Jednog predivnog sunčanog dana, u prijatnom frizeraju u jednom divnom srbskom gradu, (nekadašnjoj prestonici naše divne zemlje!), jedna divna gospođa, želeći da poentira svoju mudru priču koju je, tako neposredna i ekstrovertna, podelila sa gnusnim plebejkama i smrdljivom sirotinjom, uzviknu:
“I ja mu kažem: Ja sam poštena žena, ja sam sa Kosova!”
Jelenskih mi rogova! O duše! O mila seni! O majko moja! O, blago meni! O djevo bajna, ženo dojajna, nek ti je slava vječnaja, trajna! Došla si iz kosovskog kraja, čedna, na čudo ovog gaja!
Genus potestas est! Mea patria Kosovo, ergo sum! Peripiz dudas e neus mrdi!
Mogu li ti se obraćati sa Magdulên, neznanko neznanog imena? Budi spiritus agens nas sviju, od sada pa dok fabrike rade! Dozvoli mi da u nastupu kajanja, samokritike, želje za suicidom, stida od koga se znojim, napišem par redaka. Jer, on ne doit écrire que pour faire connâitre la vérité. Dozvoli mi, pre svega, da sa nekoliko stihova izrazim ekstremno poštovanje tebi i tvojoj rodnoj grudi:
Šta sad mi nindže da radimo? Mi koji smo rođeni u mačkovcima i pizdinovcima, u vukojebinama i strnjikama uže Srbije, Vojvodine, Čikaga, Australije, Hokaida i Kjušua i ostalih srbskih zemalja? Šta da radim ja grdan, rođen u blatnjavom Gracu kraj Badnjevca, dole više Batočine? Da ne govorim o nesreći neke ništarije koja je rođena primjerice u mormonskoj Juti! A tek nesrbi! Ti apriorni nerodi, anebeski zgubidani i pogana koljena: Rusi, Francuzi, Ganjani, Saotomeiprincipijanci, Burkinofasoanci i tako dalje i tako dalje... Si fueris Kosovae, hominis dignus vivito more, si fueris alibi, vivito sicut asinus! Svi mi smo magarci.
Dakle sunce ti jębem krvavo! Ima li međ nama adostojnima neki funkcioner, tajkun, poslanik, tribun, da obrati pažnju na Magdulên, paradigmu izvrsnosti? Woman from cradle of Serbianhood!!! Si unus solvat, omnes libernatur. Da joj se dâ pravo mesto, dostojno njene odličnosti, neka funkcija! I to ne ma kakva! Ništa iz poznate palete. Magdulên svojim podrijetlom, tom neverovatnom antropološkom karakteristikom, eo ipso distinktivnom, zaslužuje i zahteva tron do danas nepoznat. A mi jadnici, asinos sine genus, da se uredbom obavežemo da vozimo isključivo kabriolete ili pak kola sa šiberom, kako bismo mogli da izbacimo naše sive glupe uši, koje će nas lepršanjem označiti kao bezvredan šljam.
Znači braćo, pohitajmo da u vrlo tesnom spatiumu deliberandi, smislimo na koji način da nagradimo presvetu presvetlu Magdulên, kako bismo istakli njene kvalitete, (tu luču vaseljene), koji inherentni nisu našem divljačkom umu i našem iskustvu, kako opservacionom tako i mentalnom, te kako bismo na taj način sa sebe skinuli mrvu greha i zadobili mrvu Magdulenine dobrote i pažnje; odenuli je u odoru Demiurga, dali joj u bjele ruke poluge buduće evolucije, tog nezaobilaznog prerekvizita toka vremena. Sudbu svoju prepustimo joj, jer sudbina evoluciju implicira, a uz to podrazumeva i determinisanost, zapravo predodređenost, korak ka Nebu!
Dozvolimo sebi i sebičnost, jer prepravedna Magda oprostiće nam, da od nje zatražimo najveću moguću pažnju. Međer, šta bismo najvolili? Da naš kraj bude apsolutni duh, hrišćansko izbavlenije? Ili bismo pak komunizam — apstraktni analogon tj. zemaljsku realizaciju prethodno pomenutog, plašeći se da je rajski život samo eufemistička deskripcija smrti?
