga carem mnogih naroda i svega nasleđa faraonova i svega Egipta, na isti način svojom milošću i mene uzvede od kraljevstva na pravoslavno carstvo. I sve mi dade u ruke kao i velikome Konstantinu caru, zemlje i sve krajeve i pomorja i velike gradove carstva grčkoga, kao što i ranije rekosmo.
I Bogom darovanim vencem carskim venčan bih na carstvo godine 6854. meseca aprila 14. dan, na veliki i mnogosvetli i radosni praznik Vaskrsenja Hristova, blagoslovljen rukom preosvećenog patrijarha Joanikija i svih arhijereja sabora srpskoga; isto tako blagoslovom i rukom preosvćenog patrijarha bugarskog kir Simeona i svih arhijereja sabora bugarskog; i molitvama i blagoslovom svečasnog sabora Svete gore Atona, prote i svih igumana, i svih staraca sabora svetogorskog; i još od arhijereja prestola grčkog i svega sabora, koji saizvoliše da se ja zacarim.Ovo je sve bilo ne mojom voljom ni nekom silom, nego po božjoj volji i njihovim blagoslovom postaviše cara u svekoliku pravoslavnu veru, koji će Trojicu jednosuštastvenu slaviti, va veki amin.
Stoga i ja - sveistinski rab vladike mojega Hrista, Bogom venčani i blagoverni car Stefan, carski skiptar sa verom držeći u rukama, i sa sveljubljenim sinom Carstva mi, kraljem Urošem, i bogodarovanom caricom Jelenom - poiskah neke dobrodetelji i sveistinske pravoslavne vere da zakone postavim. Kao što i dolikuje imati i usvojiti po svetoj i svesabornoj apostolskoj crkvi Gospoda Boga i Spasa našega Isusa Hrista, po zemljama i gradovima; da se ne umnoži u oblasti Carstva našega neka zloba i zlo stremljenje i opaka nenavist, već naprotiv da poživimo u svakoj tihosti i spokojnom življenju, i u pravoslavnoj veri da živimo, sa svim ljudima Carstva našega, malim i velikim , i dobijemo carstvo nebesko u onome budućem veku, amin.
Prevod Prizrenskog prepisa
Leta 6857, Indikta 2, na praznik Vaznesenja Gospodnjeg, meseca maja 21. dan.
Ovaj Zakonik postavljamo od pravoslavnoga sabora našeg, s preosvećenim patrijarhom, kir Joanikijem, i svima arhijerejima i crkovnicima malima i velikima, i sa mnom, blagovernim carem Stefanom, i svom vlastelom Carstva mi, malom i velikom.
Ovim zakonima bi sastav:
1. (Glava 1) O HRIŠĆANSTVU
Najpre za hrišćanstvo. Ovim načinom da se očisti hrišćanstvo.
2. (Glava 2) O ŽENIDBI
Vlastela i ostali ljudi da se ne žene bez blagoslova svog arhijereja, ili da ih blagoslove oni koje su arhijereji izabrali za duhovnike.
3. (3) O SVADBI
I nijedna svadba da se ne učini bez venčanja. Ako li se učini bez blagoslova i pitanja crkve, takvi da se razluče.
4. (4) O DUHOVNOM ZAKONU
I za duhovne stvari, svaki čovek da se povinuje i da bude poslušan svome arhijereju. Ako li se ko nađe da je sagrešio crkvi, ili da je prestupio bilo šta od ovoga Zakonika, namerno ili nehotično, da se povinuje i pokori crkvi. Ako li ne posluša, i ukloni se od crkve, i ako ne ushtedne da izvrši naređenja crkve, da se tada odluči od crkve.
5. (5) O PROKLINJANJU HRIŠĆANA
I svetitelji da ne proklinju hrišćane za sagrešenje duhovno; da pošalje dvaput i triput, ka onome da ga obliči. I ako ne posluša i ne ushtedne da se ispravi po zapovesti duhovnoj, da se potom odluči.
6. (6) O JERESI LATINSKOJ
I za jeres latinsku: Hrišćani koje su obratili u azimstvo da se vrate opet u hrišćanstvo. Ako li se ko nađe da nije poslušao i nije se vratio u hrišćanstvo, da se kazni kako piše u Zakoniku svetih otaca.
7. (7) O JERESI LATINSKOJ
I da se postavi Crkva velika protopope po svim trgovima, da vrate hrišćane iz jeresi latinske, koji su se obratili u veru latinsku, i da im dadu zapovest duhovnu te da se svaki vrati u hrišćanstvo.
8. (8) O LATINSKOM POPU
I pop latinski ako se nađe da je obratio hrišćanina u veru latinsku, da se kazni po Zakonu svetih otaca.
9. (9) O POLUVERCU
I ako se nađe poluverac oženjen hrišćankom, da se krsti u hrišćanstvo ako ushtedne. Ako li se ne krsti, da mu se oduzmu žena i deca, i da im da deo od kuće, a on da se izagna.
10. (10) O JERETIKU
I koji se jeretik nađe da živi među hrišćanina, da se žeže po obrazu i da se progna, a ko bi ga krio, i taj da se žeže.
11. (11) O SVETITELJIMA DUHOVNIM
I Svetitelji da postave duhovnike po svim inorijama, po gradovima i po selima. I ti duhovnici da su, i da ih sluša svako po zakonu crkvenom. A oni duhovnici koji nisu postavljeni od duhovnika, da se izagnaju, da ih crkva kazni po zakonu.
12. (12) O DUHOVNOJ STVARI
I u duhovnoj stvari kozmici da ne sude. A ko se od kozmika nađe da je sudio u crkvenoj stvari, da plati 300 perpera. Samo crkva da sudi.
13. (13) O SUDU NAD MITROPOLITIMA
I mitropoliti, episkopi, igumani, mitom da se ne postavljaju. I ko se od sada nađe da je postavio mitom mitropolita, ili episkopa, ili igumana, da je proklet, i onaj koji ga je postavio.
14. (14) O POSTAVLJENJU IGUMANA
Igumani da se ne postavljaju bez učešća crkve.
Za igumane po manastirima da se postavljaju dobri ljudi, koji će podizati crkvu, dom božiji.
15. (15) O ŽIVLJENJU KINOVIJSKOM
Igumani da žive u kinovijama po zakonu, dogovarajući se sa starcima.
16. (16) O ŽIVLJENJU MONAŠKOM
I na tisuću kuća da se hrani u manastirima 50 kaluđera.
17. (17) O POSTRIGU MONAŠKOM
I kaluđeri i kaluđerice koji se postrigu pa žive u svojim kućama, da se izagnaju i da žive po manastirima.
18. (18) O MONAŠKOM POSTRIGU
I kaluđeri topici iz metohije one crkve u kojoj su se postrigli, da ne žive u toj crkvi nego da idu u druge manastire i da im se daje hrana.
19. (19) O ZBACIVANJU RASE
I kaluđer koji zbaci rasu da se drži u tamnici dok se ne obrati opet u poslušnost, i da se kazni.
20. (20) O GROBOVIMA
I ljudi koje s vradžbinom vade iz groba te ih sažižu, selo koje to učini da plati vraždu, a ako bi pop na to došao da mu se oduzme popovstvo.

Nastaviće se...
 

Back
Top