Trazeci sebe i prolece...

Ponekada samo dozvolim sebi da se zapitam nad sobom.. I ogledalo ispred mene koje mi reflektuje izraz mog lica pri toj prvoj pomisli i kaze vise od svih misli..
Ako usne razvucem u ogromni osmeh i pokazem svu svoju vedrinu znam da je zivot lep trenutno za mene..
Ako mi se poviju uglovi usana.. obicno kazem sebi posle kise ide sunce...
I ponekada samo dozvolim sebi da uporedim 2 proleca.. Ono prolece kad ja nisam bila ja, neki sunchani februar u kom moje misli su bile moje ali nisu mi pripadale. Osecala sam se kako stranac u sopstvenom telu.. Maskirala se svakodnevno svakakvim laznim osmesima, uctivim odgovorima na pitanja i vedrom odglumljenom facom..
Tog proleca sam saznala koliko covek suza ima u sebi , i koliko sam dobra glumica. Kako umem da obmanem sve koji znaju sve moje face i moju sustinu.. I koliko sam vristala , nemim glasom da zelim da budem neko drugi.. i da agonija mora da prestane.. Da stranac mora da ode iz mog tela, moram da ostanem samo ja.. Bez glume, maski, pretvaranja ja i ogledalo...
Onda je dosla jedna teska, sumorna jesen.. Povijeni uglovi usana su prerasli u ravnodusan izraz lica.. U tupost i indiferentnost.. U stanje nirvane , kada vodis neku bitku sam sa sobom i ne primecujes ljude, dogadjaje, okoliku.. pa cak ni prve pahunje za sopstveni rodjendan.. ni tragedije bliskih ljudi.. Postojis samo sebicno ti i neke tvoje unutrasnje potrebe. Glasic u tebi koji cuti. Tada sam naucila da je tisina gora od svakog vriska. I pozelih na sekundu da opet bude agonija samo da ne bude tisina..
Onda jedno novo prolece neki novi suncani dani i moj osmeh sto sam ja - ja..
 
Predivno dramice.:) Rekoh ja da tisina ume da bude lasnija nekada od najjaceg vriska.Ta tisina.hm Indiferentonost,osetio sam i ikusio.Skoro.....kao kada je covek izmedju smrti i zivota.....niti je ziv niti je mrtav....to se dogodi coveku......hm.....
bravo....lepo napisano.....
 

Back
Top