A šta sada i ovde? Da svojim bjelim stopalima Magdulên bosa hodi diljem serbskog zemnog šara, da hodi putem kojim sere đe ide? Izasravši se svako malo, (u neprekidnim alternacijama korak-góvno), poput Eurinome u primordijalnom mitskom haosu da nas prene svetim miomirisom svog fiziološkog produkta, koji njeno debelo crijevo porodi, (da ne spominjemo na ovom mestu metafiziku cevi), te da prosvetli dosadašnju našu dominantnu partikularnu svest, koja je supstanca zamrznute socijalne samosvesti, gotovo hipodigma samoreflektujuće vječnosti?
(Zapitajmo se, u međuvremenu, sa najvećom pažnjom, da li ova posibilistička pitanja uopšte impliciraju svoju suvislost??!!!)
Želimo li da nas Magdulên povede od singulariteta ka ishodištu? Da se strela vremena ne može proslediti unatrag ad infinitum? Da li shema naše protologike ima potencijal da raspravlja o ovim tako apstraktnim kategorijama, jesu li nas Kantove antinomije nečemu naučile? I, na kraju, da li inflacija pitanja koja sebi postavljamo preti da rezultira haotičnim stanjem, da nas zajedno sa datom šansom baci na kosmičku deponiju? Odgovor je NE! Ovakav dramatičan obrt Magdulên naprosto ne dozvoljava. Njena apsolutna moć, proistekla iz njenog podrijetla, koliko je prirodna toliko je i apriorna. O da, kako drugačije i može biti kada su kategorije kao što su kosmogonija i kosmotelija, osviti poput Lorencovih transformacija, za nju mačji kašalj, nagvaždanje, de asini umbra disceptare.
Magdo, Magdulên, Magdulence, budi naša mati, krštavaj đecu našu! Smemo li te zvati Jovanka Magdulên? Ili, još lepše, Joanna? Give us hope, Joanna! Sotoni budi neuhvatljiva i mistična kao Šredingerova mačka. Nama prepodobnima budi grana u krošnji sveukupne realnosti, pod tamarindom san u sjeni, bacačica Ajnštajnovih kocakah! Budi aranžer sudara zvezdanih jata, superintelekt, upravljač fundamentalnih interakcija i budućih mutacija!
Budi Hegelovo najsjajnije ostvarenje, entitet koji vlada scenom od početka do kraja — Vrhovni Duh!
“I ja mu kažem: Ja sam poštena žena, ja sam sa Kosova!”
Jelenskih mi rogova! O duše! O mila seni! O majko moja! O, blago meni! O djevo bajna, ženo dojajna, nek ti je slava vječnaja, trajna! Došla si iz kosovskog kraja, čedna, na čudo ovog gaja!
Genus potestas est! Mea patria Kosovo, ergo sum! Peripiz dudas e neus mrdi!
Mogu li ti se obraćati sa Magdulên, neznanko neznanog imena? Budi spiritus agens nas sviju, od sada pa dok fabrike rade! Dozvoli mi da u nastupu kajanja, samokritike, želje za suicidom, stida od koga se znojim, napišem par redaka. Jer, on ne doit écrire que pour faire connâitre la vérité. Dozvoli mi, pre svega, da sa nekoliko stihova izrazim ekstremno poštovanje tebi i tvojoj rodnoj grudi:
Da živim bijel gdje Magdulên živi,
A ona gdje ja,
Slabo bi tekla, svaki njen dijel,
Vedra joj pjesma ta,
Dok s moje lire pôj bi mi smjel
Jeknuo kroz nebesa sva!
Šta sad mi nindže da radimo? Mi koji smo rođeni u mačkovcima i pizdinovcima, u vukojebinama i strnjikama uže Srbije, Vojvodine, Čikaga, Australije, Hokaida i Kjušua i ostalih srbskih zemalja? Šta da radim ja grdan, rođen u blatnjavom Gracu kraj Badnjevca, dole više Batočine? Da ne govorim o nesreći neke ništarije koja je rođena primjerice u mormonskoj Juti! A tek nesrbi! Ti apriorni nerodi, anebeski zgubidani i pogana koljena: Rusi, Francuzi, Ganjani, Saotomeiprincipijanci, Burkinofasoanci i tako dalje i tako dalje... Si fueris Kosovae, hominis dignus vivito more, si fueris alibi, vivito sicut asinus! Svi mi smo magarci.
