O čoveče

I

Mrzim zoru koju pitanjem počinjem
I jutro kroz pitanja spoznaju,
Na izmaku što bledi.
Mrzim noć kad’ stojim opčinjen,
Gde veru dodaju
I trule pogledi.

Misao se toči velikim čašama,
U ljudima ljudskost leči-
Živi Bog.
Stada ovaca pasu po pašama,
I s’ jutra se čuje-
Poziv u rog.

Umri mrtvi čoveče-
Pati pre smrti.
Misli su tvoji putevi;
Božjom rukom, rajskim cvećem utrti!

Ponekad zać’ ćeš u prašinu,
Kuda davno niko nije prošao-
Put se izgubi, staze uminu;
Kuda lutaš, gde si došao?

Spavaj misli moja;
Kroz tup, ljudski, prolazni vek.
O sudbino gorkog kroja
Padni na travu, na jastuk mek.

Sleti na drvo, na kiše kap-
Od izvora gde stigoh, piću na iskap.
Sleti na lice drage u daljini-
Približi je, da je vidim- sada- u istini.

Da iskre se spoje u haosu sudbine,
Bar tren u večnosti ja da ne patim,
Lažljiva ljubav u svemir nek’ se vine,
Onada ću po kaznu ja da se vratim.

Bar tren u večnosti ja da udišem,
Slobodu, laž, da mi život prija,
Posle ću pasti k’o cvet pokošen,
Oštra kosa u polju što ga ubija.

Oče, plati pokušaje svoje-
I ja ih plaćam.
U jutru, u noći, kroz zoru, moje i tvoje-
Do kraja života, ja ću da vraćam.

Sudbina se topi u kotlu vremena,

O čoveče!

Ti koji znadeš i dobro i zlo,
Ti koji imaš i more i tlo,
Ti sitna iskro na izgaru,
Što tupo sjajiš u mračnom svemiru.

Sudbino, težak tvoj je opoj.
Za mene mrtva reci,
Molitvu za duše spokoj,
I poteci!

Da l’ konačno nać’ ću mir,
Zaspati dok vrište orgija i pir,
Prošetati u noći kroz veličanstven svemir,
I rešiti teški, ljudski nemir.

Gde ugasi se iskra i zapali se nova,
Osmehnu se Kovač nad lepotom svoga kova.
I dima i vatre tu ima, pomislim-
Pre nego se opet u haosu ugasim.

II

Ti prolazna ruševino vremena,
Ti kome je srce od kamena-
Duša mračna,
A večna.

Čoveče!

Ti koji lutaš po ovome putu,
Ti koji izazivaš sudbinu ljutu,
Koji meriš, koveš-
Ti u pomoć što zoveš.

Bez trena, časa-
Ostani miran.

U svojoj borbi otvori oči,
Na temelje čvrste kroči,
Gledaj, ustani;
Biti biti slep prestani!

Od jutra do noći,
Znam i spoznaja teška je;
Život će proći-
Potez, da l’ greška je?

Padam i izvlačim se iz blata,
Slušam, roje se-
Otkucaji sata;
Ljudi, boje se.

Skrivaju strah u šupljinama laži,
Lakši i preči put se traži;
A jedini,
Zaobilazi.

Njime kreni,
Njime sve krenuće;
Kad gotovi budu treni-
Nekog, nešto-
Da l’ prenuće?!

Kroz noć mračnu nazire se kraj-
I očaj-
I sjaj!

Vremena ako imaš-
Sebi ga daj;
I drugima,
Te potraj!

Vreme!

Ono će proći,
Iz noći,
Zora će doći.
Hoćeš li ustati-
Hoćeš li hteti-
Hoćeš li moći?!

III

Zar i ti mržnju svoju koveš,
Kao i ja što je kovah u nebesa?
Ne bi li se razlila preko očiju
I ukinula neki davno opojan jad?

Zar ti se ne čini kako se prolaznost
Upija u kožu, misli i sećanja
I kako je sav ovaj vilajet sročen
Nekom nezgrapnom rukom ljudesine

Boga?

Progoni li te sećanje davno
I da li pred oči ti se javljaju
Slike čiji je ton pojačan prašinom
Prohujalih vremena slutnji i vojanja?

Još kako bi stao pred tebe i rekao ti
Sve čemu se tvoja shvatanja nadaju,
Ali i meni bi neko trebao sročiti,
Jer sve što ja znadem i ti to znaš.

Miluje li te sunce svojm zaslepljujućom silom,
Zar ti ne tera suze ne oči;
Ili si zdravo dete koje se ne zanima
Pitanjima prekim bez odgovora kakva?

Sanjaš li ili ti noći propadaju u odmoru
Koji ni dan u toku svome ne može da pruži;
Nama prikovanim za dno
I nama odapetim u nebesa?

Pričam ti i cepam listove nenaviknute
Da ponesu težinu reči,
Već slupaju u sebe poneku frazu
Pre nego završe u korpi koja-

Zjapi za otečenim i pohabanim mislima!

Nisam naviknut na ovakve redove,
A oni svojim izdancima svesti hrle na papir
Čineći od nedela delo
I od strahova smeh i plač.

Smej se ili plači i ti čoveče,
Briga tebe za umne rane moje;
One će nekad da se zaleče,
Nek’ mirno bude srce tvoje.

Samo pažljivo biraj šta ti srce čini,
A od života se ne nadaj suštini i istini;
Ne obaziri se na ono što mudraci ti govore,
Već slušaj gluve i gledaj u slepe-

Jer oni ti našu istinu nose.

IV

Poslednji put sam saznao,
Da nešto moraš izgubiti,
Da bi nešto drugo saznao i dobio.

Poslednji put odzvanja u mislima
I sve mi se čini,
Življeno da je, da se samo sećam.

O čoveče!
Na jednu istu istinu,
Na jednu istu sudbinu,
Na različite drage vremenom što se menjaju
I glume na grudima mojim vešto da snevaju.

Sklopiću oči uljne,
Sklopiću oči drvene,
Potonuti do dna reku muljne,
Potonuti do dna reke crvene
I tu prestati da dišem,
Da mislim, govorim i pišem.

Istinu ne znaš,
Ne zna je niko
I lepota njena,
Nečujna je.

U svetu zaboravi,
Pojavu svoju zabavi,
Pusti ih nek’ postavljaju pitanja preka,
Jednom će shvatiti, pusti ih, neka.
Neka govore, misle da znaju,
Nek’ busaju se u grudi i veruju da traju.
 

Back
Top