Statler and Waldorf:
Papa Urban VIII. je 16. listopada 1623. donio dekret kojim je obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu... Izrijekom su navedena sljedeća sveučilišta na kojima se »ilirski« morao predavati: Bologna, Padova, Beč, Ingolstadt, Köln, Löven, Pariz, Toulouse, Valencija, Salamanca i Alcala de Henares (Madrid)
DR. KRASIĆ: Dok su protestanti u Njemačkoj prevođenjem i izdavanjem svojih knjiga za svoj pokret pokušavali pridobiti najprije Slovence i Hrvate, a preko njih i ostale Slavene, dotle su
pape pripremali mnogo širi plan sa Slavenima. Htjeli su ih, prije svega, kulturno i politički ujediniti kako bi se uspješno oduprli turskoj najezdi, a onda
s njima uspostaviti crkveno jedinstvo koje je reformacija dovela u pitanje. U tomu su
dvama katoličkim narodima, Poljacima i Hrvatima, namijenili važnu posredničku ulogu; prvima su, zbog njihove vojne snage, namijenili političku ulogu oslobađanja drugih slavenskih naroda, a drugima, Hrvatima, zbog njihove etničke i jezične bliskosti s ostalim južnoslavenskim narodima, kulturnu i vjersku ulogu. Za te je ciljeve bilo iznimno važno pridobiti i druge Slavene, u prvom redu Ruse kao najbrojniji slavenski narod koji je u to vrijeme bio u ratu s Poljskom oko istočnih područja. U tu svrhu je papa Grgur XIII. poslao g. 1581. u Poljsku i Rusiju talijanskog isusovca i iskusnog diplomata Antonija Possevina sa zadaćom da pokuša izmiriti ta dva velika slavenska naroda, ali bez uspjeha. Nakon toga papa ih je još jednom pokušao pridobiti za spomenute ciljeve, povjerivši ovaj put tu zadaću jednom Hrvatu misleći da će ga Rusi bolje razumjeti i radije saslušati nego jednog Talijana. Tu je misiju 1584. povjerio našem Splićaninu Aleksandru Komuloviću koji se među hrvatskim svećenicima okupljenima oko crkve sv. Jeronima u Rimu bavio prevođenjem crkvenih knjiga na hrvatski i pitanjem oslobođenja svojih sunarodnjaka ispod turskog jarma. No ni on nije bio bolje sreće.
Nije li to bio gotovo nikakav rezultat za tolike napore i velike planove?
DR. KRASIĆ: Postojali su ipak ohrabrujući znakovi da su ciljevi koje su postavili pape ipak ostvarivi.
Pape su imali alternativni plan. Smatrali su da se isti ciljevi mogu postići odgojem svećenika koji će raditi na oživljavanju svijesti o potrebi svestrane obnove društva,
u što je spadalo i izdavanje knjiga kojih je nedostajalo u cijelom pravoslavnom svijetu. Pothvat je izgledao to lakši što je barem od 14. st. gotovo u cijeloj Europi vladalo uvjerenje da svi Slaveni govore istim jezikom i da se on od naroda do naroda samo dijalektalno razlikuje. Ako tako stoje stvari -
zaključivali su pape - dovoljno je izabrati najopćenitiji i najrazvijeniji »dijalekt« da bi se na njemu za sve slavenske narode tiskale crkvene knjige.
Koliko god zvučalo paradoksalno, činjenica je da je hrvatski jezik u prošlosti bio poznat, proučavan i cijenjen izvan nacionalnih granica mnogo prije i mnogo više nego smo se dosada i usuđivali misliti. Bio je normiran i stavljen na istu razinu na kojoj su se nalazili jezici starih i velikih kulturnih naroda. Doista rijedak, a možda i jedinstven slučaj u povijesti.
Sve se to dogodilo mnogo prije nego se sâm hrvatski narod uspio osloboditi tuđinskog jarma i njegovi sinovi u domovini počeli razmišljati o jedinstvenom jeziku i stvaranju jedinstvene nacionalne države. Jezik nas je ujedinio i spasio. Kao što je, naime, istina da narod stvara jezik, isto je tako istina da i jezik stvara narod. Bez jedinstvenoga jezika nikada ne bismo stvorili svijest o nacionalnom jedinstvu, niti bismo stvorili jedinstvenu nacionalnu državu. Narod se ne samo poznaje i priznaje po jeziku, nego i nerijetko poistovjećuje s njime. Sve je to počelo u Rimu u 17. stoljeću, a u 19. stoljeću nastavio je reformator hrvatskoga jezika, Ljudevit Gaj, kajkavac iz Krapine!
I što je na tom području učinjeno?