Dakle sunce ti jębem krvavo! Ima li međ nama adostojnima neki funkcioner, tajkun, poslanik, tribun, da obrati pažnju na Magdulên, paradigmu izvrsnosti? Woman from cradle of Serbianhood!!! Si unus solvat, omnes libernatur. Da joj se dâ pravo mesto, dostojno njene odličnosti, neka funkcija! I to ne ma kakva! Ništa iz poznate palete. Magdulên svojim podrijetlom, tom neverovatnom antropološkom karakteristikom, eo ipso distinktivnom, zaslužuje i zahteva tron do danas nepoznat. A mi jadnici, asinos sine genus, da se uredbom obavežemo da vozimo isključivo kabriolete ili pak kola sa šiberom, kako bismo mogli da izbacimo naše sive glupe uši, koje će nas lepršanjem označiti kao bezvredan šljam.
Znači braćo, pohitajmo da u vrlo tesnom spatiumu deliberandi, smislimo na koji način da nagradimo presvetu presvetlu Magdulên, kako bismo istakli njene kvalitete, (tu luču vaseljene), koji inherentni nisu našem divljačkom umu i našem iskustvu, kako opservacionom tako i mentalnom, te kako bismo na taj način sa sebe skinuli mrvu greha i zadobili mrvu Magdulenine dobrote i pažnje; odenuli je u odoru Demiurga, dali joj u bjele ruke poluge buduće evolucije, tog nezaobilaznog prerekvizita toka vremena. Sudbu svoju prepustimo joj, jer sudbina evoluciju implicira, a uz to podrazumeva i determinisanost, zapravo predodređenost, korak ka Nebu!
Dozvolimo sebi i sebičnost, jer prepravedna Magda oprostiće nam, da od nje zatražimo najveću moguću pažnju. Međer, šta bismo najvolili? Da naš kraj bude apsolutni duh, hrišćansko izbavlenije? Ili bismo pak komunizam — apstraktni analogon tj. zemaljsku realizaciju prethodno pomenutog, plašeći se da je rajski život samo eufemistička deskripcija smrti?
A šta sada i ovde? Da svojim bjelim stopalima Magdulên bosa hodi diljem serbskog zemnog šara, da hodi putem kojim sere đe ide? Izasravši se svako malo, (u neprekidnim alternacijama korak-góvno), poput Eurinome u primordijalnom mitskom haosu da nas prene svetim miomirisom svog fiziološkog produkta, koji njeno debelo crijevo porodi, (da ne spominjemo na ovom mestu metafiziku cevi), te da prosvetli dosadašnju našu dominantnu partikularnu svest, koja je supstanca zamrznute socijalne samosvesti, gotovo hipodigma samoreflektujuće vječnosti?
(Zapitajmo se, u međuvremenu, sa najvećom pažnjom, da li ova posibilistička pitanja uopšte impliciraju svoju suvislost??!!!)
Želimo li da nas Magdulên povede od singulariteta ka ishodištu? Da se strela vremena ne može proslediti unatrag ad infinitum? Da li shema naše protologike ima potencijal da raspravlja o ovim tako apstraktnim kategorijama, jesu li nas Kantove antinomije nečemu naučile? I, na kraju, da li inflacija pitanja koja sebi postavljamo preti da rezultira haotičnim stanjem, da nas zajedno sa datom šansom baci na kosmičku deponiju? Odgovor je NE! Ovakav dramatičan obrt Magdulên naprosto ne dozvoljava. Njena apsolutna moć, proistekla iz njenog podrijetla, koliko je prirodna toliko je i apriorna. O da, kako drugačije i može biti kada su kategorije kao što su kosmogonija i kosmotelija, osviti poput Lorencovih transformacija, za nju mačji kašalj, nagvaždanje, de asini umbra disceptare.
Magdo, Magdulên, Magdulence, budi naša mati, krštavaj đecu našu! Smemo li te zvati Jovanka Magdulên? Ili, još lepše, Joanna? Give us hope, Joanna! Sotoni budi neuhvatljiva i mistična kao Šredingerova mačka. Nama prepodobnima budi grana u krošnji sveukupne realnosti, pod tamarindom san u sjeni, bacačica Ajnštajnovih kocakah! Budi aranžer sudara zvezdanih jata, superintelekt, upravljač fundamentalnih interakcija i budućih mutacija!
Budi Hegelovo najsjajnije ostvarenje, entitet koji vlada scenom od početka do kraja — Vrhovni Duh!
O Mons Pubis Kosovaris! Najuzvisenija planino!!!
Koga zanima nek pročita ovde
.
