Original postavio veliki krang :
Nemoj verovati svima da su ono za šta se izdaju. Taj Ljubota je (ako mu je za verovati) neko ko je pobegao iz Krajine, a napada čoveka koji je ostao na svome, ne bih rekao da ima moralno pravo na tako nešto...
Kako maloumnom objasniti...
al aj da probam...
bio rat,mi stvorili krajinu,hrvati sa druge strane,4 godine mog života sa škorpionom i jedno vreme automatskom 1991 godište proizvodnje,znači nova u to vreme poslata iz kragujevca...
pada maslenica,pa slavonija,pa knin...a ja još na svom...
spremaju se za zadnji napad na nas,dobijamo belo parce tkanine znak raspoznavanja u napadu okačeno na rame i pločicu metalnu sa mojim imenom i činom,u slučaju pogibije...
moj komandir je sin lokalnog biznismena...on ne dobija pločicu,već prekomandu u pozadinu,meni predaje komandu...
gledam oko sebe,tada moje saborce...sve sirotinja..a oni drugi tu noć ...pa isto kao i moj komandir...
jutro,ovi osokoljeni manijaci sa druge strane pucaju,vrište...al nam ne prilaze...ne još...
pomislih,ovo je kraj...srećan sam što mi je drug obećao da će mi majku prebaciti na sigurno,ako nas zgaze i dođu do mosta...
jedino nju i imam...
ponovo gledam ispred u tu Dravu,gledam iz tog rova,zviždi na sve strane,ali sad se od magle i ne vidi...
moji saborci su svesni...tenk ima pripremljenu granatu u cevi...
namerno sam stavio kumulativnu,da bar prvi tenk,koji krene na nas sje..bemo...bar za kraj...
znamo da za drugog neće biti vremena...
sad se već i razdanilo...oni još vrište i pucaju,ali ne kreću...
na lokalnom radiju kog slušamo na baterije,javljaju pregovori u Erdutu...
potpisano je...
ne kažu nam da smo kapitulirali,ili izgubili...
samo potpisano je..Žak Klajn neki,našao rešenje...
ne znam kakvo,niti me interesuje,ali idem kući...
grlim majku,koja plače,srećna što me vidi živog...
par dana posle,vidim taj sporazum...kamioni,traktori,kolone bez kraja...prema Srbiji...
u zadnjoj turi,bio sam i ja...bez kamiona,traktora sa par stotina maraka skupljenih od vojničke plate...
stara kuća moje pokojne babe,moj novi dom...
gledam oko sebe,treba krenuti ispočetka...
zarekoh se...moj rat je završen i zarekoh se ..nikad više...
Nemoj verovati svima da su ono za šta se izdaju. Taj Ljubota je (ako mu je za verovati) neko ko je pobegao iz Krajine, a napada čoveka koji je ostao na svome, ne bih rekao da ima moralno pravo na tako nešto...
Kako maloumnom objasniti...
al aj da probam...
bio rat,mi stvorili krajinu,hrvati sa druge strane,4 godine mog života sa škorpionom i jedno vreme automatskom 1991 godište proizvodnje,znači nova u to vreme poslata iz kragujevca...
pada maslenica,pa slavonija,pa knin...a ja još na svom...
spremaju se za zadnji napad na nas,dobijamo belo parce tkanine znak raspoznavanja u napadu okačeno na rame i pločicu metalnu sa mojim imenom i činom,u slučaju pogibije...
moj komandir je sin lokalnog biznismena...on ne dobija pločicu,već prekomandu u pozadinu,meni predaje komandu...
gledam oko sebe,tada moje saborce...sve sirotinja..a oni drugi tu noć ...pa isto kao i moj komandir...
jutro,ovi osokoljeni manijaci sa druge strane pucaju,vrište...al nam ne prilaze...ne još...
pomislih,ovo je kraj...srećan sam što mi je drug obećao da će mi majku prebaciti na sigurno,ako nas zgaze i dođu do mosta...
jedino nju i imam...
ponovo gledam ispred u tu Dravu,gledam iz tog rova,zviždi na sve strane,ali sad se od magle i ne vidi...
moji saborci su svesni...tenk ima pripremljenu granatu u cevi...
namerno sam stavio kumulativnu,da bar prvi tenk,koji krene na nas sje..bemo...bar za kraj...
znamo da za drugog neće biti vremena...
sad se već i razdanilo...oni još vrište i pucaju,ali ne kreću...
na lokalnom radiju kog slušamo na baterije,javljaju pregovori u Erdutu...
potpisano je...
ne kažu nam da smo kapitulirali,ili izgubili...
samo potpisano je..Žak Klajn neki,našao rešenje...
ne znam kakvo,niti me interesuje,ali idem kući...
grlim majku,koja plače,srećna što me vidi živog...
par dana posle,vidim taj sporazum...kamioni,traktori,kolone bez kraja...prema Srbiji...
u zadnjoj turi,bio sam i ja...bez kamiona,traktora sa par stotina maraka skupljenih od vojničke plate...
stara kuća moje pokojne babe,moj novi dom...
gledam oko sebe,treba krenuti ispočetka...
zarekoh se...moj rat je završen i zarekoh se ..nikad više...