DR. KRASIĆ: Učinjeno je mnogo. Značajnu je ulogu u tomu imao papa Klement VIII. koji je kao papinski nuncij u Poljskoj dobro upoznao političke i kulturne prilike u slavenskim zemljama pa im je svim raspoloživim sredstvima nastojao pomoći. Jedan od načina te pomoći sastojao se u tome
da bi se izabrao najrašireniji slavenski jezik koji svi drugi razumiju, normirati ga, uvesti ga u škole i na njemu izdavati knjige. Pritom je, u prvom redu, mislio na isusovačke škole. ... U tu je svrhu vrhovni poglavar isusovačkoga reda o. Claudio Acquaviva, u dogovoru s papom, među članovima svoga reda u raznim europskim zemljama učinio ispitivanje o tomu koji bi slavenski jezik došao u obzir. Sačuvana su nam dva prilično opširna odgovora što su mu ih poslali rektori dvaju kolegija. Prvi je bio slovačkog isusovca Teofila Kristeka, koji je živio od 1561. do 1622. Njegov odgovor je glasio: Slavenski narodi govore vlastitim jezicima, a jezik koji bi trebalo predavati u »ilirskim zavodima« trebao bi biti hrvatski - »lingua croatica«. Za izbor hrvatskoga naveo je četiri važna razloga: prvo, taj se jezik mnogo govori u svim krajevima pod Turcima, a govore ga ne samo obični ljudi, nego također učeni ljudi, političari i diplomati, drugo, on je »majka i korijen« ostalih slavenskih jezika, treće, njegov je izgovor »najljepši i najslađi«, bez hijata i tvrdih suglasnika, te četvrto, on je
najbliži svome staroslavenskom uzoru i ima najbogatiju kulturnu prošlost.
Sličan odgovor dao je učeni Španjolac Alfonso Carrillo, rektor zavoda u slovačkom gradu Šala nad Vahom i nekadašnji profesor teologije u Parizu i Beču, veliki prijatelj šibenskog svećenika Fausta Vrančića, autora prvoga hrvatskog rječnika. U svom odgovoru Acquavivi on je, između ostaloga, naveo: »Posavjetovao sam se s mnogim stručnjacima i vidim da je hrvatski jezik
prikladniji od drugih narječja da se pomogne narodima Istoka.« Na temelju rezultata te ankete Acquaviva je na Rimskom kolegiju, sveučilištu svoga reda, sredinom prosinca 1599. osnovao »Akademiju ilirskog jezika« za njegovo proučavanje,...
izabrano je štokavsko narječje za književni jezik.
Na tako normiranom jeziku izdano je samo u Rimu više od stotinu knjiga. Brojna izdavanja misala, brevijara, lekcionara, katekizama, knjiga pobudnoga sadržaja, homiletskih djela, životopisa svetaca, školskih priručnika i druga, bila su priređena na štokavskome. Ako se tim knjigama dodaju one koje su, u okviru katoličke obnove, bile tiskane u drugim mjestima, dolazimo do približno dvostruko veće brojke. Sve su se one upotrebljavale na cijelome području između Drave i Jadrana prevladavajući dijalektalno šarenilo, smanjujući jezične razlike, stvarajući jedinstven jezik, a time i nacionalno jedinstvo.
Normiranje »ilirskoga« i njegovo uvođenje u školski program »Rimskog kolegija« nije bio krajnji cilj kojemu su pape težili, nego je to bio samo uvod u njegovo unošenje u nastavni program drugih (sve)učilišta. Tako je
Grgur XV. potpisao 6. prosinca 1622. dekret kojim je naredio vrhovnim poglavarima crkvenih redova, koji imaju samostane na području Mletačke Republike, da u njima što prije osnivaju učilišta ili katedre za
»ilirski« i arapski kao misionarske jezike. Njegov je nasljednik Urban VIII. model »Akademije ilirskog jezika« s Rimskog kolegija proširio na druga sveučilišta. Šesnaestoga listopada 1623. donio je dekret kojim je tu obvezu unošenja »ilirskoga« u nastavni program proširio na cijelu Europu. Tražio je od vrhovnih poglavara svih crkvenih redova, kongregacija i
ustanova koje su se bavile odgojem i pripremom misionara za rad u različitim krajevima svijeta da svuda, gdje god je to moguće, osnivaju (sve)učilišta i katedre za sljedeće jezike: hebrejski, grčki klasični i moderni, arapski, kaldejski ili aramejski kojim je Isus govorio i »ilirski«.
Prva četiri jezika: latinski, grčki, hebrejski i kaldejski bili su potrebni za proučavanje kršćanskih vjerskih i kulturnih korijena, osobito Biblije i teologije, a druga dva, arapski i »ilirski«, predstavljali su hrabar iskorak prema budućnosti. Crkva je, naime, već u to doba bila svjesna potrebe dijaloga s islamskim svijetom i slavenskim pravoslavljem. ... Tim je dekretom papa »ilirski« priznao nasljednikom staroslavenskoga kao općega crkvenog jezika slavenskih naroda. Nije mi poznat slučaj da je jezik jednoga tako malog naroda doživio takvu međunarodnu afirmaciju.
Koji su, po Vama, razlozi takvoga zauzimanja papa za hrvatski jezik?
DR. KRASIĆ: Već smo vidjeli neke, a druge ću razloge ukratko spomenuti.
Prije svega, istočnoeuropski narodi, nakon Tridentskog sabora i početka katoličke obnove, nisu mogli ostati izvan vidokruga Katoličke Crkve oko obnove kršćanskog jedinstva u duhu poštovanja njihova identiteta, kulture i legitimnih aspiracija, kao što je to bilo u slučaju s ukrajinskom Crkvom.
http://www.croatia.ch/kultura/knjizevnost/100225.php
Брест-Литовска унија - 1596.
Марчанска унија - 1611./1671.
Ужгородска унија - 1646.
Ердељска унија - 1698./1700.